Još 1902. G. velikosrpski ideolog Nikola Stojanović prijeti Hrvatima i proriče im status naroda pa kaže: Bitna slabost Hrvata dolazi od njihove nečistoće, oni su plod miješanja svega i čega god, oni su križanci sinovi Judini.“ Pa zbog toga „do istrage (istrebljenja ) naše i vaše „
Potom Stojanović u Srpskom književnom glasniku i u časopisu Srbobranu piše o Hrvatima i Srbima gdje navodi: „Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje pa će tako nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulturne ni svog teritorija zato su na putu da postanu srpska narodnost „
Godine 1907.god velikosrpski ideolog Jovan Cvijić kaže : „Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svest, ako je korisno za naše nacionalne interese. „
Dakle , Jovan Cvijić već jasno govori o nasilju i agresiji u cilju proširenja srpskog teritorija.
Velikosrpski ideolog Stevan Moljević, 1941. god postaje glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića. Iste godine objavljuje memorandum-proglas pod imenom „Homogena Srbija „ u kojem između ostalog navodi :
1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju
2. Taj prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba
3. Pristupiti preseljenju naroda kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.
Paralelno s velikosrpskim planovima osvajanja tuđih-susjednih teritorija razvijala se i velikosrpska mržnja prema neprijatelju kao sredstvo realizacije velikosrpskih planova. Tako, velikosrpski ideolozi u koje je pripadao i Milovan Đilas, tvrde da se ciljevi osvajanja i vladanja mogu nasilno ostvariti samo ako se neprijatelj mrzi. Zato je srpsko vodstvo zahtijevalo od svog naroda, pa od svojih boraca da razvijaju mržnju prema neprijatelju, a to su u ovom slučaju Hrvati.
Tako Đilas daje savjete za širenje mržnje prema neprijatelju pa navodi :
„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju. Svaka sentimentalnost i kolebanje prema okupatorima i njihovim slugama-uvijek su se ljuto svetili. Tražiti u ovim zvjerovima ma što ljudsko, znači dati im ono čega nemaju ni po svom društvenom biću mogu imati;to znači zaboraviti da si ti čovjek plemeniti, veliki, pozvan da oslobodi ljude, svoj narod od zvjerova u ljudskom obliku. Mrzjeti okupatora, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje-to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećajem osvetnika naroda, to znači biti vjeran svom narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvijerima-zar to ne znači iznevjeriti ono za što se dižeš u borbi ? Mržnja bez milosti prema njima to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koje se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao : neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči mrzjeti ga „ (članci Borbe, Beograd 1947.god )
Kasnije u borbama srbočetničko-partizanskih jedinica u svom izvješću od 31.05.1945.god. sekretar KPH Četvrte udarne brigade, Stanko Obradović piše i traži: „Mržnja kod naših boraca postoji dosta slaba naročito kod novih boraca koji su u zadnje vrijeme ušli u naše jedinice, naročito Mađari i drugi novaci. To se očitovalo prilikom pratnje zarobljenika (u kolonama smrti na križnom putu ) iz Maribora prema Slavoniji. Mi smo s naše strane poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući kratke sastanke sa rukovodiocima i ukazujući da su to najveći krivci našeg naroda i da treba prema njima postupati oštro i oprezno da ne bi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone tj. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole dajući im vodu, kruha itd „
Jedan od realizatora velikosrpske politike i poticanja mržnje je i Slobodan Milošević koji nastavlja tu velikosrpsku politiku i potencira mržnju, pa navodi kako su Srbi ugrožen narod u Jugoslaviji. 28.7.1989. na Gazimestanu kaže:
“ Srbi se nalaze pred bitkama iako ovo nisu oružane mada i takve nisu isključene, pa naglašava osnovu svog programa“ Svi Srbi u jednoj državi, Srbija će ostati cijela gdje je srpski grob tamo je Srbija.“
To je govor mržnje i huškanja prema svemu što je nesrpsko, a posebno prema Hrvatima-katolicIma.
Otuda je krenula „jogurt „ revolucija u Vojvodini i „balvan revolucija“ iz Knina. Kako su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj govore mnoge povijesne činjenice. Tako npr. u Željezari Sisak bilo je 14.000 zaposlenih od čega 33 direktora 1 makedonac ostali Srbi. Iako je u Hrvatskoj bilo oko 12 % Srba u policiji ih je bilo oko 75 % a u njihovim rukama je bila cjelokupna državna uprava posebno tužilaštvo i sudstvo. Dva srbina kao što su Dušan Dragosavac i Milutin Baltić bili politički jači od cijelog CK SKH.
Mnogi hrvatski branitelji koji su prošli golgotu srpskih koncentracijskih logora, pitaju se otkud Srbima tolika mržnja prema Hrvatima, a ove činjenice im daju odgovor na ta i takva pitanja.
Realizacija mržnje prilikom „oslobođenja“ Hrvatske 1945.god
Srbo četničke jedinice dobile su pisani nalog da prolaskom kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljenih. Dolaskom u Zagreb tih oslobodilaca iz tadašnjih jedanaest bolnica pokupili su 4.791 ranjenika i se bez ikakva ispitivanja i suđenja likvidirali. Što se tiče žrtava Zagreba i okolice, danas imamo više od 180 masovnih grobnica od Medvednice do Sošica.
Aleksandar Ranković jedan od prvih Titovih suradnika, 25.5.1945. nakon titina rođendana organizirao je likvidaciju hrvatskih mladića rođenih između 1924-1927 god, na način da ih je proglasom pozvao da se odazovu jer će biti unovačeni. Zborno mjesto bila je vojarna u Zagrebu, maksimirska 63. Kako se ubijalo na sve strane, na sve načine i sve nepoćudno, da bi izbjegli smrt, tom pozivu za novačenje odazvalo se 7.800 hrvatskih mladića. Potom su ih odveli u sabirni logor Maksimir i Prečko a zatim u kolonama smrti kroz Slavoniju prema Vojvodini u logor Kovin. Usputni masakr bio je strašan i zvjerski, tako da ih je do tamo živo stiglo oko 2.200 mladića. Zvjerstva su i tamo nastavljena, tako da se kroz neko vrijeme u Zagreb vratilo 58 od tih mladića. O zvjerstvima na Blajburgu i Križnom putu danas postoji puno napisanog. O sveopćim masovnim likvidacijama, a posebno nepoćudnih Hrvata, sami su se hvalili i zapisivali te uspjehe. Tako Ranković podnoseći izvješće u Saveznoj skupštini Jugoslavije u Beogradu kaže: Kroz naše logore i zatvore između 1045. I 1951. God. Prošlo je 3.777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000. Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava su Hrvati.
Ivan Runje, HS
kučibaba/kamenjar.info
//