Pratite nas

Religija i Vjera

dr. sc. Esther Gitman: Stepinac je za Hrvate najveći duhovni i vjerski vođa a za mnoge već sada svetac

Objavljeno

na

Predavanje na temu „Važnost nadbiskupa Stepinaca i njegova djelovanja za razumijevanje vrijednosti judeo-kršćanske etike“ održala je u utorak 11. veljače u sisačkom Velikom Kaptolu dr. sc. Esther Gitman.

U prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. predavanje je moderirao rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Željko Tanjić, a nazočio je i sisački biskup Vlado Košić koji je na početku pozdravio sve okupljene, posebno dr. Gitman.

Na početku istaknuvši kako joj je zadovoljstvo ponovo biti u Hrvatskoj te osobito danas u Sisku, dr. Gitman je tom prigodom biskupu poklonila križ iz Svete zemlje te knjigu Psalama na hebrejskom i engleskom.

Obraćajući se okupljenima ustvrdila je kako je cilj ovog predavanja prikazati Alojzija Stepinca onako kako ga je ona upoznala kroz tisuće pročitanih dokumenta i razgovore s preživjelim Židovima koje je spasio. „Ovi izvori pokazuju Stepinčevu svakodnevnu borbu protiv četiriju diktatorskih režima s kojima se suočavao tijekom svojeg života. Svakako za takvu prezentaciju trebali bismo sjediti tu danima, ali ipak po potrebi ja ću neke događaje spomenuti.

Predavanje dr. sc. Esther Gitman

Sisak, 11. veljače 2020.

Dobar dan,

Nadbiskup Stepinac je mrtav, ali njegov duh dalje živi — i komunisti će naći taj duh koji je još jači borac nego Kardinal Stepinac, kao čovjek. Njegovo tijelo oni su mogli baciti u zatvor i pod kontrolu;  ali za duh čovjeka koji živi više nego njegovo tijelo,  komunisti nikada neće moći naći zatvor, nikad neće moći izmisliti zatvor za taj duh!

(Thomas J. Dodd, U.S. Senator), February 12, 1961.

“Cardinal Stepinac is dead, but his spirit lives on–and the communists will find this spirit an even more formidable adversary than Cardinal Stepinac, the man. His body they could   imprison and restrict; for the spirit of man which survives his body, the communists will never be able to devise a prison!”

(Thomas J. Dodd, U.S. Senator), February 12, 1961.

 

Važnost Nadbiskupa Stepinca i njegova djelovanja za razumijevanje vrijednosti judeo-kršćanske etike

Sisak, 11. veljače 2020.

Čast mi je ponovno biti u Hrvatskoj, u Zagrebu i u Sisku. Htjela bih se zahvaliti Kardinalu Josipu Bozaniću i Katoličkoj crkvi, isto tako se zahvaljujem profesoru Željku Tanjiću, A danas specijalno se zahvaljujem Vašem cijenjenom biskupu, Vladi Košiću i koji je drag svim mladim ljudima i ne samo njima,  to sam svjedočila u punoj Zagrebačkoj Katedrali, kad je stigao sa procesijom, mislila sam da to pljeskanje nikad neće prestat. Vas sve pozdravljam s puno toplih pozdrava iz Haife, Izraela.

U ovom kratkom izlaganju moj cilj je prikazati Alojzija Stepinca, čiji sam lik upoznala dok je izranjao i oblikovao se u mojoj svijesti kroz tisuće dokumenata te kroz brojne razgovore s preživjelim Židovima, kao s njihovim spasiteljem. Isto tako i kroz Stepinčeve propovijedi, diplomatsku korespondenciju, knjige i časopise koji nisu ekskluzivno bili političkog niti vjerskog karaktera. Ovi izvori  pokazuju Stepinčevu svakodnevnu borbu protiv četiriju diktatorskih režima s kojima se suočavao tijekom svojeg života. Svakako za takvu prezentaciju trebali bi sjedit tu danima, ali ipak po potrebi ja ću neke događaje spomenuti.   .

Sedamdeset i pet godina nakon što je Drugi svjetski rat završio, Alojzije Stepinac je za Hrvate najveći duhovni i vjerski vođa  a za mnoge već sada svetac, čija se kanonizacija iščekuje,  Nakon što je posvećen za nadbiskupa, novi nadbiskup je uskliknuo: ja volim svoj hrvatski narod i za njegovu sam dobrobit spreman sve dati, kao i za Katoličku Crkvu. Ali mi smo svjesni loše propagande od strane Titovog komunističkog i današnjeg Srpskog režima tako da ima malo onih koji u i izvan Hrvatske poznaju njegov rad i ono što je učinio za spašavanje onih koji su tražili njegovu pomoć.

Od 1933 godine i nadalje cilj Njemačke bio je u Europi nametnuti novi politički, ekonomski i društveni poredak u kojemu bi judeo-kršćanska etika trebala biti eliminirana. Gotz Aly, njemački povjesničar, pokazuje uspjeh nacističkoga upravnog dinamizma koji je pokretala interakcija triju sila: napuštanje društvenih susprezanja, potraga za nacionalističkom socijalnom utopijom, te stvaranje moderne teokracije. U ovomu kontekstu Yehuda Bauer, izraelski povjesničar, potvrđuje da njemačka ideologija nije promicala krv i teror, već nagradu, utopiju u kojoj idilična zajednica ljudi vlada svijetom, bez trvenja i bez političkih stranaka. Nacisti su željeli uspostaviti novu svjetsku hijerarhiju zasnovanu na rasi, gdje su Nijemci vladajuća rasa, a Židovi su ispod ljudskosti. U ovome hijerarhijskom sustavu Nijemci su imali dužnost, ne samo  pravo, da vladaju, porobe i pobiju one koje su vidjeli kao drukčije. Njihova je  ideologija sažeta u ovoj krilatici: „Danas nam pripada Njemačka, a sutra cijeli svijet!“

Franz Neumann, njemački pravednik i politolog, u svojoj knjizi „Behemoth“ identificira industriju, birokraciju, Partiju i vojsku kao četiri stupa na kojima je podignut Treći Reich. Ova impresivna sinteza cijele njemačke nacije, među njima 500.000 „folksdojčera” Jugoslavije, osigurala je da ustupci ne budu opcija. Na taj se  način kompromis smatrao ne samo znakom intelektualne lijenosti, već i pravim zločinom, bilo da su to bili časnici SS-a, javni dužnosnici, akademičari, biznismeni ili obični građani. Stanovništvo Trećega Reicha bilo je indoktrinirano idejom da je to cijena koju društvo mora platiti za društveni napredak. Krajnji cilj Njemačke bio je upregnuti velike površine Europe za interese njemačkoga gospodarstva i svjetsku hegemoniju. Rješenje koje je planirala i nudila elita uključivalo je „dva vrlo dostupna sredstva“: globalni rat i rasnu ideologiju. Heinrich Himmler sažeo je budući smjer Trećega Reicha, riječima: „Jedini način da se riješi društveni problem je da jedni pobiju druge i zauzmu njihovu zemlju“. Da su uspjeli, tu bi bila zakopana judeo-kršćanska etika

Dana 10. travnja 1941., dok su se njemačke postrojbe bližile Zagrebu, nacistički su agenti odlučili organizirati proglašenje neovisne hrvatske države  koja bi se poklapala s ulaskom njemačke vojske u grad. Stoga nije čudno da  povjesničari sugeriraju, da »bez njemačkih tenkova i bajoneta na hrvatskoj teritoriji, ne bi uspjelo proglašenje fašističke države“.  Dakle, čini se da je nova država Hrvatska bila čedo Wehrmachta i njemačkih stručnjaka za subverziju.

Čuvši da su Nijemci pokraj Trga bana Jelačića, nadbiskup Stepinac je uzviknuo: „Ne viruj Nimcu, ko ni suncu zimsku.” Ali ipak, na dan  proglašenja, Neovisne države Hrvatske, Stepinac je bio presretan. Izjavio je: „Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i priželjkivanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego  krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može. Jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed“.

Ali Stepinčeva radost bila je kratka, samo mjesec dana, brzo je shvatio da su vlast držale nacistička Njemačka i u manjoj mjeri, fašistička Italija, te da je Pavelić bio na čelu marionetske vlade. Tada se distancirao od vlasti NDH. Osjećao je odvratnost prema rasnim zakonima koje su uveli i u njegovoj zemlji provodili Ustaše.  Činilo se da su stoljetni snovi o neovisnosti i želja da se raskinu okovi ropstva, koje je Hrvatima nametnula srpska monarhija, trenutno zamračili um u nekih Hrvata, uključujući čak i vjerske vođe. Oni se, u svojoj radosti, nisu obazirali na jednostavnu činjenicu da su saveznici Ustaša, nacistička Njemačka i fašistička Italija, bili tri diktatorska režima nespojiva s mirom, slobodom i samoostvarenjem. S obzirom na situaciju 26. listopada 1941. godine Stepinac je rekao svojim vjernicima: „Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozorit ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. Pogibelj  je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtve strasti i mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva—zakon ljubavi.“

Dana 7. ožujka 1942.,  kao jedan od mnogih primjera, Stepinac je napisao ministru unutarnjih poslova, Andriji Artukoviću: „Držim, da nam ne može služiti na čast, ako nam se kaže da smo najradikalnije, to jest  najokrutnije, riješili židovsko pitanje. Rješavanje toga pitanja smije značiti jedino kažnjavanje nepravda, koje su Židovi počinili, no ne može dati pravo, da se individualno nevine ljude progoni“.

I u tom teškom vremenu za Stepinaca, za Katoličku crkvu i za stanovništvo, gdje su u jednoj obitelji mogli imati jedno dijete u partizanima i drugo u Ustašama. Ali u to doba u jednoj od svojih propovijedi iz 1942. Stepinac ne govori o ratu, on  identificira preduvjete koje svaka zemlja mora zadovoljiti kako bi se povećao i oslobodio puni potencijal njegovih građana, a to su: a) sloboda i vrijednost svakog pojedinca kao neovisnog entiteta; b) sloboda i poštivanje vjere; c) sloboda i poštivanje svake rase i nacionalnosti; d) sloboda i poštivanje privatnog vlasništva kao osnove osobne slobode pojedinca i neovisnosti obitelji; i na kraju e) sloboda i poštivanje prava svakog naroda na potpuni razvoj i neovisnost u njegovom nacionalnom životu.

Možemo mi danas pomisliti hrabrost ovoga čovjeka koji je imao jedan motto „U tebe se, Gospodine, uzdam“ (In you, Lord, I place my trust) nadbiskup je pokazao tu hrabrost koji samo čovjek Boga se ne boji pokazati. On je bio svjestan i točno je znao namjere Trećega Reicha prema Židovima i prema Katoličkoj vjeri, koja je deklarirala ljudska prava, ljubav i respekt za svakog čovjeka , i dati pomoć onima koji iz svakojakih razloga ne mogu pomoći sami sebi. Glasno je kritizirao Njemačku rasnu filozofiju. Iako je ponekada njegov život bio u opasnosti, nije imao namjeru promijeniti cilj, dati pomoć onima koju su trebali i tražili to od njega, jer njegovo jedino oružje bila je duboka vjera.

Dana 25. listopada 1942. održao je drugu propovijed u kojoj je naglasak na rasi: „Što da sudimo dakle o onima pojedincima, koji dižu glave, kao da ne postoji  više Bog na zemlji niti imade više mjesta zakonu Evanđelja?” Očito je da su Stepinčeve riječi bile upućene Führeru, Duceu i poglavniku Paveliću, i da su oni ti koji se ponašaju tako drsko. Nastavlja: „Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili  narodnosnih teorija”.

Dana 7. srpnja 1943. godine radio BBC je preko Vatikana emitirao na hrvatskom jeziku dva isječka iz Stepinčevih govora koje je održao svojim vjernicima. Vatikanski radio objavio je da je nadbiskup Stepinac u svom tjednom obraćanju izjavio: „Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka, i ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

U svojoj propovijedi od 31. listopada 1943. godine Stepinac razjašnjava stav Crkve: „To je naše stanovište, od kojeg se ne odstupa ni uz cijenu života, i budućnost će kao i uvijek pokazati, da je Katolička Crkva imala pravo, i da drukčije ne može biti! I ta načela ispovijedamo ne od danas do sutra, niti iz straha ili koristoljublja nego iz unutarnje nužde, svjesni da to odgovara volji Boga Stvoritelja. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje…“

Stepinac je tijekom ratnih godina zbrinjavao skupine i pojedince, a kada je shvatio da se još više može učiniti promjenom svog  stajališta o obraćenju Srba, Židova, i ostalih na katoličanstvo, dao je ovu uputu kleru: „Kada dođu  k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju“.

Usprkos prijetnjama lokalnih agenata SS-a i ustaških vlasti koji su ukorili Stepinca zbog njegova mišljenja u korist Židova, Srba i ostalih disidenata, grof Anthony Henry O’Brien od Thomoda je rekao: „Na njegove propovijedi masovno su osim katolika išli čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, umnažale i u tisućama i tisućama primjeraka dijelile među narodom, a čak su prodrijele i na oslobođeni teritoriji. Postale su podzemni tisak,  način uspješne propaganda protiv Ustaša i zamjena za oporbeni tisak”.

Mladi Ustaše, Hrvati i Nijemci, bili su razočarani sa Stepincem i to nisu krili jer su mu usmeno rekli: „Mi znamo da si ti naši najveći neprijatelj, ali mi ti dajemo na znanje da ako ćeš nastaviti govoriti o nama tako loše, kao što si do sada, i usprkos tvoga katoličkog crvenog pojasa, mi ćemo tebe ubiti kao psa na ulici“.

Američki povjesničar Michael Phayer piše: Nažalost, Sveta Stolica nije nikome dala na znanje da se nadbiskup Stepinac usudio progovoriti protiv rasizma i genocida, niti je potvrdila da se slaže, s njegovim postupcima na osnovi Stepinčevih riječi. Sveta je Stolica mogla izraditi smjernice za biskupe, koje bi oni slijedili. Stepinac je pružao utočište ugroženim Židovima i Srbima. Isto tako, njegove riječi bile su hrabre i principijelne jer je on- Hrvat – prozvao hrvatske državljane.

Tijekom ratnih godina Stepinac je prepoznavao da će u predstojećim godinama ustaše predstavljati uteg, opterećenje u čovjekoljubnom tkivu hrvatskog društva. Hans Helm, predstavnik njemačke policije u Zagrebu, mrzio je Stepinčeve optužbe jer je Stepinac otvoreno prijetio Paveliću, kada je rekao: Hrvatska će Vlada morati snositi punu odgovornost za rast komunističkog partizanskog pokreta… zbog ozbiljnih i nezakonitih mjera koje su upotrijebljene protiv pravoslavnih Srba, Židova i Roma, na način kako je to učinila nacistička Njemačka.

Konačno, 18. rujna 1946.  Stepinac je uhićen, ali sada od Tita i 24. rujna, bio je optužen za suradnju s Nijemcima, Talijanima i  Ustašama. Dana 30. rujna već mu se sudilo za život. Obrana predvođena dr. Ivom Politeom imala je samo šest dana da pripremi Stepinčevu obranu. A dopuštenje da vidi Stepinca dr. Politeo uspio je ishoditi samo jednom u manje od mjesec dana od podizanja optužnice. Hrvatski narodni sud proglasio ga je krivim prema svih šest točaka optužnice, a 11 listopada 1946. godine pročitana je presuda: Stepincu je izrečena kazna od šesnaest godina teškog fizičkog rada.

Zaključak

Mnogi su službenici Titove vlade prepoznali da su optužnice bile lažne zato što  su ustaše prekršili sve propise Crkve, a Stepinac nije bio njihov pobornik. Na primjer, Milovan Djilas, Titov bivši tajnik za propaganda i medije, je izjavio, prvo: Problem koji Stepinac imao s Titom nije bila njegova politika prema ustašama, već njegova politika prema komunistima, i ponajprije njegova vjernost Rimu. Drugo, na upit zašto mu je kazna bila tako stroga, odgovorio je: „Da vam iskreno kažem, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac besprijekoran čovjek, jakog i neslomljivog karaktera. Iako zaista nevin, on je optužen: ali, opet, povijest nam često nudi primjere nevinih ljudi optuženih zbog političkih potreba”.

Titovim vlastitim riječima: „Nije istina da progonimo Crkvu, mi jednostavno ne toleriramo da određeni ljudi nekažnjeno služe stranim interesima, umjesto interesima svog vlastitog naroda”.

Nakon Stepinčeve smrti 1960. godine papa Pio XII. proglasio je  Stepinca jednim od najvećih crkvenih velikana posljednjih stoljeća te ga nazvao pastirom koji  je primjer apostolskog žara i kršćanske jakosti, kao odjek odvažnog i punog autoriteta tona njegovih propovijedi koje je držao u opasnim ratnim godinama, podižući glas protiv zločina i za Boga i prava čovjeka!

Hvala Vam!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Veliki četvrtak – spomendan Isusove posljednje večere

Objavljeno

na

Objavio

Danas je Veliki četvrtak koji označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje Vazmeno trodnevlje – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota, koji završavaju Kristovim uskrsnućem, blagdanom Uskrsa.

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.

Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama.

Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan.

Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.

Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio.

Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.

U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.

Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.

Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi.

Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.

Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu.

Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.

Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.

Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti.

U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.

Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva.

Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

ZAJEDNIŠTVO I SLOGA

VELIKI ČETVRTAK (A)

Izl 12, 1-8.11-14
Ps 116, 12-13.15-16bc.17-18
1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15

Pred nama je Uskrsno trodnevlje. Pođimo tragom svetopisamskih čitanja.

Korizmu smo započeli pozivom da se sjetimo kako smo prah i da ćemo se u njega pretvoriti. Na ovaj dan, Veliki četvrtak, Isus sa svojim učenicima slavi Pashu ili Posljednju večeru te im pere prašinu s nogu.

Pobožni Židovi slavili su svake godine spomen, zvan Pasha, na oslobođenje od egipatskog ropstva oko 1250. pr. Kr. Sama riječ Pasha znači: prijeći prijeko, izbjeći. Kad je Anđeo Gospodnji ubijao Egipćane, svi oni koji su žrtvovali janje bez mane i njegovom krvlju namazali nadvratnik i dovratnike svojih kuća bili su spašeni. Pridodano je tako novo značenje starom nomadskom običaju da žrtvuju janje uoči punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija čijom bi se krvlju mazalo šatore kako bi ona njih i njihovu stoku zaštitila od nevolja i zala.

Isus Krist je na Posljednjoj večeri pošao korak dalje. On sam je to žrtveno janje. Ostaje među svojima pod prilikom kruha i vina. Ustanovio je time euharistiju ili sv. misu, ujedno i red svećeništva u Crkvi.

Samo ime Krist na židovskom označuje Mesiju, a u grčkom Pomazanika. Po njemu se mi nazivamo kršćani ili pomazanici koji svatko na svoj način te prema svome pozivu i redu trebamo nastaviti njegovo poslanje u svom vremenu.

Krist je ujedno prorok, svećenik i kralj. Stoga snagom svetoga krsta svi vjernici sudjeluju u toj njegovoj službi, a predvode ih zaređeni služitelji Crkve ili svećenici.

Od starina na ovaj se dan posvećuje ulje koje se rabi u različitim sakramentima. Spomenimo samo bolesničko pomazanje. Tu mu je svrha donijeti tjelesno i duhovno zdravlje oboljelom. Bog će odrediti hoće li se dogoditi oboje ili samo jedno.

Ako smo shvatili svu ovu simboliku, onda nam ne bi trebalo biti teško shvatiti i što je Isus zapravo učinio kada je oprao noge svojim učenicima. Može nam u tomu pomoći današnje čitanje iz Prve poslanice Korinćanima. Euharistija se, naime, u početku slavila za vrijeme gozbe. No, nije svatko mogao donijeti dobra jela pa su se znali u Korintu odvajati od drugih oni koji su to mogli. Zbog toga im Pavao spominje što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Želio je zajedništvo i slogu među svojim učenicima. To samo Juda nije mogao shvatiti i izdvojio se.

Neka i nama danas rečeno bude poruka. Suvremeni smo Isusovi učenici na ovoj zemlji. Povjerena nam je domovina gdje ćemo to moći ostvariti. Ako ima onih koji idu Judinim putem, to ne znači da nam je zajednica loša, da smo podijeljeni. To samo znači da dotični nije ništa shvatio i da ide u propast.

Pružimo stoga do kraja ruku svome Bogu i ne bojmo se ničega što nas čeka na putu. Sve je to prolazno. On će nas sigurno prevesti prijeko, tamo u našu drugu domovinu. A ona je vječna.

PRAVEDNIK JE NEPOBJEDIV

VELIKI TJEDAN (A), srijeda

Iz 50, 4-9a
Ps 69, 8-10.21bc-22.31.33-34
Mt 26, 14-25

Pravednike su uvijek sudili i uvijek će suditi dok je svijeta i vijeka. Ni zlo, naime, ne miruje, želi pobjedu iako je to nemoguće. Pa koga prevari.

Crkvu u ove dane nije uspjelo prevariti. Oduprla se napasti da se »isprsi« i tako krivnju za posljedice pošasti koronavirus preuzme na sebe. A logično je da će netko morati biti kriv. Tko je taj? Svi zajedno trebamo postaviti taj upit dok se (koliko još dugo) nastojimo odgovorno ponašati.

Sličnih stvari svjestan je bio i prorok Izaija. Proricao je neprestano o pravedniku na kojega su se okomili. Baš kao na Crkvu u tzv. suvremeno vrijeme. Izbijale su revolucije, gazili su je na različite načine, ali ona je još uvijek tu jer je Bog s njom.

Jedan od posljednjih pokušaja da je ponize jest optužba protiv kardinala Pella da se nedolično ćudoredno ponašao. Od početka se vidjelo da sve to ne drži vodu, ali nije vrijedilo. Osudili su ga na duge tamničke godine, upirući sladostrasno prstom u Crkvu. Ona je kriva! A i da jest Pell nešto učinio, nije ga ona jamačno tomu učila nego oni. Čak i neki kršćani to zaboravljaju dopustivši da ih zlo stjera u mišju rupu. No, protiv istine se ipak ne može. Visoki australski sud oslobodi kardinala. Velika je to poruka u vrijeme ove pošasti i u vrijeme katoličkog slavljenja Uskrsa. Lažu nam da više nema pravednika u državnim ustanovama, ima i ne boje se postupati po pravdi i savjesti. »Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi«, rekao bi Izaija u današnjem čitanju.

»Zbog tebe podnesoh pogrdu«, nastavlja današnji psalam. Sjetimo se zaista naših pravednika koji su podnijeli muku i nepravednu osudu. Jedan je od njih i bl. kardinal Stepinac. Što sve nisu govorili i učinili protiv njega. Uzalud. Još se ne zaustavljaju jer pobijedi li on, pobijedit će i mnogi drugi koji su išli istim ili sličnim putem. Među njih svakako moramo ubrojiti i »Širokobriške mučenike«, kako ih puk zove. U svoje vrijeme stajali su na braniku vjerske i narodne slobode. Nisu se povijali, nisu tražili kompromise, nisu zavodili. Bili su Hrvati i katolici te kao takvi otišli u smrt. Razorili su i spalili njihov Široki Brig, ali sve je bilo uzalud. Dobro koje su posijali u srca ljudi ne može se odatle ukloniti, ono nadživljuje sve bure i oluje.

Ponovno u evanđelju čitamo o Judinoj izdaji. Učinio je to za novac, jer je bio pohlepan. Kad je Isus o svemu natuknuo ostalim učenicima, stali su se pitati da nisu oni ti. I dobro su učinili. Moramo se zaista paziti da ne stupamo u mimohodu zla. Ono može preuzeti različita lica, svako moramo odbaciti. Razmislimo o tomu dok još trpimo ograničavanje svojih temeljnih ljudskih prava.

Što možemo učiniti da se popravimo te na taj način doprinesemo i popravljanju svijeta u kojemu živimo? Nismo samo jedinke, i zajednica smo koja treba biti u službi svoga Boga. Zaključimo s Isusom: »Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.«

U DUBINE SVOJE ZARONIMO

VELIKI TJEDAN (A), utorak

Iz 49, 1-6
Ps 71, 1-6b.15ab.17
Iv 13, 21-33.36-38

Sve što je bilo naviješteno da će se s Isusom dogoditi, dogodilo se. Bio je Mesija koji je svojim odlaskom na križ oslobodio ljude ropstva zla. Mogu živjeti slobodno, ako žele. Oni koji su ga osudili, potonuli su u mrak povijesti, a on nam je ostao svijetliti ne samo do danas nego do kraja svijeta.

Posebno je prorok Izaija prorekao što će biti s Isusom. Kada čitamo neke dijelove njegove knjige, čini nam se kao da je bio očevidac svega. A živio je i djelovao u 8. st. pr. Kr. Mogao je to zato što se potpuno prepustio djelovanju Božjem u svom životu još od rane mladosti.

Druga crta koja podrobno oslikava proroka Izaiju jest da nastoji sabrati raspršene sunarodnjake. Govori im da se Bog želi proslaviti u njihovu životu, samo mu trebaju otvoriti vrata svoga srca. On, naime, nigdje ne nastupa nasilno, bit će nam onako kako sami odlučimo. Povijest je pokazala kako su mu se ponijeli ti sunarodnjaci.

Ni naš hrvatski narod još nije u povoljnijem položaju. Ima nas diljem kugle zemaljske. I još se nažalost događaju odlasci. Ne ulazeći ni u čije osobne razloge zapitati nam je se moramo li baš odlaziti? Naša obećana zemlja zacijelo nije u tuđim dalekim krajevima, ona je ovdje gdje su ponikli naši pretci. Tu smo jednoga dana primili kršćanstvo, uključili se u stvaranje zapadne uljudbe, tu bismo trebali razviti i svoj suvremeni život. Kada se jednom ode, povratak je puno teži. Neprestano nam to svjedoče oni koji su tako napravili jednoga dana.

No, gdje god smo zazvati nam je Boga u pomoć, kako su nas opet učili naši pretci. On je naša utvrda i spasit će nas, rečeno je u današnjem psalmu. Dokazao je to posebno u Domovinskom ratu. Trebali smo biti porobljeni, ali on se preko svojih slugu ispriječio pred zlom koje je nadiralo. I pobijedili smo. Zahvaliti nam je i njemu i njima ovih dana. Oplemenit će nas to i priključiti dobru koje nam Bog neprestano pruža.

Dobro iz Isusove ruke nije znao uzeti Juda, jedan od 12 njegovih učenika. Budući da se to dogodilo, ne znači da je Isus bio loš odgajatelj. Juda samo nije želio slušati. Pošao je tim putem mnogo prije nego što je poljupcem licemjerno prokazao Isusa. Lisnica je bila u njegovu džepu i pomalo je od nje otkidao, ta nije to ništa strašno tješio je sam sebe. Kako krivo. Sjetimo se toga kada nas zlo pokuša navesti na sličan put. Učini to i to, ta nije to neka velika stvar, i drugi tako čine, budi pametan… Dogodi li nam nešto takvo, postupimo poput Sv. Petra. U trenutku slabosti zanijekao je Isusa, ali čim je shvatio što je učinio pokajao se. Naravno da mu je bilo oprošteno, ta ne bi postao kamen temeljac Crkve koju je Bog preko njega i drugih podigao na ovoj zemlji.

Nismo, dakle, ni jadni ni nesretni, niti nas je Bog ostavio. Sve dosadašnje kušnje, pa i ove kada nam je uskraćeno pribivati ispovijedi, sv. misi i pričesti, nisu tu da nas slome. Trenutak je to kada možemo još dublje shvatiti koje su to bitne vrijednosti u našemu životu. Iskoristimo ga.

ON JE TO PLATIO

VELIKI TJEDAN (A), ponedjeljak

Iz 42, 1-7
Ps 27, 1-3.13-14
Iv 12, 1-11

Dok hodimo ovom zemljom, sluge smo svoga Gospodina ili njegovi suradnici, ako nam riječ sluga stvara nelagodu. Bog Otac rekao je to Isusu, a on prenio na nas. No, znamo li zapravo koja je naša uloga?

Donesimo sada ovdje priču koja kruži društvenim mrežama. Jutros sam je dobio i veoma mi se svidjela pa je šteta ne podijeliti ju s drugima dok dijelimo mnogo toga manje vrijedno.

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, riješit će to već nekako, ali ono što je starac odgovorio rasplakalo je sve liječnike

»Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Imam ga i previše. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine, ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad mu prije nisam zahvalio na tome!«

Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, ne shvaćamo ga ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja stoji određen iznos novca.

Nema nam, dakle, druge nego zahvaliti Bogu na svemu onom vremenu koje nam je darovao da slobodno možemo disati. Uz to je samo time učinio puno drugih stvari u našemu životu. Mogli smo činiti dobro, nekoga voljeti, izroditi djecu, dokazati se u svojoj struci, ma jednostavno odlučiti se hoćemo li s Bogom ići ili ne. I što god da smo učinili svi su računi bili plaćeni. Isus ih je platio na križu.

Sjetimo se toga na početku ovoga Velikog tjedna. Ne dopustimo da nam neodgovorni odnose sjećanja i ruše simbole naše vjere. A puno smo toga već nažalost dopustili. Tako u 5. nedjelju korizme, koja se još naziva i Gluha, obično nismo prekrili slike i križeve kao podsjetnik da se saberemo jer Bog naš odlazi na križ kako bi nas spasio. Propustili smo to važno vrijeme, ne propustimo ga sada u ovom velikom tjednu.

Zaboravimo pri ovome na onu priču o sveopćem bratstvu u kojem se ne zna tko je tko, ni je li žensko ili muško. Bog to nikada nije želio. On nas odgaja kao pojedince, vrijedne članove određenih zajednica koje se onda kao takve okupljaju u sveopću zajednicu nazvanom Crkva. Poslušamo li onu ispraznu priču prepustit ćemo se pohlepi, jednaku ovoj koja danas vlada. Ako i proizvedu cjepivo za koronavirus, bit će skupo jer ga proizvode privatnici koji trče samo za dobitkom. A da je to učinila država, čija je briga skrbiti za sve svoje članove, bilo bi to sasvim nešto drugo.

Pročistimo zaista misli ovih dana. Naš je Bog jedini pravi put. S njim se može biti i uspješan, i poznat, i radostan, i zdrav, i… Ali to nije samo u službi nas, nego i onih oko nas. Kako da svijet tada ne bude bolji i lijep!?

 DA NISAM JA?

CVJETNICA ili NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (A)

Iz 50, 4-7
Ps 22 (21), 8-9.17-20.23-24
Fil 2, 6-11
Mt 26,14 – 27,66 ili 27, 11-54

U blagdanu smo Cvjetnice ili Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. No, to je i naš uvod u uskrsno otajstvo. Slijedi Veliki tjedan i Uskrs, a onda dolaze Duhovi. Pripremiti nam je se dušom i tijelom za to.

Isus je propovijedao tri godine, okupljao oko sebe učenike, tješio i liječio narod. Mi smo se, pak, kao kršćani krštenjem pribrojili Isusovim učenicima i stupili u sva ta događanja. Kako smo se oblikovali kroz svo proteklo vrijeme?

Najbolje je to promotriti preispitujući se u svjetlu današnjih glavnih protagonista. A nakon toga nam je zaključke ponijeti u svoj život.

Isus navješćuje što će se s njim dogoditi. I učenicima i puku to prolazi kroz uši. Vidjeli su njegova čudesna djela i slave ga. Tko će misliti na poteškoće i pravilno se postaviti! Prisjetimo se takvih trenutaka iz svoga života.

Posljednja je večera. Isus govori o izdaji. Učenici se pitaju: »Da nisam ja«? Naravno, i Juda to pita. Isusa i danas izdaju, počevši od psovke pa do pokvarena života. Pitamo li se: »Da nisam ja« ili smo licemjerni poput Jude?

U Getsemanskom vrtu samo trojica mole s Isusom. Ostali su zbunjeni, zaboravili su klicanje od prije nekoliko dana. Malo kasnije svi su se raspršili, a Petar koji je smogao malo hrabrosti, zatajuje ga kad je došlo stani-pani. Tako slično nama. Ne ustrajemo uvijek u svome uvjerenju.

Židovska vlast, puk i Pilat kao tuđinski zavojevač mogu se ocrtati u slici pranja ruku. Nisu oni krivi. Mogao je Isus biti pametniji pa mu se to ne bi dogodilo. Isto kao u našem svakidašnjem životu. Peremo ruke od ovoga i onoga, peremo čak ruke i od svojih osobnih pogrješaka. A samo je trebalo biti iskren i ostali bismo na pravoj strani.

Pod Isusovim križem nađe se samo jedan od učenika, Ivan. On ga preporuči svojoj Majci Mariji, da ga posini. Upitati nam je se znamo li i mi danas stajati pod Isusovim križem? Jesmo li sinovi Kraljice Mira koja nam je, po svjedočenju vidioca, došla u pohode a preko nas cijelom svijetu?

I na kraju svega pojaviše se oni koji se nisu bojali da dostojno pokopaju Isusa. A rimska vlast u liku Pilata, na nagovor domaćih, zapovjedi da straža bude postavljena na Isusov grob. Prisjetimo se ovdje Drugog svjetskog rata i mnoštva onih koje još nismo dostojno pokopali. Krivci za njihovu smrt, oličeni u liku nasljednika, i nadalje stražare nad njihovim grobovima da ne bi uskrsnuli u našim srcima, jer oni jednostavno moraju biti zaboravljeni. Zbog čega to dopuštamo?

Gdje smo, dakle, mi? Ne samo sada u vrijeme ove pošasti, nego općenito kroz život? Odgovoriti nam je na to pitanje, jer samo tako možemo postići da uzdignute glave idemo kroz svoje svakodnevne dane.

 ON SE BRINE ZA NAS

5. KORIZMENA (A), subota, 4. travnja

Ez 37, 21-28
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13
Iv 11, 45-56

Nakon Jeremije Crkva nam pred oči stavlja proroka Ezekijela, koji je ujedno bio svećenik. Ime mu znači »Bog jača«. Inače spada među 4 velika proroka, a to su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Njegovo proroštvo nadovezuje se na ono Jeremijino od jučer i ima za svrhu u trenutcima velikih nesreća i iskušenja za židovski narod vratiti mu i učvrstiti vjeru u Boga i u sama sebe.

Hram, središte židovskog društvenog i vjerskog života, je razoren. Nigdje nade na vidiku, osim u riječima proroka Ezekiela. Govori svojim sunarodnjacima da će ih Bog ponovno skupiti odasvud i odvesti ih u njihovu zemlju. Dogodit će se to po zakonima koje im je dao i koje trebaju oživotvoriti ako se žele spasiti. Tada će s njima sklopiti i Savez mira, ne na nekoliko godina nego vječno. Uvjet je samo da mu budu vjerni.

Sve ovo Bog nije samo nekada i nekom narodu govorio. On to danas govori svojoj Crkvi, svakom čovjeku u bilo kojem kutku svijeta. U ovom vremenu na jedan način je i naš hram razoren. Sv. mise se govore bez naroda, tom narodu je uskraćena redovita ispovijed i pričest. A Uskrs je pred vratima. Nema nam druge nego se spustiti u najdublje kutke svoje duše i prepustiti se razmišljanju. Koliko smo sami svemu ovomu krivi, svojim stavovima i svojim postupcima? Jesmo li odbacivali od sebe misao da sve završava na ovoj zemlji, jesmo li Boga propovijedali svojim govorom i postupanjem? Naravno, još mnogo toga ima što sebi možemo postaviti. Učinimo to u tišini svoje sobe, a nakon toga počnimo moliti. Nema jačeg oružja od svih napasti zloga. A sada je zaista Zli na djelu. Nije važno je li to zbog narušenih prirodnih odnosa ili zbog djelovanja zavedenih ljudi. Naše je pobijediti u ovoj bitci.

Prisjetimo se ovih dana i Carigrada te crkve Aje Sofije (Svete mudrosti). Osvojili su ih Turci 1453. Moglo je biti bez toga da su kršćani bili složni, da su se utekli svome Bogu. Ali nisu. Ubijanje zarobljenih trajalo je danima. Do tada najveća crkva u kršćanskom svijetu, postala je džamija. Slično kao u Ezekielovo vrijeme, samo s nekim drugim narodima.

Možemo sve ovo primijeniti i na naš izlazak iz ropstva zvano jugokomunizam. Vjerovali smo Bogu, nakon toga se opustili pa su nas ponovno stali porobljavati. Čak smo im i sami pomagali pristajanjem na slušanje njihovih laži i podvala, a znalo se dogoditi i da kažemo da bi tu moglo biti nešto ili smo čak postali uvjereni. Nije to put koji nas može izvesti na slobodu. Pokajmo se i otvorimo se svome Bogu koji se želi brinuti za nas, samo mu to trebamo dopustiti.

Sve velike stvari zaista počinju otvaranjem svoga srca Bogu. Tko drukčije kaže zavodi nas zbog nekih svojih skrivenih nauma. U tom duhu promatrajmo i ovo vrijeme pošasti. Sve više ima dokaza da ono nije nastalo slučajno. No, nemojmo se izlagati niti opasnosti niti krivnji. Slijedimo razumne odluke i ukazujmo na ispravne stvari. Postupio je tako i Isus u evanđelju. Zbog onoga što je govorio odlučili su ga ubiti. Nije se bojao, nije se izložio, sklonio se ispred njihovih očiju jer još nije došao Njegov čas. Vjerojatno još nije ni naš, ima Bog još nauma s nama na ovoj krhkoj zemlji.

SAMO SVOJIM PUTEM

5. KORIZMENA (A), petak, 3. travnja

Jr 20, 10-13
Ps 18, 2-7
Iv 10, 31-42

Negdje tamo u VII. st. pr. Krista, živio je i prorokovao Jeremija, čovjek koji je odgovorio Božjem pozivu pa ma što ga to stajalo. Vrijeme mu nije bilo naklonjeno. Sunarodnjaci mu zastranili u grijehu. Opominje ih s bolju u srcu za voljenom domovinom i voljenim Bogom. I zbog toga su ga progonili.

U svim nesrećama i nevoljama Jeremija ostaje prijatelj sa svojim Bogom. Pojavljuju se i lažni proroci koji govore protiv Jeremije, koji ugađaju kraljevim ušima. Zbog toga je Jeremija dvaput bio osuđen na smrt, kao što je dvaput Izrael bio osvojen, a Jeruzalem i hram razoreni. Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je znao za njega, pita ga na početku novoga ropstva hoće li zajedno s drugima u Babilon ili će ostati? Izabire ostajanje. Tješi preostalu sirotinju govoreći im da će doći kraj zatočeništvu, da će se Izrael ponovno obnoviti i uzdići, samo se treba vratiti svome Bogu. Hrabrio ih je da grade kuće, da rađaju djecu, iako je i sam bio neženja, ako ne misle izumrijeti. No, nije sve to išlo lako. Na kraju svega sunarodnjaci su ga kamenovali.

Nema nam druge nego zamisliti se nad svime ovim. Odavno su nas napali raznorazni virusi. Jedan je od njih svakako jugokomunistički. Tko mu je otvorio svoja vrata pogriješio je i protiv Boga i protiv svoje domovine ili brata do sebe. Nikakva isprika tu ne važi, samo pokajanje i ništa više. Drugi virus je naoko bezazleniji. Otvorili smo se tzv. suvremenom vremenu. Umjesto da se služimo tehničkim dostignućima, mi služimo njima pa zato neki vele da je od Korona virusa opasniji Smart virus sa svim svojim Facebookima, Instagramima, Whatsappima… Nerazumnom njihovom uporabom počeli smo se udaljavati jedni od drugih, zaboravljati na događanja oko nas, živjeti u nestvarnom svijetu. I tako smo postali porobljeni, razoreni. Da nismo, ne bismo se, između ostaloga, uklanjali onima koji su prije vikali da smo kao društvo podijeljeni, kao država propali, da su naši junaci i naša povijest za osudu. Trenutno istina šute, čekajući da sve ovo prođe. Ne možemo reći sredit će to Bog. Hoće, ako mu pružimo ruku, inače bi sve bilo samo iskušavanje Boga.

Ta zar nam Jeremija nije pokazao kako treba postupati!? Naravno, i Isus iz evanđelja. I hoće ga kamenovati jer je govorio istinu. Otišao je od njih i time k sebi privukao one kojima je do Riječi Božje. Učinimo i mi tako. Odbacimo sve lažne riječi i stavove, a priklonimo se samo Božjoj riječi. Tada ćemo znati obnoviti svoju domovinu te je učiniti jakom i uzornom.

Psalam nam kaže da nas Gospodin uslišava kad mu se obratimo. Sjetimo se takvih trenutaka u svome životu. Zahvalimo mu na njima i odredimo što ćemo svaki dan moliti kao znak i kao način svoje povezanosti s Njim. To će nas preobraziti i izvesti na pravi put. Pokušajmo!

UZ BOK BOŽJI

5. KORIZMENA (A), četvrtak, 2. travnja

Post 17, 3-9

Ps 105, 4-9

Iv 8, 51-59

Dok traje ovaj prigušeni život, neki nam obećavaju brda i doline. Tu su filmovi koje, navodno, nismo gledali, puno manje knjige koje nismo čitali, a ponajviše ponavljanje zabave i utakmica koje smo već prije gledali. Da nam olakšaju ove dane. Pa da im povjerujemo!

Abram, kasnije prozvanim Abraham, nije vjerovao takvima u svoje vrijeme, tamo negdje pred 4.000 godina. A bilo ih je, samo su rabili druge oblike. On vjeruje Bogu, na njega se oslanja u svim životnim okolnostima i tako korak po korak izgrađuje sebe. Itekako je u tomu uspio. Zbog toga mu Bog dolazi i kaže mu da će od njega poteći veliko potomstvo. A ne zaboravimo da su i on i žena mu Sara već bili u poodmaklim godinama. Jedini uvjet da se sve to zbude jest da bude vjeran Savezu koji Bog sklapa s njim.

Oni naprijed spomenuti očito nisu vjerni Božjem Savezu. Zapravo, on njih uopće ne zanima. Da jest, onda bi progovorili u ovo vrijeme o Bogu, u najmanju ruku o ozbiljnim temama, a ne bi se ponašali po uzorku »pusti brigu na veselje«. Neke čak plaćaju i porezni obveznici zbog čega bi se oni prema njima trebali drukčije odnositi.

Ali njima je se lakše ponašati poput Isusovih sugovornika u evanđelju. Umislili sebi da sve znaju i mogu. I tko je onda taj Isus da im »soli pamet«. Treba mu začepiti usta. Nisu uspjeli. On je otišao propovijedati Živu Riječ, a oni su ostali u svome jadu.

Gospodin nikada ne će zaboraviti svoje obećanje, ne će razvrgnuti Savez. On hoda s nama, oslobađa nas, pokazuje nam put. Ako smo se ikada prepustili njegovoj ruci, onda znamo što to znači. Ako nismo, vrijeme je da to učinimo. Bit ćemo tada i duhovno i tjelesno zdravi, što će nam pomoći da pobjedonosno istrčimo ovu trku, kako kaže Sv. Pavao, i da se jednoga dana pred Bogom pojavimo kao pobjednici.

Sve možemo vidjeti i na primjeru ponašanja našega hrvatskog naroda ovih dana. Oni koji su se trpali u prve redove i koji su nas nastojali podučavati u svakoj prilici, sada su odjedanput ustuknuli. Te prve redove prepustili su drugima. I unatoč svoj strci stvari krenuše na bolje. Pa se čudimo kako nije moglo tako biti i prije. Već smo na to odgovorili. Jedino bismo trebali pripaziti da se nakon svega ovoga stvari ne vrate na prijašnje stanje.

Do nas je, dakle, kakvi će nam dani izgledati. Možemo se tužiti na Boga i druge, možemo se prepustiti nepotrebnoj zabavi, a možemo i zaroniti u dubinu svoje duše, stati pred svoga Boga i s njim sklopiti savez poput Abrahama. Nešto ćemo od toga zacijelo morati učiniti.

SLOBODOM OKOVANI

5. KORIZMENA (A), srijeda, 1. travnja

Dn 3, 14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3, 52-56

Iv 8, 31-42

Negdje na nekom novinskom portalu pročitah da jedna tv kuća u našoj sredini pod plaštem brige za djecu naloži im da crtaju dugu, ne sunce nego baš dugu. Ne da mi se tražiti joj ime, ali joj svejedno hvala na tomu. Neka to više ne čini, bolje da se prihvati nekih drugih, ozbiljnijih tema.

Poručili bi im to i Sadrak, Mešak i Abed Nego iz današnjeg čitanja iz Knjige proroka Daniela. Nisu se htjeli pokloniti kralju Nabukodonozoru, voljeli su slobodu i svoga Boga. Zbog toga su dospjeli u ognjenu peć, ali uzalud.

I mi smo ovih dana u jednoj vrsti ognjene peći koja i dalje riga svoju vatru. Uskrs se približava, naše su crkve zatvorene. Tako odredili zdravstveni stručnjaci i drugi s njima povezani. Ponetko se toga ne pridržava govoreći da je Bog s njim i da se on ne boji ove pošasti. Ne znam, vremena su zgusnuta i teško je ulaziti u nečiju savjest, ali da u Svetom pismu ima da ne iskušavamo Boga, ima. S druge strane, ako želimo možemo se mi snaći i u gorim vremenima od ovih. Poručuje to jedna poruka koja ovih dana kruži društvenim mrežama. Tamo u 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji. Odgovoriti nam je na pitanje što bi zaključio da ovih dana prođe našom ulicom.

Pitaju nas to Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Pred njim je skupina njegovih sunarodnjaka koji su očito držali da slijede svoju vjeru. Ali on je prepoznao da ih je grijeh okovao, da su se dragovoljno odrekli svoje slobode iako se ljute kada im se to spomene. A jedini okovi koje možemo nositi jesu okovi slobode koja nas otvara za sve ono što je dobro i lijepo. Ti nas okovi zaštićuju od utjecaja zla i zato prelaze u niti ljubavi, srž božanskog bića.

Možemo sve ovo izreći i suvremenim rječnikom. On bi nam poručio da se trebamo resetirati ili, po hrvatski, vratiti na tvorničke postavke. A one jamačno nisu plod slučajnosti kao što bi to, po samoproglašenim suvremenicima i naprednjacima, trebao biti ovaj svijet i mi u njemu. Kažu da je odjedanput ničim izazvan nastao neki prasak i eto mi se pojavismo. Sveto pismo, pak, ozbiljnije sve to tumači. Stvorio nas je Bog na svoju sliku i priliku. Kao čovječanstvo sve smo uprskali prvim grijehom, ali to nije kraj. Govorit će se o tomu i ovih korizmenih i uskrsnih dana, makar crkve bile zatvorene. Isus Krist nam je došao otvoriti oči. Imamo priliku biti ono što jesmo, čisteći onu Božju sliku u sebi. Ne bilo kakvim sredstvom, nego svojim ispravnim životom. Ako ga već ne vodimo, vrijeme je početi ga voditi u ova vremena pošasti koja dolazi iznebuha i škodi našemu zdravlju. Samo gdje se namjeri »na tvrdo«, na zdrav život, odstupa. Učinimo zaista tako s grijehom koji neprestano šetucka oko nas.

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari