Pratite nas

Intervju

Željko Kekić: Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

S bivšim agentom Udbe o Perkoviću, Mustaču, ubojstvu Đurekovića, stvaranju Hrvatske…

Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj je potvrđena doživotna kazna zbog udbaške likvidacije 1983. Stjepana Đurekovića u režiji bivše SFRJ. Oni su bili šefovi Željku Kekiću Pauku, koji se javno suočio sa svojom udbaškom prošlošću. Posljedica toga je prijateljstvo s dr. Antom Kovačevićem i knjiga “Čovjek i njegova sjena”.

Zlatko Hasanbegović je na promociji za Kekića rekao da je riječ o “neobičnoj pojavi, rijetkoj zvjerki u našem javnom životu”, jer je kao pošten čovjek progovorio o zloglasnom sustavu.

Drugom zgodom, gospićko-senjski biskup Mile Bogović kaže da je riječ o “dramatičnoj hrvatskoj priči koja bi mogla biti svjetski filmski hit – kad ne bi bila hrvatska”.

S Kekićem je novinar Večernjeg lista razgovarao u njegovu motelu “Dobra”. Vlasnik je i Radio Mrežnice, najslušanije postaje u Karlovačkoj županiji. Trgovačko-ugostiteljska tvrtka bila je, kaže, klinički mrtva, s 29 milijuna kuna duga i 18 mjeseci neisplaćene plaće, a već 20 godina je likvidna.

Kako ste počeli život u sjeni?

U Šimunskoj sam završio policijsku školu 1980. i onda selekcijom od nas oko 450 trojica smo završili u Odjelu za tajne pratnje Službe državne sigurnosti (SDS). Na Zrinjevcu je tada načelnik Centra državne sigurnosti bio Zdravko Mustač. Bio mi je prvi šef dvije-tri godine dok nije otišao u Beograd.

U tom odjelu, u zgradi današnjeg Ministarstva kulture, bio sam do 1990. kad sam prebačen u Centar Karlovac, a zapravo sam bio kontraobavještajno osiguranje ministru Boljkovcu. U ratu sam bio načelnik SIS-a u 137. brigadi kod Miljavca, radio sam kod Boljkovca i Manolića dok su bili u UNS-u i iz sustava sam otišao u siječnju 1995. Imam više od 1600 dana u Domovinskom ratu. Kad sam trebao prijeći u upravu SIS-a, Perković je to zaustavio pa sam odlučio otići svojom voljom.

Postao sam neugodan svjedok za neke ljude. Vidio sam i da neki moji kolege završavaju mrtvi u nekim čudnim “sačekušama” i nesrećama, pa sam, shvativši da možda i mene to čeka, otišao Karamarku koji je bio šef personala i razdužio se, bez otpremnine i mirovine koju sam mogao ostvariti za šest mjeseci ili godinu.

Što je motiv vaše istine o Udbi?

Shvatio sam da posao koji sam radio 10 godina nije previše častan i htio sam reći istinu. Ivo Pukanić mi je u “Nacionalu” 1996. dao četiri stranice. To mi je možda spasilo život jer bih prozvanima u intervjuima postao opasniji mrtav nego živ.

Imam isječak iz Novog lista od 1997. kad sam rekao da je Josip Perković najmoćniji čovjek u državi. Tada je to bilo pogibeljno. Prošlo je od tada 16 godina dok nacija nije shvatila da se zbog Perkovića mijenjaju i zakoni. Ja sam sve vrijeme znao da on može pomicati kule.

Lakše bi bilo pritajiti se kao i svi?

Ne bih to mogao podnijeti jer bi onda svatko za mnom pokazivao govoreći da sam udbaš, a ovako ja svakomu kažem “jesam, bio sam udbaš, ali sam to sam rekao”. Ne želim se skrivati.

To vam je bio posao u toj državi?

Stvorio nas je sustav, bili smo produžena ruka Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske i kao državna služba posao nam je bio da čuvamo to društveno uređenje.

U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s ogromnom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna od 1945. Jer u svakom općinskom SUP-u (policijska postaja) bio je inspektor za politički kriminal koji je bio prva linija obrane, a koji je u svakom selu, svakoj većoj zgradi, ulici… imao suradnika koji je osluškivao tko pjeva zabranjene pjesme ili govori nešto protiv sustava. Tada je vrijedila doktrina općenarodne obrane i društvene samozaštite.

Tako smo špijunirali Hrvoja Šošića na Knežiji kod skretanja za Jarun. Parkirali smo se pokraj nekog igrališta. Imali smo bijesne aute, nosili rejbanke, i nakon pola sata dolazi milicija s bubom ili fićekom legitimirati nas jer je neka baba, suradnica, uočila nas kao uljeze. Dakle, to je funkcioniralo besprijekorno.

Druga linija bili su suradnici u radnim organizacijama jer se tako čuvao režim. Vrbovali su dečke i u JNA, na tisuće godišnje, pa puta 45 godina… Svaki član Saveza komunista bio je na neki način suradnik jer nije mogao zatajiti što bi primijetio u svojoj sredini.

U svakoj važnijoj sredini režim je znao sve što mu je bilo važno?

Kako bi nas 850 inače držalo 4,5 milijuna ljudi pod kontrolom! Taj sustav nije živio na nekim definicijama, već je bio savršeno posložen. Izgledalo je sve kao improvizacija, a nije tako bilo. Postojala je Udba, pa i Udba u Udbi. Nikad nismo mogli biti sigurni je li netko među nama “nečiji”. Radio sam s “labradorcima” a nisam znao da rade za KOS.

Sa žrtvama ste se kasnije suočili?

Kad sam shvatio da sam radio krivo, pokušao sam doći do što više “objekata” koje sam “radio”, kako bih im se ispričao. HRT je snimao film o meni i Anti Kovačeviću “Čovjek i njegova sjena”, koji je zabunkeriran a i na YouTubeu je nestao.

U završnoj sceni, baš tu za stolom, sjedimo Marko Veselica, Anto Kovačević i ja. Dakle, pale su maske. S mnogima sam surađivao u Domovinskom ratu. S Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom odmah na početku kad više nismo mogli nabavljati oružje. Janez Janša više nije htio nikome prodati nego Paragi.

Prva HOS-ova prisega je rađena pod mojom organizacijom u lovačkom domu u Bosiljevu, kad su se morali vratiti s obuke u Kočevskom Rogu. Tih prvih 60-ak hosovaca mahom su izginuli u Vukovaru, bio je tu i Francuz Jean Michel Nicolier. Surađivali smo, a do jučer sam proganjao Paragu. I to sam mu rekao u Metliki u Sloveniji kad sam sa dva kamiona došao po kontingent oružja, i u koferu nosio ne znam koliko stotina tisuća maraka.

Prišao sam Paragi i rekao: “Dobroslave, znam sve o vama i vašoj obitelji, špijunirali smo vas, ali sada smo na istom zadatku”.

Jesu li hosovci već tada koketirali s ustaškim znakovljem?

Imam doma prve modele znaka HOS-a na kojima ne piše “Za dom spremni”. Prva prisega obavljena je tako da je Alija Šiljak zabio kamu u stol i rekao: ‘Dečki, ajmo, jedan za drugim, za dom spremni’.

Dvojica purgera nisu htjela pa je jednoga šiknuo glavom, otpeljali smo ga na hitnu. ‘Kak!?’, pitali smo Aliju, a on veli: ‘Tako mora biti, ja takvu vojsku želim’. Poštujem do besvijesti to što su pod tim pozdravom izgubili život i držim da imaju pravo na to obilježje.

Bio je tada tu i Ante Paradžik, intelektualac, izuzetno pametan čovjek, mislim da je zato i ubijen. Osam dana prije u zgradi pošte u Dugoj Resi imali smo tajni sastanak, rekao sam mu da ide likvidacija njega ili Dobroslava. Ja sam u Bosiljevu od policajca kupio Ladu Nivu u kojoj je Paradžik ubijen.

Tu noć vraćao sam se iz Varaždin Brega gdje je pala vojarna, tamo sam bio sa specijalcima iz Lučkog, vozio sam konvoj kamiona, stanem tankat gorivo u MUP-u u Savskoj i priđe mi tjelohranitelj pokojnog ministra Ivana Vekića: ‘Noćas su ti ubili prijatelja’. To je trebalo istražiti, 10-15 imena otišlo je u zasjedama, a nitko nije odgovarao.

Znači, nisu govorili “za dom spremni” u ustaškom smislu?

Ne, nisu glumili ustaše već je to bio poklič uz koji su išli braniti domovinu. Ako sam to ja mogao shvatiti koji sam bio zakleti komunist, onda mogu i svi ostali. Sa 16 godina primljen sam u partiju i bio sam organizator posljednje fešte zagrebačke Udbe 13. svibnja 1990. na kojoj je bio i Perković s revolverom 357 za pojasom. Godinu kasnije na istome mjestu organizator sam prve prisege “za dom spremni”. To je Hrvatska.

Prekretnica vam je bila susret s kardinalom Franjom Kuharićem?

Da, u duhovnom smislu jer do tada nisam znao za Boga. Živio sam život nevjernika. Ulazili smo u crkve za svećenicima i drugima samo u sklopu obrada. Klik u glavi dogodio mi se dok sam bio načelnik SIS-a u brigadi Pavla Miljavca.

Kuharić je došao na naše koransko bojište i htio se pozdraviti s vojnicima u rovu, što je sigurnosno složen posao jer je između nas te JNA i srpskih dobrovoljaca bila samo Korana. Po svim pravilima službe, tada nisam smio biti u blizini tog čovjeka.

Tada sam shvatio da mi vjerojatno Bog daje zadaću koju moram odraditi časno i pošteno. Tu prvi put shvaćam da Bog postoji, jer to nije moglo samo tako pasti s neba. Fakat sam vjerovao u Jugoslaviju, Tita, tekovine revolucije, jer sa 16 godina, kao jedan od boljih pitomaca, ušao sam u to društvo misleći da je to savršenstvo.

Bio sam uvjeren da je idealno što sam rođen u SFRJ i da nema bolje države. Tako su nas učili. I s 19 godina dobio sam mogućnost da branim taj režim.

Za bivše udbaše bili ste crna ovca, ali su vas i progonjeni u komunizmu hvalili za izuzetno hrabar čin?

Jedini sam u nas koji o tomu govori. Pokušao sam dogovoriti okrugli stol progonitelja i žrtava, ali nije bilo razumijevanja. I opirao sam se prljavim metodama podmetanja Kovačeviću, Veselici i drugima nakon 1990. I zato kažem da ovu hrvatsku državu nisu dobili oni koji su za nju robijali, koji su se za nju borili, nego bivši kolege udbaši i suradnici koji je nikad nisu htjeli, a uknjižili su se na nju gruntovno i katastarski 1/1. Tek mali dio od 750 nas koji smo iz Udbe prešli u SZUP bio je spreman ići u rat za Hrvatsku.

Bio sam i na Plitvicama na “krvavi Uskrs”. Josip Jović umro mi je pred očima. Kad smo ga dovezli u autokamp kako bi ga pokupio helikopter, shvatio sam da se moram očistiti i maksimalno angažirati jer je to moja država i moj narod.

Koliko su tada Beograd i KOS bili uronjeni vidjelo se i po tomu što je pala odluka da se na naša vojna vozila stave žute reflektirajuće tablice. Perković kao šef sigurnosti morao je reći da je to suludo.

U vrijeme lex Perković tvrdili ste da će to završiti s “pojeo vuk magare”, bez osude?

S obzirom na njegovu snagu u državi i praksu u svijetu da se špijune takvog kalibra nikad ne izručuje, to je doista presedan u svijetu, bio sam uvjeren da će to najvjerojatnije završiti onako kao sa Sindičićem. Njemačka je preozbiljna država. Oni su prvo sve to odbacili i pustili Pratesa jer nisu imali dokaze.

Vrijeme će pokazati koliko je Sindičićev dokaz ispravan. Ali, Njemačka više nije imala kamo jer je dvaput ušla u to, potrošila novac iz proračuna i to je moralo rezultirati ovakvom presudom. I ja sam bio vrbovan od naših ljudi da idem gore kao svjedok tužiteljstva, ali nije mi padalo na pamet, prvenstveno jer smatram da je Zdravko Mustač… Ma, razlika između njega i Perkovića je dan i noć. Osuđeni su praktično po zapovjednoj odgovornosti.

Perković je čovjek s kojim sam se zakvačio u kolovozu 1990. kad me htio istjerati iz službe jer sam se protivio tomu da se i dalje špijuniraju emigranti koji su se vratili u Hrvatsku, konkretno Ivica Butković. To sam prenio Boljkovcu i on je digao frku te je angažirao oko toga Pericu Jurića koji je prije bio naš “objekt”, a tada šef službe, ali nije bio previše upućen.

Perković me tada pozvao na raport u četiri oka, izvrijeđao me, priprijetio da će me sahraniti, poslao Jurića na Zrinjevac da me prokaže kao najveće zlo. Ucjenjivali su i mog šefa, Rapaića, Srbina, da me izbaci iz službe. Tada mi je šef rekao prekrasnu rečenicu: ‘Shvati jednu stvar, ti si sada s ministrom dobar, ministri će dolaziti i odlaziti, a Perkovići i Dolanci će živjeti vječno’.

O Mustaču imate pozitivno mišljenje?

Da, to je intelektualac u tajnoj službi koji nam je jako puno vrijedio 1990. i 1991. i u Beogradu je bio na hrvatskoj strani i donosio informacije koje su bile presudne i bitne. Naravno, to sada više nitko i ne spominje.

Za Perkovića ne mogu reći ništa lijepo. Mislim da je bilo ozbiljnijih stvari za koje se njega moglo pozivati na odgovornost. Đureković je beogradski posao, a ne naš. Đureković je bio ogromna pljuska hrvatskoj Udbi, nešto što se ni u ludilu nije smjelo dogoditi.

Đureković je napravio strašan bum sa svojim knjigama i kad je Stane Dolanc pročitao njegovu knjigu o Titu, pukao je i odlučio. Tada smo pratili Gizelu Đureković, bio sam i na sprovodu njegova sina Damira kad je iz Kanade dovezen i pokopan pod lažnim imenom.

Njemački je sud utvrdio da je naredba išla od Stane Dolanca.

Mislim da je Mustača najviše pokopao taj pravilnik nađen u slovenskoj arhivi, za koji se vjerovalo da je uništen. Taj, jedan od 17, ostao je u Ljubljani radi one famozne grupe A koju je Tito od najboljih operativaca u Jugoslaviji dao formirati 1968./1969. da izvršavaju akcije u Austriji, Njemačkoj i cijeloj Europi. Kad je Janša došao na vlast, otvorio je arhive i mislim da je tada pravilnik našao moj prijatelj Roman Leljak, koji je otkrio Hudu jamu.

Perković ima i nekih zasluga?

Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima.

Perković je u tom smislu bio krojač odijela hrvatske države, to ne sporim. Ali, činjenica je da neki ljudi i u Hrvatskoj nisu izgubili status “objekta” kao taj Butković zbog kojeg sam se svađao s Perkovićem. Jednom sam Boljkovca pitao zar nema ministarsko mjesto za Marka Veselicu, stručnjak je, a dušu smo mu vadili. Veli meni Boljkovac: ‘Pauk, pa jesi li ti normalan, Marko Veselica je ekstrem!’.

Sjećam se da se načelnik dotadašnje emigracije veselio kad je dobio depešu da se ponovno pokreću obrade, ali koje se sad zovu ekstremizam. Perković je u pismu iz zatvora nedavno za Jutarnji list priznao da je i Šeks bio među onima koje su pratili i u RH. Mnogi bivši udbaši vjerovali su da će ponovno biti hapšenja, zatvaranja i da će se sve vratiti na staro. Kad je Hrvatska priznata i kad su shvatili da povratka nema, okrenuli su kaput.

Kako bi u slučaju lustracije trebalo riješiti vaš slučaj?

Nema više lustracije. Ti su ljudi u mirovini, ja sam zadnja generacija Udbe, a imam 57 godina. I nemoguće je dokazati tko je radio za Udbu jer su arhivi većim dijelom uništeni. Mogu za nekoga reći da je bio suradnik, ali kako ću to dokazati.

Kako gledate na te podjele na ustaše i partizane, Tito za i protiv…?

Meni je jasno da je Tito bio maher, Ozna i Udba držale su njegov režim, igrao se s Istokom i Zapadom, s nesvrstanima… Držim da nikome ne treba braniti da posjećuje spomenik Titu. Neki dan su kod mene bila dva autobusa Istrana koji svake godine idu u Kumrovec, tu dođu jesti, sviraju i pjevaju svoje pjesme, imaju uvijek harmonikaša i nitko ih ne dira.

Demokracija je pustiti i crne i crvene da žive svoj život. Titu se više ne može suditi, ali treba reći što je i kako bilo, niti je bio zlatan, niti totalno loš. Zašto sada Thompsona goniti jer pjeva neku pjesmu koja je u Domovinskom ratu dizala neku ekipu da brani državu.

Previše je tih svađa – ‘41., ‘71. ‘91. U demokratskom društvu treba dati svakome da kaže što misli i vjerujem da onda ne bi bilo takvih prijepora. Svaka vlast to koristi. Vidim da mladi ljudi jako malo o tomu znaju. Imao sam nedavno nekakvu tribinu na Savi, petstotinjak mladih je slušalo, muha se nije čula u dvorani.

Nitko tim ljudima nije objasnio gdje je korijen zla. Ja tvrdim da je to satkano u obavještajnim laboratorijima i da se to generacijski prenosi kao plava krv s koljena na koljeno i teško ćemo se iščupati iz te zamke dok se to ne razotkrije.

Večernji list

 

Željko Kekić Pauk: Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti

 

Bivši agent Udbe Kekić: Hrvatsku od prvog dana imaju moji šefovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

INTERVJU: Stevo Culej: Borba tek predstoji, a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Nalazimo se u jednom periodu godine u kojem se sjećamo mnogobrojnih događaja koji su se dogodili u vrijeme Domovinskog rata. To nam vrijeme puno znači, jer se radi o vremenu ponosa i slave. No, pored nas, gospodine Culej, žive i mnogobrojni ljudi koji svojim ponašanjem zapravo ponižavaju te stvari koje su se događale u Domovinskom ratu. Čujemo i vidimo ljude iz određenih političkih krugova koji “pucaju” na sve ono što je nama koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu sveto.

– Evidentno je da stvari koje se događaju danas u hrvatskom društvu zaokupljaju pozornost. Postoje dvije strane u Republici Hrvatskoj, u hrvatskom društvu, ali znamo da su uvijek postojale dvije strane. Sada vidimo da je jedna strana prešla iz defanzive, iz jednog mirovanja, u ofanzivu i to verbalno medijski protiv svega onoga što hrvatskom narodu, hrvatskom čovjeku, u hrvatskom društvu nešto znači. Ja se sijećam i vremena jednog premijera, gospodina Milanovića, koji je javno otvoreno rekao: “Ili oni ili mi!” Upravo svjedoci toga, dakle oni koji su sebe zvali “mi”, određena je grupacija sljedbenika titoističke Jugoslavije. To su ljudi koji su se u vrijeme i nakon Domovinskog rata pritajili, utihnuli i čekali su ishod Domovinskog rata, kako bi se prilagodili novim uvjetima, novom obliku borbe s željom ne bi li i danas u suvremenoj Hrvatskoj zadržali sinekure, a jesu, bivše Jugoslavije i zadržali određene vlasti, određene raspodjele dužnosti, koje u hrvatskome društvu i dalje neometano obnašaju, ali nisu i ne rade za hrvatskoga čovjeka i hrvatsko društvo. Svjedoci smo današnjega napadanja svega onoga što predstavlja Hrvatsku kao državu, od zastave, od znakovlja, od predsjednice od institucija Hrvatskoga Sabora, od hrvatskih branitelja a naposljetku i hrvatske katoličke Crkve. Sve ono, dakle, što njima ne predstavlja ništa trebalo bi po njima biti sklonjeno i uništeno. Sve to, prema njima, trebalo bi nestati iz Hrvatske, jer izgleda kako svatko ima veća prava od hrvatskoga čovjeka.

Ovih dana u Republici Hrvatskoj, pa i tijekom današnjeg dana u Saboru ste imali jednu žučnu raspravu s gospodinom Pupovcem. Godinama gospodin Pupovac u saboru pa i izvan njega raspravlja s hrvatskim braniteljima na jedan, rekli bismo, nonšalantan način.

-Dešava se jednostavno to da u posljednje vrijeme manjina ima više moći i zastupničkih mjesta a na uštrb naše dijaspore, čime smo se stavili u položaj u kojem smo ovisni o onome što će reći ljudi iz manjina. To je nepravedno prema većinskom narodu, jer nigdje u svijetu manjine nemaju ovakva prava kakva imaju u Hrvatskoj. Svi ti predstavnici manjina, koji sebe tako nazivaju, u biti nisu predstavnici manjina, jer vidimo po primjeru srpske manjine, gdje je jedan vječiti predstavnik Milorad Pupovac, a koji zloupotrebljava svoj položaj na način da vodi neke svoje ratove iz samo sebi poznatih razloga, da ne kažem, otvorene mržnje prema svemu onome za što on smatra i po svome viđenju, kako bi trebalo biti. Taj isti Milorad Pupovac kroz srpske “Novosti”, u svom biltenu, otvorenom mrzitelju Hrvatske, navodi mene i druge predstavnike hrvatskih branitelja i neke druge obične ljude. On tako pravi spiskove neprijatelja srpstva po određenim svojim kriterijima i kao takav po cijelom svijetu prikazuje ugroženost svoje manjine koja ničim nije ugrožena a ona je ugrožena jedino time što ih upravo on zastupa. On im nanosi veliku štetu. Taj isti Milorad Pupovac je u raspravi sa mnom o njegovoj ulozi u nestanku doktora Šretera na području Pakraca, gdje je ugledni liječnik mučen i ubijen, a bio je mirotvorac koji je cijelo vrijeme svih tih devedesetih godina srpsku manjinu nazivao: “Braćom Srbima”,koji je molio za mir, radio na miru i koji je u jednoj akciji zarobljen, mučen i ubijen, cijelo vrijeme iznosio laži na sebi svojstven način. Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac mi je rekao da ja govorim i razmišljam na isti način kao i on, kao doktor Šreter, koji je ubijen. Po tome se može zaključiti da Miloradu fali samo da još i mene ubije kako bi moja priča mogla biti zaključena kao i tema “ Šreter”, jer tako bi on i njemu slični bili zadovoljni. Tada bi im u ovoj Hrvatskoj nestala smetnja za ono što su naumili i za ono što namjeravaju i za koga i zašto sve to rade. Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Stječe se dojam, a prema mišljenju mnogobrojnih branitelja, kako gospodin Pupovac konstantno u Saboru upotrebljava riječi i pojmove pa i komentira događaje, koji kod hrvatskog čovjeka nerijetko ostavljaju osjećaj kako su “napadnuti” ni zbog čega. Dobro osmišljenom i naučenom retorikom pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivnje hrvatskim braniteljima.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

– Hrvatska je zemlja koja ima najviše sudaca po jednom stanovniku a najmanje rezultata. Hrvatska ima najmanje provedenih i procesuiranih slučajeva, pa percepcija naše javnosti govori da smo u vrhu korupcije dužnosnika i u vrhu klijentelizma pa da imamo, a ja sam član Vijeća borbe protiv korupcije a predsjednik toga vijeća je zapravo Željko Jovanović koji u svom trećem mandatu, zapravo nema rezultata. U Hrvatskoj ne postoji nijedan državni dužnosnik koji je pravosudno presuđen za korupciju, za pljačku, za bilo što… A to znači da nema adekvatnog antikorupcijskog vijeća. Ono nam nije ni potrebno jer nismo dostigli vrhunac i moramo reći kako se nema što se ne radi u našoj državi a nema nikakvih rezultata. Nema osuđenih, ima osumnjičenih, optuženih, ali nitko do kraja nije procesuiran. Ja sam nedavno uputio pitanje zamjeniku ministra pravosuđa koliko je sudaca iz bivšeg sustava, iz jugoslovenskog sustava koji su prešli u pravosuđe Republike Hrvatske 1992. godine a koji su se devedesetih godina nalazili na neprijateljskoj strani a neki i u jugoslovenskoj narodnoj armiji, gdje su radili za neprijatelja Hrvatske i nisu radili svoj sudački posao časno i pošteno, nego pristrasno u jednoj državi. Sada su se nezasluženo našli i u hrvatskom pravosuđu. Nedavno je o tome u Saboru govorio general Željko Glasnović, a i ja osobno imam spoznaje za neke suce koji su u Vukovaru isto tako djelovali za vrijeme rata otvoreno za SAO Krajinu, a neki su, moguće je, naše ljude upućivali u zatočeništvo. Tako da možemo zaključiti da kakvo nam je pravosuđe, kakvi su nam predstavnici tih nekih institucija, tako nam je i pravda i takvi su rezultati prava i pravde to jest nepravde u našoj Domovini.

Bezbroj ste se puta do sada, gospodine Culej, u Saboru Republike Hrvatske borili za očuvanje svjetonazorskih pitanja hrvatskoga čovjeka. Prigodom promoviranja konačnog broja potpisa za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije general Željko Sačić Vas je javno prikazao kao provjerenog prijatelja i čovjeka od kojega očekuje potporu u nastavku aktivnosti oko građanskog zahtjeva vrijednog potpisa 10 % od ukupnog broja birača RH za raspisivanje referenduma, a što je Ustavna odredba, a što su građani ispoštovali potpisima njih 377 635.

– Gledajte, vlast proizlazi iz naroda. Narod bi trebao izabrati svoje predstavnike. Narod bi trebao kreirati Domovinu, svoju zemlju i zakone i poglede, na njemu prikladan način. Često se Hrvatska nalazila pred sudbonosnim pitanjima za svoju budućnost i u tim se trenucima mogla osloniti, svi znamo samo na svoje istinske sinove, na svoje istinske domoljube, na hrvatskog, usudim se reći, malog čovjeka. Ja sam se svojevremeno isto tako našao pred sudbonosnim pitanjem davnih, sada već 90-ih, kada sam se zapitao da li ostati u lažnoj sigurnosti egzistencije u bivšoj JNA na određenim vojnim poslovima gdje sam radio i gdje je bila sigurna moja budućnost i egzistencija i sve ono što ona čini ili otići. Ja sam kao i mnogi, kao i moj pokojni brat, koji je ostavio svoju sigurnu egzistenciju, radio je na željeznici i priključio se u ono vrijeme kad su nas nazivali ustašama u prve redarstvenike, a meni kao Hrvatu, kao katoliku i kao svima takvima bilo je mjesto na svojoj strani, na hrvatskoj strani, tako da ne treba dvojiti kada je u pitanju strana svojega naroda. Nisam nikada i neću dvojiti niti u budućnosti.

Svjesni smo kako bez Domovinskoga rata i žrtava koje su u njemu dane ne bi bilo niti moderne hrvatske države. Domovinski rat se sada pokušava staviti na marginu svih dešavanja. Uskoro će i proslava još jedne obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”, kojom je oslobođena Hrvatska. Kao što se to događalo i predhodnih godina za očekivati je ponovno brojne verbalne napade onih, koji će se tada iz saborskih klupa preseliti na sigurna odstojanja i “pucati” svim raspoloživim verbalnim sredstvima po svemu onomu što je bilo sveto, pokušavajući svu tu slavu nečim ocrniti ili umanjiti.

– Svi mi koji smo svjedoci zbivanja od 90-ih godina do današnjih dana možemo vidjeti kada je započela otvorena kriminalizacija Domovinskog rata pa koja je zapravo započela iz kriminalizacije prvoga našega predsjednika doktora Franje Tuđmana a krenula je s njegovim nasljednikom i suradnikom devedesetih godina. Ne znam kako da nazovem tu osobu, krenula je s jednom spodobom, Stjepanom Mesićem, čovjekom sumnjive prošlosti, sumnjivih otvorenih antihrvatskih nadzora, čovjeka koji je nepatvoreni lažov, koji se prilagođava svakoj situaciji i koji nikada nije ostao dosljedan svojoj izgovorenoj riječi ili zakletvi ili svemu onome što jednoga čovjeka čini čovjekom. To je čovjek koji je išao u dijasporu i skupljao novce, koji je na razne načine i oblike znao ne prikazati ili ih prikazati kao slučajno izgubljene. To je čovjek čija imovina prelazi milijunske iznose u eurima na stranim računima. Čovjek je to koji je neprijatelj svega onoga što hrvatski diše. Čovjek koji je zapravo svoj rad podredio protiv hrvatskih branitelja koje je i onih 90-ih godina sa svojim huškačkim govorima uvlačio u rat, mada njegovi huškački govori nisu bili potrebni, jer su se hrvatski branitelji samo branili. Bio je to čovjek, koji je za svoju bližu okolinu i za suradnike stavio ljude koji su njemu bliski. Mi imamo kriminalizaciju Domovinskoga rata svakodnevno u hrvatskim medijima, nazovi u raspravama hrvatskih zastupnika u hrvatskome saboru. To su ljudi koji sjede u sabornici a vrijeđaju simbole hrvatske države: zastavu, himnu i sve ono što čini državu državom. Svakodnevno smo svjedoci da u Hrvatskoj i u Hrvatskom Saboru svakodnevno se napada hrvatska katolička Crkva. Nedavno je bila jedna tiskovna konferencija koju sam dugo pripremao i koju sam upriličio i na kojoj sam kazao kako ću se razboljeti od saborskog zastupnika Gorana Rihebembergera Beusa. Znam da je u svojoj mladosti bio suradnik UDBA-e i koji je imao zadatak praćenja don Živka Kustića, tada ga je progonio, pratio i nastavio svoj rad i u hrvatskom Saboru. Ostao je na zadatku kojega je preuzeo u bivšoj Jugoslaviji i moramo priznati i zapitati se koliko je takvih Beusa Rihembergrera u Hrvatskom Saboru i u hrvatskom društvu, uopće koji nastavljaju obnašati svoje funkcije u hrvatskom društvu .

Gospodine Culej, prema onomu što govorite ispada kako se ono, za što su se zalagali hrvatski branitelji, nije dogodilo. Naši mladi, sinovi i kćeri, napuštaju ovu zemlju, jer ne mogu ostvariti osnovne uvjete za život. Za ovakvo stanje u zemlji zasigurno se nismo borili. Ovakvo stanje nismo željeli.

– Činjenica je kako danas ljudi koji su medijski eksponirani kažu da je hrvatska država napravljena na temeljima antifašizma i time pobijaju Domovinski rat na način da kriminaliziraju branitelje i upiru prstom u branitelje kao uzrok svih nevolja koje su ih zadesile. Često pitanje u emisijama u kojima gostuju ljudi koji su zapravo komunisti, ali i voditelja tih emisija jeste: kada je bilo bolje, u Jugoslaviji ili danas u slobodnoj Hrvatskoj? U odgovorima se prikazuje kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo bolje živjeti nego danas. Hrvatska se prikazuje kao jedna patvorevina koja nema smisla i kako je bolje da je i nema, jer oni bi tako željeli a nalaze se u svim hrvatskim institucijama, na brojnim radnim mjestima u državnim upravama. U mnogobrojnim institucijama ne rade ništa za narod ali kada treba zaraditi milijunske iznose kroz razne poticaje posebice iz Europske Unije onda su tu u prvom redu. I moj sin je napustio Hrvatsku kao i deseci i stotine mladih drugih ljudi iz ove naše zemlje i izgleda da to neće stati samo na tome, jer se i dalje trude prikazati nas hrvatske branitelje kao nevolju i što kaže Nenad Stazić, hrvatski branitelji imaju prvenstvo otići iz naše zemlje dakle izaći iz nje. Nedopustivo.

Nije teško primijetiti, gospodine Culej, kako se branitelje, pa i u Hrvatskom saboru pokušava marginalizirati, svesti na margine društva.

– U ovoj mojoj životnoj priči, u školi, koju sada učim i koju nikada ne bih mogao u životu naučiti, umro bi u neznanju, da nisam došao u Sabor Republike Hrvatske i da nisam prepoznao sve ono protiv čega sam se borio, a to su Stazić, Pupovac Richenberger i njima slični. Dakle, oni su ti koji će vječno ostati na suprotnoj strani protiv moje Hrvatske i protiv svakoga, protiv svakog Hrvata, protiv svakog katolika, ma u kojem vremenu živjeli. Isto tako moram reći da me je svojevremeno Nenad Stazić upitao: odakle meni svi ti podaci kojima ja raspolažem i koje često navodim u svojim raspravama: poimence, po godinama, po vremenu, i po činjenicama i da li je sve to istina? Ja sam mu odgovorio da mi je to rekao njegov dida Biga, jer da bi se suprotstavio Staziću i njemu sličnima moraš razobličiti cijelu njegovu otvorenu a koja je stvorena davnih dana na temeljima njegovoga dida Bige i tate Mate, koji je 1945. došao u Zagreb i na poznati komunistički partizanski način uprihodio četverosobni stan na način: “U ime naroda”, što je poznato iz tih vremena. Dakle, to je taj Stazić i njemu slični i što i kako su njima njihovi očevi stekli na poznati način.

Gospodine Culej, Vi kao saborski zastupnik, u ovom intervjuu govorite jako mnogo pesimističnih stvari. One ne mogu dati nadu malom čovjeku. No, moramo Vas zapitati, ima li hrvatski čovjek nade za živjeti u svojoj Domovini za koju se toliko znojio, borio i umirao? Ima li nade za hrvatskog čovjeka koji vjeruje u Boga i domoljublje?

Ovo što ću sada reći nisam izmislio. To sam pročitao u knjizi ministra Ivana Vekića, koji mi je životni uzor, nada i svjetlo u životu. “Niti su posustali krvnici a niti su posustali Hrvati a posebice hrvatski branitelji”. Borba tek predstoji a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stier: Građani su pokrenuli ono što su trebali pokrenuti političari

Objavljeno

na

Objavio

Bivši politički tajnik HDZ-a Davor Ivo Stier gostovao je u emisiji “Aktualno” Hrvatskog katoličkog radija u četvrtak koju je vodila Diana Tikvić. Stier je govorio o mogućnosti svoje kandidature za predsjednika stranke, je li Andrej Plenković izgubio njegovo povjerenje, smatra li da je smjer kojim HDZ i Hrvatska idu dobar i na koji se način uhvatiti u borbu s klijentelizmom.

Odmah na početku razgovora HDZ-ov saborski zastupnik Stier ponovio je svoj stav o nastavku karijere u političkoj stranci kojoj pripada.

“Odmah sam nakon sjednice predsjedništva HDZ-a davao izjave. Kolege i kolegice mogli su sve pitati te su iscrpno mogli sve analizariti. Jedna faza je završila, a sad kreće druga. Ulazim u drugu fazu s nadom i optimizmom i konstruktivno. O tome sam govorio i na Općem izvještajnom saboru HDZ-a. Riječ je o smjeru ‘Nova hrvatska paradifma’ na kojem radim već duže vremena, a namjeravam se tome još snažnije posvetiti. Gledam prema naprijed. To je smjer na kojim želim raditi”, poručio je Stier.

Na upit jesu li istiniti medijski napisi da je on predsjedniku stranke HDZ-a prije sjednice predsjedništva rekao: “Andrej, znaš li da ti Brkić radi o glavi?”, Stier je odgovorio:

“Na sjednici predsjedništva HDZ-a sudjelovalo je više kolega i kolegica, a neki mediji prenijeli su dio razgovora koji je prethodio tome. Riječ je o sastanku na kojem su bili predsjednik stranke, glavni tajnik stranke i međunarodni tajnik. To nije bila službena sjednica već privatni sastanak. No moj stav je jasan i to kako vidim daljnji razvoj HDZ-a na čemu radim. Što se tiče sjednice sve je zapisano u zapisniku, a privatni razgovori su privatni. Predsjednik HDZ-a i njegov zamjenik Milijan Brkić imaju duboku suradnju, a to se može vidjeti svakog dana”.

Govoreći o potrebi raspisivanja izbora u stranci te svojoj kandidaturi za predsjednika HDZ-a, Davor Ivo Stier naglasio je kako bi preuranjeno bilo govoriti o nekim kandidaturama kad se ne događaju izborni procesi, ali ne isključuje niti jednu mogućnost.

“Najvažnije je osnažiti naše članove i dobiti njihovo povjerenje za bilo kakvu političku djelatnost. Ta je komunikacija stalna. Ne samo s članovima već i s građanima, i simpatizera HDZ-a, a i drugih. Najavažnije je što naši članovi žele. Zalažem se za koncept ‘1 član 1 glas’ da se ne bi odluke donosile na temelju zatvorenih krugova. Mislim da je to najvažnije kako se ne bi manipulirano stranačkim interesima. Kvaliteta odluka će biti bolja ako se sluša što birači žele”, poručio je Stier.

Njegova poruka o važnosti borbe protiv klijentelizma snažno je odjeknula na Općem saboru HDZ-a. Naglasio je kako detektiranje klijentelizma kao najvećeg problema u sprječavanju razvoju Hrvatske nije ništa novo.

“Nisam ja to izmislio. Vodeći ekonomski stručnjaci govore da je to prepreka za gospodarski i društveni razvoj Hrvatskoj. Sve je to rečeno u mojoj knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’ koju sam objavio još 2015. Moramo shvatiti da je to strukturni problem. Ne izbjegavam svoju odgovornost i prihvaćam svoju odgovornost u borbi protiv klijentelizma. Ključno je to da se to iskorijeni ili bar smanji do najveće moguće mjere. I po mišljenju glavnih ekonomista to je glavni problem za naš razvoj”, dodao je.

‘Imali smo odgovornost promijeniti izborni sustav’

Gostujući na HKR-u, Stier se osvrnuo i na Građansku inicijativu “Narod odlučuje” koja je u srijedu predala gotovo 400 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma za pravedniji izborni sustav.

“Mi smo kao zastupnici u Hrvatskom saboru kao dio politike u Hrvatskoj imali odgovornost promijeniti izborni sustav. Nismo tu zadaću ispunili i tu i sebe ubrajam. Onda su se građani organizirali. Vodili su se mišlju ako političari nisu obavili to što su trebali, onda ćemo se mi pokrenuti. Bila bi velika greška da stigmatiziramo građane zato što su nešto pokrenuli. To je bila zadaća političara, a nismo.

Trebali bi dobro čuti poruku onih koji su potpisali inicijativu da se promijeni izborni sustav. Inicijativa ima dva pitanja, jedno se tiče broja preferencijalnih glasova, a drugo izbora predstavnika manjina. Moje je mišljenje da se moramo voditi dvama principima. Jedan je da je za hrvatsku demokraciju važno, a i za nacionalne manjine najbolja opcija, da na manjinama ne bi trebala stajati odluka tko će imati vladajuću većinu jer to stvara veliki pritisak na njih. Drugi princip govori o potrebi sustava koji bi trebao promovirati integraciju hrvatske nacionalne manjine u društvo, odnosno predstavnici nacionalnih manjina trebali bi biti birani iz već prethodno izabrane političke stranke kako bi se bolje integrirali u hrvatsko društvo. Mislim da je to bolji način”, objasnio je, navodi direktno.hr.

Stier je među ostalim istaknuo kako sada nije vrijeme za parlamentarne izbore.

“Poznata je moja pozicija. Mislim da se građane trebalo pitati kada je došlo do razlaza HDZ-a i Mosta. Odlučeno je da se ne ide na izbore. Mislilo se da je većina u Saboru stabilna i da se može računati da će tako biti i dalje. Nisam pobornik da se ide rušiti Vladu. Vjerujem da je važno raditi na ciljevima i idejama koje sam spomenao i na Općem saboru HDZ-a. Doći će vrijeme da se izjasnim o kandidaturama, a sad nije vrijeme za rušenje Vlade, to sigurno nije smjer koji sam odabrao”, zaključio je HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori