Pratite nas

Intervju

Željko Kekić: Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

S bivšim agentom Udbe o Perkoviću, Mustaču, ubojstvu Đurekovića, stvaranju Hrvatske…

Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj je potvrđena doživotna kazna zbog udbaške likvidacije 1983. Stjepana Đurekovića u režiji bivše SFRJ. Oni su bili šefovi Željku Kekiću Pauku, koji se javno suočio sa svojom udbaškom prošlošću. Posljedica toga je prijateljstvo s dr. Antom Kovačevićem i knjiga “Čovjek i njegova sjena”.

Zlatko Hasanbegović je na promociji za Kekića rekao da je riječ o “neobičnoj pojavi, rijetkoj zvjerki u našem javnom životu”, jer je kao pošten čovjek progovorio o zloglasnom sustavu.

Drugom zgodom, gospićko-senjski biskup Mile Bogović kaže da je riječ o “dramatičnoj hrvatskoj priči koja bi mogla biti svjetski filmski hit – kad ne bi bila hrvatska”.

S Kekićem je novinar Večernjeg lista razgovarao u njegovu motelu “Dobra”. Vlasnik je i Radio Mrežnice, najslušanije postaje u Karlovačkoj županiji. Trgovačko-ugostiteljska tvrtka bila je, kaže, klinički mrtva, s 29 milijuna kuna duga i 18 mjeseci neisplaćene plaće, a već 20 godina je likvidna.

Kako ste počeli život u sjeni?

U Šimunskoj sam završio policijsku školu 1980. i onda selekcijom od nas oko 450 trojica smo završili u Odjelu za tajne pratnje Službe državne sigurnosti (SDS). Na Zrinjevcu je tada načelnik Centra državne sigurnosti bio Zdravko Mustač. Bio mi je prvi šef dvije-tri godine dok nije otišao u Beograd.

U tom odjelu, u zgradi današnjeg Ministarstva kulture, bio sam do 1990. kad sam prebačen u Centar Karlovac, a zapravo sam bio kontraobavještajno osiguranje ministru Boljkovcu. U ratu sam bio načelnik SIS-a u 137. brigadi kod Miljavca, radio sam kod Boljkovca i Manolića dok su bili u UNS-u i iz sustava sam otišao u siječnju 1995. Imam više od 1600 dana u Domovinskom ratu. Kad sam trebao prijeći u upravu SIS-a, Perković je to zaustavio pa sam odlučio otići svojom voljom.

Postao sam neugodan svjedok za neke ljude. Vidio sam i da neki moji kolege završavaju mrtvi u nekim čudnim “sačekušama” i nesrećama, pa sam, shvativši da možda i mene to čeka, otišao Karamarku koji je bio šef personala i razdužio se, bez otpremnine i mirovine koju sam mogao ostvariti za šest mjeseci ili godinu.

Što je motiv vaše istine o Udbi?

Shvatio sam da posao koji sam radio 10 godina nije previše častan i htio sam reći istinu. Ivo Pukanić mi je u “Nacionalu” 1996. dao četiri stranice. To mi je možda spasilo život jer bih prozvanima u intervjuima postao opasniji mrtav nego živ.

Imam isječak iz Novog lista od 1997. kad sam rekao da je Josip Perković najmoćniji čovjek u državi. Tada je to bilo pogibeljno. Prošlo je od tada 16 godina dok nacija nije shvatila da se zbog Perkovića mijenjaju i zakoni. Ja sam sve vrijeme znao da on može pomicati kule.

Lakše bi bilo pritajiti se kao i svi?

Ne bih to mogao podnijeti jer bi onda svatko za mnom pokazivao govoreći da sam udbaš, a ovako ja svakomu kažem “jesam, bio sam udbaš, ali sam to sam rekao”. Ne želim se skrivati.

To vam je bio posao u toj državi?

Stvorio nas je sustav, bili smo produžena ruka Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske i kao državna služba posao nam je bio da čuvamo to društveno uređenje.

U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s ogromnom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna od 1945. Jer u svakom općinskom SUP-u (policijska postaja) bio je inspektor za politički kriminal koji je bio prva linija obrane, a koji je u svakom selu, svakoj većoj zgradi, ulici… imao suradnika koji je osluškivao tko pjeva zabranjene pjesme ili govori nešto protiv sustava. Tada je vrijedila doktrina općenarodne obrane i društvene samozaštite.

Tako smo špijunirali Hrvoja Šošića na Knežiji kod skretanja za Jarun. Parkirali smo se pokraj nekog igrališta. Imali smo bijesne aute, nosili rejbanke, i nakon pola sata dolazi milicija s bubom ili fićekom legitimirati nas jer je neka baba, suradnica, uočila nas kao uljeze. Dakle, to je funkcioniralo besprijekorno.

Druga linija bili su suradnici u radnim organizacijama jer se tako čuvao režim. Vrbovali su dečke i u JNA, na tisuće godišnje, pa puta 45 godina… Svaki član Saveza komunista bio je na neki način suradnik jer nije mogao zatajiti što bi primijetio u svojoj sredini.

U svakoj važnijoj sredini režim je znao sve što mu je bilo važno?

Kako bi nas 850 inače držalo 4,5 milijuna ljudi pod kontrolom! Taj sustav nije živio na nekim definicijama, već je bio savršeno posložen. Izgledalo je sve kao improvizacija, a nije tako bilo. Postojala je Udba, pa i Udba u Udbi. Nikad nismo mogli biti sigurni je li netko među nama “nečiji”. Radio sam s “labradorcima” a nisam znao da rade za KOS.

Sa žrtvama ste se kasnije suočili?

Kad sam shvatio da sam radio krivo, pokušao sam doći do što više “objekata” koje sam “radio”, kako bih im se ispričao. HRT je snimao film o meni i Anti Kovačeviću “Čovjek i njegova sjena”, koji je zabunkeriran a i na YouTubeu je nestao.

U završnoj sceni, baš tu za stolom, sjedimo Marko Veselica, Anto Kovačević i ja. Dakle, pale su maske. S mnogima sam surađivao u Domovinskom ratu. S Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom odmah na početku kad više nismo mogli nabavljati oružje. Janez Janša više nije htio nikome prodati nego Paragi.

Prva HOS-ova prisega je rađena pod mojom organizacijom u lovačkom domu u Bosiljevu, kad su se morali vratiti s obuke u Kočevskom Rogu. Tih prvih 60-ak hosovaca mahom su izginuli u Vukovaru, bio je tu i Francuz Jean Michel Nicolier. Surađivali smo, a do jučer sam proganjao Paragu. I to sam mu rekao u Metliki u Sloveniji kad sam sa dva kamiona došao po kontingent oružja, i u koferu nosio ne znam koliko stotina tisuća maraka.

Prišao sam Paragi i rekao: “Dobroslave, znam sve o vama i vašoj obitelji, špijunirali smo vas, ali sada smo na istom zadatku”.

Jesu li hosovci već tada koketirali s ustaškim znakovljem?

Imam doma prve modele znaka HOS-a na kojima ne piše “Za dom spremni”. Prva prisega obavljena je tako da je Alija Šiljak zabio kamu u stol i rekao: ‘Dečki, ajmo, jedan za drugim, za dom spremni’.

Dvojica purgera nisu htjela pa je jednoga šiknuo glavom, otpeljali smo ga na hitnu. ‘Kak!?’, pitali smo Aliju, a on veli: ‘Tako mora biti, ja takvu vojsku želim’. Poštujem do besvijesti to što su pod tim pozdravom izgubili život i držim da imaju pravo na to obilježje.

Bio je tada tu i Ante Paradžik, intelektualac, izuzetno pametan čovjek, mislim da je zato i ubijen. Osam dana prije u zgradi pošte u Dugoj Resi imali smo tajni sastanak, rekao sam mu da ide likvidacija njega ili Dobroslava. Ja sam u Bosiljevu od policajca kupio Ladu Nivu u kojoj je Paradžik ubijen.

Tu noć vraćao sam se iz Varaždin Brega gdje je pala vojarna, tamo sam bio sa specijalcima iz Lučkog, vozio sam konvoj kamiona, stanem tankat gorivo u MUP-u u Savskoj i priđe mi tjelohranitelj pokojnog ministra Ivana Vekića: ‘Noćas su ti ubili prijatelja’. To je trebalo istražiti, 10-15 imena otišlo je u zasjedama, a nitko nije odgovarao.

Znači, nisu govorili “za dom spremni” u ustaškom smislu?

Ne, nisu glumili ustaše već je to bio poklič uz koji su išli braniti domovinu. Ako sam to ja mogao shvatiti koji sam bio zakleti komunist, onda mogu i svi ostali. Sa 16 godina primljen sam u partiju i bio sam organizator posljednje fešte zagrebačke Udbe 13. svibnja 1990. na kojoj je bio i Perković s revolverom 357 za pojasom. Godinu kasnije na istome mjestu organizator sam prve prisege “za dom spremni”. To je Hrvatska.

Prekretnica vam je bila susret s kardinalom Franjom Kuharićem?

Da, u duhovnom smislu jer do tada nisam znao za Boga. Živio sam život nevjernika. Ulazili smo u crkve za svećenicima i drugima samo u sklopu obrada. Klik u glavi dogodio mi se dok sam bio načelnik SIS-a u brigadi Pavla Miljavca.

Kuharić je došao na naše koransko bojište i htio se pozdraviti s vojnicima u rovu, što je sigurnosno složen posao jer je između nas te JNA i srpskih dobrovoljaca bila samo Korana. Po svim pravilima službe, tada nisam smio biti u blizini tog čovjeka.

Tada sam shvatio da mi vjerojatno Bog daje zadaću koju moram odraditi časno i pošteno. Tu prvi put shvaćam da Bog postoji, jer to nije moglo samo tako pasti s neba. Fakat sam vjerovao u Jugoslaviju, Tita, tekovine revolucije, jer sa 16 godina, kao jedan od boljih pitomaca, ušao sam u to društvo misleći da je to savršenstvo.

Bio sam uvjeren da je idealno što sam rođen u SFRJ i da nema bolje države. Tako su nas učili. I s 19 godina dobio sam mogućnost da branim taj režim.

Za bivše udbaše bili ste crna ovca, ali su vas i progonjeni u komunizmu hvalili za izuzetno hrabar čin?

Jedini sam u nas koji o tomu govori. Pokušao sam dogovoriti okrugli stol progonitelja i žrtava, ali nije bilo razumijevanja. I opirao sam se prljavim metodama podmetanja Kovačeviću, Veselici i drugima nakon 1990. I zato kažem da ovu hrvatsku državu nisu dobili oni koji su za nju robijali, koji su se za nju borili, nego bivši kolege udbaši i suradnici koji je nikad nisu htjeli, a uknjižili su se na nju gruntovno i katastarski 1/1. Tek mali dio od 750 nas koji smo iz Udbe prešli u SZUP bio je spreman ići u rat za Hrvatsku.

Bio sam i na Plitvicama na “krvavi Uskrs”. Josip Jović umro mi je pred očima. Kad smo ga dovezli u autokamp kako bi ga pokupio helikopter, shvatio sam da se moram očistiti i maksimalno angažirati jer je to moja država i moj narod.

Koliko su tada Beograd i KOS bili uronjeni vidjelo se i po tomu što je pala odluka da se na naša vojna vozila stave žute reflektirajuće tablice. Perković kao šef sigurnosti morao je reći da je to suludo.

U vrijeme lex Perković tvrdili ste da će to završiti s “pojeo vuk magare”, bez osude?

S obzirom na njegovu snagu u državi i praksu u svijetu da se špijune takvog kalibra nikad ne izručuje, to je doista presedan u svijetu, bio sam uvjeren da će to najvjerojatnije završiti onako kao sa Sindičićem. Njemačka je preozbiljna država. Oni su prvo sve to odbacili i pustili Pratesa jer nisu imali dokaze.

Vrijeme će pokazati koliko je Sindičićev dokaz ispravan. Ali, Njemačka više nije imala kamo jer je dvaput ušla u to, potrošila novac iz proračuna i to je moralo rezultirati ovakvom presudom. I ja sam bio vrbovan od naših ljudi da idem gore kao svjedok tužiteljstva, ali nije mi padalo na pamet, prvenstveno jer smatram da je Zdravko Mustač… Ma, razlika između njega i Perkovića je dan i noć. Osuđeni su praktično po zapovjednoj odgovornosti.

Perković je čovjek s kojim sam se zakvačio u kolovozu 1990. kad me htio istjerati iz službe jer sam se protivio tomu da se i dalje špijuniraju emigranti koji su se vratili u Hrvatsku, konkretno Ivica Butković. To sam prenio Boljkovcu i on je digao frku te je angažirao oko toga Pericu Jurića koji je prije bio naš “objekt”, a tada šef službe, ali nije bio previše upućen.

Perković me tada pozvao na raport u četiri oka, izvrijeđao me, priprijetio da će me sahraniti, poslao Jurića na Zrinjevac da me prokaže kao najveće zlo. Ucjenjivali su i mog šefa, Rapaića, Srbina, da me izbaci iz službe. Tada mi je šef rekao prekrasnu rečenicu: ‘Shvati jednu stvar, ti si sada s ministrom dobar, ministri će dolaziti i odlaziti, a Perkovići i Dolanci će živjeti vječno’.

O Mustaču imate pozitivno mišljenje?

Da, to je intelektualac u tajnoj službi koji nam je jako puno vrijedio 1990. i 1991. i u Beogradu je bio na hrvatskoj strani i donosio informacije koje su bile presudne i bitne. Naravno, to sada više nitko i ne spominje.

Za Perkovića ne mogu reći ništa lijepo. Mislim da je bilo ozbiljnijih stvari za koje se njega moglo pozivati na odgovornost. Đureković je beogradski posao, a ne naš. Đureković je bio ogromna pljuska hrvatskoj Udbi, nešto što se ni u ludilu nije smjelo dogoditi.

Đureković je napravio strašan bum sa svojim knjigama i kad je Stane Dolanc pročitao njegovu knjigu o Titu, pukao je i odlučio. Tada smo pratili Gizelu Đureković, bio sam i na sprovodu njegova sina Damira kad je iz Kanade dovezen i pokopan pod lažnim imenom.

Njemački je sud utvrdio da je naredba išla od Stane Dolanca.

Mislim da je Mustača najviše pokopao taj pravilnik nađen u slovenskoj arhivi, za koji se vjerovalo da je uništen. Taj, jedan od 17, ostao je u Ljubljani radi one famozne grupe A koju je Tito od najboljih operativaca u Jugoslaviji dao formirati 1968./1969. da izvršavaju akcije u Austriji, Njemačkoj i cijeloj Europi. Kad je Janša došao na vlast, otvorio je arhive i mislim da je tada pravilnik našao moj prijatelj Roman Leljak, koji je otkrio Hudu jamu.

Perković ima i nekih zasluga?

Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima.

Perković je u tom smislu bio krojač odijela hrvatske države, to ne sporim. Ali, činjenica je da neki ljudi i u Hrvatskoj nisu izgubili status “objekta” kao taj Butković zbog kojeg sam se svađao s Perkovićem. Jednom sam Boljkovca pitao zar nema ministarsko mjesto za Marka Veselicu, stručnjak je, a dušu smo mu vadili. Veli meni Boljkovac: ‘Pauk, pa jesi li ti normalan, Marko Veselica je ekstrem!’.

Sjećam se da se načelnik dotadašnje emigracije veselio kad je dobio depešu da se ponovno pokreću obrade, ali koje se sad zovu ekstremizam. Perković je u pismu iz zatvora nedavno za Jutarnji list priznao da je i Šeks bio među onima koje su pratili i u RH. Mnogi bivši udbaši vjerovali su da će ponovno biti hapšenja, zatvaranja i da će se sve vratiti na staro. Kad je Hrvatska priznata i kad su shvatili da povratka nema, okrenuli su kaput.

Kako bi u slučaju lustracije trebalo riješiti vaš slučaj?

Nema više lustracije. Ti su ljudi u mirovini, ja sam zadnja generacija Udbe, a imam 57 godina. I nemoguće je dokazati tko je radio za Udbu jer su arhivi većim dijelom uništeni. Mogu za nekoga reći da je bio suradnik, ali kako ću to dokazati.

Kako gledate na te podjele na ustaše i partizane, Tito za i protiv…?

Meni je jasno da je Tito bio maher, Ozna i Udba držale su njegov režim, igrao se s Istokom i Zapadom, s nesvrstanima… Držim da nikome ne treba braniti da posjećuje spomenik Titu. Neki dan su kod mene bila dva autobusa Istrana koji svake godine idu u Kumrovec, tu dođu jesti, sviraju i pjevaju svoje pjesme, imaju uvijek harmonikaša i nitko ih ne dira.

Demokracija je pustiti i crne i crvene da žive svoj život. Titu se više ne može suditi, ali treba reći što je i kako bilo, niti je bio zlatan, niti totalno loš. Zašto sada Thompsona goniti jer pjeva neku pjesmu koja je u Domovinskom ratu dizala neku ekipu da brani državu.

Previše je tih svađa – ‘41., ‘71. ‘91. U demokratskom društvu treba dati svakome da kaže što misli i vjerujem da onda ne bi bilo takvih prijepora. Svaka vlast to koristi. Vidim da mladi ljudi jako malo o tomu znaju. Imao sam nedavno nekakvu tribinu na Savi, petstotinjak mladih je slušalo, muha se nije čula u dvorani.

Nitko tim ljudima nije objasnio gdje je korijen zla. Ja tvrdim da je to satkano u obavještajnim laboratorijima i da se to generacijski prenosi kao plava krv s koljena na koljeno i teško ćemo se iščupati iz te zamke dok se to ne razotkrije.

Večernji list

 

Željko Kekić Pauk: Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti

 

Bivši agent Udbe Kekić: Hrvatsku od prvog dana imaju moji šefovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari