Pratite nas

Pregled

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

Objavljeno

na

Nakon što se HDZ ogradio od odluke zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da Budimir Lončar dobije medalju Grada Zagreba za doprinos suradnji Hrvatske i EU, oglasio se posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije.

Budimir Lončar (94), prema odluci Bandića, dobit će Medalju Grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”.

Priopćenjem se oglasio Budimir Lončar i najavio da nikakvih drugih reakcija neće biti.

“Nakon što sam postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele preko mene obračunati s prošlošću, prisiljen sam obratiti se na ovaj način hrvatskoj javnosti, građankama i građanima Republike Hrvatske”, napisao je Lončar.

Ocijenio je da je postao predmetom kampanje ”što poprima sve odlike javnog linča”.

”Nemam se namjere braniti od recikliranih optužbi, jer o svemu sam tome već govorio i ono što sam rekao može se provjeriti uvidom u relevantne dokumente. Postoje, uostalom, i živi svjedoci. Dakle, niti se branim, niti ću se braniti. Optužbe su neutemeljene i bespredmetne, a one koji ih iznose ne zanimaju ni dokumenti, ni sjećanja sudionika zbivanja o kojima bestidno lažno govore”, naveo je u priopćenju.

Kaže da mu je Ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju jer, dodaje, nisu zavrijedili da im se poklanja pozornost.

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

”Šutnja institucija zabrinjava više od hajke”

”Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga. Siguran više nije nitko”, poručio je nekadašnji jugoslavenski inoministar.

“Neću nikome dopustiti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, kaže.

“Jednako tako ispod časti mi je licitirati s onime što sam učinio za Republiku Hrvatsku i njezin položaj u svijetu nakon raspada Jugoslavije. I o tome postoje dokumenti, zapisnici i živi svjedoci koji znaju što je i kako je bilo.

U nastalim okolnostima niti mogu, niti želim primiti priznanje koje mi je htio uručiti zagrebački gradonačelnik. Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari.

Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, može se bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu: činjenice. Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani.

Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag. Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!

A ja neću nikome dopustiti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, zaključuje Lončar u priopćenju.

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Županijski sud u Velikoj Gorici izrekao Zdravku Mustaču kaznu od 40 godina zbog ubojstva Đurekovića

Objavljeno

na

Objavio

Županijski sud u Velikoj Gorici izrekao je bivšemu čelniku jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Zdravku Mustaču kaznu od 40 godina zbog ubojstva hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu kod Münchena 1983. godine.

Riječ je odluci koju je Županijski sud u Velikoj Gorici donio na osnovi pravomoćne njemačke presude kojom su Mustač i Josip Perković osuđeni zbog Đurekovićevog ubojstva na doživotni zatvor.

Priopćenje Županijskoga suda u Velikoj Gorici donosimo u cijelosti:

“Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Kv-eu-1/2019. od 23. travnja 2019., u postupku preuzimanja i izvršenja presude Visokog pokrajinskog suda u Münchenu, a nakon što je utvrđeno da je osuđeni Zdravko Mustač pravomoćnom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz paragrafa 211., 212. i 25. st. 1 i 2 Kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke, utvrđeno je da navedeno kazneno djelo odgovara po bitnim obilježjima kaznenom djelu teškog ubojstva iz čl. 111. t. 1 i 4 Kaznenog zakona, te izrekao kaznu zatvora u trajanju od 40. godina.

Po ocijeni vijeća, kazna zatvora u trajanju od 40 godina u najvećoj mjeri odgovara kazni zatvora doživotnog zatvora, pri čemu se pazilo da osuđenik ne bude doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na vrstu i mjeru kazne, ali ne i u odnosu na odredbe o uvjetnom otpustu. “, priopćio je glasnogovornik suda, sudac Ante Zeljko.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Ispovijest heroja koji je iz ledene rijeke spasio djevojčicu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Toni Paštar / Slobodna Dalmacija

Jack iz Rude spasio 13-godišnjakinju od sigurne smrti: Bog mi je produžio ruku, u zadnji tren sam je uhvatio za kosu i izvukao iz hladne, nabujale rijeke…

Josip Crljen zvani Jack iz naselja Ruda, općina Otok, svojim je podvigom u ponedjeljak navečer zaslužio ponijeti naslov hrvatskog junaka dana, piše Slobodna Dalmacija.

Skokom u nabujalu rijeku Rudu u zadnji je trenutak od sigurne smrti spasio jednu trinaestogodišnju djevojčicu iz Graba. Sve to se dogodilo u ponedjeljak oko 18.30 sati na Rudi kod predjela zvanog Gaz. Vodostaj rijeke bio je visok, a voda mutna.

Djevojčica koja se “dušila” već je nestajala u vodi kada ju je Josip krajnjim naporom uspio dohvatiti za kosu i izvući na obalu. Od skoka u rijeku čija je temperatura bila tek 7 ili 8 Celzijevih stupnjeva junak Jack zaradio je trzajnu ozljedu vrata, pa je u utorak cijelo prijepodne proveo kod liječnika, najprije svoga obiteljskog, a potom na pregledima u KBC-u Split.

Dobio je šancov ovratnik koji će ga narednih dana podsjećati na dramatični događaj sa sretnim ishodom.

Priča je počela na Uskrsni ponedjeljak u župnoj crkvi sv. Martina u Rudi. Josipov vjenčani kum Zvonimir Matijašević krstio je svoje prvo dijete, kćer, pa je na slavlje pozvao i članove šire obitelji te prijatelje, među kojima i Josipa Crljena. Svečarski ručak održan je u restoranu kod Gaza, nedaleko rijeke Rude.

– Bio sam među pedesetak gostiju kuma Zvonimira. Do nas je bila još jedna tolika skupina. Veselili smo se, jeli i pili kada sam u jednom trenutku čuo dječaka Matea Tadića, koji je ranije izišao igrati se, gdje sav usplahiren viče: “Mala u vodi! Upala mala u vodu!…”

Bez razmišljanja sam ustao od stola i pretrčao kojih pedesetak metara do rijeke. Tu sam vidio dvoje-troje ljudi koji su tražili granu kojom bi dohvatili djevojčicu čije je tijelo u vodi već bilo mlitavo, nije mahala ni rukama ni nogama. Na tren je potonula i ponovno se pojavila na površini. Nisam razmišljao. Onako odjeven i u cipelama skočio sam u vodu duboku 2-3 metra.

Kad sam izronio, tijelo djevojčice ponovno je počelo tonuti. Bacio sam se prema njoj vidjevši da opet nestaje u mutnoj vodi. Prije nego je dublje potonula uspio sam je uhvatiti za kosu. Kao da mi je u tom trenutku Bog produžio ruku. Dovukao sam je do obale gdje su je ostali izvukli na obalu. Kako nije davala znakove života, odmah su je počeli oživljavati umjetnim disanjem. Hvala Bogu, dijete je prodisalo, izbacilo vodu i s njom je sve u redu – kaže Josip.

Ovaj 37-godišnji strojar-bagerist zaposlen u tvrtki “Iskopi Kovačević” iz Dugog Rata i sam je otac jednogodišnjeg sina i zna što je dijete. Zato je u utorak, unatoč boli u vratu, bio presretan i prezadovoljan što je spasio mladi život. Zna da je učinio dobro djelo, ali to, kaže, ne smatra ničim posebnim. Ako bi se bilo kada našao u sličnim okolnostima, ponovno bi napravio isto.

Jedino, veli, zamjera što oni koji su se prije njega zatekli na obali i vidjeli da se djevojčica utapa nisu reagirali kao on, skočili u vodu kako bi spasili dijete. U srijedu Josipov mobitel, koji je bio u džepu kad je iz vode spašavao djevojčicu, ali i dalje radi, nije prestajao zvoniti.

– Nema toga tko me nije zvao i čestitao mi. Među prvima mi je čestitao direktor Matko Kovačević. Jutros me toliko bolio vrat da nisam bio u stanju voziti pa me u bolnicu u Sinj, a potom i u Split vozio prijatelj Ante Čikara zvani Kuvar. Nadam se brzom ozdravljenju, vjerujem bez trajnih posljedica. U svakom slučaju, dan krštenja kćeri svoga kuma Zvonimira sigurno neću zaboraviti do kraja života – zaključuje junak Crljen na kojega su u srijedu bili ponosni njegovi Ruđani, ali i brojni drugi prijatelji i poznanici, piše Slobodna Dalmacija.

 

Heroj iz nabujale rijeke spasio djevojčicu: ‘Bila je već blijeda, tonula je…’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari