Pratite nas

Povijesnice

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Objavljeno

na

Ovi izbori 3. siječnja 2000. su bili po mnogočemu značajni, a može se reći da označavaju kraj prvog desetogodišnjeg razdoblja u povijesti samostalne Hrvatske.

Na ovim izborima HDZ je po prvi put od samostalnosti izgubio vlast, a većinu je dobila tzv. šestorka (dvije koalivcije SDP-HSLS i HSS-HNS-IDS-LS), iako je HDZ pojedinačno dobio najviše mjesta. Ovi izbori se događaju u periodu između smrti predsjednika Franje Tuđmana i izbora za novog predsjednika Republike, koji je postao bivši utjecajni HDZ-ovac Stipe Mesić.

U općoj euforiji medija, koji su bili protivnici Franje Tuđmana, osim što je ova vlast pojačala negativnu ostavštinu vladavine HDZ-a, tzv. šestorka je pokušala uništiti i dijelove pozitivne ostavštine te vlasti, posebno one koji se tiču atributa hrvatske državnosti i pobjede u Domovinskom ratu. Naziv tog procesa nazvan je sramotnim imenom – detuđmanizacija. Imao je teške posljedice po hrvatsko društvo posljednjih 18 godina, a sličnu politiku nastavio i HDZ na čelu s Ivom Sanaderom, kao i kasnije vlade.

Ovdje ćemo nabrojati 11 stožernih točaka procesa detuđmanizacije kojima se pokušala uništiti svaka simbolička i stvarna oznaka identiteta hrvatske državnosti, Domovinskog rata i prvog predsjednika Franje Tuđmana:

1 . Diskreditiranje Oluje

Odmah nakon izbora dolazi do gomilanja negativnosti, lažnih optužbi i kleveta od strane vladajućih stranaka i medija prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Bio je to sinkronizirani udar na briljantnu akciju oslobođenja okupirane Hrvatske, a u kojem su sudjelovale političke stranke na vlasti, mediji na čelu s HRT-om, predsjednik Mesić i krug političara oko njega, te brojne utjecajne domaće nevladine udruge, kao i međunarodni čimbenici koji su do rata i za vrijeme rata otvoreno podržavali postojanje Jugoslavije i bili protivnici hrvatske samostalnosti (prvenstveno Velika Britanija i Francuska).

Pojedinačni zločini se pokušavaju nametnuti kao dokaz genocidnosti hrvatskog naroda i kao kolektivna krivnja, a zločini koje su Srbi počinili u ratu vješto se skrivaju i ne dobivaju mjesta u medijima: brojna silovanja žena i muškaraca, strašni zločini u Veleprometu, masovne egzekucije u Tordincima, Baćinu, Škabrnji, Saborskom, Dalju i drugdje koje tek kasnije osobnim svjedočanstvima svjedoka poput Vilima Karlovića, Marijana Gubine dobivaju obrise patološke fašističko-komunističke srbijanske genocidne politike.

2. Balkanski summit u Zagrebu

Iste 2000. godine na inicijativu predsjednika Stipe Mesića u Zagrebu se održava tzv. Balkanski summit koji uz Mesića organizira Srbima naklonjeni francuski predsjednik Chirac (njegov prethodnik Mitterand je bio gotovo otvoreni podržavatelj srbijanske genocidne politike).

Bio je to otvoreni i nasilni pokušaj guranja Hrvatske u krrug zemalja tzv. Zapadnog Balkana s krajnjim ciljem poništavanja rezultata Domovinskog rata i stvaranja nove zajednice naroda na području bivše Jugoslavije, pod vodstvom i dominacijom Srbije kao i u svakom povijesnom okupljanju tih zemalja u bilo kakve oblike zajednica.

Ovim summitom je Srbija počela biti amnestirana kao agresor i zločinac u ratovima na području Jugoslavije, što je nastavljeno u godinama koje su slijedile, a osobito djelovanjem Haškog suda.

3. Brisanje državnih praznika i nacionalnih simbola

Prvi na udaru, nimalo slučajno, bio je Dan državnosti 30. svibnja, državotvorni blagdan koji je najviše zaživio u hrvatskom narodu, a upravo ga je zbog toga SDP dolaskom na vlast i ukinuo, uz brojne druge državotvorne simbole kao: Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovanja Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor, ukidanje dvodomnog Sabora radi apsolutizacije vlasti i dr.

Time je došlo do početka bitnog narušavanja proslave obilježavanja hrvatske državotvornosti i Domovinskog rata koje se vraća tek posljednjih godina, blagdanima koje je narod „iznjedrio iz sebe”. To je proslava Oluje koju je sam narod inicirao okupljanjima u Čavoglavama i komemoracija u Vukovaru gdje su Hrvati počeli spontano dolaziti pokloniti se žrtvama Vukovara na dan pada grada 18. studenoga. Obiježavanje ta dva blagdana nemaju inicijalno nikakve veze s nijednom strankom i državnom politikom prema važnim povijesnim događanjima, jer su ih Hrvati iznjedrili iz svojh srca i želje da se ne zaboravi žrtva i pobjeda u Domovisnkom ratu.

4 . Degradacija branitelja i Domovinskog rata

Iz Pantovčaka i Banskih dvora vođena je, uz pomoć medija, sustavna hajka degradacije i blaćenja branitelja i samog Domovinskog rata, tako da je Sabor bio prisiljen pod pritiscima ‘ostataka državotvorne ideje’ donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju su otvoreno negirali neki vođe šestorke i stranke poput HNS-a, IDS-a i dr.

Današnji koalicijski partner u Vladi HDZ-a, HNS, se osobito isticao u blaćenju svega što ima veze s Domovinskim ratom, kao i ismijavanju i izrugivanju velikih pokolja počinjenih nakon II. svjetskog rata nad civilima i zarobljenicima. Sjećamo se bešćutnih i ciničnih izjava njihove tadašnje predsjednice o pobijenim ljudima nakon završetka ratnih operacija, naglašavajući da u jamama ima i onih ljudi ‘koji su krivi za zločine’. Ne zaboravimo ta ruganja HNS-a naknadnim današnjim umivanjima. Većina današnjih ljudi na čelu HNS-a su to podržavali.

Izrugivanje iz žrtava Domovinskog rata

I ovdje je prednjačio današnji koalicijski partner HDZ-a, HNS, a osobito ponovno njegova bivša predsjednica Vesna Pusić i potpredsjednik te stranke Stipe Mesić. Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.

Tih godina, niti DORH niti političari, nisu marili za žrtve Domovinskog rata: silovane žene, logoraše, ubijene i nestale, a takva politika nastavljena je i u vrijeme HDZ-a i Ive Sanadera, kao i kasnije.

5. Zaštita partizanskih i Udbinih zločinaca

Nakon što su otkrivena imena potencijalnih zločinaca koji su sudjelovali u masovnim zločinima nad civilima, svećenicima i zarobljenim vojnicima nakon II. svjetskog rata. Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Ovdje navodimo samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.

Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo, baš kao i u Sloveniji u slučaju Mitje Ribičiča, ispremreženo postkomunističko sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.

Također se brojne smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.

6. Dilanje transkripata – izdaja Hrvatske

Stjepan Mesić počinio je nešto zbog čega ga veliki broj građana Hrvatske smatra izdajnikom: bez kriterija otvarao je arhive i stranim novinarima i haškim istražiteljima i tko zna kome još.

Danas se Mesić pokušava opravdati da je to morao učiniti. Mesić, naravno, ne govori istinu. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata bez ikakvih kriterija prekršio taj zakon. Jer njegovo dilanje dokumenata nije bilo u skladu s tim zakonom, niti zakonom zaštiti arhivske građe. Osobito nije bilo su skladu sa interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, te najviših hrvatskih ratnih i političkih zapovjednika.

O tome treba posljednju riječ reći DORH i istražni organi, ali hrvatsku se javnost radije zabavlja kriminalizacijom pjesme Čavoglave ili nekakvim tučnjavama nekakvih Splićana u stranoj zemlji. Suradnja bivšeg predsjednika države, kao i utjecajnih političara u Hrvatskoj, sa komunističkim tajnim službama, postaje od prvorazrenog skandala u medijima deseta ili jedanaesta tema.

Nezakonito dilanje transkripata, nestanci arhiva bivšeg predsjednika države ili bivšeg predsjednika Sabora Šeksa o njihovoj suradnji sa zloglasnom tajnom službom očito medijima, političarima i pravosuđu – nisu toliko važni i zanimljivi.

7. Stvaranje tipskih slučajeva da bi se Hrvate proglasilo ustašama i fašistima

Mediji i političari tih godina, po staroj recepturi KOS-a, stvaraju tipske slučajeve od izoliranih pojedinačnih slučajeva koji su se događali za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Time se pokušava hrvatskom narodu dati hipoteka fašista, stigmatizirati ga kolektivno, proglasiti genocidnim i držati u šaci odo onih istih struktura koje su to isto činile u Jugoslaviji.

Kao primjere možemo uzeti slučajeve obitelji Zec i Lora. Ta dva slučaja dignuta su u medijima na takvu razinu koja je trebala stigmatizirati cijeli Domovinski rat, branitelje i hrvatski narod.

Premda je ubojstvo obitelji Zec gnjusan zločin za svaku osudu, on se po ničemu ne razlikuje od sličnih ili još brutalnijih zločina koje su počinili Srbi kao: obitelj Erstić gdje je u Medviđi ubijeno 10 članova te obitelji, obitelj Čengić s dvoje djece iz Ervenika , obitelj Jurić iz Kostića sa ubijeno dvoje djece od 2 i 4 godine, obitelj Šiftar i troje ubijene braće u Joševici, obitelj Nikšić iz Široke Kule, peteročlana obitelj Rakić iz Široke Kule (srpska obitelj koju su ubili Srbi), obitelj Dvorneković iz Gornjih Jama, obitelj Fabac iz Gornjih Jama i brojne druge nepoznate ubijene obitelji u Domovinskom ratu.

Namjernim isticanjem samo i isključivo jednog zločina, a prešućivanjem drugih htjelo se učiniti jedan nacionalni kolektiv zločinačkim na tragu iste politike vođene u vrijeme Jugoslavije, a svi oni daleko brojniji zločini koje su počinili Srbi – zaboraviti i izbrisati kao da ih nije bilo.

Slično je bilo i sa medijski eksponiranim slučajem Lora i zarobljenika u tom zatvoru. Premda bilo kakvo mučenje zarobljenika nije prihvatljivo, Lora je odnosu na srbijanske logore i bestijalna mučenja ljudi u Veleprometu, Bučju, Kninu, Dalju i logorima u Srbiji bila mjesto neusporedivo manjeg zločina. Ipak, tih godina u režiji KOS-a i medija, Lora je odabrana da bude novo Jadovno ili Jasenovac, mjesto koje trebalo biti simbol zločinačkog karaktera Hrvata i njihove fašistoidne genocidnosti. Kada su Marijan Gubina, koji je kao 10-godišnje dijete bio zatočen u logoru u Dalju, i Vilim Karlović koji je bio zatočenik Veleprometa, uspjeli svojim knjigama probiti medijsku blokadu i iznijeti svu bestijalnost srbijanskih logora, javnost je bila zatečena i ogorčena prešućivanjem ovih velikih zločina Srba.

I obitelj Zec, uz dužan pijetet pokojnicima, i Lora, i Grubori, i Pakračka Poljana, mjesta neprijepornih zločina, odabrani su i izdvojeni iz mnoštva zločina da postanu mjesta-simboli kolektivnog nametanja krivnje Hrvatima. A ciljevi su bili: izvrtanje istine o karakteru rata u Hrvatskoj, stigmatiziranje hrvatskog naroda, držanje branitelja na uzdi i politička manipulacija za slučajeve svakodnevne potrebe. A ponajviše: ponovno hrvatski narod upregnuti u jarama krivnje da bi se ostvarili interesi postkomunističkih elitističkih skupina koje su preuzele nadzor u većini segmenata društva, kao i pogodovanje Srbiji za promjenu ratnih rezultata s dugotrajnim ciljem postavljanja Srbije kao lidera u tzv. regiji.

Takve sramne aktivnosti poigravanja s ubijenim ljudima, bilo prenaglašvanjem bilo izmišljanjem bilo prešućivanjem, konstanta su jedne te iste politike koja je na djelu već gotovo 75 godina

8. Mediji – ključ obmane javnosti

Medijska hajka tih godina bila je nevjerojatna. Svi vodeći mediji natjecali su se u ocrnjivanju ključnih osoba koje su bile na čelu Hrvatske u ratu: predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Norac, Merčep i dr., a Gotovina i Markač bivaju osuđeni u Haagu. Tako se stječe javni dojam da su samo Hrvati radili zločine. Još itekako živi svjedoci srbijanske bestijalnosti u ratu ne mogu vjerovati što se događa – inverzija događanja pred očima cijelog naroda koji je trebao biti uništen. Hajka na branitelje bila je iznimno velika, izmišljane su ideje da je „Gojko Šušak ispalio prve zolje na Borovo Selo i počeo rat“, da je Vice Vukojević silovao žene po logorima, da je Tuđman izdao što god je mogao, da je Bobetko ratni zločinac i dr.

Osobita meta medija, često dirigiranih nevidljivom palicom, tih i prethodnih godina bio je predsjednik Tuđman kojemu te iste skupine imaju zahvaliti što nije izvršio lustraciju i potaknuo procese osude brojnih zločina počinjenih u vrijeme komunizma. Tuđmanu se pripisivalo i izmišljalo sve: da je s Miloševićem dijelio BiH, da je prodao prvo Knin, pa Vukovar, da je napravio popis 200 obitelji koje se trebaju obogatiti, da je švercao kamione oružja, da je obogatio svoju obitelj, da je ubijao na Bleiburgu, da je prodao Hrvatsku, da je surađivao sa Srbima protiv Bošnjaka i dr.

Danas se vidi da je većina te medijske hajke bila vođena spomenutom nevidljivom rukom, koju poznati politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih konatraobavještajnih službi u Europi.

9. Laž da je Hrvatska agresor na BiH

Hrvatska je agresor na BiH – bila je teza i svakodnevna tvrdnja i brojnih medija i političara. Kao i drugdje, prednjačio je HNS, ali i veliki broj SDP-ovih zastupnika podržavao je ovu bezočnu laž. Pasivnost ljudi iz Sanaderovog HDZ-a samo je davala vjetar u leđa tim lažima, a sam HDZ se ograđivao od ostavštine predsjednika Tuđmana.

Ovakve teze izgovarane su i u Saboru, i na press konferencijama, i na Pantovčaku, tako da je šteta bila nepopravljiva, a posljedice se vide danas i tek će se vidjeti u budućnosti

10. Umirovljenje ratnih generala i uništavanje pobjedničke Hrvatske vojske

Dvanaestorica zaslužnih hrvatskih generala uputila su javnosti otvoreno pismo u kojem pozivaju institucije države da zaštite Domovinski rat i ratne zapovjednike od medijskih, političkih i pravosudnih progona. Pozvali su čelne ljude, kao i medije, da se odupru negativističkom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik države Stipe Mesić ih je nakon toga sramno – umirovio.

„Odlučili su se za politiku. Svi koji su mislili da se država može rušiti pamfletima, zaigrali su na krivu kartu. Od danas, oni više nisu pripadnici Hrvatske vojske! Vojska mora biti depolitizirana, onaj tko se želi baviti politikom ima pravo na to, ne sugeriramo mu u koju će stranku ući, ima široku lepezu pred sobom. Ali, dok je u vojsci, neće pisati pamflete“, kazao je tada Mesić.

Tako je Mesić načeo pobjedničku Hrvatsku vojsku, a sama Hrvatska vojska je podjelom među braniteljima, umirovljenjima, ukidanjem vojnog roka i sustavnim blaćenjem bila toliko već načeta da je stanje postalo gotovo nepodnošljivo.

Slabljenje HV-a i diskreditacija Domovinskog rata bila je sinkronizirana akcija više čimbenika s istim unaprijednim ciljem rušenja Hrvatske.

11. Konačna rasprodaja Hrvatske i zaduživanje

Proces koji je već počeo HDZ, osobito u vrijeme bolesti predsjednika Tuđmana, intenziviran je novom vlašću.

Prodaja se banaka osjetno povećala upravo dok je Tuđman bio sve bolesniji. U kratko vrijeme Matešina vlada 33 posto banaka prepušta strancima, koji će, kad Račan dođe u Banske dvore, imati oko 40 posto banaka. Za godinu dana (za samo godinu dana!) lijevo-liberalna koalicijska vlat prodat će strancima 44 posto banaka, a do kraja 2003. godine, to jest do kraja Račanove vladavine, 91 posto hrvatskih banaka držat će inozemni vlasnici. Račanova vlada prodala je i kontrolni paket dionica Plive, većinski dio Hrvatskoga telekoma, 25 posto Ine i MOL-u predala većinu upravljačkih prava u toj strateškoj tvrtki. Spomenimo i prodaju hotela “Excelsior”, koji je Goran Štrok kupio za samo milijun maraka premda je jedna ugledna tvrtka nudila 30 puta više.

Osim toga Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

Beznađe za koje treba nova, domoljubna i odlučna generacija novih ljudi da Hrvatsku izvede na svjetlo i pravi put, bez onih ljudi koji poput Izraelaca „lutaju pustinjom nakon izlaska iz Egipta“, tj. Jugoslavije. Samo novi ljudi, bez komunističke osobne i obiteljske hipoteke, jamac su boljeg sutra. (narod.hr)

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari