Nino Raspudić: Otkud više Juga?

3

U prvoj četvrtini stoljeća međunarodno priznate hrvatske države odnos prema jugoslavenskoj prošlosti i nasljeđu prolazio je različite faze.

Za vrijeme Domovinskog rata i neposredno nakon njega Jugoslavija se na temelju bliskog sjećanja dominantno negativno percipirala kao nakaradna, nefunkcionalna država, silom sklepana i silom održavana, iz koje se hrvatski narod velikom mukom uspio iščupati.

Drugu, još goru Jugoslaviju pod kapom komunističkog totalitarizma obilježavalo je državno nasilje prema neuklopljenim pojedincima, društvenim skupinama pa i cijelim narodima (represija na Kosovu npr.). Bila je to zemlja u kojoj se išlo u zatvor zbog nepoćudne misli ili pjesme, koja je do samog kraja ubijala političke oponente po inozemstvu, promicala marksizam kao dogmu, titoizam kao državnu religiju.

Osamdesetih je planska privreda doživjela definitivni kolaps pa pamtimo Jugoslaviju kao zemlju nestašica i redukcija u kojoj je limenka Coca-Cole bila fetiš, a Commodore 64 morao se prošvercati iz inozemstva. O cesti Zagreb – Split da ne govorimo.

Takva zemlja, dok je sjećanje na nju bilo svježe, definitivno nije izgledala kao okvir za kojim bi većina stanovništva Hrvatske trebala žaliti.

Rupelova inicijativa

No nakon 2000. gotovo preko noći, zahvaljujući političkom pritisku izvana i kolaboraciji iznutra, jugoslavenski okvir pod krinkom „regije” ili „zapadnog Balkana” (i u varijanti bez Slovenije, ali s Albanijom) počeo se u hrvatsku javnost uvlačiti kao nešto samorazumljivo. Jedan tekst s tom temom naslovio sam „Zaspiš u domovini, probudiš se u regiji”.

Politički izrazi koji bi još jučer boli uši opetovanom su se uporabom „normalizirali”, a ono što označavaju i što je u osnovi konstruirano i umjetno uvedeno s vremenom se počelo percipirati kao nešto prirodno i samorazumljivo.

Priča o „balkanskim asocijacijama u koje nas neki žele ponovo gurnuti”, a koja se potkraj devedesetih činila kao babaroga, nakon 2000. postala je naš samorazumljivi politički okvir, čije nametanje nije prestalo ni nakon što je Hrvatska ipak pripuštena u EU izvan balkanskog paketa, štoviše, na proslavi u povodu ulaska u Uniju naši tadašnji čelnici održali su govore iz kojih se činilo kao da u EU nije ušla samostalna hrvatska država, već dio famozne „regije”, pri čemu oni obećavaju da će dati sve od sebe da preko europskog zida prebace i ostatak.

Malo tko zapitao se kako se pojam „regija” uspio neopaženo uvući u naš politički diskurs i tko određuje što nam je regija i zašto nam regija završava desetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, a proteže se osamsto kilometara na jugoistok. Zašto nismo u regiji s Trstom, Grazom ili Budimpeštom, a jesmo sa Skopljem i Tiranom? Koga smo i kada ovlastili da u naše ime pristaje na to?

Nije se radilo o prirodnoj, interesnoj suradnji zemljopisno i jezično bliskih zemalja, već je priča gurana kao koncept izvana, o čemu svjedoči i to da su nevladine udruge i medijski projekti puno lakše dobivali sredstva ako su promicali „regionalnu suradnju”.

O tome kako priča još nije završila govori i prošlotjedna inicijativa dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Slovenije Dimitrija Rupela objavljena u Delu o podjeli EU na manje jedinice, tzv. megaregije koje bi „prema geografskom ili interesnom načelu” sačinjavale srodne države.

Slovenija bi u jednoj od varijanti bila u središnjoj „megaregiji”, a Hrvatska u južnoj s Bugarskom i Rumunjskom, a očekivano i s novopridošlom ekipom iz stare „regije”.

Simptomatično je da i danas, nakon četvrt stoljeća neovisne hrvatske države, na javnoj televiziji čujemo sintagme poput „na našim prostorima”, a na Hrvatskom radiju emisiju „Postjugoslavenska književnost”. Je li desetljećima nakon raspada itko govorio o „postaustrougarskoj književnosti”?

Svjesno guran projekt

Mit Jugoslavije, s jedne strane, očito je svjesno guran projekt. S druge strane, kod dijela ljudi, kako je vrijeme odmicalo, a nada u budućnost tanjila, jugovanje se javljalo kao spontan refleks „prije je sve bilo bolje” – kad sam bila mlada i zdrava, kad sam mogao itd. Prije je nogomet bio kvalitetniji, žene ljepše, sintetičke košulje i mesni doručci zdraviji i sl.

Zaboravljaju se negativnosti, nestašice, redukcije struje, vožnja par-nepar, autocesta koja završava kod Karlovca, drndanje do Trsta da se kupe pristojne cipele ili traperice, a pamte se glazba, prve ljubavi i nada u bolju budućnost.

Ne treba smetnuti s uma ni to da je dijelu stanovništva zasigurno i bilo bolje.

Onima koji su bili dio vladajuće strukture, ili pak nisu talasali oko politike, a živjeli su u privilegiranim sredinama, a to su dijelom bili socijalistički gradovi i planska industrija u kojoj su našli mjesto, za razliku od današnjeg društva. Neki od njih uspjeli su indoktrinirati svoju djecu koja se toga ne sjećaju i koja su danas posljednji vjernici jugoslavenstva.

Priče se više ne mogu utrapiti

Ali heroji Jugoslavije i njezina ljepša lica neumitno polagano odlaze. Nekadašnji seks-simboli danas su ocvale gnjavatorke, buntovni rokeri stari smarači koji isključivo gledaju kako se prikačiti na proračun, a mitovi o Poletu, Zvečki ili urnebesnim doživljajima sa služenja vojnog roka u JNA ne mogu se više utrapiti nikome mlađem od četrdeset godina.

Ako prestane njegovo izvanjsko pumpanje radi guranja Hrvatske u neku novu (makro)regiju, mit Jugoslavije sljedećih će se godina prirodno istanjivati dok se do kraja ne ofuca i iščezne. Konačno će valjda odapeti u trenutku kad neovisna Hrvatska i kronološki preraste Jugoslaviju, tj. za dvadesetak godina kad domovina napuni 46 godina od međunarodnog priznanja.

Nino Raspudić / Večernji list

facebook komentari

  • Argus Panoptes

    Na žalost stvari stoje upravo tako,još je mnogo kukolja koji je udobno živio na račun drugih a koji danas teži ponavljanju života svojih očeva,zadojili su ih privilegijama,lakočom zapošljavanja,velikom plačom za mali rad,sve su to zablude,ako si želio bilo kakav mali sindikalni kredit morao si predsjedniku radničkog savjeta a taj je u pravilu bio neki izmanipulirani pojedinac tobože najvredniji radnik u kolektivu,polizati guzicu i tad još nije bilo sigurno da ćeš ga dobiti.To još nije billo sve već si morao i malo kremice za ruke spremiti,pitam se odakle korijeni korupcije i nepotizma u današnjoj Hrvatskoj.To je morao riješiti državni vrh odmah poslije 95-e ali nam je nedostajalo snage,pitam se za čiji račun.Danas se moramo uzdati na nove generacije odabranih Hrvatskih ljudi koje će konačno uzdići Hrvatsku iznad YU,kao što je i autor rekao.

  • Pingback: Jugoslawien - Seite 33()

  • sjena

    Gosp.Raspudić , hvala na ovom ozbiljnom-satiričkom opisu sadašnjopsti i prošlosti.
    za dom !