Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Putin protiv Europskog parlamenta i naši ‘vladeki’

Objavljeno

na

Vladimir Putin se ovih dana ponovno javno ljuti na rezoluciju Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja (usvojena 19. rujna ove godine) koja uz nacizam i fašizam i komunizam izrijekom deklarira kao totalitarni sustav. I obvezuje države članice EU-a da istražuju kršenja ljudskih prava u vrijeme komunističkih režima, kažnjavaju zločine i njeguju sjećanje.

Kako se drug Putin javno ne bavi efemernim temama, razumno je upitati se što ga to navodi da u ovo adventsko vrijeme, sa zasjedanja odbora “Pobjeda”, koji koordinira obilježavanje 75. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, ponovno oštro proziva Europu i jednu po političkom utjecaju uistinu skromnu instituciju poput Europskog parlamenta, za iskrivljavanje povijesne istine. Predbacuje EP-u da “faktički izjednačava nacističke agresore i Sovjetski Savez”.

Drugu Vladu to toliko smeta i ljuti. A u toj Europskoj uniji, čiji je parlament izglasao spomenutu rezoluciju, osobito u nekim njezinim dijelovima poput Hrvatske, rezolucija zbog koje bjesni šef Kremlja ostala je prešućena, gotovo neprimijećena. Kao da je se sami zastupnici srame. Kao da ona nije bila rezultat velike koalicijske akcije pučana i socijalista-socijaldemokrata. I svi hrvatski HDZ-ovci i SDP-ovci u europskom parlamentu za nju su podigli ruku. A ništa se ne hvale. Kao da su je izglasali zabunom. Ta šutnja hrvatskih europskih parlamentaraca, za nas je jednako zanimljiva kao i ljutnja druga Putina.

Današnja razina europske spoznaje o totalitarnoj prirodi komunističkih režima nažalost je takva da više znamo o razlozima ljutnje druga Vlade, nego o razlozima vlastite šutnje. Osobito hrvatske šutnje.

Još ljetos sam u jednoj kolumni pisala o knjizi “Taj dugi mamurluk” britanskog autora Shauna Walkera, koji skicira mit na kojem Putin gradi svoju Novu Rusiju. Prema Walkerovim opservacijama, Putin je odlučio od Rusije ponovo napraviti “državu prvog reda” gradeći naraciju o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ta naracija predstavlja Staljinov Sovjetski Savez kao velikog osloboditelja Europe 1945., a ne kao Hitlerova saveznika u podjeli Europe na njemačku (nacističku) i sovjetsku (komunističku) sferu, sporazumom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, uoči Hitlerova napada na Poljsku 1939. I zanemaruje da je nakon velike pobjede nad Hitlerovom Njemačkom 1945. Staljinov Sovjetski Savez nametnuo totalitarni komunistički poredak cijeloj toj “oslobođenoj” istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, obilježen masovnim zločinima protiv političkih protivnika i masovnim kršenjima ljudskih prava. Tek 45 godina poslije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, države prisilno uvedene u istočni blok oslobođene su tog crvenog totalitarizma. Uključujući i Hrvatsku, nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Naracija o velikoj ruskoj pobjedi, o ruskom oslobađanju Europe od nacizma, na političkom je planu Putinu jednako važno oružje koliko su mu plin i nafta važni na energetskom i širem ekonomskom planu. A svi koji izraze protivljenje ili tek rezerve prema toj naraciji su protivnici antifašizma, povijesni revizionisti ili fašisti glavom i brkom. I već više od desetljeća, vrlo sustavno, infiltracijom u europske politike i medije, ojačan dovođenjem europskih država u energetsku ovisnost o Rusiji, Vladimir Putin antifašistički “lustrira” Europu, po mjeri velikoruskoga političkog projekta, na mitu o velikoj pobjedi i oslobađanju Europe.

Rezolucija Europskog parlamenta ruši taj mit. Čak štoviše, izrijekom je stavila komunizam uz bok fašizmu i nacizmu i obvezala je države članice da istražuju zločine komunizma, kršenje ljudskih prava i na tome grade europsko sjećanje. Zato mene zapravo ne čudi Putinova ljutnja. Možda i nesvjesno, EP je pogodio srž.

No ne čudi me ni europska šutnja. Osobito me ne čudi hrvatska šutnja. Za onaj zapadni dio Europe, koji je imao sreću da ga od nacizma ne oslobodi sovjetska Crvena armija, priča o komunizmu završila je s krajem hladnog rata. Ni prije o njemu nisu mnogo znali, a europski su ljevičari dugo gajili i simpatije prema sovjetskom, a osobito prema jugoslovenskom komunističkom modelu.

U bivšim komunističkim državama pak utjecaj starih partijskih struktura nikada nije prestao. U lustriranoj Poljskoj on se zadržao tek u financijskoj domeni. U nelustriranoj Hrvatskoj i država i društvo i ekonomija su doslovce zarobljenici starih komunističkih struktura i njihovih potomaka. I hrvatski SDP i hrvatski HDZ su u Hrvatskoj činili i čine sve da spase komunizam od totalitarnog atributa.

Posljednji je primjer čuveno Plenkovićevo vijeće za suočavanje s nedemokratskim režimima, osnovano s ciljem da ekskulpira komunizam, na premisama potpuno oprečnim onima iz rezolucije EP-a, a sukladnim Putinovoj naraciji. SDP to čini i bez posebnih vijeća. U sljedećoj godini priča o razlici između (istočne) Pobjede i (zapadne) Slobode u Europi će se izvjesno zaoštravati. Vladimir Putin poručuje da je spreman. A izgleda da su i hrvatski politički starosjedioci spremni. U Bruxellesu glasuju kao Žakovi, a u Zagrebu rade kao Vladeki.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Putin osudio stajalište Europskog parlamenta o paktu Molotov-Ribbentrop

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Objavljeno

na

Objavio

Stazić, Beljak, Kapović, Peović, Rudan, Jergović, Latin, Tomić, sve su to likovi koje, uz tisuće i tisuće drugih, možemo svrstati u tzv. ”ekstremnu ljevicu”. Likovi koji su toliko tetošeni od hrvatske ”medijske falange” da to čak smrdi na otvorenu, čak i srdačnu suradnju s onima kojima se na ime Hrvatska pojavljuju gastroenterološki problemi.

Hajmo na opće poznate primjere. Sjećate li se svojedobnog ”bratskog” posjeta Miljenka Jergovića Beogradu. Vratio se naš Miljenko iz ”prestolnice” ushićen pa čak i tronut. Iz grada ”liberalizma i multikulturalizma”, grada trodimenzionalnog Draže Mihajlovića, pa da usporedba bude plastičnija osvrnuo se na ”lešinu s Mirogoja”, odnosno pokojnog Franju Tuđmana. Draža u tri dimenzije u koloru, a Tuđman u crno-bijelom filmu bez zvuka. Kao da je Tuđman klao i palio četiri godine po BiH i Dalmaciji, a Draža je 5. kolovoza 1995. godine podigao hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi.

Jutarnji, Večernji, 24 Sata, Globus, Nacional, Novi list… o toj sramotnoj izjavi Jergovića nisu ni muknuli. Tobože progresivne i liberalne redakcije ovih listova, pune ”nositelja lijeve napredne misli”, o toj su izjavi ”zanijemjeli”’. Oni bi se možda i ogradili, ali im je baš tada nestalo građevinskog materijala, bodljikave žice i armiranog betona. I tako smo dobili ”lešinu s Mirogoja” i potpuno rehabilitiranog Dražu koji je draži hrvatskim ljevičarima od čovjeka koji je stvorio i poklonio im državu koja im i dan danas stvara grčeve u želudcu.

Nadalje, Stazić, SDP-ov zastupnik u Saboru RH, već je ušao u povijest političke gluposti i bešćutnosti, naljutio se svojedobno na ”svoje” koji su 1945. godine ispali ”šlampavi”, jer nisu odradili svoj posao do kraja. Njemu očito nije bilo dovoljno svih 568.000 ubijenih i pobacanih u Hudu jamu kao i u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. To je za Nenada tek ”šlampavo” odrađen posao koji Stazić ne može oprostiti i zaboraviti. To mu valjda kvari i godišnji na ”Breonima”. Umjesto da se do ”sita” odmara, on se tamo do sita najede, sve po sedam kuna. Kako je pjevao Davor Popović u Indexima: ”Da sam ja netko…”, odnosno da je u ta idilična vremena Nenad Stazić bio netko, povijest nam ne bi bila tako puna rupa…

Denis Latin, urednik na HRT-u, objavio je na svom profilu marku s Tuđmanovom slikom tvrdeći da je povučena iz prodaje jer narod nije znao na koju će stranu pljunuti. Po meni je to vrhunski smisao za ”humor”. Da je na marki bio Tito, Draža, Sava Kovačević, Ivica Račan, kapetan Dragan itd., onda sigurno nitko od ljevičarskih medija ne bi to shvatio kao ”dobar humor”.

Kada pročitate Večernjakov Obzor, Jutarnji, 24 sata, ili kada gledate HRT-e, a da ne govorim o čitanju komentara Gerovca, Pofuka, Bajrušija, Tomića, Jurice Pavičića, salve smijeha ne mogu se ubaciti među ta olovna slova i riječi. Olovna jer jedino slave ”olovna vremena”. HRT se i nadalje ponosi svojim urednikom i uporno sanjari o pretplati od 96 kuna. S tom pretplatom mogli bi i sami tiskati poštanske marke s likovima Latina, Munivrane, Trbović i drugih.

Ante Tomić je u ”ona vremena” u jednom trenutku ”humoristički eksplodirao” te napisao da bi sve desničare trebalo skupiti na stadion u Maksimiru i onda uzeti mitraljez i ta,ta,ta… Tada ne bi bilo više ni Thompsona, Škore, Skeje, Hasanbegovića, Ruže, Brkića, Kovača, Stiera, Culeja, Brune, Glasnovića… Još jedna progresivno-demokratska ideja koju nema tko realizirati. Što više, možeš samo kao nagradu za inventivnost dobiti kantu govana po glavi.

Dobro, nećemo sada cijepati dlaku na četiri dijela i ići u usporedbe bez političke korektnosti. A što mislite kad bi moja malenkost, ili ”vidoviti” prof. dr. Josip Jurčević na Fejsu postavili jedno ”naivno i bezazleno” pitanje: što bi bilo da naši nisu 5.kolovoza 1995. godine bili tako ”šlampavi” i da su posao odradili do kraja…? Zamislite samo kakve bi onda bile reakcije onih koji svaki ponedjeljak ”prekomjerno” granatiraju moju kolumnu. Kolumnu prenosi četiri do pet portala, a isti likovi se javljaju na svim portalima rigajući vatru i uvrede protiv ”revizionističkih” kolumni. Naravno, već sam odavno oguglao, ali i proguglao neke od tih likova, iako me boli ona stvar za njih.

Ovakvu medijsku hipokriziju, farizejštinu, dvoličnost, ovakvo nojevsko ”guranje glave u pijesak” na ”ovim prostorima” nismo imali još od spektakularne smrti nezaboravnog bravara. Beljak nije bravar. Bez obzira što brave dobro kuži. Ali je ni kriv ni dužan ”uzdrmao” neke stereotipe. Nakon ”povijesne” izjave i kritike UDB-i i njenoj ”šlampavosti”, rodio se novi – Lex Beljak.

Vatra sa svih strana. Svu opjevanu toleranciju naših ljevičarskih medija koja je propustila ispod radara i Jergovića, i Tomića i Rudanicu, i Stazića, sada su potrošili na Beljaka i njegovu izjavu, pa se sad jadni Šokre Beljak našao na tankom ledu – koji je definitivno puknuo.

Gdje god se Šokre ubuduće pojavi morat će ljutoj i krvi žednoj javnosti objašnjavati gdje je spisak onih koje je ”šlampava” UDBA propustila pustiti kroz svoje kandže. Krešo, bilo je lijepo živjeti s tobom kao šefom HSS-a! Bilo je to vrijeme kad se HSS više bavio UDBA-om, nego poljoprivredom.

Saborskog zastupnika Glasnovića živo zanima je li se oglasila pučka pravobraniteljica Lora Vidović oko ”skandalozne” izjave našeg Šokre? Pogodite! Javio se i general Željko Sačić u kontekstu kupnje aviona za obranu našeg zračnog prostora: ”Pravi neprijatelji su danas ‘unutrašnja bagra’ poput Stazića i Beljaka”. Avioni tu neće pomoći… Da Beljaku olakšaju razumijevanje činjenica, na Fejsu su objavili sliku Rosemarie Bahorić-Ševo, koja je imala devet godina kad ju je s dva hitca u glavu ubio UDBA-in ubojica. Tvrditi da je bilo premalo takvih ubojstava stvarno je…!

Albert Einstein navodno je rekao: ”Prazan želudac i glava nisu dobar politički savjetnik”.

Rijeka je ušla u razdoblje ”prijestolnice kulture” – furiozno. Neki su se simboli sami od sebe odmah iskristalizirali. Ogromna zvijezda petokraka, truli bravarev brod i stog sijena. Umjetnik koji je smislio te sjajne simbole ”kulture” istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka. Nakon što je Vijeće Europe donijelo rezoluciju, da je ne citiram i recikliram, da su fašizam, nacizam i komunizam zločinačke ideologije, crvena, neustrašiva i slobodarska Rijeka dostojno je uzvratila udarac. Kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata – ofanzivom na ofanzivu.

Doduše, u povijesnim knjigama o tome još ne pišu ni Klasić, ni Jakovina, ni Markovina, ali tko zna ubuduće. Arhitektu Nemanji Cvijanoviću pala je na glavu genijalna ideja. Uzeo je u obzir samo povijesne činjenice. Glavni grad Sjeverne Koreje Pjongjang ušao je u komunističku zajednicu ”bratskih naroda” 27. lipnja 1953. godine, a Rijeka 1945. godine. Zna Nemanja da su Rezolucije Vijeća Europe, kao i Europskog parlamenta zastarjeli dokumenti koje je vrijeme pregazilo. Ova Europskog parlamenta donesena je još davnog 19. rujna 2019. godine. Tko se uopće još sjeća te biblijske godine. Kad su se kockastoglavi ognjištari digli na zadnje noge zbog tih riječkih simbola, u roku odmah smirila ih je ministrica kulture Nina Obuljen: ”Nemojte cenzurirati umjetnike!” Imat će Nina posla. I Nizozemska se digla na noge. Zaštitni znak njezina piva Heineken je zelena boca i crvena zvijezda. Navodno dolazi neugodna tužba.

Nije im jasno kako je Nemanja došao na ideju da njihov simbol zdravlja instalira na vrh nebodera. Stvarno zelena boca i crvena zvijezda podsjećaju na stranke zelenih, popularne u EU. Franz Strauss, bavarski političar, jednom je usporedio zelene stranke s lubenicom. Izvana su zelene, a iznutra crvene…

Za Titovu olupinu Obersnel će potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada se crveni i zeleni ne deru zašto se ta lova radije ne utroši za dječje vrtiće, jaslice itd. Kako objasniti glavama sličnim lubenicama da postoje prioriteti na čelu s crvenom zvijezdom. Nemanja bi možda na vrh nebodera umjesto zvijezde instalirao i torpedo da je znao da ga je izumio Hrvat I. B. Lupis koji je svoj izum 1860. godine predstavio baš u Rijeci. Ma kakav vražji torpedo, kada imamo crvenu zvijezdu! Simboli su u pitanju i to je teško shvatiti. To je kao kad Ličanin pita curu: ”I što ono studiraš?”; ”Režiju”, reče ona. ”Opaa, ono struja, voda, komunalije…” Eto, fali razumijevanja kad Obuljenici pokušavaš objasniti razliku između torpeda i zloglasne crvene zvijezde.

Nakon zadnjih Beljakovih šizofrenih ispada neke su se stvari u Lijepoj našoj napokon iskristalizirale. Nema više ”gromoglasne tišine” dvolične ljevice. Ljevice koja neprekidno skače na zadnje noge i bunca o slobodi izražavanja, toleranciji, borbi protiv nasilja i autoritarnosti. Kažu na fejsu da sad nema ”osude pojave, a spašavanja druga”.

Naime, pseudo-ljevici odgovara teza koju Šokre mudro baca pred noge Hrvatekima: ”Ratove u bivšoj Jugi uzrokovali su fašisti koji su pobjegli UDBA-i”. Amen. Dovoljan je jedan pametan pa da otkrije ”zlatni gral”. Šteta što Beljak ne živi u Izraelu. Tamo bi puno toga naučio i izgubio državljanstvo preko noći. Ipak, percepcije se polako mijenjaju.

Statistički podaci polako demaskiraju lijevu i liberalnu scenu. U 2019. godini u Švedskoj je bilo 236 bombaških napada i 78 silovanja na 100.000 stanovnika. U Mađarskoj, kojoj je na čelu ”europska sramota” Orban, u prošloj godini nije bilo ni jednog bombaškog napada te 3,9 silovanja na 100.000 stanovnika. U desnoj Poljskoj također nije bilo ni jednog bombaškog napada i samo tri silovanja na 100.000 stanovnika. Statistika ne pogađa, statistika pokazuje činjenice. Neke zablude odlaze na ”đubrište istorije”.

Neka budala našalila se izvikujući: obavještavamo javnost da su, nakon uspješno provedene policijske akcije, splitske ulice ponovno sigurne za prodavače droge i njihove poduzetničke akcije.

Jedan me stari jugonostalgičar u subotu na špici diskretno upozorio: ”Za vrijeme Tita, u ovo doba, bilo je čak i snijega”.

Milanović se pomladio. Pratim ga dugo i stvarno su velika očekivanja što će on učiniti. Sada je vrijeme za veliki redizajn SDP-a. Valjda u ”velike” demokrate. ”Sjajni” potezi SDP-a sežu još u davne početke 2000. godine, kada je pokojni Račan potpisao sporazum Račan-Drnovšek kojim je darovao Sloveniji 150 kvadratnih kilometara mora; izašao sa zastupnicima SDP-a iz Sabora kada se glasalo o hrvatskoj nezavisnosti; obećao obračun s privatizacijom, a sam je dopustio privatizaciju Riječke banke, brodogradilišta Viktor Lenac, prodao je Štroku dubrovačke hotele za pet milijuna maraka mada su bili procijenjeni na 38 milijuna maraka; prodao je i nalazište nafte ”Bijele noći” za 80 milijuna dolara, iako su nalazišta nafte ispod te bušotine bila procijenjena na 40 milijardi dolara. Međutim, za SDP je pokojni Račan bio i ostao oličenje najuspješnijeg SDP-ovog političara. On je, kako kaže Zoki, bio normalan. Valjda za razliku od Tuđmana koji je onda valjda bio nenormalan jer je stvorio i oslobodio državu. Upornim ponavljanjem laži galvanizira se percepcija po kojoj laž postaje istina.

Javlja mi se preko Fejsa Marin Skenderović koji matematički potvrđuje gornju tezu. Po popisu stanovnika iz 1931. godine u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785,499 pravoslavaca i 6.085,482 katolika. Nakon Drugog svjetskog rata popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199,770, ili 884,712 manje nego 1931. godine, a pravoslavaca 7.783,046., odnosno gotovo milijun više nego 1931. godine. A tko je, po općoj percepciji, drastično nastradao u ratnom vihoru? Naravno, pravoslavci! Što ćemo onda sa statistikom? Tko nju šljivi, važno je što mi stalno ponavljamo, pa će ljudi to ipak jednom prihvatiti kao ”istinu”. Kada im pokažete statistiku, oni okrenu ploču i zavape: jedno je sigurno: naši preci u staroj i novoj Jugoslaviji živjeli su jako teško i siromašno. Prema novim saznanjima mnogi nisu uopće ni živjeli..! U staroj Jugi nisu imali stvarno ništa. Onda su 1941. godine došli Nijemci i odnijeli im sve.

Čini mi se da je karavana davno prošla, ali psi još uvijek laju..

Jurica Pavičić još uvijek ratuje protiv Gotovine. Čak je i honorare spreman primati isključivo u čekovima, nikako u gotovini. Križa se Jurica: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”. Činjenica da je ”General” najgledaniji hrvatski film do sada za njega ništa ne znači. To jugo- nostalgičarima ne ulazi u njihove dogmatske tikve.

Dnevno se javljaju i oni koji su se primirili u svojim mišjim rupicama 5. kolovoza 1995. godine, kao i oni koji su na traktorima otišli u ”otadžbinu”. Zaboravljaju i Pavičić i Tomić i ostali jednu, ali bitnu činjenicu. Da su oni ti koji su definitivno popušili. ”Generala” mogu ”bunkerirati”, mogu sve kopije spaliti, ali nikada neće moći izmijeniti činjenicu da su popušili. A film ostaje najgledaniji!!! Stoga je tragikomično kada Pavičić plače nad Vrdoljakovom sudbinom: ”Vrdoljak ostaje nepovratno i potpuno sam…”, ali s najgledanijim filmom snimljenim ikada u Lijepoj našoj. Gdje je po gledanju Budisavljevićka… Koga danas više za to boli glava? Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Dan je sve kraći, a noć sve dulja. Nisam siguran da je to slučajno…

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari