Reci brate moj, jesmo li prokleti? (opet će se gusta magla spustiti)

[box type=”custom” bg=”” color=”#140f0f” border=”#” radius=”0″ fontsize=”18″]

Ne pitaj me ništa, bilo je pa prošlo
Dabogda se ne ponovilo
Ja sam im’o sreće pa sam kući doš’o
A puno ih se nije vratilo

Reci brate moj, jesmo li prokleti
Pa se tako brzo sve zaboravi
Al’ neka ned’o Bog, pa nas budu trebali
Opet će se gusta magla spustiti

Ne osjećam dane, tek poneko veče
Kad se sjetim naših pjesama
Tad i vino krene, k’o Čikola teče
Velebitska Vila doziva

Reci brate moj, jesmo li prokleti
Pa se tako brzo sve zaboravi
Al’ neka neda Bog, pa nas budu trebali
Opet će se gusta magla spustiti

Ne pitaj me ništa, tek svijeću upali
Za sve one što su za dom pali

Reci brate moj, jesmo li prokleti
Pa se tako brzo sve zaboravi
Al’ neka neda Bog, pa nas budu trebali
Opet će se gusta magla spustiti

Thompson i Miroslav Škoro, Reci brate moj

[/box]

Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!

2. Tim (4,1-5)

Ove Pavlove riječi upućene Timoteju mi zvone u glavi svaki put svaki put kad sjednem pisati kolumnu, “uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom“. Već sam u jednom ranijem članku to opisao svojim riječima, “u svojim tekstovima nemam respekt prema nikome i ničemu osim prema Bogu, Hrvatskoj državi i Domovinskom ratu te njegovom dignitetu “.

Piše: Boris Traljić / Kamenjar.com

Unatoč navedenoj duhovno-psihološkoj pripremi koja mi daje snagu za čvrsto i oštro pisanje te za objektivnost “pod svaku cijenu”, ovo mi je izuzetno teško pisati. Da bih ostao iole objektivan morao sam popiti dvodnevnu dozu “bomboncina” koji mi pomažu u funkcionalnom životu, jer tema ovog članka su nedavni događaji na Markovom trgu. Tek smiren kemijom mogu pisati na način koji će spriječiti daljnje zaoštravanje situacije, a koja je kulminirala represivnim postupanjem projugoslavenske neokomunističke bagre (evo, ni kemija ne pomaže) prema braniteljima.

Dozvolite mi da prije početka skinem jednog ogromnog majmuna s leđa (“get the monkey off my back“, u američkoj kulturi svaki problem ili frustracija predstavlja majmuna kojeg nosimo na leđima… previše problema znači i previše majmuna pa padamo pod težinom). Taj moj majmun ima ime i prezime – Žarko Puhovski. Gospodin je to koji “našem društvu daje onaj lijepi okus ljudi koji misle“, kako mu tepa bivši predsjednik Ivo Josipović, i koji je smislio da branitelje treba zvati veterani. Osobno nisam imao nikakav problem s tim da me oslovljavaju veteran Domovinskog rata sve do trenutka dok inicijativa nije izašla baš iz usta gospodina Puhovskog.

Gospodina koji je u svojih sedamdesetak godina života uspio upisati u životopis svjedočenje, kao svjedok optužbe naravno, na sudskim procesima hrvatskim proljećarima (Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša…) i hrvatskim generalima (Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku). Politologa koji je početkom devedesetih toliko dobro predvidio politički razvoj događaja da je osnovao Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Taj moj majmun se godinama pojavljuje kao relevantan politički analitičar, možda medijski najzastupljeniji, iako bi objektivno trebao dobiti “tarot termin” od tri do pet sati u noći da poganima proriče sudbinu. Tome, mom, majmunu nije palo na pamet u sedamdesetak godina života i javnog djelovanja da bi se, po istoj logici, Savez antifašističkih boraca trebao zvati Savez antifašističkih veterana. Zato bi sve udruge iz Domovinskog rata koje su registrirane kao veteranske mogle razmisliti da promijene naziv u braniteljske, jer ćemo vjerojatno u narednom periodu svjedočiti pokušaju promjene terminologije od npr. prosvjeda veterana do, možda čak, Ministarstva veterana RH.

Eto, ode jedan veliki majmun s leđa… bilo je malo van teme, ali nadam se da me razumijete. Vratimo se na događaje na Markovom trgu 28. i 29. svibnja. Prije nekoliko tjedana sam ustvrdio da je Milanovićeva predizborna strategija pregaziti branitelje (i Predsjednicu) i to je u ova dva dana represivnim aparatom, doslovno, pokušao. Država koja tolerira da se npr. grupa mladih neokomunista i/ili anarhista, tzv. Živi zid, koji otvoreno pljucaju po pravnoj državi i privatnom vlasništvu (ne ulazeći ovdje u problem kredita, banaka i ovrha već u modus operandi navedene grupe), danima zabarikadira ispred kuće koju je izgubila neka nesretna obitelj i postala privatno vlasništvo druge osobe; ta, dakle, ista država ne tolerira mirni prosvjed branitelja na Markovom trgu nego šalje par stotina policajaca da riješi problem. Što je pri tom mislio premijer Zoran Milanović? Je li očekivao da će se ljudi koji su se prije dvadesetak godina oduprijeli jednoj od najvećih svjetskih vojnih sila uplašiti vlastite policije? Možda u svojoj bahatosti i jest… međutim, glavni razlog slanja policije na branitelje je agresivna predizborna strategija. Opasna i, na sreću, izuzetno neuspješna. Razbila mu se o glavu, a američki PR plaćenik bi se mogao brzo vratiti u “agenciju” koja ga je poslala.

[ad id=”68099″]

Zato bih vas zamolio da duboko u pamćenje urežete sliku kako hrvatski policajac krši zakone i ulazi u prostor crkve sv. Marka u pokušaju hvatanja hrvatskog branitelja. Uzmite vremena koliko god vam treba, jer to je najvažnija slika u hrvatskoj povijesti od oslobođenja naovamo. Toga trenutka je odnarođena, bahata i nesposobna Kukuriku vlast izgubila predstojeće parlamentarne izbore. Ali i to je, vjerujte mi, manje važno. Od toga trenutka, što je neusporedivo važnije, teško da će uskoro na vlast doći politička opcija koja će, poput ove, koketirati s “Regionom”, koja će pokušavati na silu obnavljati odnose sa Srbijom dok ona jasno ne raščisti sa svojim agresorskim stavovima i prizna agresiju na Hrvatsku s teritorijalnim pretenzijama, odnosno politička opcija koja će pokušavati umanjiti značaj Domovinskog rata i branitelja.

Samo dan poslije policijskog upada u crkvu, kad su se branitelji ponukani agresivnošću policije samoorganizirali i masovnije krenuli na Trg sv. Marka, Milanović je kapitulirao i pokazao svu nemoć i šupljinu vlastite bahatosti. Prisiljen je na javni razgovor s braniteljima, a taj dvosatni razgovor je jasno pokazao opravdanost prosvjeda. Opravdanost i glede odnosa aktualne vlasti prema Domovinskom ratu i braniteljima, po meni primarnog problema, i glede uskraćivanja materijalne potpore. Također je do kraja (i više nego što sam osobno očekivao) ogoljena Premijerova neutemeljena bahatost i državnička nemoć u kriznim situacijama. Treba zato reći naglas – onaj tko ne može u današnjoj Hrvatskoj ravnopravno razgovarati s braniteljima, ne može biti hrvatski premijer.

Koliko je Milanović pogubljen zbog ovakvog razvoja situacije pa zbog toga nesposoban održavati čak i privid da kontrolira upravljanjem državom, svjedoči zabrinuta izjava koja mu se omakla na razgovoru s braniteljima, “vidjeli ste što se dogodi kada idem komentirati Oluju i što se događa sa suprotne strane.“. Koga to, dovraga, treba brinuti što poraženi Srbi, godinama daleko od katarze koju moraju proći ako žele dobre odnose s nama, misle i govore? Hrvatskog premijera sigurno ne.

Imam potrebu ovdje istaknuti odličnu pripremljenost i elokventnost Đure Glogoškog na navedenom razgovoru za kojeg sam, očito neopravdano, pomalo sumnjao da je pravi čovjek na pravom mjestu. Mea culpa.

Kako djelovanje lijekova već dobrano popušta, najbolje je da ovdje završim… dok sam još u okvirima objektivnosti. U uvodu kolumne je tekst, meni najdraže, proročanske Thompsonove pjesme u duetu s Miroslavom Škorom. Preporučujem da je, u cilju maloga testa, poslušate… ako se ne naježite, ako vas ne uhvati nekakva drhtavica ili ne ispuni ponos, gubili ste vrijeme čitajući ovu kolumnu. E da, ako mislite da će gospodarski program odlučivati pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima također ste gubili vrijeme čitajući ovu kolumnu. Ali stvarno.

Piše: Boris Traljić / Kamenjar.com