Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Proces pukovniku Lukajiću – tko je pisao optužnicu?

Objavljeno

na

Pred zagrebačkim Županijskim sudom na šest godina zatvora osuđen je Dane Lukajić, nekadašnji šef “bezbednosti” u srpskom koncentracijskom logoru Manjača. Proglašen je krivim za sudjelovanje u mučenju petorice zatočenih ratnih zarobljenika. Optužba je banalna u odnosu na njegovu poziciju u hijerarhiji logora. U skladu s time i kazna je banalna. Kao da se ispričava, sudac Dražen Kevrić je u javnom obrazloženju presude naglasio kako DORH Lukajiću i nije stavljao na teret organizaciju logora, već samo “konkretne događaje u odnosu na pet zarobljenika”.

Ovim je procesom hrvatsko pravosuđe zatvorilo krug otklanjanja kaznene odgovornosti obavještajnih struktura JNA, kolokvijalno poznatijih kao KOS, za najveći dio najtežih ratnih zločina počinjenih u srpskim osvajanjima u Hrvatskoj i BiH – u likvidacijama ratnih zarobljenika, u zločinima nad ratnim zarobljenicima i civilima u logorima, a u sklopu politike etničkog čišćenja i ostvarenja projekta velike Srbije.

Manipulativni krug skidanja odgovornosti s KOS-a započeo je kroz suđenje Slobodanu Miloševiću pred Haaškim sudom, u kojem se šef KOS-a, general Aleksandar Aca Vasiljević, prometnuo iz jednog od glavnih likova u Miloševićevoj optužnici za zločine u Hrvatskoj u tužiteljeva krunskog svjedoka na suđenju. Nastavljena je pred beogradskim sudom za ratne zločine, kroz postupke za likvidaciju ratnih zarobljenika, ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na Ovčari, kada je odgovornost skrenuta sa samog vrha i terenske hijerarhije KOS-a na pripadnike teritorijalne obrane i tzv. šešeljevaca.

Potom je isti obrazac prenesen na Haaški sud kroz procese tzv. vukovarskoj trojci: Radiću, Šljivančaninu i Mrkšiću, što je rezultiralo sramotnim presudama dvojici KOS-ovih oficira – oslobađajućom presudom Miroslavu Radiću i sramotnom presudom i kaznom Veselinu Šljivančaninu.

Cijelo im je vrijeme u ovom procesu sustavnog prikrivanja uloge KOS-a u najtežim zločinima u ratu protiv Hrvatske i BiH asistirao hrvatski DORH (ali ne samo DORH): previđajući ulogu JNA i osobito KOS-a, kako u istragama, tako i u optužnicama, kao i sklapanjem po Hrvatsku štetnih dogovora i sporazuma sa srbijanskim tužiteljstvom. Poput onog kojim se DORH odrekao nadležnosti za zločine počinjene u srpskim logorima na teritoriju Srbije. A Srbija se, u maniri SFRJ i JNA, prethodno proglasila nadležnom za sve ratne zločine na teritoriju bivše Jugoslavije. Što je službena Hrvatska primijetila desetak godina kasnije.

Ne samo beogradske, već i haaške i hrvatske optužnice, počele su izgledati kao da ih je pisao vojni tužitelj bivše JNA. I DORH je u svojim optužnicama Domovinski rat počeo tretirati kao građanski rat. A onda se gotovo stidljivo prošlog ljeta pojavila vijest da je na putu iz Banje Luke na komemoraciju u Jadovnu, pri prelasku hrvatske granice, uhićen bivši šef sigurnosti u bivšem srpskom logoru Manjača.

Tada sam u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji napisala: “Od svih dosad uhićenih srpskih osumnjičenika za ratne zločine, pukovnik Dane Lukajić je najdragocjeniji ‘ulov’. On je karika na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađenih u projekt stvaranja velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju.”

Zašto? Pa na temelju dokumenata koji govore da je šef KOS-a, general Vasiljević izdao naređenje o osnivanju logora, da su oficiri bezbjednosti imali glavnu ulogu u upravljanju njima, na temelju onoga što se o tome moglo čuti pred Haaškim sudom, pred hrvatskim sudovima… Na temelju stravičnih zločina počinjenih u Manjači, tortura izabranih “neprijatelja naroda”, koje su uključivale i najteža fizička zlostavljanja i silovanja, koje su bile usmjerene k fizičkoj i psihičkoj destrukciji izabranih zatočenika, tristotinjak zatočenika Manjače se još uvijek vode kao nestali…

I na temelju uloge pukovnika Lukajića u hijerarhiji KOS-a: od djelovanja u zagrebačkoj armijskoj oblasti 1991., kada je KOS bio nositelj specijalnog rata protiv Hrvatske, terorističkih djelovanja (Labrador) i propagandnog rata (Opera) do šefa bezbjednosti logora Manjače. Pa ako hoćete i do recentnog djelovanja pukovnika Lukajića, koji je posljednjih godina iz Banje Luke bio vrlo aktivni promotor teza o fašizaciji Hrvatske, istih onih koje su promicali “Operom” 1991. i 1992. godine.

I što se dogodilo? Zapravo ništa. Pukovnik Lukajić očito je slučajno uhićen na temelju kaznene prijave koja nije mogla biti ignorirana. Potom je zavladala nadrealna institucionalna i medijska šutnja.

Gotovo potajice DORH je podignuo optužnicu, kao da ju je pisao vojni tužitelj bivše JNA, koja odgovornost pukovnika Lukajića svodi na “postupanje u odnosu na petoricu zatočenika”.

Zarobljenih pripadnika HOS-a. Gotovo nevidljivo održano je suđenje. Za hrvatske medije to uopće nije bila tema. Bude li išlo sve po planu u žalbenom postupku, već za godinu ili dvije pukovnik Lukajić ponovno će moći Hrvatskoj držati lekcije o fašizaciji i probuđenoj ustaškoj guji. A predstavnici hrvatske državne vlasti i dalje će prigodno odavati počast ubijenima, davati prazna obećanja i liti lažne suze.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Starešina: Kako se KOS najprije okomio na HOS-ovca N.N., a onda na Luku Modrića

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari