Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Nedovršena država

Objavljeno

na

Objavio

Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti! Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.

Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!

Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za “jedinu i vječnu Hrvatsku” – kako je često govorio!

Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.

Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.

Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.

U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: “Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima.”(Mt 5,11-12).

Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.

Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog “duhovnog” svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.

Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije “slučajna država”, kako nas je u to uvjeravao “slučajni premijer”. Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni “država slučaj”, kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!

Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: “Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta”!

Marijan Križić / Veritas 12-19

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari