Pratite nas

Kolumne

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe

Objavljeno

na

Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale rastućem nacifašizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska je Europa dopustila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, ni na jedan način odobrovoljiti. Naime, početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogrješke

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (kao i svi njezini građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, poput šaha, samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: a sad joj, prema svemu sudeći predstoji kraj političke karijere i njemačkog „Führera“.

Zaista, a teško je govoriti iz današnje perspektive, zlo poznajemo po njegovim učincima – put do pakla je popločan dobrima namjerama – stoga će povijesni sud Angelu Merkel i njezinu povijesnu ulogu suditi kao što je sudio Hitlera; i dobit će sličnu, ako ne identičnu presudu. Političari nisu vladari, nego sluge svojih ambicija.

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna o čemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Kad ne bude ISIL-a, bit će netko drugi, po metodama i zagriženosti još gori. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Macronu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrašujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa.

Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji – uvijek postoji sljedeći mandat i birači – a pomodarstvo, podebljano i dokapitalizirano Sorosevim i njemu sličnim financijerima, nas (odnosno pomodnike svojstvene svim dobima ljudske povijesti) „uče“ humanosti, toleranciji, inkluzivnosti, ma i pod cijenu vlastite propasti.

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamističkog militarizma, nakon što je desetljećima, a posljednjih godina napose prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere. Možda je, danas, ipak prekasno.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci “prerezati vene” te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom useljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još „boljom“ i „velikodušnijom“. Najstarija velika svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdravstvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju, europsku kulturu, odnosno europski, zapadni i kršćanski način života.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljaninu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće i stotine tisuća potencijalnih ISIL-ovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukli, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Svi zatvori i psihijatrijske ustanove su ispražnjene i mili u bolji život. Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost? Europski je Janus dobio treće lice; lice prijetvornosti, himbe, licemjerja, a sve zbog „viših“ ideala ili tobožnje ljudskosti.

Smeta im znak križa i svinjetina

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamističkim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa. Nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječjih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Arapski sedmogodišnjaci puštaju zmajeve na izraelskoj granici koje vjetar nosi na izraelsko tlo; i kad dotaknu tlo dolazi do zapaljenja, i gore hektari i hektari. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakva opasnost ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona? Doduše, križ su pokušali zabraniti i bez migrantske primjese, „ljevičari“ i „slobodoumnici“ sviju vrsta. A nitko ne želi kazati zašto? Jer, katolici (križ) su branili Europu od Osmanlija, Hrvatska je imala tu nesreću biti preziđem kršćanstva, dok su protestanti rovarili iza leđa „reformirajući“ na čelu s Lutherom. I danas se isto ponavlja; Bavarska (katolici) odbijaju migrante, a njemački sjever na čelu s Merkel (protestanti) rovare i sabotiraju. Povijest čovječanstva jest povijest vjere.

Sad je valjda jasno zašto je, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčkim otocima samo jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih ISIL-ovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode ISIL te obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i mladih muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih ISIL-ovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je vođenim hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe s ISIL-om, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi. Zašto zapadna saveznica Saudijska Arabija nije primila svoje „sunarodnjake“, a ima itekako kapaciteta? Jer znaju s kim imaju posla; oni su ipak zapadni muslimani, dakle prema islamskom pravovjerju – nevjernici, heretici i izdajice vjere.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže.

Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, ne će biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja, Iraka i Sirije.

Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin.

Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovinskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Plenkovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Vlada Andreja Plenkovića vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom.

Za mandata ove Plenkovićeve vlade Hrvatsku dnevno napusti 150 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijesti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

U BiH je između deset i pedeset  tisuća  migranata, Bog ih ne može pobrojati jer borave po džamijama pod patronatom svoje muslimanske subraće. Na albanskoj granici čeka 120 000 migranata. Vjeruje li tko u sposobnost albanske policije i vojske da će ih moći zadržati? I gle „tajminga“; Hrvatskoj počinje, po svim parametrima, najuspješnija turistička sezona od samostalnosti, a migrantska horda dolazi.

Dubrovnik, Zadar, Trogir, Šibenik, relativno su mali gradovi; neka samo (!) tisuću migranata bude smješteno u njih; brojka odmah prelazi 10% domaćeg stanovništva i nastaju ogromni problemi. Pritom dodati turiste koji su u Hrvatsku došli upravo kako bi se odmorili od kalifata uspostavljenih u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji – dobijemo kaos, upropaštenu sezonu i posljedično tomu – gospodarski te ekonomski slom države.

Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena? S druge strane, glave hrvatske političke vrhuške ne smiju stalno pogledavati prema Bruxellesu i slijepo pratiti naredbe „iz centrale“. Ako komu već nije jasno, „stare“ stranke desnice ili desnog centra diljem Europe propadaju zbog svoje sulude migrantske politike te ih zamjenjuju nove kao u Poljskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

S druge strane, iste te stranke u, primjerice, Mađarskoj ili Austriji (i Bavarskoj), su oslušnule bilo svoga puka i zato neprikosnoveno vladaju svojim zemljama. Formula za ostanak na vlasti je vrlo jednostavna: štiti državne interese i brani interese svoga puka. Ujedinjeni europski emirati nisu u interesu ni jedne europske zemlje; a turizam je jedino od čega Hrvatska živi – dokle će se svi praviti ludi?

 

L. C. / hrsvijet.net

 

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

 

Merkel na rubu očaja: Azilantska kriza može srušiti EU!

 

 

Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari