Pratite nas

Kolumne

TRAGIKOMIKA HARMONIKAŠKIH KORAČNICA NA SKUPOVIMA HRVATSKIH NOVIH ANTIFAŠISTA

Objavljeno

na

Pod naslovom “Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti”, u povodu prvoga ridikuloznog zagrebačkoga prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita, 22. lipnja 2017. objavio sam kraći osvrt na tamošnje demonstrativno izvođenje napjeva “Po šumama i gorama”, gdje sam opisivao kako melodija ruske koračnice “Po šumama i gorama” zapravo potječe s ruskog dalekog istoka, pa izvorno nije ni u kakvoj svezi s Hrvatima, sa Zagrebom, s fašizmom-antifašizmom ili bilo čime što bi se nas trebalo doticati u današnjemu (političkom) trenutku, jer je nastala davne 1915., među ruskim vojnicima u hladnim pustopoljinama sibirskih tajgi za vrijeme Prvoga svjetskog rata pod nazivom “Marš Sibirskog puka”.

‘PO ŠUMAMA I GORAMA’ – Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti

Autor teksta bio je Vladimir Giljarovski, a ubrzo se pojavila i druga, proširena verzija pod nazivom “Marš Sibiriskih strijelaca”. Malo kasnije, u doba Ruskoga građanskog rata od 1917. do 1923., nastaju treća, četvrta i peta verzija, jer je ova melodija bila popularna i među vojnicima Crvene armije i među vojnicima Bijele garde, ali su imale različite tekstove, kao što su zaseban tekst imali i pripadnici treće struje, tzv. mahnovci iz anarhističke ukrajinske Ustaničke armije, zvane Crnom armijom Nestora Mahnoa, koja se borila za nezavisnost Ukrajine, a protiv svih drugih.
“Marš Drozdovskog puka” u šestoj je verziji bila koračnica bjelogardejaca nastala 1919. godine u čast pohoda generala Mihaila Drozdovskoga, koji se u Velikom ratu prvo borio na rumunjskom frontu, a 1918. godine se odlučio priključiti Bijeloj gardi.

“Marš dalekoistočnih partizana” poznatiji pod nazivom “Po dolinama i gorama”, kao sedma verzija, jest pjesma crvenih boljševika nastala 1922. godine u čast pobjede dalekostočnih partizana nad pripadnicima Bijele garde u završnici građanskog rata. Autor teksta je bio pisac Petar Parfenov, ali je 1929. izmijenjen dio teksta (osma verzija) pa se ona proglašava za “Partizansku himnu”. Tijekom Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939.. nastala je (deseta) ruska verzija na španjolskom jeziku, a tijekom Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine nastaju još četiri marševske verzije (na francuskom, njemačkom, grčkom i na tzv. srpskohrvatskom jeziku), što dakle, čini ukupno 14 verzija ratničkih koračnica sibirskog podrijetla, od kojih je ona s Trga maršala Tita vjerojatno zadnja, ili makar predzadnja nastala inačica koja se, eto, pojavljuje kao svojevrsni poziv na šumsko-građanski mentalno-gerilski otpor aktualnom hrvatskom političkom mainstreamu.

Možda zbog toga što im je tada skrenuta pozornost na kontekstualno neprimjerene konotacije koje sobom nosi izvođenje “Po šumama i gorama”, titoističke organizacije 28. kolovoza 2017., na drugomu prosvjedu s istim povodom, ali na drugoj lokaciji, odabrale su i drugu koračnicu za uvodni borbeni melodijski motiv, pa su 23 što veće, što manje, što fiktivne, što minorne, što preklapajuće udruge novih hrvatskih antifašista (Antifašistička liga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez GLAS, Kulturnjaci 2016, Lezbijska grupa Kontra, Mreža antifašistkinja Zagreba, Naprijed Hrvatska, Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske ORaH, Protagora, Radnička fronta, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, ZA GRAD, Zagreb je naš!, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske) na simboličnom Trgu žrtava fašizma odlučile program započeti s drugom simboličnom koračnicom uz harmoniku: ovaj put riječ je bila o “Bilećanki”.

Nažalost, siroti novi hrvatski antifašisti i ovoga su puta promašili konotacijski smisao: jednako kako sibirska koračnica “Po šumama i gorama” nema nikakve veze s onim oblikom hrvatskoga antifašizma na koji se oni žele i nastoje pozivati, tako ga – osim u dalekim naznakama – nema ni “Bilećanka”.

Naime, ova je sumorna koračnica nastala prije Drugoga svjetskog rata, u jednomu od starojugoslavenskih, kraljevskih koncentracijskih logora, u tadašnjoj Banovini Zetskoj u Bileći, 1940. godine, i ni na koji način ju se ne može povezati ni s Hrvatima, ni s Republikom Hrvatskom, ni sa NDH, ni s hrvatskim komunistima, a ni s Titom samim. Osim, naglasimo, nasilno i ideološkom manipulacijom, otprilike kao i s “Bandierrom Rossom”, Picassoovom “Guernicom” ili retrogradnim zastavama Kominterne s njezinim kojekakvim, slabo maštovitim grafičkim varijacijama u izvedbi Nove ljevice i Radničke fronte.

Tekst “Bilećanke” napisao je Slovenac Milan Apih, učitelj iz Celja, jedan od komunista zatočenih u konc-logoru u Bileći (na sličan način na koji su još ranije ustaše zatočene u sličnim “ustanovama” na Liparima ili pak njihovi domovinski prijeratni suborci iz Bosne na Adi Ciganlji i drugdje), a na srpski ju je prepjevao njegov drug Todor Vujasinović Toša, kako bi stvorili svoju pjesmu po ugledu na slične pjesme logoraša u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici.
Kraljevina Jugoslavija je, navodno, po ugledu na Njemačku i Italiju (premda je ideja konc-logora izvorno britanska, prvi put primijenjena i konceptualno razrađena još na samom početku 20. stoljeća u Južnoj Africi), počela otvarati koncentracijske logore još 1935. godine. Prvi takav logor otvoren je u Višegradu 1935., a do 1941. otvoreni su logori u Lepoglavi, beogradskoj Glavnjači, Sremskoj Mitrovici, starom austrijskom zatvoru u Kotoru, Kolašinu, Dubrovniku, Kragujevcu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju itd. Pripreme za otvaranje konc-logora u Bileći počele su potkraj 1939., a s djelovanjem je otpočeo već u siječnju 1940. godine, u prostorijama staroga austrijskoga zatvora i vojarne, tj. u dograđenoj i uređenoj negdašnjo turskoj utvrdi, uz prisilne radove uz rijeku Trebišnjicu. Logor je raspušten nakon 11 mjeseci postojanja, a dok je radio, u njemu su postojala četiri odjela: slovenski, makedonski, srpski i ženski, pa su se među 82 zatvorenika našli i komunisti: Moša Pijade, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Todor Vujasinović, Đorđe Andrejević Kun, Bora Baruh, Pepca Kardelj, Milan Apih i drugi. “Bilećanku” su logoraši prvi put otpjevali uz Trebišnjicu na prvomajskoj proslavi, zajedno s Internacionalom, “sredi pušk in bajonetov, sredi mrkih straž”, tj. nimalo borbeno, već uz dopuštenje i blagonaklonu nazočnost logorskih vlasti.

Na stranu što činjenica od cijelom izgrađenom sustavu konc-logora u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči o uzornom hodu ukorak s europskim i svjetskim “civilizacijskim trendovima”, što nekome možda zvuči šokovito, a nekome tek kao otkrivanje tople vode, ali ovdje je tragikomično, zapravo, ono što se s odabirom harmonikaških ovih koračnica – doduše, ne samo njih – dogodilo na oba zagrebačka prosvjeda. No to ujedno svjedoči o posvemašnjoj nesvijesti organizatora i ideologa tih prosvjeda, kako na razini ukupne simbolike, tako i na razini sadržaja te simbolike, pa i krajnje poruke.

U konačnici, ta zaumna, nesvjesna, podsvjesna poruka (i na ova dva primjera, da ostale niti ne spominjemo i ne analiziramo) uopće ne govori ni o Hrvatskoj, ni o hrvatskom antifašizmu, pa čak ni o samomu Titu, koji s hrvatskim antifašizmom, pa i hrvatskim partizanskim antifašizmom, ionako ima tek daleke i posredne veze – osim u mjeri u kojoj je taj Tito tek izabran za poopćavajući pojam! – već o nečemu temeljito neprihvatljivom i nedopustivom, retrogradnom i opakom: govori o pokušaju oživljavanja jednoga poraženoga i preživjeloga, prošlostoljetnoga oblika revolucionarnoga totalitarizma u njegovu represivnoj režimskom obliku, za početak, s ucjenjivački nasilnom zaštitom njegovih simbola i njegovih parola.

A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima? Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe.

Kako drukčije objasniti pojavu da akademski obrazovane osobe javno i vrlo glasno izgovaraju djetinjaste besmislice (dr. Mirjana Krizmanić, primjerice) ili pojavu da su tom čudačkom polusvijetu jednaki smrtozovni i smrtonosni ruski bjelogardejski i crvenoarmejski marševi, ukrajinska crnoarmijska i španjolska repubikanska koračnica, slovenski konclogoraški tekst iz Bileće i stihovi I.G. Kovačića kojega su zaklali četnici, “Za dom spremni nismo i “Partisan” Leonarda Cohena, Dom umjetnosti kralja Petra Prvoga Velikoga Oslobodioca i Muzej revolucije na Trgu žrtava fašizma maršala Tita? Da su im jednake partikularne vrijednosti istarskih, LGBTQ-skih, židovskih, srpskih, studentskih, lijevih, ultralijevih i inih manjinskih skupina – sve dotle dok se oni samo sad i samo ovdje tako dobro furaju.

Ali, što je njihov stvarni raison d’être, što to – kako se pjesnički izrazio pokojni P.P. Njegoš – nješto jest što ih naprijed kreće?

Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati