Pratite nas

Gost Kolumne

Vrijeme sadašnje ili kako ostvariti socijalnu državu

Objavljeno

na

Svjedoci smo nemira, koji je ušao u pojedince, zajednicu kao cjelinu, Svjedoci smo brojnih, svakodnevnih, pa čak štoviše i u jednom danu, uznemirujućih vijesti, koje u pojedince unose strah, beznađe, dileme što im je činiti itd. Ne opravdavam i mislim da samo slabi, malodušni uz dodatnu dozu avanturizma traže „izlaz“ u odlasku nekamo u druge krajeve na našoj planeti.

Pojedinci mogu biti i jesu različitog stupnja obrazovanja, time i mogućnosti da razumiju što se sve događa, ali svatko, baš svatko ima opravdanu želju i pravo na dostojanstvo osobe.

Uvjeren sam kako su i neupućenom poznate odredbe iz Ustava (ipak je Ustav RH iz 1990.g. ne samo temeljni, već jedan od najboljih pravnih akata u Republici Hrvatskoj od trenutka njezina nastanka), posebno odredbe koje određuju osobne i političke slobode i prava ili one odredbe koje kazuju o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ne treba raspravljati o pravnoj prirodi ustavnih normi i o načinu na koji one trebaju doživjeti potvrdu i primjenu u stvarnom životu, ali one su nešto na što se uvijek možemo pozvati u obrani svog statusa i položaja od različitih svakodnevnih napada, bilo da se ugrožavaju naša prava na slobodu i osobnu nepovredivost, slobodu mišljenja i izražavanja misli, zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, sigurnost i tajnost osobnih podataka (i osobno sam se imao priliku uvjeriti što je nezakonito pravni sustav pod okriljem neovisnog i nepristranog suda spreman napraviti ili učiniti na ovom planu i kada vam se nameće uloga da vi trebate braniti i dokazivati svoju nevinost umjesto da vam javna vlast mora nesporno dokazati vašu krivnju, služeći se  sofisticiranim mjerama „špijuniranja“ a da vi o tomu ništa ne znate), bilo da su u pitanju neke druge ugroze, koje doživljava čovjek pojedinac. No, nije problem u „mjerama špijuniranja“, već u neprimjeni prava, što se smije i kada i pod kojim uvjetima. O tomu u posebnoj prilici i u „pravom“ trenutku.

Piše: Prof.dr. Srećko Jelinić

Nemam namjeru progovarati o stanju u sudstvu (stalno pristižu „zločeste“ informacije kako na ljestvicama neovisnosti  sudstva stalno tonemo!!! Prema izvješću sa zadnjeg Svjetskog ekonomskog foruma prema kriteriju neovisnosti pravosuđa (judicial independence)  Hrvatska je pala na 126 mjesto od 141 zemlje, ispred su, to znači s boljim ocjenama, Rusija, koja je na 91 mjestu, Srbija na 101 mjestu Ukrajina na 105 mjestu, ali namjera mi je ovom prilikom upozoriti na nešto  što možda nekomu i ne dođe do vida. Riječ je o odredbi iz čl. 49 st.3. Ustava RH u kojoj se propisuje da Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.  Blagostanje građana (namjerno ne ističem i adekvatni prijevod na engleski jezik) je ideal, kojemu država treba stalno težiti i svojim mjerama i propisima doprinositi ostvarenju ovog cilja. Da li imamo gospodarski i socijalni sustav koji potiče socijalno blagostanje građana?

U već pomalo zaboravljenoj odluci/rješenju Ustavnog suda RH U-I-1694/2017 od 2. 05.2018. Ustavni sud je pravdajući ustavnost i zakonitost Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (poznatiji kao lex Agrokor) izrekao nekoliko rečenica i pri tomu se pozivajući na članke 1,3 i 49 Ustava. Među njima su i rečenice: Socijalna država konstitutivni je elemenat europskog ustavnog identiteta. Koncept socijalne države omogućuje različite mjere državne i javne vlasti u ostvarivanje temeljnih socijalnih prava, ostvarivanje socijalne sigurnosti i radikalno ograničenje priznatih socijalnih prava. Socijalna pravda je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH. Itd. Mogao bih komentirati tzv. Lex Agrokor (ne zaboravite tri suca Ustavnog suda su imala izdvojena mišljenja i odluke i ne bez osnove), no nije to predmetom ovog napisa, već nešto na što Ustavni sud u ovoj svojoj odluci i to s pravom upozorava. A to je postojanje socijalne države i da svi propisi moraju biti upravo takvi da teže ostvarivanju socijalne države, socijalne osjetljivosti, usmjereni kao stvaranju države blagostanja.

U ovom kontekstu, u vremenu sadašnjem, mnogi se pitaju – da li se socijalna pravda, koncept socijalne države ostvaruje zbog brojnih financijskih nameta, koje nameće npr. lokalna samouprava (prvenstveno, gradska, općinska).  Neki puta krivac nije sama lokalna samouprava, jer ima i nameta izvan lokalnih (kažu da ih ima preko 250). Oni koji su i poželjeli „legalizirati“ nezakonito izgrađene objekte sada dobivaju uplatnice na plaćanje vodnoga doprinosa po Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to u nerazmjernim iznosima u odnosu na samu vrijednost objekta (posebno ako je riječ o tzv. vikendicama u Slavoniji i Baranji). Zakonodavac poznaje samo tri lokacije – grad Zagreb, zone područje posebne državne skrbi i sve ostalo područje. Bitan je „namet na vilajet“ zbog čega i zbog kojeg sada mnogi žale što su uopće pokrenuli postupak tzv. „legalizacije“. Riječ je o visokom financijskom nametu u postupku legalizacije, a ne o financijskom nametu ubuduće od provedene legalizacije. Da li je takav Zakon socijalan? Treba li pokrenuti ustavnosudski postupak i da li je sav napor, koji bio trebalo uložiti vrijedan ako to drugi, koji donose propise propuštaju ocijeniti. Zar je moguće da se vodni doprinos plaća po istim mjerilima i za legalizaciju objekta negdje na moru ili npr. u gradu ili npr,. negdje u baranjskoj planini gdje nema niti vode tekučice, već samo oborinske vode?

Na razini lokalne samouprave brojnim vlasnicima nekretnina (jedna smo od rijetkih zemalja u svijetu koja je na različite načine poticala stjecanje privatnog vlasništva na nekretninama) sada pristižu omotnice s informativnim listom o stanju dugovanja za neplaćenu komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda i s uplatnicama za buduće razdoblje. Sjećamo se svi ne tako davnih rasprava  na temu – treba li ukinuti komunalnu naknadu i uvesti porez na nekretnine. Jedno vrijeme „narod“ se zabavljao na ovu temu baš kao na temu i predizborno obećanje aktualnog ministra prometa da će se za korištenje autocesta uvesti vinjete. I od svega ništa. Komunalna naknada se stalno povisuje, vjerojatno po onomu „zagrabi od naroda koliko ti treba, a ne koliko je podnošljivo i socijalno opravdano“. Znamo čemu ona treba služiti, ali običnom građaninu je teško kontrolirati da li je uvijek baš tako i onako kako to propisi nalažu. Jer samoupravni mehanizmi na lokalnoj samoupravi u pravilu ne funkcioniraju, a u nadzorna i upravna tijela biraju se „stranačke“ i poćudne osobe. Treba im, očito, vjerovati kada kažu, izdaci i troškovi funkcioniranja grada su visoki i jedini izlaz je povećati obveze građana. I ta se priča stalno ponavlja.

U postupak naplate dugovanja krenula je i gradska tvrtka Osijeka „Ukop“. Itd. Pravni mehanizmi naplate su dobri, efikasni, a naplata brza. Posljedica su i brojni blokirani (malo su utihnuli tko zna zbog čega, ali i dalje su ostali brojni blokirani).

Nitko ne tvrdi da se u današnjem materijaliziranom svijetu javne usluge (jer o njima je riječ) mogu dobivati bez plaćanja, rekli bismo besplatno, no, ipak ostaju neka pitanja:

  1. Može li se porezni sustav urediti na jednostavan i razumljiv način da bude što manje poreza, prireza, trošarina i kojekakvih naknada, doprinosa i drugog, kako bi obični građanin mogao shvatiti koliko je i komu dužan i što platiti? Kako će se prikupljeni novac dalje dijeliti među korisnicima javnih davanja to građanina ne interesira. To je stvar politike.
  2. Može li se država i državna vlast konačno urediti na način da bude efikasna, djelotvorna i da se zna što je i u čijoj je nadležnosti da bi se potom odgovorne jednostavno i lako moglo prozivati za nerad i nefunkcioniranje sustava? Koga možemo prozivati za nečiste ulice, vandalizam u gradu, uništavanje tuđe i gradske imovine (ipak budimo zahvalni, jer još uvijek je gradi siguran za kretanje i življenje) itd.
  3. Može li državna vlast (sva zajedno na svim razinama) biti u pogledu troškova manje zahtjevna i da se troškovi konačno prilagode mogućnostima građana?
  4. Kada će se konačno provesti reforma propisa u pogledu rokova zastare potraživanja. Nije logično da se u današnje vrijeme lakog praćenja u nepodmirivanju obveza (sve to rade, bilježe i javljaju računala) zastarni rokovi, npr. za neplaćanje komunalne naknade traju tri godine umjesto recimo najduže godinu dana, da se za plaćanje komunalne naknade primjenjuju strogi porezni propisi, kao da je riječ o porezu, a ne o naknadi za pružanje komunalnih usluga itd. Udruga blokirani se ovoga nije sjetila, a jednostavnim skraćivanjem rokova zastare brojnih potraživanja  olakšalo bi se stanje pojedinaca.

Pitanja bismo mogli nizati. Utješno je, reći će netko, državu se ne može organizirati za 30 godina njezinog postojanja. Treba duže vrijeme.  Ali,  ja dodajem, imate uzorno organizirane države u bliskom okruženju (zna se gdje i na koje države mislim), pogledajte, preslikajte sve (možda ne baš sve, jer ipak smo manje razvijeni i ne tako bogati kao neki drugi) na naše društvo od poreznog sustava do teritorijalne organizacije države, ustroja državne vlasti itd. Za to se ništa nikome ne morati platiti. Besplatno je i ne plaća se nikakva naknada, onomu od koga ste preuzeli organizaciju sustava države. Ovdje nema autorskih prava, koja bi se štitila.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari