Pratite nas

Kolumne

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe

Objavljeno

na

Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale rastućem nacifašizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska je Europa dopustila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, ni na jedan način odobrovoljiti. Naime, početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogrješke

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (kao i svi njezini građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, poput šaha, samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: a sad joj, prema svemu sudeći predstoji kraj političke karijere i njemačkog „Führera“.

Zaista, a teško je govoriti iz današnje perspektive, zlo poznajemo po njegovim učincima – put do pakla je popločan dobrima namjerama – stoga će povijesni sud Angelu Merkel i njezinu povijesnu ulogu suditi kao što je sudio Hitlera; i dobit će sličnu, ako ne identičnu presudu. Političari nisu vladari, nego sluge svojih ambicija.

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna o čemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Kad ne bude ISIL-a, bit će netko drugi, po metodama i zagriženosti još gori. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Macronu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrašujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa.

Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji – uvijek postoji sljedeći mandat i birači – a pomodarstvo, podebljano i dokapitalizirano Sorosevim i njemu sličnim financijerima, nas (odnosno pomodnike svojstvene svim dobima ljudske povijesti) „uče“ humanosti, toleranciji, inkluzivnosti, ma i pod cijenu vlastite propasti.

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamističkog militarizma, nakon što je desetljećima, a posljednjih godina napose prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere. Možda je, danas, ipak prekasno.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci “prerezati vene” te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom useljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još „boljom“ i „velikodušnijom“. Najstarija velika svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdravstvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju, europsku kulturu, odnosno europski, zapadni i kršćanski način života.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljaninu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće i stotine tisuća potencijalnih ISIL-ovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukli, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Svi zatvori i psihijatrijske ustanove su ispražnjene i mili u bolji život. Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost? Europski je Janus dobio treće lice; lice prijetvornosti, himbe, licemjerja, a sve zbog „viših“ ideala ili tobožnje ljudskosti.

Smeta im znak križa i svinjetina

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamističkim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa. Nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječjih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Arapski sedmogodišnjaci puštaju zmajeve na izraelskoj granici koje vjetar nosi na izraelsko tlo; i kad dotaknu tlo dolazi do zapaljenja, i gore hektari i hektari. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakva opasnost ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona? Doduše, križ su pokušali zabraniti i bez migrantske primjese, „ljevičari“ i „slobodoumnici“ sviju vrsta. A nitko ne želi kazati zašto? Jer, katolici (križ) su branili Europu od Osmanlija, Hrvatska je imala tu nesreću biti preziđem kršćanstva, dok su protestanti rovarili iza leđa „reformirajući“ na čelu s Lutherom. I danas se isto ponavlja; Bavarska (katolici) odbijaju migrante, a njemački sjever na čelu s Merkel (protestanti) rovare i sabotiraju. Povijest čovječanstva jest povijest vjere.

Sad je valjda jasno zašto je, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčkim otocima samo jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih ISIL-ovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode ISIL te obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i mladih muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih ISIL-ovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je vođenim hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe s ISIL-om, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi. Zašto zapadna saveznica Saudijska Arabija nije primila svoje „sunarodnjake“, a ima itekako kapaciteta? Jer znaju s kim imaju posla; oni su ipak zapadni muslimani, dakle prema islamskom pravovjerju – nevjernici, heretici i izdajice vjere.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže.

Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, ne će biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja, Iraka i Sirije.

Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin.

Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovinskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Plenkovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Vlada Andreja Plenkovića vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom.

Za mandata ove Plenkovićeve vlade Hrvatsku dnevno napusti 150 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijesti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

U BiH je između deset i pedeset  tisuća  migranata, Bog ih ne može pobrojati jer borave po džamijama pod patronatom svoje muslimanske subraće. Na albanskoj granici čeka 120 000 migranata. Vjeruje li tko u sposobnost albanske policije i vojske da će ih moći zadržati? I gle „tajminga“; Hrvatskoj počinje, po svim parametrima, najuspješnija turistička sezona od samostalnosti, a migrantska horda dolazi.

Dubrovnik, Zadar, Trogir, Šibenik, relativno su mali gradovi; neka samo (!) tisuću migranata bude smješteno u njih; brojka odmah prelazi 10% domaćeg stanovništva i nastaju ogromni problemi. Pritom dodati turiste koji su u Hrvatsku došli upravo kako bi se odmorili od kalifata uspostavljenih u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji – dobijemo kaos, upropaštenu sezonu i posljedično tomu – gospodarski te ekonomski slom države.

Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena? S druge strane, glave hrvatske političke vrhuške ne smiju stalno pogledavati prema Bruxellesu i slijepo pratiti naredbe „iz centrale“. Ako komu već nije jasno, „stare“ stranke desnice ili desnog centra diljem Europe propadaju zbog svoje sulude migrantske politike te ih zamjenjuju nove kao u Poljskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

S druge strane, iste te stranke u, primjerice, Mađarskoj ili Austriji (i Bavarskoj), su oslušnule bilo svoga puka i zato neprikosnoveno vladaju svojim zemljama. Formula za ostanak na vlasti je vrlo jednostavna: štiti državne interese i brani interese svoga puka. Ujedinjeni europski emirati nisu u interesu ni jedne europske zemlje; a turizam je jedino od čega Hrvatska živi – dokle će se svi praviti ludi?

 

L. C. / hrsvijet.net

 

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

 

Merkel na rubu očaja: Azilantska kriza može srušiti EU!

 

 

Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari