Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog…

Objavljeno

na

Eto tako

Obilužili smo niki dan skroz prigodno
Dan okupacije grada Zagreba
Okupatori, odnosno osloboditelji
Kako oni sami sebi tepaju
Taj dan zovu danon
Oslobođenja

Ae
Ludnica

Banda kao ne konta okolo čega je spor
I dan, danas lažu svit i sebe
I dan, danas uživljeni kako su oni i zapadni antifašisti ista, istovita ekipa
A nisu
Nikako nisu
Jerbo, oni su samo jedan režim nadomistili drugin
Još gorin
I to je sve
Čiča miča

Plus nametnili su nan teror Jugo države koju Hrvat nikako tijo nije
Hrvat koji je tijo i unda i danas Jugu
Hrvat niti nije
Amen
Nema okolo toga spora nikakva

Oni su bili Staljin, istočna ekipa
Ona ekipa koja je u crno zavila di god je oslobađala
Ona ekipa koja je ubijala metkon u zatijok
Iznad jama

Brez suda i debelo iza rata

Ajde neka mi ne’ko objasni
Koja je to razlika koju ja ne vidin
Kad se rećemo ubije zarobljenika u Jasenovcu il’ kad se ubije rećemo metkon u zatijok iznad
Aržanske jame?
Koja je razlika?

Znaden ja razliku
Ustaša nikoga ubijo nije u Jasenovcu nakon što je rat završijo

Ae
Nije
Što se ubilo, ubilo se u ratu
A partizan je tamo ubija i dotrava
I iza rata
I tamo
I na Aržanu
Ima partizan svoji’ jama na svakomu koraku

Ti osloboditelji su vojska
Koja je nastavila smicat protivnike
I rješavat i’ viškova doklen su drugi po Evropi slavili
Nema majci
Za svaki lopovluk i za svako ubojstvo imali su opravdanje
To te za tren oslobodi viška žita, viška nekretnina i viška dice
Višak oni sami odrede

I onima koje oslobađaju pojasne kako i zašto to nije krađa a niti ubojstvo
Kako je baš sve u korist naroda i narodnosti
Plus nji’ova prisilnoga bratstva i jedinstva

Oni kad pobiju pratre i časne
Kažu kako su oslobodili samostane i vjerske objekte od fašista i fašizma
Njima je to legitiman cilj
Kažu kako su ji pobili jerbo su morali onemogućiti fašiste i fašizam
Nu
Pa znade se kako je svaki pratar i svaka časna zaprave prikriveni SS odred

Daklem
Sve protumačit znadu
Njima je i Barbarin rov
Tek nakupina koleteralni’ žrtava
I nekakav domino efekt opravdane osvete

Imali smo tako niki dan zgodu vidit te filmske junake uživo
Postrojio se Besmrtni partizanski vod
Kojemu je i danas fašist svaki nacijonalno svjestan Hrvat
Imali smo prigodu vidit ji
I jednako tako slušat’ njijove filmske priče

Još jednon su nan zorno pokazali svu raskoš svoje patologije i raskoš svoje opće kulture
K’o i kulture u ophođenju
Prema svojin gostima

Film Umri muški je ništa za nji’
Oni ne umiru
Ne zovu se oni Besmrtni tek tako
To je ratovalo lipo u drugomu svickomu ratu a danas se vrtu negdi okolo 70, 80 godina
S vrimenon broj njijovi mirovina ne opada
A dočin načmeš tu temu
Ono zasikira te što je broj, čini se, fiksni
Odman oni krenu u hajku na naše branitelje i njijov broj
Najsevolu pravit kako ne znadu da svaki branitelj nema mirovinu a niti je invalid

Nisu oni Besmrtni
To jednostavno putuje kroza vrime
Rećemo, u srid rata
Bacali su bombe
Vozali nepostojeće avijone i tenkove
Dizali mostove u zdrak
I sve to skupa obredili brez po muke i brez kal gela dok su in nicali zubi petice

Gledan partizana na te ve
Kaže bijo u ratu pukovnik avijacije
Zakićen brajo
Na njemu sto i jedno odličje
A meni njegova priča realna
K’o kad gledan one kante su kojima se letalo na Misec
I one kante su koji se kao razgovaralo su ekipon na Misecu
Doklen je u isti vakat u svitu fiksni telefon bijo
Alfa i Omega

I unda kamera uvati i
Partizana koji se fali kako je ubijo
Švabu
Brez puške
Dašta
Nije se novinarka dositila upitat ga zove li se koja ustanova po njemu tako hrabromu
Jerbo po takin narodnin herojima u mome kraju školama su nadivali imena

Niki dan Besmrtne je u tv studiju zastupala gospoja Dalija
Progresivna i antifašistička vila
Pa je Hasanbegović su njon brez po’ muke, pomejo sve te njijove manitošćine

Zapinila ona
Kupi usta
Priti prston doturu struke
Poziva se na tekovine revolucije
Sve nešto trkelja
Mi
Vi
Oni
Evropa
Mi vas istribit
Neće vas se čut i tako

Nije mi jasno kako njoj takoj Plenki nije smislijo neko misto uza svoga Lovru sabotera
Jerbo ja nji’ dvoje baš vidin k’o nekakav drim tim

Dalija baš nije svisna svoje nesvisti
Što ga u biti dođe najveći grij
Ae
Rećemo
Od moga petoga do osmoga razreda
Bila san nekakav odlikaš
Aliiiiii
Nisan mogla dodat vode jednoj Petrani ili jednomu Vladi
Nikako
Di oni a di ja
To je bilo i vridno i slušalo priko sata
Doklen bi ja crtala, pisala pisme, ispunjavala leksikone
I gledala provuć se ispod kapi svake ture

Kad bi me kadikad prozvalo su nji’ dvoje
Lipo bi mučala
Gospocki
Pa nisan manita samoj sebi dodatno zakucavat
Veća je sramota muljat i pravit se znana nego reć pošteno
– Ne znan, danas nisan spremna

Jedini predmeti di san bila tata mata
Di san Petrani i Vladi mogla stat’ uz bok ravnopravno bila je
Povijest i
Hrvacki jezik
Ae

I sitin se niki dan doklen san gledala tu Besmrtnu vojsku
Kako san znala svaki detalj njijova izmišljenoga ratovanja
Svaki detalj
Svaku laž
Od ustanka u Srbu
Do lažnoga oslobađanja Zagreba

K’liko muke nizašta
Gospe moja
T’liki trud utuć u laži
A istine nigdi
Ni danas

U našin školskin knjigan niti danas istina ne stoji

Pa ovi’ dana lipo svojoj starijoj dici terensku nastavu organiziran o svomu trošku
Jesan
Prvo se iđe na Bleiburg
A unda u Split na Rivu
Di je Hod za život

Ae
Toga nema u školskomu programu
Su školon će samo Jasenovac obać

Pa ne mogu pripustit
Školi za život da mi dicu odgaja

Najbolje da mi se jednoga dana dica sramote k’o Dalija
Ili budu demokršćani tipa Ressler/Plenki
Kojemu je osobno uvik isprid nacijonalnoga

To slavi dan osmi svibnja
A unda cviće na Bleiburg nosi
To kaže kako je abortus ubojstvo
Pa doda kako ga branili ne bi jerbo je to stvar osobne odluke
Dašta

Pa i je
Tako triba
Osobno odlučivat
Moja je osobna odluka učinit sve
Kako tak’i više nikad
U moje ime ne bi donosili tak’e odluke

A majice
Ljubičaste
Samo što nan nisu došle
Na naše Brdo
Kako bi nas ugrijale nadon
Isto k’o i pisma našega Tompe

” Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog… “

A di bi nas ostavijo?
Di?
Nas?
Svoje ostavit?

Samo mi smo narod Njegov
I narod
Blaženoga Alojzija Stepinca

Barbara Jonjić/Narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zamislite da netko Labroviću kaže: ‘Kakav krkan!’

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

Sjećam se jedne zgode iz studentskih osamdesetih. Vraća se djevojka moga tadašnjeg cimera iz grada i s vrata naše sobe uzbuđeno govori: Zamislite što sam vidjela iz tramvaja, nasred Trga skinuo se čovjek do gola! A cimer će, pomalo mrko: Koliki mu je? I da nikakvu drugu reakciju nije izazvao, tadašnji performans Toma Gotovca zaslužio je da samo na temelju te prostodušne muške reakcije bude proglašen umjetničkim činom. Naravno, pod uvjetom da se ne držimo strogo tradicionalnog poimanja umjetnosti.

Ovih mi je dana pozornost privukao performans jednog anonimnog konceptualnog umjetnika u Sarajevu. Video snimka performansa prikazuje mladog muškarca u naponu snage kako blago raskrečenih nogu leđima okrenut onome koji snima mokri po Vječnoj vatri u Sarajevu. Vatra se migolji i povija pod nemilosrdnim mlazom. Da bi na kraju popustila i ugasila se. Ostao je samo besmisleni natpis: HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKOM PROLIVENOM KRVLJU BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH, CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA I ŽRTVAMA SARAJEVSKI RODOLJUBA SRBA, MUSLIMANA I HRVATA 6. APRILA 1945. OSLOBOĐENO JE SARAJEVO… I tako dalje. Besmisao tog natpisa i te ”vječne” vatrice zorno su svjedočila događanja početkom devedesetih kada je Sarajevo uz velike žrtve oslobađano od te iste JNA.

Performans je kao osviješteni umjetnički čin nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvijek sadrži određene scenske elemente. S vremenom performans sve više gubi obilježja pojedinačnosti i neponovljivosti te postaje”utrživ produkt”, često nerazlučiv od drugih kazališnih praksi. Možda je u okvirima hrvatske umjetnosti najpoznatija u tom smislu djelatnost Vlaste Delimar, čiji sam provokativni nastup također imao prilike pratiti osamdeset i neke u SKUC-u na Savi. Dvorana je bila tako puna da šibica više nije mogla stati. Na žalost, opravdano je bilo sumnjati da je studensku masu privukao više glas da se umjetnica skida do kraja negoli sklonost umjetnosti.

Sarajevski performans ima nešto od one čistoće, neponovljivosti i istraživačke provokativnosti izvornog performansa. U njemu se prepliću i spajaju u jedno umjetnost, antropologija i filozofija te zrcali politička, kulturna i društvena kompleksnost suvremenog Sarajeva i svijeta. Anonimno je stvaralac sjajno pogodio bosanski smisao za humor s jedne strane te dobro podcrtao bremenitost, težinu, pa i svojevrsnu unutarnju kontradiktornost povijesti ovih prostora s druge strane. Pojedinačno i opće, lokalno i univerzalno sretno se sreću u umjetničkom činu anonimnog sarajevskog konceptualnog umjetnika. Poslije filma Nemanje Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell ovo možda prvo interesantno umjetničko djelo s tog prostora.

Naoko sličan performans svojedobno je izveo sinjski performer Siniša Labrović koji se pomokrio na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Međutim, to je izveo dosta aljkavo i na brzinu poput kakva egzibicionista. Zato je osjećao potrebu da svoj umjetnički čin podupre naknadnim objašnjavanjem što je htio reći, a taj postupak nikada u umjetnosti nije potreban djelima koja vrijede sama po sebi. Suvereni sarajevski umjetnik nije osjećao potrebu ni da otkrije vlastiti identitet kamoli da objašnjava što je htio reći. U svakom slučaju, anonimni konceptualni umjetnik pravo je osvježenje u odnosu na sve one teške i pretenciozne replike, geste i grimase bošnjačkih političkih performera na koje smo navikli da nam dolaze iz te zemlje u posljednje vrijeme.

Zato me još više ražalošćuje činjenica da autentični umjetnički čin nije prepoznat kao takav, nego smo iz sve plićih tiskovina i portala zasuti komentarima tipa: ”Skandal u Sarajevu”, ”Nesavjesni muškarac urinirao po Vječnoj vatri…”, ”Kakav krkan…” i sl. Zamislite da netko Labroviću kaže: ”Kakav krkan!” Digla bi se cijela domaća kulturna i umjetnička javnost na, kako oni to vole reći, stražnje noge.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Urinirao po ‘Vječnoj vatri’ u Sarajevu i ugasio je

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari