Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Kada je Mislav Kolakušić postao opasni mesija?

Objavljeno

na

Nakon što je, počevši niotkud, osvojio gotovo osam posto glasova i jedan mandat u Europskom parlamentu, najavivši sljedeći izborni pohod na Pantovčak, a potom i na Banske dvore, bivši sudac Mislav Kolakušić je od domaćega političko-medijskog mainstreama odmah posprdno prozvan mesijom.

Čak štoviše, opasnim mesijom. Pitam se po čemu su to nastupi i vizije Mislava Kolakušića mesijanskiji od onih Emanuela Macrona, na kojima je prije dvije godine dobio francuske izbore, a sad bi na isti način pravio novu europsku državu? Što je to loše u mesijanstvu? Ili po čemu je to Macron, koji bi razvlastio države u korist novoga EU-a, dobri mesija, a Kolakušić, koji bi samo oslobodio hrvatsku državu od klijentelizma i korupcije, odmah opasni mesija?

Naslućujem odgovore. Macron je dobri i progresivni mesija jer čuva moć globalističkih upravljača iz sjene. Kolakušić je opasni mesija jer je samo najavio da bi mogao ugroziti moć domaćih upravljača iz sjene.

Kad smo već kod mesija i mesijanstva u politici, prisjetila sam se prigodno programskoga govora dr. Franje Tuđmana od 30. svibnja 1990. godine, na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Sabora. Tada je to bilo čisto političko mesijanstvo. Kao izborni pobjednik na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima, Tuđman je pred Saborom, s Miloševićem pred vratima i Kadijevićem za vratom, uobličio svoju viziju hrvatske države u deset točaka.

Prve dvije točke, koje se odnose na stvaranje slobodne i demokratske hrvatske države i bez kojih su sve ostale bile nemoguće, ostvario je sam, u iznimno složenim, ratnim okolnostima. Za sobom je ostavio državu. Treću točku, uključivanje Hrvatske u Europu, ostvarili su njegovi nasljednici (NATO, EU).

Tridesetak godina poslije vidi se koliko je Tuđman daleko i duboko vidio razvoj hrvatske države. U međuvremenu su se pojavljivali i nestajali raznorazni mesije, što pravi, što lažni. Ali preostalih sedam točaka izgradnje moderne hrvatske države još je uvijek na čekanju, malo ili nimalo ostvarenih.

Prva sljedeća, odnosno četvrta po redu točka iz Tuđmanova programa, odnosi se na uspostavu poretka pravne države uz dosljednu podjelu odgovornosti zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti i modernizaciju državne uprave. Hrvatske su institucije danas okupirane i zarobljene od starih struktura prilagođenih višestranačkim uvjetima.

Klijentelistička mreža njihovo je sredstvo za upravljanje svim segmentima države i društva, a korupcija je posljedica. Danas je nemoguće ostvariti napredak u razvoju moderne hrvatske države bez slamanja klijentelističkog poretka unutar Hrvatske. S druge strane, njegovi moćni korisnici nastoje to spriječiti i zadržati moć.

Ne vjerujem da je bivši sudac Mislav Kolakušić čitao Tuđmanov programski govor iz 1990. i njegovu točku br. 4. Ali već pet-šest godina pokazuje kako je prepoznao klijentelizam i korupciju kao ključni problem države. Ukazuje kako je klijentelizam zapravo zakonima ugrađen u sustav, tumači zašto je prvi korak u bitci za oslobađanje države od klijentelizma – promjena zakona. Sve je to još i bilo tolerirano kao riječ, jer danas zbog riječi uglavnom više ne zatvaraju. Ali nakon ulaska u politiku?

Najmodernijom i najprofesionalnije vođenom kampanjom, uglavnom na društvenim mrežama, i jedinim pravim pobjedničkim rezultatom na europskim izborima, bivši sudac Kolakušić postao je preko noći neprijatelj broj 1 hrvatskoga klijentelističkog gremija. Ne zato što je osvojio mandat u EP-u. Ispratili bi ga s fanfarama u Bruxelles da mu je samo to cilj. Neprijatelj je postao jer je objavio da na tome ne namjerava stati.

Uspjeh na europskim izborima otvorio mu je prostor, najavljena kandidatura za predsjedničke izbore osigurat će mu javnu prisutnost i prepoznatljivost. Preuzimanje vlasti na parlamentarnim izborima zasad izgleda kao iznimno smion i nedostižan cilj pojedinca nasuprot sustavu, koji će ga nastojati uništiti. Ili ga prilagoditi svojim potrebama i namjerama, kao i mnoge prije njega.

No u vrijeme kada je Tuđman iz polukućnog polupritvora ukazivao da je krah komunizma neminovan ili kasnije u Saboru govorio o slobodnoj europskoj hrvatskoj državi – to je također izgledalo nedostižno. I on je tada braniteljima statusa quo izgledao kao mesija. Opasni mesija.

Dakako da je u ovom trenutku neprimjereno mjeriti Kolakušića Tuđmanovim metrom. Nakon postavljanja cilja i određivanja prioriteta, Tuđman je znao i kako doći do tog cilja, kako iskoristiti povoljan međunarodni kontekst kraha jednog poretka za stvaranje države.

Kolakušić tek treba pokazati umije li i doći do cilja. Tek je na početku, na ulasku u političku arenu. Dosad je pokazao da znade prepoznati problem i postaviti prioritete. Pokazao je da umije svojim porukama doprijeti do ljudi preprekama unatoč. Da ima dovoljno strasti, pa i pozitivne ludosti, krenuti u ostvarenje naizgled nemogućeg.

A Tuđmanova točka br. 4 je u današnjoj klijentelistički okupiranoj Hrvatskoj naizgled nemoguća misija. Dokle može stići – ne znam. Možda tek do prvog crnog labuda. Ali za početak, već to što je pokazao da ipak postoji nada izlaska iz hrvatske političko-interesne žabokrečine – nije malo. Ne pokreće svaki mesija povijest. Ali bez njih povijesti ne bi bilo.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati