Pratite nas

Dok Hrvati jedva krpaju kraj s krajem, političari žive prilično dobro

Objavljeno

na

Hrvatska je jedna od najgorih ekonomija svijeta, vijest je to koja nije previše iznenadila građane Hrvatske koji iz mjeseca, u mjesec grebući prazne novčanike pokušavaju preživjeti. Sve je više osiromašenih i nezaposlenih Hrvata, a paralelno s brojem nezaposlenih raste broj političkih stranaka. Danas ih tako brojimo preko 140, a svi oni sa sličnim sloganima pokušavaju uzeti vlast u svoje ruke. Vlast je slast, stara je poslovica koja se uvriježila u našem narodu jer kod nas običaj nalaže da političari vlast preuzimaju isključivo u vlastitim interesima. Malo je onih koje vodi nagon da Hrvatima ponude bolji život.

Međutim, zanimljivo je kako i ministri u Kukuriku vladi, u kojoj se svako malo vole pohvaliti svojim rezultatima, dobro žive. Ipak, znate li tko je najimućniji ministar, odnosno ministrica Kukuriku vlade? Riječ je o dami koja je svojedobno bez imalo suosjećanja ustvrdila da građani koji su digli kredite u švicarcima kako bi si osigurali krov nad glavom nisu ugroženi. Pogađate, riječ je o ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić. Naime, nakon što je iz Vlade otišao njen nekadašnji šef Radimir Čačić ona je zauzela mjesto najbogatijeg člana Kukuriku vlade s imovinom vrijednom oko deset milijuna kuna. Ona je prije 20-tak godina kupila kuću u malom istarskom mjestu Sovinjaku, a skromnu kućicu kroz godine je preuredila pa danas njena vrijednost doseže oko pola milijuna kuna. Pusić inače prima plaću od oko 20 tisuća kuna, a uz to nasljednica je četvrtine kuće u Zagrebu od dvjesto kvadrata. U imovinskoj kartici Pusić je prijavila 22 dionice Ine (sada vrijedne više od 70.000 kuna) kupljene kreditom. Suprug u vlasništvu ima kuću u Istri od 150 kvadrata te stan od 66 kvadrata u Litvi. Posjeduje i automobil BMW X5 vrijedan 150 tisuća kuna i pokretnine vrijedne 200 tisuća kuna te je vlasnik tvrtke Ascendant.

linic

Prvi čovjek Vlade Zoran Milanović posjeduje pola stana od 130 četvornih metara vrijednog 260 tisuće eura, druga polovica stana u vlasništvu je supruge, a stekli su ga, stoji u imovinskoj kartici, darovnim ugovorom i kupnjom od plaće. Vlasnik je automobila VW Passat iz 2005. godine koji vrijedi dvadeset tisuća eura, a kupljen je na leasing. Nadalje, uz sve to ima pokretnine vrijedne pet tisuća eura. Milanovići su u Zagrebu kupili i novi stan od 127 kvadrata, vrijedan 254 tisuće eura, i to od vlastitih sredstava i kreditom.

Ministrica socijalne skrbi od nekretnina posjeduje kuću od 134 četvorna metra čija je vrijednost procijenjena na 300 tisuća eura, a na kojoj ima hipoteku. Posjeduje automobil Renault Megane koji je kupila u akciji staro za novo, vrativši Clio. Automobil je vrijedan 117.000 kuna. Pod primitke navodi i paušal, ali ne i koliko on iznosi. Ima dva kredita: jedan od 60.000 eura na 20 godina i drugi od 4838 eura na tri godine. Branko Grčić sa suprugom zaposlenicom u Tisku u suvlasništvu posjeduje stanove od 61 metra kvadratnog vrijedan sto tisuće eura, od 60 kvadrata vrijedan 120 tisuća eura te od 70 kvadrata vrijedan 130 tisuća eura. Vozi se u Alfi iz 2003. godine vrijednoj 12 tisuće eura, a ostale pokretnine vrijede mu osam tisuća eura. Vlasnik je i dionica HT-a, Ine, PBZ-a, Končara, Kraša i Ericssona koje vrijede oko 17.000 eura. Ranko Ostojić, ministar unutarnjih poslova posjeduje stan u roditeljskoj kući od 51 četvornog metra koji se nalazi u Splitu, a vrijedi sto tisuća eura. Vlasnik je kuće u Dugopolju koja sa svojih 87 četvornih metara vrijedi 87 tisuća eura. Ministar ima i maslinike, zemlju s kućom od kućom od 79 kvadrata u Povljima na Braču vrijednu 789 tisuća kuna. Ima sjenokošu, 374 četvornih hvati, u Brodu Moravicama od 25 tisuća kuna, osobni automobil Suzuki te pokretnina u vrijednosti 71 tisuću kuna. Mirando Mrsić zadužen za ministarstvo rada posjeduje pola kuće u Staroj Podgori, 120 kvadrata vrijedi dvadeset tisuća eura, pola vrta od 150 kvadrata vrijedi pet tisuća eura, a polovica pašnjaka iste je vrijednosti dok mu površina iznosi 400 kvadrata. Suvlasnik je vjerojatno najvrednije kuće od svih ministara, od 370 četvornih metara u Zagrebu, vrijedne 640.000 eura. Prijavio je i imovinu djece, i to polovicu stana od 120 kvadrata u Zagrebu, 240.000 eura.

Prvi blagajnik Lijepe naše Slavko Linić sudeći prema imovinskoj kartici jedan je od najsiromašnijih ministara. Primao je dosad plaću od 18 tisuća kuna, kao saborski zastupnik, a posjeduje samo pola brodice iz 1989. godine, vrijedne petsto tisuća kuna, a ona je pak kupljena na leasing. Sva imovina je na njegovu suprugu pa se tu nalaze dva stana u Rijeci, dio kuće u Kraljevici, a i pola brodice. Supruga prima plaću u Gradu Rijeci od 13.500 kuna i naknadu za nadzorni odbor od 3500 kuna, a vozi Ladu Nivu iz 2003. godine.

Mladi Ivan Vrdoljak u imovinsku karticu upisao je i imovinu djeteta, bicikl iz 2006. godine, ali nakon razvoda u novu karticu dodaje i alimentaciju od 2500 kuna, a bicikl nestaje. Bio je suvlasnik stana od 81 kvadrata u Osijeku, vrijednog 80 tisuća eura. U novoj kartici navodi ušteđevinu od 200.000 kuna, kao dogradonačelnik Osijeka zarađivao je 13.000 kuna. Vozi Hyundai Getz iz 2005. godine, vrijedan 40.000 kuna, i Vespu. Gordan Maras u čijim se rukama nalazi malo poduzetništvo u posjedu je stana od 90 četvornih metara u Zagrebu, za što je podigao kredit, vlasnik je automobila Peugeot 5008 vrijednog 16.500 eura, a podizao je i tijekom života nekolicinu kredita.

Predrag Matić ima stan u Zagrebu od 55,89 m², vrijedan 600.000 kuna te garažu. Vozi Suzuki SX4 vrijedan 90 tisuća kuna. Ima dionice HT-a u vrijednosti 20 tisuća kuna te 50 udjela u Fondu hrv. branitelja, vrijednost 30 tisuća kuna. Rajko Ostojić vlasnik je stana od 98 četvornih metara u Zagrebu, vrijedan 1,4 milijuna kuna te garažu od 17 četvornih metara. Vozi se u Audiju vrijednom 65 tisuća kuna, a vozni park obogatio je i Nissanom vrijednim 220 tisuća kuna, kupljenim kreditom. Ima i ostalih pokretnina vrijednih 135 tisuća kuna.
Supruga vozi Volkswagen od 50 tisuća kuna, a pokretnine im vrijede 175 tisuća kuna. Orsat Miljenić od nekretnina posjeduje stan u Zagrebu od stotinjak metara četvornih, ali i stan u Zagrebu od 50 kvadrata. Usto je vlasnik poljoprivrednog zemljišta na Braču od oko 1000 četvornih metara. Od pokretnina ima automobil marke Renault Espace te brod duljine osam metara. Ušteđevina mu iznosi oko 50.000 eura. Što se tiče mjesečnih primanja, Miljenić kaže da zbog ulaska u vladu zatvara odvjetnički ured.

Andrea Zlatar najsiromašnija je ministrica.

Od imovine ima stan od 72 kvadrata u Zagrebu, 50 posto vlasništva u kući na moru. Nema nikakvih pokretnina, ni automobil. Ministar obrazovanja u imovinskoj kartici naveo je stan u Rijeci vrijedan 170 tisuća eura od 85 metara četvornih. Njegov VW Polo vrijedi 50 tisuća kuna, a pokretnine 23 tisuće eura. Ni on nije odolio dionicama Ine pa ih ima 26, a nominalna vrijednost im je 43.940 kuna. Supruga je naslijedila stan, a imaju i stambenu štednju nepoznatog iznosa. Ministar poljoprivrede na kredit je kupio kuću s okućnicom u Bukovlju površine 146,5 četvornih metara čija je vrijednost 783 tisuće kuna, za koju plaća mjesečnu ratu 695 švicarskih franaka 25 godina. Suvlasnik je roditeljske kuće u Slavonskom Brodu, površine 235 četvornih metara, a vlasnik je i tvrtke TJ-Prom u Bukovlju. Arsen Bauk posjeduje automobil Peugeot 307 iz 2004. godine vrijedan 10 tisuća eura te 60 tisuća eura vrijedne ostale pokretnine. U imovinskoj je kartici naveo i da posjeduje dionice HT-a vrijedne 19 tisuća kuna. Ante Kotromanović vlasnik je stana od 56 četvornih metara u Zagrebu, a vrijedi 120 tisuća eura stečen od plaće. Posjeduje i motocikl Beverly 250 iz 2008. godine, vrijedan 32.000 kuna. Ostalih pokretnina ima u vrijednosti 18 tisuća eura.

IvaMeđugorac/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Željko Glasnović: Dajte meni ovlasti napraviti ću vam državu u tri mjeseca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski će sabor, pretposljednjeg radnog dana prije zimske stanke, raspraviti osam točaka, od kojih se čak pet tiču Hrvatske radiotelevizije.

Glasovanje je najavljeno za sutra, čime će Sabor zaključiti sjednicu i jesensku parlamentarnu sezonu.

I današnja sjednica počela je zahtjevima za stankom koju je zatražilo pet klubova zastupnika.

Zastupnica SDP-a Romana Jerković zatražila je stanku jer bi htjela govoriti o problemu siromaštva djece u Hrvatskoj, Ivan Vilibor Sinčić želi govoriti o borbi protiv korupcije, Željko Glasnović o državnom proračunu, a Ines Strenja Linić o djeci oboljeloj od spinalne mišićne atrofije. HDZ-ov zastupnik Branko Bačić govorit će o aktualnoj političkoj situaciji.

Željko Glasnović (Klub zastupnika Neovisni za Hrvatsku) ustvrdio je kako postoji možda 37 posto radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj. “Ovo je točan preslik bivše države, osim što nema hiperinflacije. To je primjer aniokranijalne diverzije, bilo bi bolje svima da izvade glavu iz guzica.”

 

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari