Na današnji dan 1945. godine tifusari ulaze u Zagreb i “oslobađaju” ljude od života i nekretnina., piše Željko Glasnović.
Starogradske zagrebačke obitelji su nestale, istrjebljene su u logoru Kanal, na mjestu današnjeg autobusnog kolodvora u Zagrebu, u nizovima drvenih baraka ograđenih bodljikavom žicom i okruženih partizanskim stražama. Nakon što bi ih pobili useljavali su se u njihove stanove gdje i danas žive njihovi nasljednici.
Oduzeli su im hektare i hektare zemljišta, ukinuli na tisuće privatnih poduzeća, pogubili desetke i desetke stotina novinara, književnika i intelektualaca. Obitelji žrtava nikada nisu dobili natrag povratak svoje imovine. Danas, ta monstruozna ubojstva, njihovi nasljednici i obožavatelji slave kao “Dan oslobođenja Zagreba”. “Oslobađali” su Zagreb, a od koga točno? – Od Hrvata, kao i ’91 Vukovar.
Kako očekivati od današnjih arhitekata kulture smrti – moralnih nakaza i serijskih aborcionista koji pod krinkom ‘obrane ljudskih prava’ demonstriraju na Trgu sv. Marka te zagovaraju smrt nerođenog djeteta – da osude zločine koje je tada provodio Vlado Ranogajec koji je potpisao na stotine smrtnih presuda, kad među njima nema razlike. Potpuno su isti, samo u različitim vremenima.
1945. godine suđenje i ubijanje bez obrane i prava na obranu omogućavalo im je izvrtanje istine jer je izvođenje dokaza u korist obrane bilo zabranjeno. Isto se događa i danas u bolesnim glavama zagovaratelja pobačaja – po njima „pobačaj mora biti besplatan, dostupan i siguran, bez pitanja, bez čekanja i bez savjetovanja“.
Prijevod ove izjave bio bi „ozakonjeno naručeno ubojstvo mora biti besplatno, dostupno i sigurno, bez pitanja, bez čekanja, bez savjetovanja“. Na isti način djelovao je prijeki sud Vlade Ranogajca.
Taj isti “osloboditelj” Ranogajec danas ima i svoju ulicu u Zagrebu kao narodni heroj, a nasljednici izvršitelja imaju stanove i imovinu žrtava, dok savjesti i straha Božjeg nema nitko.
Željko Glasnović/fb