Pratite nas

Intervju

Željko Kekić: Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

S bivšim agentom Udbe o Perkoviću, Mustaču, ubojstvu Đurekovića, stvaranju Hrvatske…

Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj je potvrđena doživotna kazna zbog udbaške likvidacije 1983. Stjepana Đurekovića u režiji bivše SFRJ. Oni su bili šefovi Željku Kekiću Pauku, koji se javno suočio sa svojom udbaškom prošlošću. Posljedica toga je prijateljstvo s dr. Antom Kovačevićem i knjiga “Čovjek i njegova sjena”.

Zlatko Hasanbegović je na promociji za Kekića rekao da je riječ o “neobičnoj pojavi, rijetkoj zvjerki u našem javnom životu”, jer je kao pošten čovjek progovorio o zloglasnom sustavu.

Drugom zgodom, gospićko-senjski biskup Mile Bogović kaže da je riječ o “dramatičnoj hrvatskoj priči koja bi mogla biti svjetski filmski hit – kad ne bi bila hrvatska”.

S Kekićem je novinar Večernjeg lista razgovarao u njegovu motelu “Dobra”. Vlasnik je i Radio Mrežnice, najslušanije postaje u Karlovačkoj županiji. Trgovačko-ugostiteljska tvrtka bila je, kaže, klinički mrtva, s 29 milijuna kuna duga i 18 mjeseci neisplaćene plaće, a već 20 godina je likvidna.

Kako ste počeli život u sjeni?

U Šimunskoj sam završio policijsku školu 1980. i onda selekcijom od nas oko 450 trojica smo završili u Odjelu za tajne pratnje Službe državne sigurnosti (SDS). Na Zrinjevcu je tada načelnik Centra državne sigurnosti bio Zdravko Mustač. Bio mi je prvi šef dvije-tri godine dok nije otišao u Beograd.

U tom odjelu, u zgradi današnjeg Ministarstva kulture, bio sam do 1990. kad sam prebačen u Centar Karlovac, a zapravo sam bio kontraobavještajno osiguranje ministru Boljkovcu. U ratu sam bio načelnik SIS-a u 137. brigadi kod Miljavca, radio sam kod Boljkovca i Manolića dok su bili u UNS-u i iz sustava sam otišao u siječnju 1995. Imam više od 1600 dana u Domovinskom ratu. Kad sam trebao prijeći u upravu SIS-a, Perković je to zaustavio pa sam odlučio otići svojom voljom.

Postao sam neugodan svjedok za neke ljude. Vidio sam i da neki moji kolege završavaju mrtvi u nekim čudnim “sačekušama” i nesrećama, pa sam, shvativši da možda i mene to čeka, otišao Karamarku koji je bio šef personala i razdužio se, bez otpremnine i mirovine koju sam mogao ostvariti za šest mjeseci ili godinu.

Što je motiv vaše istine o Udbi?

Shvatio sam da posao koji sam radio 10 godina nije previše častan i htio sam reći istinu. Ivo Pukanić mi je u “Nacionalu” 1996. dao četiri stranice. To mi je možda spasilo život jer bih prozvanima u intervjuima postao opasniji mrtav nego živ.

Imam isječak iz Novog lista od 1997. kad sam rekao da je Josip Perković najmoćniji čovjek u državi. Tada je to bilo pogibeljno. Prošlo je od tada 16 godina dok nacija nije shvatila da se zbog Perkovića mijenjaju i zakoni. Ja sam sve vrijeme znao da on može pomicati kule.

Lakše bi bilo pritajiti se kao i svi?

Ne bih to mogao podnijeti jer bi onda svatko za mnom pokazivao govoreći da sam udbaš, a ovako ja svakomu kažem “jesam, bio sam udbaš, ali sam to sam rekao”. Ne želim se skrivati.

To vam je bio posao u toj državi?

Stvorio nas je sustav, bili smo produžena ruka Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske i kao državna služba posao nam je bio da čuvamo to društveno uređenje.

U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s ogromnom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna od 1945. Jer u svakom općinskom SUP-u (policijska postaja) bio je inspektor za politički kriminal koji je bio prva linija obrane, a koji je u svakom selu, svakoj većoj zgradi, ulici… imao suradnika koji je osluškivao tko pjeva zabranjene pjesme ili govori nešto protiv sustava. Tada je vrijedila doktrina općenarodne obrane i društvene samozaštite.

Tako smo špijunirali Hrvoja Šošića na Knežiji kod skretanja za Jarun. Parkirali smo se pokraj nekog igrališta. Imali smo bijesne aute, nosili rejbanke, i nakon pola sata dolazi milicija s bubom ili fićekom legitimirati nas jer je neka baba, suradnica, uočila nas kao uljeze. Dakle, to je funkcioniralo besprijekorno.

Druga linija bili su suradnici u radnim organizacijama jer se tako čuvao režim. Vrbovali su dečke i u JNA, na tisuće godišnje, pa puta 45 godina… Svaki član Saveza komunista bio je na neki način suradnik jer nije mogao zatajiti što bi primijetio u svojoj sredini.

U svakoj važnijoj sredini režim je znao sve što mu je bilo važno?

Kako bi nas 850 inače držalo 4,5 milijuna ljudi pod kontrolom! Taj sustav nije živio na nekim definicijama, već je bio savršeno posložen. Izgledalo je sve kao improvizacija, a nije tako bilo. Postojala je Udba, pa i Udba u Udbi. Nikad nismo mogli biti sigurni je li netko među nama “nečiji”. Radio sam s “labradorcima” a nisam znao da rade za KOS.

Sa žrtvama ste se kasnije suočili?

Kad sam shvatio da sam radio krivo, pokušao sam doći do što više “objekata” koje sam “radio”, kako bih im se ispričao. HRT je snimao film o meni i Anti Kovačeviću “Čovjek i njegova sjena”, koji je zabunkeriran a i na YouTubeu je nestao.

U završnoj sceni, baš tu za stolom, sjedimo Marko Veselica, Anto Kovačević i ja. Dakle, pale su maske. S mnogima sam surađivao u Domovinskom ratu. S Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom odmah na početku kad više nismo mogli nabavljati oružje. Janez Janša više nije htio nikome prodati nego Paragi.

Prva HOS-ova prisega je rađena pod mojom organizacijom u lovačkom domu u Bosiljevu, kad su se morali vratiti s obuke u Kočevskom Rogu. Tih prvih 60-ak hosovaca mahom su izginuli u Vukovaru, bio je tu i Francuz Jean Michel Nicolier. Surađivali smo, a do jučer sam proganjao Paragu. I to sam mu rekao u Metliki u Sloveniji kad sam sa dva kamiona došao po kontingent oružja, i u koferu nosio ne znam koliko stotina tisuća maraka.

Prišao sam Paragi i rekao: “Dobroslave, znam sve o vama i vašoj obitelji, špijunirali smo vas, ali sada smo na istom zadatku”.

Jesu li hosovci već tada koketirali s ustaškim znakovljem?

Imam doma prve modele znaka HOS-a na kojima ne piše “Za dom spremni”. Prva prisega obavljena je tako da je Alija Šiljak zabio kamu u stol i rekao: ‘Dečki, ajmo, jedan za drugim, za dom spremni’.

Dvojica purgera nisu htjela pa je jednoga šiknuo glavom, otpeljali smo ga na hitnu. ‘Kak!?’, pitali smo Aliju, a on veli: ‘Tako mora biti, ja takvu vojsku želim’. Poštujem do besvijesti to što su pod tim pozdravom izgubili život i držim da imaju pravo na to obilježje.

Bio je tada tu i Ante Paradžik, intelektualac, izuzetno pametan čovjek, mislim da je zato i ubijen. Osam dana prije u zgradi pošte u Dugoj Resi imali smo tajni sastanak, rekao sam mu da ide likvidacija njega ili Dobroslava. Ja sam u Bosiljevu od policajca kupio Ladu Nivu u kojoj je Paradžik ubijen.

Tu noć vraćao sam se iz Varaždin Brega gdje je pala vojarna, tamo sam bio sa specijalcima iz Lučkog, vozio sam konvoj kamiona, stanem tankat gorivo u MUP-u u Savskoj i priđe mi tjelohranitelj pokojnog ministra Ivana Vekića: ‘Noćas su ti ubili prijatelja’. To je trebalo istražiti, 10-15 imena otišlo je u zasjedama, a nitko nije odgovarao.

Znači, nisu govorili “za dom spremni” u ustaškom smislu?

Ne, nisu glumili ustaše već je to bio poklič uz koji su išli braniti domovinu. Ako sam to ja mogao shvatiti koji sam bio zakleti komunist, onda mogu i svi ostali. Sa 16 godina primljen sam u partiju i bio sam organizator posljednje fešte zagrebačke Udbe 13. svibnja 1990. na kojoj je bio i Perković s revolverom 357 za pojasom. Godinu kasnije na istome mjestu organizator sam prve prisege “za dom spremni”. To je Hrvatska.

Prekretnica vam je bila susret s kardinalom Franjom Kuharićem?

Da, u duhovnom smislu jer do tada nisam znao za Boga. Živio sam život nevjernika. Ulazili smo u crkve za svećenicima i drugima samo u sklopu obrada. Klik u glavi dogodio mi se dok sam bio načelnik SIS-a u brigadi Pavla Miljavca.

Kuharić je došao na naše koransko bojište i htio se pozdraviti s vojnicima u rovu, što je sigurnosno složen posao jer je između nas te JNA i srpskih dobrovoljaca bila samo Korana. Po svim pravilima službe, tada nisam smio biti u blizini tog čovjeka.

Tada sam shvatio da mi vjerojatno Bog daje zadaću koju moram odraditi časno i pošteno. Tu prvi put shvaćam da Bog postoji, jer to nije moglo samo tako pasti s neba. Fakat sam vjerovao u Jugoslaviju, Tita, tekovine revolucije, jer sa 16 godina, kao jedan od boljih pitomaca, ušao sam u to društvo misleći da je to savršenstvo.

Bio sam uvjeren da je idealno što sam rođen u SFRJ i da nema bolje države. Tako su nas učili. I s 19 godina dobio sam mogućnost da branim taj režim.

Za bivše udbaše bili ste crna ovca, ali su vas i progonjeni u komunizmu hvalili za izuzetno hrabar čin?

Jedini sam u nas koji o tomu govori. Pokušao sam dogovoriti okrugli stol progonitelja i žrtava, ali nije bilo razumijevanja. I opirao sam se prljavim metodama podmetanja Kovačeviću, Veselici i drugima nakon 1990. I zato kažem da ovu hrvatsku državu nisu dobili oni koji su za nju robijali, koji su se za nju borili, nego bivši kolege udbaši i suradnici koji je nikad nisu htjeli, a uknjižili su se na nju gruntovno i katastarski 1/1. Tek mali dio od 750 nas koji smo iz Udbe prešli u SZUP bio je spreman ići u rat za Hrvatsku.

Bio sam i na Plitvicama na “krvavi Uskrs”. Josip Jović umro mi je pred očima. Kad smo ga dovezli u autokamp kako bi ga pokupio helikopter, shvatio sam da se moram očistiti i maksimalno angažirati jer je to moja država i moj narod.

Koliko su tada Beograd i KOS bili uronjeni vidjelo se i po tomu što je pala odluka da se na naša vojna vozila stave žute reflektirajuće tablice. Perković kao šef sigurnosti morao je reći da je to suludo.

U vrijeme lex Perković tvrdili ste da će to završiti s “pojeo vuk magare”, bez osude?

S obzirom na njegovu snagu u državi i praksu u svijetu da se špijune takvog kalibra nikad ne izručuje, to je doista presedan u svijetu, bio sam uvjeren da će to najvjerojatnije završiti onako kao sa Sindičićem. Njemačka je preozbiljna država. Oni su prvo sve to odbacili i pustili Pratesa jer nisu imali dokaze.

Vrijeme će pokazati koliko je Sindičićev dokaz ispravan. Ali, Njemačka više nije imala kamo jer je dvaput ušla u to, potrošila novac iz proračuna i to je moralo rezultirati ovakvom presudom. I ja sam bio vrbovan od naših ljudi da idem gore kao svjedok tužiteljstva, ali nije mi padalo na pamet, prvenstveno jer smatram da je Zdravko Mustač… Ma, razlika između njega i Perkovića je dan i noć. Osuđeni su praktično po zapovjednoj odgovornosti.

Perković je čovjek s kojim sam se zakvačio u kolovozu 1990. kad me htio istjerati iz službe jer sam se protivio tomu da se i dalje špijuniraju emigranti koji su se vratili u Hrvatsku, konkretno Ivica Butković. To sam prenio Boljkovcu i on je digao frku te je angažirao oko toga Pericu Jurića koji je prije bio naš “objekt”, a tada šef službe, ali nije bio previše upućen.

Perković me tada pozvao na raport u četiri oka, izvrijeđao me, priprijetio da će me sahraniti, poslao Jurića na Zrinjevac da me prokaže kao najveće zlo. Ucjenjivali su i mog šefa, Rapaića, Srbina, da me izbaci iz službe. Tada mi je šef rekao prekrasnu rečenicu: ‘Shvati jednu stvar, ti si sada s ministrom dobar, ministri će dolaziti i odlaziti, a Perkovići i Dolanci će živjeti vječno’.

O Mustaču imate pozitivno mišljenje?

Da, to je intelektualac u tajnoj službi koji nam je jako puno vrijedio 1990. i 1991. i u Beogradu je bio na hrvatskoj strani i donosio informacije koje su bile presudne i bitne. Naravno, to sada više nitko i ne spominje.

Za Perkovića ne mogu reći ništa lijepo. Mislim da je bilo ozbiljnijih stvari za koje se njega moglo pozivati na odgovornost. Đureković je beogradski posao, a ne naš. Đureković je bio ogromna pljuska hrvatskoj Udbi, nešto što se ni u ludilu nije smjelo dogoditi.

Đureković je napravio strašan bum sa svojim knjigama i kad je Stane Dolanc pročitao njegovu knjigu o Titu, pukao je i odlučio. Tada smo pratili Gizelu Đureković, bio sam i na sprovodu njegova sina Damira kad je iz Kanade dovezen i pokopan pod lažnim imenom.

Njemački je sud utvrdio da je naredba išla od Stane Dolanca.

Mislim da je Mustača najviše pokopao taj pravilnik nađen u slovenskoj arhivi, za koji se vjerovalo da je uništen. Taj, jedan od 17, ostao je u Ljubljani radi one famozne grupe A koju je Tito od najboljih operativaca u Jugoslaviji dao formirati 1968./1969. da izvršavaju akcije u Austriji, Njemačkoj i cijeloj Europi. Kad je Janša došao na vlast, otvorio je arhive i mislim da je tada pravilnik našao moj prijatelj Roman Leljak, koji je otkrio Hudu jamu.

Perković ima i nekih zasluga?

Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima.

Perković je u tom smislu bio krojač odijela hrvatske države, to ne sporim. Ali, činjenica je da neki ljudi i u Hrvatskoj nisu izgubili status “objekta” kao taj Butković zbog kojeg sam se svađao s Perkovićem. Jednom sam Boljkovca pitao zar nema ministarsko mjesto za Marka Veselicu, stručnjak je, a dušu smo mu vadili. Veli meni Boljkovac: ‘Pauk, pa jesi li ti normalan, Marko Veselica je ekstrem!’.

Sjećam se da se načelnik dotadašnje emigracije veselio kad je dobio depešu da se ponovno pokreću obrade, ali koje se sad zovu ekstremizam. Perković je u pismu iz zatvora nedavno za Jutarnji list priznao da je i Šeks bio među onima koje su pratili i u RH. Mnogi bivši udbaši vjerovali su da će ponovno biti hapšenja, zatvaranja i da će se sve vratiti na staro. Kad je Hrvatska priznata i kad su shvatili da povratka nema, okrenuli su kaput.

Kako bi u slučaju lustracije trebalo riješiti vaš slučaj?

Nema više lustracije. Ti su ljudi u mirovini, ja sam zadnja generacija Udbe, a imam 57 godina. I nemoguće je dokazati tko je radio za Udbu jer su arhivi većim dijelom uništeni. Mogu za nekoga reći da je bio suradnik, ali kako ću to dokazati.

Kako gledate na te podjele na ustaše i partizane, Tito za i protiv…?

Meni je jasno da je Tito bio maher, Ozna i Udba držale su njegov režim, igrao se s Istokom i Zapadom, s nesvrstanima… Držim da nikome ne treba braniti da posjećuje spomenik Titu. Neki dan su kod mene bila dva autobusa Istrana koji svake godine idu u Kumrovec, tu dođu jesti, sviraju i pjevaju svoje pjesme, imaju uvijek harmonikaša i nitko ih ne dira.

Demokracija je pustiti i crne i crvene da žive svoj život. Titu se više ne može suditi, ali treba reći što je i kako bilo, niti je bio zlatan, niti totalno loš. Zašto sada Thompsona goniti jer pjeva neku pjesmu koja je u Domovinskom ratu dizala neku ekipu da brani državu.

Previše je tih svađa – ‘41., ‘71. ‘91. U demokratskom društvu treba dati svakome da kaže što misli i vjerujem da onda ne bi bilo takvih prijepora. Svaka vlast to koristi. Vidim da mladi ljudi jako malo o tomu znaju. Imao sam nedavno nekakvu tribinu na Savi, petstotinjak mladih je slušalo, muha se nije čula u dvorani.

Nitko tim ljudima nije objasnio gdje je korijen zla. Ja tvrdim da je to satkano u obavještajnim laboratorijima i da se to generacijski prenosi kao plava krv s koljena na koljeno i teško ćemo se iščupati iz te zamke dok se to ne razotkrije.

Večernji list

 

Željko Kekić Pauk: Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti

 

Bivši agent Udbe Kekić: Hrvatsku od prvog dana imaju moji šefovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari