Pratite nas

Intervju

Željko Kekić: Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

S bivšim agentom Udbe o Perkoviću, Mustaču, ubojstvu Đurekovića, stvaranju Hrvatske…

Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj je potvrđena doživotna kazna zbog udbaške likvidacije 1983. Stjepana Đurekovića u režiji bivše SFRJ. Oni su bili šefovi Željku Kekiću Pauku, koji se javno suočio sa svojom udbaškom prošlošću. Posljedica toga je prijateljstvo s dr. Antom Kovačevićem i knjiga “Čovjek i njegova sjena”.

Zlatko Hasanbegović je na promociji za Kekića rekao da je riječ o “neobičnoj pojavi, rijetkoj zvjerki u našem javnom životu”, jer je kao pošten čovjek progovorio o zloglasnom sustavu.

Drugom zgodom, gospićko-senjski biskup Mile Bogović kaže da je riječ o “dramatičnoj hrvatskoj priči koja bi mogla biti svjetski filmski hit – kad ne bi bila hrvatska”.

S Kekićem je novinar Večernjeg lista razgovarao u njegovu motelu “Dobra”. Vlasnik je i Radio Mrežnice, najslušanije postaje u Karlovačkoj županiji. Trgovačko-ugostiteljska tvrtka bila je, kaže, klinički mrtva, s 29 milijuna kuna duga i 18 mjeseci neisplaćene plaće, a već 20 godina je likvidna.

Kako ste počeli život u sjeni?

U Šimunskoj sam završio policijsku školu 1980. i onda selekcijom od nas oko 450 trojica smo završili u Odjelu za tajne pratnje Službe državne sigurnosti (SDS). Na Zrinjevcu je tada načelnik Centra državne sigurnosti bio Zdravko Mustač. Bio mi je prvi šef dvije-tri godine dok nije otišao u Beograd.

U tom odjelu, u zgradi današnjeg Ministarstva kulture, bio sam do 1990. kad sam prebačen u Centar Karlovac, a zapravo sam bio kontraobavještajno osiguranje ministru Boljkovcu. U ratu sam bio načelnik SIS-a u 137. brigadi kod Miljavca, radio sam kod Boljkovca i Manolića dok su bili u UNS-u i iz sustava sam otišao u siječnju 1995. Imam više od 1600 dana u Domovinskom ratu. Kad sam trebao prijeći u upravu SIS-a, Perković je to zaustavio pa sam odlučio otići svojom voljom.

Postao sam neugodan svjedok za neke ljude. Vidio sam i da neki moji kolege završavaju mrtvi u nekim čudnim “sačekušama” i nesrećama, pa sam, shvativši da možda i mene to čeka, otišao Karamarku koji je bio šef personala i razdužio se, bez otpremnine i mirovine koju sam mogao ostvariti za šest mjeseci ili godinu.

Što je motiv vaše istine o Udbi?

Shvatio sam da posao koji sam radio 10 godina nije previše častan i htio sam reći istinu. Ivo Pukanić mi je u “Nacionalu” 1996. dao četiri stranice. To mi je možda spasilo život jer bih prozvanima u intervjuima postao opasniji mrtav nego živ.

Imam isječak iz Novog lista od 1997. kad sam rekao da je Josip Perković najmoćniji čovjek u državi. Tada je to bilo pogibeljno. Prošlo je od tada 16 godina dok nacija nije shvatila da se zbog Perkovića mijenjaju i zakoni. Ja sam sve vrijeme znao da on može pomicati kule.

Lakše bi bilo pritajiti se kao i svi?

Ne bih to mogao podnijeti jer bi onda svatko za mnom pokazivao govoreći da sam udbaš, a ovako ja svakomu kažem “jesam, bio sam udbaš, ali sam to sam rekao”. Ne želim se skrivati.

To vam je bio posao u toj državi?

Stvorio nas je sustav, bili smo produžena ruka Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske i kao državna služba posao nam je bio da čuvamo to društveno uređenje.

U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s ogromnom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna od 1945. Jer u svakom općinskom SUP-u (policijska postaja) bio je inspektor za politički kriminal koji je bio prva linija obrane, a koji je u svakom selu, svakoj većoj zgradi, ulici… imao suradnika koji je osluškivao tko pjeva zabranjene pjesme ili govori nešto protiv sustava. Tada je vrijedila doktrina općenarodne obrane i društvene samozaštite.

Tako smo špijunirali Hrvoja Šošića na Knežiji kod skretanja za Jarun. Parkirali smo se pokraj nekog igrališta. Imali smo bijesne aute, nosili rejbanke, i nakon pola sata dolazi milicija s bubom ili fićekom legitimirati nas jer je neka baba, suradnica, uočila nas kao uljeze. Dakle, to je funkcioniralo besprijekorno.

Druga linija bili su suradnici u radnim organizacijama jer se tako čuvao režim. Vrbovali su dečke i u JNA, na tisuće godišnje, pa puta 45 godina… Svaki član Saveza komunista bio je na neki način suradnik jer nije mogao zatajiti što bi primijetio u svojoj sredini.

U svakoj važnijoj sredini režim je znao sve što mu je bilo važno?

Kako bi nas 850 inače držalo 4,5 milijuna ljudi pod kontrolom! Taj sustav nije živio na nekim definicijama, već je bio savršeno posložen. Izgledalo je sve kao improvizacija, a nije tako bilo. Postojala je Udba, pa i Udba u Udbi. Nikad nismo mogli biti sigurni je li netko među nama “nečiji”. Radio sam s “labradorcima” a nisam znao da rade za KOS.

Sa žrtvama ste se kasnije suočili?

Kad sam shvatio da sam radio krivo, pokušao sam doći do što više “objekata” koje sam “radio”, kako bih im se ispričao. HRT je snimao film o meni i Anti Kovačeviću “Čovjek i njegova sjena”, koji je zabunkeriran a i na YouTubeu je nestao.

U završnoj sceni, baš tu za stolom, sjedimo Marko Veselica, Anto Kovačević i ja. Dakle, pale su maske. S mnogima sam surađivao u Domovinskom ratu. S Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom odmah na početku kad više nismo mogli nabavljati oružje. Janez Janša više nije htio nikome prodati nego Paragi.

Prva HOS-ova prisega je rađena pod mojom organizacijom u lovačkom domu u Bosiljevu, kad su se morali vratiti s obuke u Kočevskom Rogu. Tih prvih 60-ak hosovaca mahom su izginuli u Vukovaru, bio je tu i Francuz Jean Michel Nicolier. Surađivali smo, a do jučer sam proganjao Paragu. I to sam mu rekao u Metliki u Sloveniji kad sam sa dva kamiona došao po kontingent oružja, i u koferu nosio ne znam koliko stotina tisuća maraka.

Prišao sam Paragi i rekao: “Dobroslave, znam sve o vama i vašoj obitelji, špijunirali smo vas, ali sada smo na istom zadatku”.

Jesu li hosovci već tada koketirali s ustaškim znakovljem?

Imam doma prve modele znaka HOS-a na kojima ne piše “Za dom spremni”. Prva prisega obavljena je tako da je Alija Šiljak zabio kamu u stol i rekao: ‘Dečki, ajmo, jedan za drugim, za dom spremni’.

Dvojica purgera nisu htjela pa je jednoga šiknuo glavom, otpeljali smo ga na hitnu. ‘Kak!?’, pitali smo Aliju, a on veli: ‘Tako mora biti, ja takvu vojsku želim’. Poštujem do besvijesti to što su pod tim pozdravom izgubili život i držim da imaju pravo na to obilježje.

Bio je tada tu i Ante Paradžik, intelektualac, izuzetno pametan čovjek, mislim da je zato i ubijen. Osam dana prije u zgradi pošte u Dugoj Resi imali smo tajni sastanak, rekao sam mu da ide likvidacija njega ili Dobroslava. Ja sam u Bosiljevu od policajca kupio Ladu Nivu u kojoj je Paradžik ubijen.

Tu noć vraćao sam se iz Varaždin Brega gdje je pala vojarna, tamo sam bio sa specijalcima iz Lučkog, vozio sam konvoj kamiona, stanem tankat gorivo u MUP-u u Savskoj i priđe mi tjelohranitelj pokojnog ministra Ivana Vekića: ‘Noćas su ti ubili prijatelja’. To je trebalo istražiti, 10-15 imena otišlo je u zasjedama, a nitko nije odgovarao.

Znači, nisu govorili “za dom spremni” u ustaškom smislu?

Ne, nisu glumili ustaše već je to bio poklič uz koji su išli braniti domovinu. Ako sam to ja mogao shvatiti koji sam bio zakleti komunist, onda mogu i svi ostali. Sa 16 godina primljen sam u partiju i bio sam organizator posljednje fešte zagrebačke Udbe 13. svibnja 1990. na kojoj je bio i Perković s revolverom 357 za pojasom. Godinu kasnije na istome mjestu organizator sam prve prisege “za dom spremni”. To je Hrvatska.

Prekretnica vam je bila susret s kardinalom Franjom Kuharićem?

Da, u duhovnom smislu jer do tada nisam znao za Boga. Živio sam život nevjernika. Ulazili smo u crkve za svećenicima i drugima samo u sklopu obrada. Klik u glavi dogodio mi se dok sam bio načelnik SIS-a u brigadi Pavla Miljavca.

Kuharić je došao na naše koransko bojište i htio se pozdraviti s vojnicima u rovu, što je sigurnosno složen posao jer je između nas te JNA i srpskih dobrovoljaca bila samo Korana. Po svim pravilima službe, tada nisam smio biti u blizini tog čovjeka.

Tada sam shvatio da mi vjerojatno Bog daje zadaću koju moram odraditi časno i pošteno. Tu prvi put shvaćam da Bog postoji, jer to nije moglo samo tako pasti s neba. Fakat sam vjerovao u Jugoslaviju, Tita, tekovine revolucije, jer sa 16 godina, kao jedan od boljih pitomaca, ušao sam u to društvo misleći da je to savršenstvo.

Bio sam uvjeren da je idealno što sam rođen u SFRJ i da nema bolje države. Tako su nas učili. I s 19 godina dobio sam mogućnost da branim taj režim.

Za bivše udbaše bili ste crna ovca, ali su vas i progonjeni u komunizmu hvalili za izuzetno hrabar čin?

Jedini sam u nas koji o tomu govori. Pokušao sam dogovoriti okrugli stol progonitelja i žrtava, ali nije bilo razumijevanja. I opirao sam se prljavim metodama podmetanja Kovačeviću, Veselici i drugima nakon 1990. I zato kažem da ovu hrvatsku državu nisu dobili oni koji su za nju robijali, koji su se za nju borili, nego bivši kolege udbaši i suradnici koji je nikad nisu htjeli, a uknjižili su se na nju gruntovno i katastarski 1/1. Tek mali dio od 750 nas koji smo iz Udbe prešli u SZUP bio je spreman ići u rat za Hrvatsku.

Bio sam i na Plitvicama na “krvavi Uskrs”. Josip Jović umro mi je pred očima. Kad smo ga dovezli u autokamp kako bi ga pokupio helikopter, shvatio sam da se moram očistiti i maksimalno angažirati jer je to moja država i moj narod.

Koliko su tada Beograd i KOS bili uronjeni vidjelo se i po tomu što je pala odluka da se na naša vojna vozila stave žute reflektirajuće tablice. Perković kao šef sigurnosti morao je reći da je to suludo.

U vrijeme lex Perković tvrdili ste da će to završiti s “pojeo vuk magare”, bez osude?

S obzirom na njegovu snagu u državi i praksu u svijetu da se špijune takvog kalibra nikad ne izručuje, to je doista presedan u svijetu, bio sam uvjeren da će to najvjerojatnije završiti onako kao sa Sindičićem. Njemačka je preozbiljna država. Oni su prvo sve to odbacili i pustili Pratesa jer nisu imali dokaze.

Vrijeme će pokazati koliko je Sindičićev dokaz ispravan. Ali, Njemačka više nije imala kamo jer je dvaput ušla u to, potrošila novac iz proračuna i to je moralo rezultirati ovakvom presudom. I ja sam bio vrbovan od naših ljudi da idem gore kao svjedok tužiteljstva, ali nije mi padalo na pamet, prvenstveno jer smatram da je Zdravko Mustač… Ma, razlika između njega i Perkovića je dan i noć. Osuđeni su praktično po zapovjednoj odgovornosti.

Perković je čovjek s kojim sam se zakvačio u kolovozu 1990. kad me htio istjerati iz službe jer sam se protivio tomu da se i dalje špijuniraju emigranti koji su se vratili u Hrvatsku, konkretno Ivica Butković. To sam prenio Boljkovcu i on je digao frku te je angažirao oko toga Pericu Jurića koji je prije bio naš “objekt”, a tada šef službe, ali nije bio previše upućen.

Perković me tada pozvao na raport u četiri oka, izvrijeđao me, priprijetio da će me sahraniti, poslao Jurića na Zrinjevac da me prokaže kao najveće zlo. Ucjenjivali su i mog šefa, Rapaića, Srbina, da me izbaci iz službe. Tada mi je šef rekao prekrasnu rečenicu: ‘Shvati jednu stvar, ti si sada s ministrom dobar, ministri će dolaziti i odlaziti, a Perkovići i Dolanci će živjeti vječno’.

O Mustaču imate pozitivno mišljenje?

Da, to je intelektualac u tajnoj službi koji nam je jako puno vrijedio 1990. i 1991. i u Beogradu je bio na hrvatskoj strani i donosio informacije koje su bile presudne i bitne. Naravno, to sada više nitko i ne spominje.

Za Perkovića ne mogu reći ništa lijepo. Mislim da je bilo ozbiljnijih stvari za koje se njega moglo pozivati na odgovornost. Đureković je beogradski posao, a ne naš. Đureković je bio ogromna pljuska hrvatskoj Udbi, nešto što se ni u ludilu nije smjelo dogoditi.

Đureković je napravio strašan bum sa svojim knjigama i kad je Stane Dolanc pročitao njegovu knjigu o Titu, pukao je i odlučio. Tada smo pratili Gizelu Đureković, bio sam i na sprovodu njegova sina Damira kad je iz Kanade dovezen i pokopan pod lažnim imenom.

Njemački je sud utvrdio da je naredba išla od Stane Dolanca.

Mislim da je Mustača najviše pokopao taj pravilnik nađen u slovenskoj arhivi, za koji se vjerovalo da je uništen. Taj, jedan od 17, ostao je u Ljubljani radi one famozne grupe A koju je Tito od najboljih operativaca u Jugoslaviji dao formirati 1968./1969. da izvršavaju akcije u Austriji, Njemačkoj i cijeloj Europi. Kad je Janša došao na vlast, otvorio je arhive i mislim da je tada pravilnik našao moj prijatelj Roman Leljak, koji je otkrio Hudu jamu.

Perković ima i nekih zasluga?

Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima.

Perković je u tom smislu bio krojač odijela hrvatske države, to ne sporim. Ali, činjenica je da neki ljudi i u Hrvatskoj nisu izgubili status “objekta” kao taj Butković zbog kojeg sam se svađao s Perkovićem. Jednom sam Boljkovca pitao zar nema ministarsko mjesto za Marka Veselicu, stručnjak je, a dušu smo mu vadili. Veli meni Boljkovac: ‘Pauk, pa jesi li ti normalan, Marko Veselica je ekstrem!’.

Sjećam se da se načelnik dotadašnje emigracije veselio kad je dobio depešu da se ponovno pokreću obrade, ali koje se sad zovu ekstremizam. Perković je u pismu iz zatvora nedavno za Jutarnji list priznao da je i Šeks bio među onima koje su pratili i u RH. Mnogi bivši udbaši vjerovali su da će ponovno biti hapšenja, zatvaranja i da će se sve vratiti na staro. Kad je Hrvatska priznata i kad su shvatili da povratka nema, okrenuli su kaput.

Kako bi u slučaju lustracije trebalo riješiti vaš slučaj?

Nema više lustracije. Ti su ljudi u mirovini, ja sam zadnja generacija Udbe, a imam 57 godina. I nemoguće je dokazati tko je radio za Udbu jer su arhivi većim dijelom uništeni. Mogu za nekoga reći da je bio suradnik, ali kako ću to dokazati.

Kako gledate na te podjele na ustaše i partizane, Tito za i protiv…?

Meni je jasno da je Tito bio maher, Ozna i Udba držale su njegov režim, igrao se s Istokom i Zapadom, s nesvrstanima… Držim da nikome ne treba braniti da posjećuje spomenik Titu. Neki dan su kod mene bila dva autobusa Istrana koji svake godine idu u Kumrovec, tu dođu jesti, sviraju i pjevaju svoje pjesme, imaju uvijek harmonikaša i nitko ih ne dira.

Demokracija je pustiti i crne i crvene da žive svoj život. Titu se više ne može suditi, ali treba reći što je i kako bilo, niti je bio zlatan, niti totalno loš. Zašto sada Thompsona goniti jer pjeva neku pjesmu koja je u Domovinskom ratu dizala neku ekipu da brani državu.

Previše je tih svađa – ‘41., ‘71. ‘91. U demokratskom društvu treba dati svakome da kaže što misli i vjerujem da onda ne bi bilo takvih prijepora. Svaka vlast to koristi. Vidim da mladi ljudi jako malo o tomu znaju. Imao sam nedavno nekakvu tribinu na Savi, petstotinjak mladih je slušalo, muha se nije čula u dvorani.

Nitko tim ljudima nije objasnio gdje je korijen zla. Ja tvrdim da je to satkano u obavještajnim laboratorijima i da se to generacijski prenosi kao plava krv s koljena na koljeno i teško ćemo se iščupati iz te zamke dok se to ne razotkrije.

Večernji list

 

Željko Kekić Pauk: Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti

 

Bivši agent Udbe Kekić: Hrvatsku od prvog dana imaju moji šefovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Škoro za Dnevnik.hr: ‘Prvi referendum bit će to da skinemo s vlasti Andreja Plenkovića’

Objavljeno

na

Objavio

Kandidat za predsjednika Miroslav Škoro u intervjuu za Dnevnik.hr otkrio je je li u utrku ušao da bi postao predsjednik ili da bi srušio premijera Andreja Plenkovića.

”Ušao sam u utrku s najboljom namjerom da promijenimo način na koji funkcionira jedan dio političkog života koji se lažno naziva parlamentarnom demokracijom, a ustvari je kancelarsko-faraonski sustav”, objasnio je svoj poriv da se uključi u utrku za predsjednika predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

Tvrdi da nije imao namjeru bilo kome prigovarati imenom i prezimenom. ”Ali otkako sam se pojavio jako je puno ljudi imalo potrebu vrlo neutemeljeno komentirati mene i ono što ja govorim, pa sam ja odgovorio. Nije mi nakana nikoga rušiti, dijeliti i destrukcija, upravo suprotno, ja bih volio da se stvori elementarni dio zajedništva koji nam je nužan da stvaramo svoju državu i razvijamo demokraciju”, rekao je.

Na pitanje hoće li, ako ne pobijedi na izborima, to biti (još jedan) njegov politički kraj ili mu je u planu priprema za parlamentarne izbore, a i one u HDZ-u, Škoro kaže da je fokusiran na predsjedničke izbore. ”Uvjeren sam da će se 22. prosinca dogoditi nulti referendum u nizu referenduma s ciljem da se vlast vrati narodu, a prvi referendum bit će to da skinemo s vlasti Andreja Plenkovića”, objasnio je svoje planove.

”Plenković kaže da je glas za Miroslava Škoru glas za Zorana Milanovića, a on se održava na vlasti s ljudima Zorana Milanovića. Da ga ne podupiru, ne bi bilo ni njega u toj Vladi”, rekao je Škoro. Vjeruje da će već u prvom krugu maknuti tu opciju i mogućnost da Plenković vedri i oblači. Kaže da Plenković personificira način vladavine u kojem je sve podređeno njemu i trgovačkim partnerima. ”Oni odlučuju o svemu; o ministrima, sucima, kako će se glasati, pa o čistačicama na naplatnim kućicama u Čepinu i Šestanovcu”, objasnio je Škoro što najviše zamjera premijeru.

Iako želi predsjednički sustav, Miroslav Škoro kaže da ne želi da vlast bude u njegovim rukama, već da predsjednik može imati utjecaja jer ima legitimitet, pa mora moći predstavljati narod. ”Moramo više uključiti narod, a ne biti bahati i misliti da mi sve znamo u ime naroda”, rekao je.

”Tko su oni, koje ste škole završili, koje ste iskustvo stekli. Prvo zaposlenje, ja ministar…”, opisao je kandidat za predsjednika.

Za pozdrav ”Za dom spremni” rekao je da su pod tim pozdravom počinjeni zločini, ali da su počinjeni i pod pozdravom ”Smrt fašizmu, sloboda narodu” ili ”Zdravo”, kojim on, kaže, počinje molitvu. Objašnjava da mu je polazišna točka Domovinski rat, u kojem su postrojbe HOS-a bile legitimne postrojbe. ”Svoditi to na jeftine dnevnopolitičke ideološke stvari, jesi li ti za Tita ili Pavelića, to je deplasirano”, rekao je Škoro.

Sporno mu je što se bavimo tim pozdravom umjesto onime što je aktualna predsjednica radila posljednjih pet godina. Ponovio je da se on želi sučeljavati, a na pitanje što bi Kolindi Grabar-Kitarović odgovorio na prozivke da je tamburao po Americi i bio u ormaru, odgovorio je: ”Pitao bih je što je radila u mom ormaru devedesetih”. ”Što znači tamburanje? Je li to omalovažavanje hrvatske tamburice i hrvatskog identiteta”, zapitao se i poručio da nije država Ministarstvo vanjskih poslova. Nije mu jasno zašto netko najavljuje kontinuitet. ”Za mene su gospodin Milanović i gospođa Grabar-Kitarović dva lica jednog te istog sustava koji vodi Andrej Plenković. Volio bih da im se omogući da se bave svojim poslovima i velikim ljubavima, a to su međunarodne karijere, a neka nas puste da vodimo zemlju”, zaključio je Miroslav Škoro.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Škoro o Mati Radeljiću: Ja se do sada nisam nikada nikoga odrekao; O osnivanju stranke: Dakle, nema više nazad, kad je politika u pitanju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro za N1 televiziju govorio je o dosadašnjoj kampanji, Kolindi Grabar-Kitarović, Miloradu Pupovcu, odnosima sa Srbijom…

Prenosimo dio intervjua:

Zbog odgovornosti prema društvu ste vi spremni svoje milijune, koje ste zaradili, potrošiti?

Pa bih li ja bez toga društva zaraditi te milijune? Pa nisam ih ja zaradio na način da sam posredovao nekome u nekakvim poslovima. Nisam ja to zaradio u državnoj upravi. Dakle, u Njemačkoj je, recimo, normalno da veterinar bude predsjednik udruge za zaštitu životinja u nekakvom selu. Ti moraš u jednom trenutku fokus sa sebe prebaciti na zajednicu, samo je pitanje koliko će zajednica moći to prepoznati to i prepoznaje li to. Mislim da je taj ekskluzivitet, koji oni drže za sebe pa meni poručuju neka se ja bavim svojim poslom, a oni će raditi odgovoran posao. Za Boga miloga, pa to je odgovoran posao. Kakav je odgovoran posao, djeca ne idu u školu 36 dana? Onda se ti pojaviš kao frajer i kažeš sad ćemo mi to riješiti i kao vuk sit, ovce na broju. Da, ali onda pastir u zatvoru. Nemoguće.

Da bi netko duže preživio na političkoj sceni, potrebni su mu dobri savjeti, dobri prijatelji. Jako ste često odgovarali na pitanje o Mati Radeljiću. Možete li jamčiti da, ukoliko dođete na Pantovčak, Mate Radeljić neće biti u vašem timu?

Možete li vi meni dati jedan razlog zašto Mate Radeljić ili bilo tko drugi ne bi trebao biti tamo? Ja razumijem taj interes javnosti i to pitanje. Ja sam odgovorio uvijek i odgovorit ću opet. Dakle, što se tiče gospodina Mate Radeljića, kao i velikog broja drugih ljudi koje poznajem, ne samo u javnom prostoru, s mnogima sam kontaktirao i razgovarao i dali su mi dragocjene savjete. U krajnjoj liniji i on. On je radio tamo ne jedan dan, radio je tri ili četiri godine pa su ga maknuli otamo. Nisam još uvijek uspio saznati koji je to krimen koji je napravio, očito vi znate, ja ne znam, ali bih volio da mi to netko kaže. Definitivno mogu reći da, kada budem došao na Pantovčak, da ću napraviti inventuru svih onih ljudi koji tamo rade. To je normalno, ne zbog toga što je došla nova metla pa bi nešto maknula. Ja sam uvjeren da tamo postoji veliki broj ljudi koji vrlo profesionalno obavlja svoj posao, ali onaj dio, koji se pogotovo odnosi na te savjetnike, definitivno ću provjeriti i definitivno ću tražiti da budu ljudi kojima ja vjerujem. Međutim, ne na način da onda te savjetnike koji su sada ostavljam, što se događa i na HRT-u i na puno mjesta, pa onda dovodiš nove i povećavaš ih i hipertrofiraš tu cijelu birokraciju, državni aparat, nego na način da zahvalim. Mislim da bi to bila elementarna pristojnost. A kad je u pitanju konkretno gospodin Mate Radeljić, ja smatram da je čovjek koji zna taj svoj posao vrlo dobro, nisam do sada uspio saznati koji je krimen napravio, ali vjerujem da ću biti u poziciji pa ćemo onda moći vi i ja kompetentnije moći razgovarati na tu temu.

Ja ću ovaj odgovor shvatiti kao ne. Ne isključujete mogućnost da jednog dana on bude s vama na Pantovčaku, ukoliko dođete tamo.

Ja se do sada nisam nikada nikoga odrekao. Mene su se odrekli mnogi. Neki su bili izbačeni iz stranaka, jer su mi davali podršku, ne zbog toga što kalkuliram, igram ispod stola. Meni je najmanji problem reći ne pa to napraviti drugačije. Dakle, ja sam preodgovorna osoba da bih tako postupao. Tako se ne radi, u biznisu se tako ne radi. U poslu iz kojeg ja dolazim, dakle, iz realnog sektora, se ne može raditi tako da si isključiv ni u čemu. Dopustite mi da vi to tumačite kako vi hoćete, vaši gledatelji kako oni hoće, ali, ponavljam, dok ne napravim ozbiljnu inventuru svega što se događa i što se događalo, i što narod treba znati. Ono što ću napraviti, definitivno, to ću napraviti javno. Dakle, što god se bude događalo, birači će znati što se događa.

Jedno ideološko pitanje, s obzirom na vaš svjetonazor. Hoćete li biti na idućem Hodu za život?

Ni to nije nikakva tajna. Već su me to pitali. Taj ideološki set pitanja kod nas je vrlo osebujan, uvijek se svodi na dva-tri pitanja ovoga tipa, pa se malo ode u razdoblje’41.-’45., jer prije toga nije bilo svijeta, i ja sam na njega odgovorio pa ću odgovoriti opet. Ja stvarno uistinu podržavam život i jesam za život i čovjek sam koji će, ako ga budu pozvali na taj Hod za život, definitivno i doći. Ja ću biti prvi hrvatski predsjednik koji će sudjelovati u tom Hodu za život, naravno ako me organizatori pozovu.

Ako ne uspijete u ovoj utrci, gdje se vraćate?

Za razliku od svih ovih drugih mojih političkih takmaca koje sam stekao u zadnjih nekoliko mjeseci, ja ću se za pet godina, ako se ne budem odlučio ponovno kandidirati za predsjednika države, bez obzira koliko to bahato zvučalo, imati gdje vratiti, jer stvarno imam nekoliko poslova i ti poslovi su meni vrlo dragi. Ja sam sve svoje poslove, hvala Bogu, uspio složiti tako da sam sve svoje hobije pretvorio u posao i uspio sam ih posložiti tako da su samoodrživi. To bih volio napraviti i kad je u pitanju cijela ova naša lijepa zemlja.

Nećete se vratiti u neku političku priču?

Za razliku od ovih koji mi šalju takve poruke, mene više zanima ajte pitajte njih gdje će se oni vratiti. Gdje će se vratiti Andrej Plenković? Ja sam biznismen, imam tih svojih nekih firmi, nikoga od tih tamo ljudi gore ne bih zaposlio u svojoj firmi. Nikada im ne bih dao posao zbog toga što smatram da bi napravili više štete nego koristi.

Kažete da imate svoje poslove, isključujete li onda daljnji politički angažman ako ovaj ne uspije?

Ja sam rekao i danas na skupu i mislim da nije ništa preambiciozno, bilo bi dobro nakon ovih predsjedničkih izbora koji su još jedan test i unutarstranačkih demokracija i svega toga što se događa kod nas u političkom životu, bilo bi dobro, s obzirom da će to biti ozbiljna poruka gospodinu Andreju Plenkoviću, jer on je čovjek koji je kandidirao gospođu Grabar Kitarović za još jedan mandat, bilo bi dobro da Vlada podnese ostavku, da se raspusti Sabor i da se raspišu novi parlamentarni izbori. Definitivno nemam namjeru sve ovo što sam napravio do sada, a bili ste i na skupu, ostaviti ljude na cjedilu i taj narod koji jednostavno vapi za promjenama. Dakle, nema više nazad, kad je politika u pitanju.

Imate li u vidu ime stranke koju ćete formirati?

Nemam. Možemo se sad vi i ja probati dogovoriti. Ja sam mislio nešto da bude kao simpatično svima ljudima, da objedini sve. Imate vi neku ideju? Šalim se. Ja se silno radujem ovim izborima, sve pozivam da izađu na te izbore, neka daju glas kome god hoće. Bilo bi dobro da se dogode promjene. Ovo je za mene jedno sveto, veliko vrijeme, ja sam tako odgojen. Mi smo u Adventu, radujem se izborima, radujem se Božiću, radujem se novoj godini, bit će što Bog bude htio, i što hrvatski narod bude htio. Ja sam uvjeren, hrvatski narod nikada nije pogriješio, Boga nikad nije ostavio, neće ni ovoga puta, 22. prosinca će biti jedno veliko slavlje koje je ovaj narod zaslužio i zavrijedio.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari