Prgometizacijom u HDZ-u Andrej Plenković ‘ranio se u obje noge’

Kada je u svibnju 2012. godine Tomislav Karamarko preuzeo HDZ njegovi oponenti nisu se mogli pomiriti sa gubitkom unutarstranačkih izbora. Sotoniziran od strane medija Tomislav Karamarko morao se baviti umirivanjem unutarstaranačkih frakcija, a pritom pripremati HDZ za nadolazeće izbore. Svojom sudbinom nije se mogla pomiriti Jadranka Kosor koja je u konačnici isključena iz HDZ-a u ožujku 2013. godine uoči prvih EU parlamentarnih izbora koji su se održali u travnju 2013. godine pod vodstvom novog HDZ-a.

Nakon njezina isključenja lijevo liberalna frakcija predvođena HDZ-ovim doajenom Vladimirom Šeksom odustala je od javnih kritika prema vrhu HDZ-a koji je svoje pobjede temeljio na domoljubnom zanosu. Tada sve karte polažu se na Andreja Plenkovića kojeg je Jadranka Kosor učlanila u HDZ 2011. godine, a koji joj je bio zamjenik na Izbornom saboru 2012. godine u kandidaturi za predsjednicu HDZ-a u utrci koju su izgubili u srazu s Tomislavom Karamarkom.

Pritajvši se, a kako bi ih Tomislav Karamarko umirio dobivaju mjesta na listi za EU parlament kroz Andreja Plenkovića i Davora Ivo Stiera, no ne mireći se porazom od Tomislava Karamarka odbačeni Vladimir Šeks kontrolira HDZ-ove saborske zastupnike koje je 2011. godine imenovala Jadranka Kosor u Hrvatski sabor. Nije ga smetnula s uma niti afera pomilovanje. HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka od devastirane stranke postaje relevantan čimbenik u političkoj areni prvom od pet pobjeda u izbornom ciklusu od četiri godine. Pobjednički niz nastavlja se i na lokalnim izborima u svibnju 2013. godine, a netom nakon druge pobjede HDZ-a u vremenskom razdoblju od dva mjeseca u lipnju 2013. godine stranku napušta drugi predsjednički protukandidat s Izbornog sabora HDZ-a Milan Kujundžić zastupajući tezu kako će njegov odlazak povući mnoge ljude za njim ne slažući se s aktualnim predsjednikom Tomislavom Karamarkom.

Naravno to se nije dogodilo, ali dovoljno je bilo da se rastakanje birača od centra prema desno nastavi programirano. U međuvremenu HDZ pobjeđuje na trećim izborima u nizu u svibnju 2014. godine na EU parlamentarnim izborima iako je Davor Ivo Stier pokušao na Klauzuri u Šibeniku izvršiti udar pred medijima na vrh HDZ-a nakon što je ponovno bio potvrđen na listi, no novom pobjedom narušen je legitimitet Zorana Milanovića koji pomalo postaje uzdrman na HDZ-ovom domoljubnom zanosu. U rujnu 2014. godine slučajno ili ne iz stranke istupa bivša ministrica iz Kosoričine vlade Martina Dalić, jer prema njezinim riječima HDZ nema rješenje za izlazak iz krize i prelazi u stožer Ive Josipovića uoči predsjedničkih izbora RH. Za to vrijeme Milan Kujundžić vodi kampanju protiv HDZ-a, a u prvom krugu predsjedničkih izbora RH odbija od HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović 112.585 glasova što je ekvivalent od 6.30%.

U izjednačenom srazu između Ive Josipovića 687.678 glasova što je ekvivalent od 38.46% i Kolinde Grabar Kitarović 665.379 glasova što je ekvivalent od 37.22% možemo zaključiti kako bi Kolinda Grabar Kitarović već u prvom krugu predsjedničkih izbora imala 43.52% kada ne bi bilo bivših rušitelja stranke čime bi Ivo Josipović bio dodatno destabiliziran. Na svu sreću Kolinda Grabar Kitarović spašena je što je rezultiralo pobjedom u drugom krugu predsjedničkih izbora nad Ivom Josipovićem koji nije uspio pobijediti niti uz pomoć HDZ-ovih disidenata.

Kada smo pomislili da disidentskoj politici dolazi kraj u veljači 2015. godine iz stranke izlazi zamjenik HDZ-a Drago Prgomet što je nastavak pokušaja rušenja i destabiliziranja pobjedničkog HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka na parlamentarnim izborima 2015. godine. U svom naumu na listi MOST-a Drago Prgomet uzima svojoj bivšoj stranci 3 mandata gdje ukupno od 42.880 glasova putem preferencijalnih glasova Drago Prgomet osvaja 50% glasova MOST-ove liste odnosno 21.438 u 1. izbornoj jedinici. Pridodamo li tome da Milan Kujundžić u 10. izbornoj jednicni može privući 14.008 glasova što je dovoljno za mandat u Hrvatskom saboru, te da je HDZ opstrukcijom po lokalnim sredinama izgubio 5 mandata u pet izbornih jedinica za 100 do 300 glasova 2015. godine, kao i indicije o APIS-u od 6 do 7 mandata koje je iznio Tomislav Karamarko možemo zaključiti kako bi HDZ osvojio natpolovićnu većinu bez ikakvih koalicija s MOST-om ili Pupovčevih manjina u Hrvatskom saboru, a danas nam se rezultat Andreja Plenkovića prezentira uspjehom.

Započelo je sve kada MOST nije dozvolio mjesto predsjednika Vlade RH Tomislavu Karamarku iako je bio relativan pobjednik izbora što nije bio slučaj kod Andreja Plenkovića. U konačnici na kraju su putem puča srušili Tomislava Karamarka gdje su sudjelovali svi političati koji nešto znače u hrvatskoj politici orkestiranom medijskom hajkom gdje se istovremeno moglo zamijetiti SDP i MOST, pa Stipu Mesića i Vladimira Šeksa, pa HNS tadašnje predsjednice Vesne Pusić, a krajnoj liniji uslijedio je napad i iz Brisela od EU palramentaraca koji su zaboravili tko im je dao mandat u EU parlamentu. U tako nategnutoj većini te opstrukciji pojedinih vlastitih saborskih zastupnika u suštini nije bilo niti čudno što preslagivanje nije uspjelo. Kasnije dolaze do pameti i oni koji su bili zavedeni.

Na pobjedničkoj platformi metodom pokušaja stranku preuzima stranku preuzima Andrej Plenković kojem za razliku od Tomislavu Karamarku ne čini nitko opstrukciju, te disidenti ne pokušavaju urušiti sustav, već desnica donosi prevagu u relativnoj pobjedi. Tada smo mogli zamijetiti kako su i HDZ-ovi disidenti ekspresno vraćeni u stranku gdje neki postaju saborski zastupnici poput Drage Prgometa, a neki ministri u Vladi RH poput Milana Kujundžića i Martine Dalić. Ne treba zaboraviti niti izlete Jadranke Kosor na listi Ive Josipovića i Slavka Linića očigledno istinskih HDZ-ovaca za razliku od članstva koje je donosilo pobjede na vlastitim leđima po terenu.

Andrej Plenković voli isticati kako se temelji na desnom centru, no nakon parlamentarnih izborima vidimo da za kandidate desnice nije bilo mjesta u Vladi RH kao niti što nema na ovim lokalnim izborima što se vidi na primjeru zagrebačkog HDZ-a kada nije odlučivao zagrebački HDZ, već je usvojio nametnutu želju aktualnog predsjednika HDZ-a čime je narušen legitimitet lokalnog tijela koje se tijekom četiri godine pripremalo za nadolazeće izbore.

Izabrati Dragu Prgometa kao kandidata za gradonačelnika Grada Zagreba koji je svojevremeno služio programiranoj disidentskoj politici rušenja HDZ-a pandan je ranjavanja samog sebe u obje noge budući da nakon svih ovih spoznaja pitanje je mogli li sami članovi zaokružiti kandidata za gradonačelnika Grada Zagreba, a da ne govorimo da nakon izlaska iz HDZ-a, MOST-a, HRID-i, pregovora u stanu Ante Kotromanovića s Zoranom Milanovićem, povratka u HDZ kao da ništa nije bilo dovodi u pitanje vjerodostojnost samog kandidata koji je pao na zadnjim parlamentarnim izborima ispod 4.000 glasova u 6. izbornoj jedinici u kojoj se natjecao na HDZ-ovoj pobjedničkoj listi.

Prevarom birača na parlamentarnim izborima, ignoriranje novog lica poput Brune Esih na lokalnim izborima, prijetnjama o izbacivanju i napuštanju stranke, izostavljanje ozbiljnih reformskih paketa, donošenja poreza na nekretnine iako se HDZ protivio tome u opoziciji, ulaskom u koaliciju s Pupovcem, guranjem ispod tepiha niza afera od potencijalnih sukoba interesa pa nadalje, skretanje pozornosti s INA-e i prodaje HEP-a do spašavanja Agrokora pitanje je hoće li Andrej Plenković izaći samo ranjen iz ovih izbora ili izborom Drage Prgometa i nagrađivanjem disidenata započeti će njegov konačan pad po principu kao što je i zasjeo na tron ovisiti će svakako o biračima na nadolazećim lokalnim izborima.

Sanjin Baković