Pratite nas

Povijesnice

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Objavljeno

na

Ovi izbori 3. siječnja 2000. su bili po mnogočemu značajni, a može se reći da označavaju kraj prvog desetogodišnjeg razdoblja u povijesti samostalne Hrvatske.

Na ovim izborima HDZ je po prvi put od samostalnosti izgubio vlast, a većinu je dobila tzv. šestorka (dvije koalivcije SDP-HSLS i HSS-HNS-IDS-LS), iako je HDZ pojedinačno dobio najviše mjesta. Ovi izbori se događaju u periodu između smrti predsjednika Franje Tuđmana i izbora za novog predsjednika Republike, koji je postao bivši utjecajni HDZ-ovac Stipe Mesić.

U općoj euforiji medija, koji su bili protivnici Franje Tuđmana, osim što je ova vlast pojačala negativnu ostavštinu vladavine HDZ-a, tzv. šestorka je pokušala uništiti i dijelove pozitivne ostavštine te vlasti, posebno one koji se tiču atributa hrvatske državnosti i pobjede u Domovinskom ratu. Naziv tog procesa nazvan je sramotnim imenom – detuđmanizacija. Imao je teške posljedice po hrvatsko društvo posljednjih 18 godina, a sličnu politiku nastavio i HDZ na čelu s Ivom Sanaderom, kao i kasnije vlade.

Ovdje ćemo nabrojati 11 stožernih točaka procesa detuđmanizacije kojima se pokušala uništiti svaka simbolička i stvarna oznaka identiteta hrvatske državnosti, Domovinskog rata i prvog predsjednika Franje Tuđmana:

1 . Diskreditiranje Oluje

Odmah nakon izbora dolazi do gomilanja negativnosti, lažnih optužbi i kleveta od strane vladajućih stranaka i medija prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Bio je to sinkronizirani udar na briljantnu akciju oslobođenja okupirane Hrvatske, a u kojem su sudjelovale političke stranke na vlasti, mediji na čelu s HRT-om, predsjednik Mesić i krug političara oko njega, te brojne utjecajne domaće nevladine udruge, kao i međunarodni čimbenici koji su do rata i za vrijeme rata otvoreno podržavali postojanje Jugoslavije i bili protivnici hrvatske samostalnosti (prvenstveno Velika Britanija i Francuska).

Pojedinačni zločini se pokušavaju nametnuti kao dokaz genocidnosti hrvatskog naroda i kao kolektivna krivnja, a zločini koje su Srbi počinili u ratu vješto se skrivaju i ne dobivaju mjesta u medijima: brojna silovanja žena i muškaraca, strašni zločini u Veleprometu, masovne egzekucije u Tordincima, Baćinu, Škabrnji, Saborskom, Dalju i drugdje koje tek kasnije osobnim svjedočanstvima svjedoka poput Vilima Karlovića, Marijana Gubine dobivaju obrise patološke fašističko-komunističke srbijanske genocidne politike.

2. Balkanski summit u Zagrebu

Iste 2000. godine na inicijativu predsjednika Stipe Mesića u Zagrebu se održava tzv. Balkanski summit koji uz Mesića organizira Srbima naklonjeni francuski predsjednik Chirac (njegov prethodnik Mitterand je bio gotovo otvoreni podržavatelj srbijanske genocidne politike).

Bio je to otvoreni i nasilni pokušaj guranja Hrvatske u krrug zemalja tzv. Zapadnog Balkana s krajnjim ciljem poništavanja rezultata Domovinskog rata i stvaranja nove zajednice naroda na području bivše Jugoslavije, pod vodstvom i dominacijom Srbije kao i u svakom povijesnom okupljanju tih zemalja u bilo kakve oblike zajednica.

Ovim summitom je Srbija počela biti amnestirana kao agresor i zločinac u ratovima na području Jugoslavije, što je nastavljeno u godinama koje su slijedile, a osobito djelovanjem Haškog suda.

3. Brisanje državnih praznika i nacionalnih simbola

Prvi na udaru, nimalo slučajno, bio je Dan državnosti 30. svibnja, državotvorni blagdan koji je najviše zaživio u hrvatskom narodu, a upravo ga je zbog toga SDP dolaskom na vlast i ukinuo, uz brojne druge državotvorne simbole kao: Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovanja Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor, ukidanje dvodomnog Sabora radi apsolutizacije vlasti i dr.

Time je došlo do početka bitnog narušavanja proslave obilježavanja hrvatske državotvornosti i Domovinskog rata koje se vraća tek posljednjih godina, blagdanima koje je narod „iznjedrio iz sebe”. To je proslava Oluje koju je sam narod inicirao okupljanjima u Čavoglavama i komemoracija u Vukovaru gdje su Hrvati počeli spontano dolaziti pokloniti se žrtvama Vukovara na dan pada grada 18. studenoga. Obiježavanje ta dva blagdana nemaju inicijalno nikakve veze s nijednom strankom i državnom politikom prema važnim povijesnim događanjima, jer su ih Hrvati iznjedrili iz svojh srca i želje da se ne zaboravi žrtva i pobjeda u Domovisnkom ratu.

4 . Degradacija branitelja i Domovinskog rata

Iz Pantovčaka i Banskih dvora vođena je, uz pomoć medija, sustavna hajka degradacije i blaćenja branitelja i samog Domovinskog rata, tako da je Sabor bio prisiljen pod pritiscima ‘ostataka državotvorne ideje’ donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju su otvoreno negirali neki vođe šestorke i stranke poput HNS-a, IDS-a i dr.

Današnji koalicijski partner u Vladi HDZ-a, HNS, se osobito isticao u blaćenju svega što ima veze s Domovinskim ratom, kao i ismijavanju i izrugivanju velikih pokolja počinjenih nakon II. svjetskog rata nad civilima i zarobljenicima. Sjećamo se bešćutnih i ciničnih izjava njihove tadašnje predsjednice o pobijenim ljudima nakon završetka ratnih operacija, naglašavajući da u jamama ima i onih ljudi ‘koji su krivi za zločine’. Ne zaboravimo ta ruganja HNS-a naknadnim današnjim umivanjima. Većina današnjih ljudi na čelu HNS-a su to podržavali.

Izrugivanje iz žrtava Domovinskog rata

I ovdje je prednjačio današnji koalicijski partner HDZ-a, HNS, a osobito ponovno njegova bivša predsjednica Vesna Pusić i potpredsjednik te stranke Stipe Mesić. Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.

Tih godina, niti DORH niti političari, nisu marili za žrtve Domovinskog rata: silovane žene, logoraše, ubijene i nestale, a takva politika nastavljena je i u vrijeme HDZ-a i Ive Sanadera, kao i kasnije.

5. Zaštita partizanskih i Udbinih zločinaca

Nakon što su otkrivena imena potencijalnih zločinaca koji su sudjelovali u masovnim zločinima nad civilima, svećenicima i zarobljenim vojnicima nakon II. svjetskog rata. Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Ovdje navodimo samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.

Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo, baš kao i u Sloveniji u slučaju Mitje Ribičiča, ispremreženo postkomunističko sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.

Također se brojne smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.

6. Dilanje transkripata – izdaja Hrvatske

Stjepan Mesić počinio je nešto zbog čega ga veliki broj građana Hrvatske smatra izdajnikom: bez kriterija otvarao je arhive i stranim novinarima i haškim istražiteljima i tko zna kome još.

Danas se Mesić pokušava opravdati da je to morao učiniti. Mesić, naravno, ne govori istinu. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata bez ikakvih kriterija prekršio taj zakon. Jer njegovo dilanje dokumenata nije bilo u skladu s tim zakonom, niti zakonom zaštiti arhivske građe. Osobito nije bilo su skladu sa interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, te najviših hrvatskih ratnih i političkih zapovjednika.

O tome treba posljednju riječ reći DORH i istražni organi, ali hrvatsku se javnost radije zabavlja kriminalizacijom pjesme Čavoglave ili nekakvim tučnjavama nekakvih Splićana u stranoj zemlji. Suradnja bivšeg predsjednika države, kao i utjecajnih političara u Hrvatskoj, sa komunističkim tajnim službama, postaje od prvorazrenog skandala u medijima deseta ili jedanaesta tema.

Nezakonito dilanje transkripata, nestanci arhiva bivšeg predsjednika države ili bivšeg predsjednika Sabora Šeksa o njihovoj suradnji sa zloglasnom tajnom službom očito medijima, političarima i pravosuđu – nisu toliko važni i zanimljivi.

7. Stvaranje tipskih slučajeva da bi se Hrvate proglasilo ustašama i fašistima

Mediji i političari tih godina, po staroj recepturi KOS-a, stvaraju tipske slučajeve od izoliranih pojedinačnih slučajeva koji su se događali za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Time se pokušava hrvatskom narodu dati hipoteka fašista, stigmatizirati ga kolektivno, proglasiti genocidnim i držati u šaci odo onih istih struktura koje su to isto činile u Jugoslaviji.

Kao primjere možemo uzeti slučajeve obitelji Zec i Lora. Ta dva slučaja dignuta su u medijima na takvu razinu koja je trebala stigmatizirati cijeli Domovinski rat, branitelje i hrvatski narod.

Premda je ubojstvo obitelji Zec gnjusan zločin za svaku osudu, on se po ničemu ne razlikuje od sličnih ili još brutalnijih zločina koje su počinili Srbi kao: obitelj Erstić gdje je u Medviđi ubijeno 10 članova te obitelji, obitelj Čengić s dvoje djece iz Ervenika , obitelj Jurić iz Kostića sa ubijeno dvoje djece od 2 i 4 godine, obitelj Šiftar i troje ubijene braće u Joševici, obitelj Nikšić iz Široke Kule, peteročlana obitelj Rakić iz Široke Kule (srpska obitelj koju su ubili Srbi), obitelj Dvorneković iz Gornjih Jama, obitelj Fabac iz Gornjih Jama i brojne druge nepoznate ubijene obitelji u Domovinskom ratu.

Namjernim isticanjem samo i isključivo jednog zločina, a prešućivanjem drugih htjelo se učiniti jedan nacionalni kolektiv zločinačkim na tragu iste politike vođene u vrijeme Jugoslavije, a svi oni daleko brojniji zločini koje su počinili Srbi – zaboraviti i izbrisati kao da ih nije bilo.

Slično je bilo i sa medijski eksponiranim slučajem Lora i zarobljenika u tom zatvoru. Premda bilo kakvo mučenje zarobljenika nije prihvatljivo, Lora je odnosu na srbijanske logore i bestijalna mučenja ljudi u Veleprometu, Bučju, Kninu, Dalju i logorima u Srbiji bila mjesto neusporedivo manjeg zločina. Ipak, tih godina u režiji KOS-a i medija, Lora je odabrana da bude novo Jadovno ili Jasenovac, mjesto koje trebalo biti simbol zločinačkog karaktera Hrvata i njihove fašistoidne genocidnosti. Kada su Marijan Gubina, koji je kao 10-godišnje dijete bio zatočen u logoru u Dalju, i Vilim Karlović koji je bio zatočenik Veleprometa, uspjeli svojim knjigama probiti medijsku blokadu i iznijeti svu bestijalnost srbijanskih logora, javnost je bila zatečena i ogorčena prešućivanjem ovih velikih zločina Srba.

I obitelj Zec, uz dužan pijetet pokojnicima, i Lora, i Grubori, i Pakračka Poljana, mjesta neprijepornih zločina, odabrani su i izdvojeni iz mnoštva zločina da postanu mjesta-simboli kolektivnog nametanja krivnje Hrvatima. A ciljevi su bili: izvrtanje istine o karakteru rata u Hrvatskoj, stigmatiziranje hrvatskog naroda, držanje branitelja na uzdi i politička manipulacija za slučajeve svakodnevne potrebe. A ponajviše: ponovno hrvatski narod upregnuti u jarama krivnje da bi se ostvarili interesi postkomunističkih elitističkih skupina koje su preuzele nadzor u većini segmenata društva, kao i pogodovanje Srbiji za promjenu ratnih rezultata s dugotrajnim ciljem postavljanja Srbije kao lidera u tzv. regiji.

Takve sramne aktivnosti poigravanja s ubijenim ljudima, bilo prenaglašvanjem bilo izmišljanjem bilo prešućivanjem, konstanta su jedne te iste politike koja je na djelu već gotovo 75 godina

8. Mediji – ključ obmane javnosti

Medijska hajka tih godina bila je nevjerojatna. Svi vodeći mediji natjecali su se u ocrnjivanju ključnih osoba koje su bile na čelu Hrvatske u ratu: predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Norac, Merčep i dr., a Gotovina i Markač bivaju osuđeni u Haagu. Tako se stječe javni dojam da su samo Hrvati radili zločine. Još itekako živi svjedoci srbijanske bestijalnosti u ratu ne mogu vjerovati što se događa – inverzija događanja pred očima cijelog naroda koji je trebao biti uništen. Hajka na branitelje bila je iznimno velika, izmišljane su ideje da je „Gojko Šušak ispalio prve zolje na Borovo Selo i počeo rat“, da je Vice Vukojević silovao žene po logorima, da je Tuđman izdao što god je mogao, da je Bobetko ratni zločinac i dr.

Osobita meta medija, često dirigiranih nevidljivom palicom, tih i prethodnih godina bio je predsjednik Tuđman kojemu te iste skupine imaju zahvaliti što nije izvršio lustraciju i potaknuo procese osude brojnih zločina počinjenih u vrijeme komunizma. Tuđmanu se pripisivalo i izmišljalo sve: da je s Miloševićem dijelio BiH, da je prodao prvo Knin, pa Vukovar, da je napravio popis 200 obitelji koje se trebaju obogatiti, da je švercao kamione oružja, da je obogatio svoju obitelj, da je ubijao na Bleiburgu, da je prodao Hrvatsku, da je surađivao sa Srbima protiv Bošnjaka i dr.

Danas se vidi da je većina te medijske hajke bila vođena spomenutom nevidljivom rukom, koju poznati politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih konatraobavještajnih službi u Europi.

9. Laž da je Hrvatska agresor na BiH

Hrvatska je agresor na BiH – bila je teza i svakodnevna tvrdnja i brojnih medija i političara. Kao i drugdje, prednjačio je HNS, ali i veliki broj SDP-ovih zastupnika podržavao je ovu bezočnu laž. Pasivnost ljudi iz Sanaderovog HDZ-a samo je davala vjetar u leđa tim lažima, a sam HDZ se ograđivao od ostavštine predsjednika Tuđmana.

Ovakve teze izgovarane su i u Saboru, i na press konferencijama, i na Pantovčaku, tako da je šteta bila nepopravljiva, a posljedice se vide danas i tek će se vidjeti u budućnosti

10. Umirovljenje ratnih generala i uništavanje pobjedničke Hrvatske vojske

Dvanaestorica zaslužnih hrvatskih generala uputila su javnosti otvoreno pismo u kojem pozivaju institucije države da zaštite Domovinski rat i ratne zapovjednike od medijskih, političkih i pravosudnih progona. Pozvali su čelne ljude, kao i medije, da se odupru negativističkom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik države Stipe Mesić ih je nakon toga sramno – umirovio.

„Odlučili su se za politiku. Svi koji su mislili da se država može rušiti pamfletima, zaigrali su na krivu kartu. Od danas, oni više nisu pripadnici Hrvatske vojske! Vojska mora biti depolitizirana, onaj tko se želi baviti politikom ima pravo na to, ne sugeriramo mu u koju će stranku ući, ima široku lepezu pred sobom. Ali, dok je u vojsci, neće pisati pamflete“, kazao je tada Mesić.

Tako je Mesić načeo pobjedničku Hrvatsku vojsku, a sama Hrvatska vojska je podjelom među braniteljima, umirovljenjima, ukidanjem vojnog roka i sustavnim blaćenjem bila toliko već načeta da je stanje postalo gotovo nepodnošljivo.

Slabljenje HV-a i diskreditacija Domovinskog rata bila je sinkronizirana akcija više čimbenika s istim unaprijednim ciljem rušenja Hrvatske.

11. Konačna rasprodaja Hrvatske i zaduživanje

Proces koji je već počeo HDZ, osobito u vrijeme bolesti predsjednika Tuđmana, intenziviran je novom vlašću.

Prodaja se banaka osjetno povećala upravo dok je Tuđman bio sve bolesniji. U kratko vrijeme Matešina vlada 33 posto banaka prepušta strancima, koji će, kad Račan dođe u Banske dvore, imati oko 40 posto banaka. Za godinu dana (za samo godinu dana!) lijevo-liberalna koalicijska vlat prodat će strancima 44 posto banaka, a do kraja 2003. godine, to jest do kraja Račanove vladavine, 91 posto hrvatskih banaka držat će inozemni vlasnici. Račanova vlada prodala je i kontrolni paket dionica Plive, većinski dio Hrvatskoga telekoma, 25 posto Ine i MOL-u predala većinu upravljačkih prava u toj strateškoj tvrtki. Spomenimo i prodaju hotela “Excelsior”, koji je Goran Štrok kupio za samo milijun maraka premda je jedna ugledna tvrtka nudila 30 puta više.

Osim toga Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

Beznađe za koje treba nova, domoljubna i odlučna generacija novih ljudi da Hrvatsku izvede na svjetlo i pravi put, bez onih ljudi koji poput Izraelaca „lutaju pustinjom nakon izlaska iz Egipta“, tj. Jugoslavije. Samo novi ljudi, bez komunističke osobne i obiteljske hipoteke, jamac su boljeg sutra. (narod.hr)

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA

Objavljeno

na

Objavio

KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.
Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.
Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.
Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.
Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.
Slavna poljska filmska redateljica Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.
”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.
Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?
“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.
I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari