Pratite nas

Religija i Vjera

dr. sc. Esther Gitman: Stepinac je za Hrvate najveći duhovni i vjerski vođa a za mnoge već sada svetac

Objavljeno

na

Predavanje na temu „Važnost nadbiskupa Stepinaca i njegova djelovanja za razumijevanje vrijednosti judeo-kršćanske etike“ održala je u utorak 11. veljače u sisačkom Velikom Kaptolu dr. sc. Esther Gitman.

U prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. predavanje je moderirao rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Željko Tanjić, a nazočio je i sisački biskup Vlado Košić koji je na početku pozdravio sve okupljene, posebno dr. Gitman.

Na početku istaknuvši kako joj je zadovoljstvo ponovo biti u Hrvatskoj te osobito danas u Sisku, dr. Gitman je tom prigodom biskupu poklonila križ iz Svete zemlje te knjigu Psalama na hebrejskom i engleskom.

Obraćajući se okupljenima ustvrdila je kako je cilj ovog predavanja prikazati Alojzija Stepinca onako kako ga je ona upoznala kroz tisuće pročitanih dokumenta i razgovore s preživjelim Židovima koje je spasio. „Ovi izvori pokazuju Stepinčevu svakodnevnu borbu protiv četiriju diktatorskih režima s kojima se suočavao tijekom svojeg života. Svakako za takvu prezentaciju trebali bismo sjediti tu danima, ali ipak po potrebi ja ću neke događaje spomenuti.

Predavanje dr. sc. Esther Gitman

Sisak, 11. veljače 2020.

Dobar dan,

Nadbiskup Stepinac je mrtav, ali njegov duh dalje živi — i komunisti će naći taj duh koji je još jači borac nego Kardinal Stepinac, kao čovjek. Njegovo tijelo oni su mogli baciti u zatvor i pod kontrolu;  ali za duh čovjeka koji živi više nego njegovo tijelo,  komunisti nikada neće moći naći zatvor, nikad neće moći izmisliti zatvor za taj duh!

(Thomas J. Dodd, U.S. Senator), February 12, 1961.

“Cardinal Stepinac is dead, but his spirit lives on–and the communists will find this spirit an even more formidable adversary than Cardinal Stepinac, the man. His body they could   imprison and restrict; for the spirit of man which survives his body, the communists will never be able to devise a prison!”

(Thomas J. Dodd, U.S. Senator), February 12, 1961.

 

Važnost Nadbiskupa Stepinca i njegova djelovanja za razumijevanje vrijednosti judeo-kršćanske etike

Sisak, 11. veljače 2020.

Čast mi je ponovno biti u Hrvatskoj, u Zagrebu i u Sisku. Htjela bih se zahvaliti Kardinalu Josipu Bozaniću i Katoličkoj crkvi, isto tako se zahvaljujem profesoru Željku Tanjiću, A danas specijalno se zahvaljujem Vašem cijenjenom biskupu, Vladi Košiću i koji je drag svim mladim ljudima i ne samo njima,  to sam svjedočila u punoj Zagrebačkoj Katedrali, kad je stigao sa procesijom, mislila sam da to pljeskanje nikad neće prestat. Vas sve pozdravljam s puno toplih pozdrava iz Haife, Izraela.

U ovom kratkom izlaganju moj cilj je prikazati Alojzija Stepinca, čiji sam lik upoznala dok je izranjao i oblikovao se u mojoj svijesti kroz tisuće dokumenata te kroz brojne razgovore s preživjelim Židovima, kao s njihovim spasiteljem. Isto tako i kroz Stepinčeve propovijedi, diplomatsku korespondenciju, knjige i časopise koji nisu ekskluzivno bili političkog niti vjerskog karaktera. Ovi izvori  pokazuju Stepinčevu svakodnevnu borbu protiv četiriju diktatorskih režima s kojima se suočavao tijekom svojeg života. Svakako za takvu prezentaciju trebali bi sjedit tu danima, ali ipak po potrebi ja ću neke događaje spomenuti.   .

Sedamdeset i pet godina nakon što je Drugi svjetski rat završio, Alojzije Stepinac je za Hrvate najveći duhovni i vjerski vođa  a za mnoge već sada svetac, čija se kanonizacija iščekuje,  Nakon što je posvećen za nadbiskupa, novi nadbiskup je uskliknuo: ja volim svoj hrvatski narod i za njegovu sam dobrobit spreman sve dati, kao i za Katoličku Crkvu. Ali mi smo svjesni loše propagande od strane Titovog komunističkog i današnjeg Srpskog režima tako da ima malo onih koji u i izvan Hrvatske poznaju njegov rad i ono što je učinio za spašavanje onih koji su tražili njegovu pomoć.

Od 1933 godine i nadalje cilj Njemačke bio je u Europi nametnuti novi politički, ekonomski i društveni poredak u kojemu bi judeo-kršćanska etika trebala biti eliminirana. Gotz Aly, njemački povjesničar, pokazuje uspjeh nacističkoga upravnog dinamizma koji je pokretala interakcija triju sila: napuštanje društvenih susprezanja, potraga za nacionalističkom socijalnom utopijom, te stvaranje moderne teokracije. U ovomu kontekstu Yehuda Bauer, izraelski povjesničar, potvrđuje da njemačka ideologija nije promicala krv i teror, već nagradu, utopiju u kojoj idilična zajednica ljudi vlada svijetom, bez trvenja i bez političkih stranaka. Nacisti su željeli uspostaviti novu svjetsku hijerarhiju zasnovanu na rasi, gdje su Nijemci vladajuća rasa, a Židovi su ispod ljudskosti. U ovome hijerarhijskom sustavu Nijemci su imali dužnost, ne samo  pravo, da vladaju, porobe i pobiju one koje su vidjeli kao drukčije. Njihova je  ideologija sažeta u ovoj krilatici: „Danas nam pripada Njemačka, a sutra cijeli svijet!“

Franz Neumann, njemački pravednik i politolog, u svojoj knjizi „Behemoth“ identificira industriju, birokraciju, Partiju i vojsku kao četiri stupa na kojima je podignut Treći Reich. Ova impresivna sinteza cijele njemačke nacije, među njima 500.000 „folksdojčera” Jugoslavije, osigurala je da ustupci ne budu opcija. Na taj se  način kompromis smatrao ne samo znakom intelektualne lijenosti, već i pravim zločinom, bilo da su to bili časnici SS-a, javni dužnosnici, akademičari, biznismeni ili obični građani. Stanovništvo Trećega Reicha bilo je indoktrinirano idejom da je to cijena koju društvo mora platiti za društveni napredak. Krajnji cilj Njemačke bio je upregnuti velike površine Europe za interese njemačkoga gospodarstva i svjetsku hegemoniju. Rješenje koje je planirala i nudila elita uključivalo je „dva vrlo dostupna sredstva“: globalni rat i rasnu ideologiju. Heinrich Himmler sažeo je budući smjer Trećega Reicha, riječima: „Jedini način da se riješi društveni problem je da jedni pobiju druge i zauzmu njihovu zemlju“. Da su uspjeli, tu bi bila zakopana judeo-kršćanska etika

Dana 10. travnja 1941., dok su se njemačke postrojbe bližile Zagrebu, nacistički su agenti odlučili organizirati proglašenje neovisne hrvatske države  koja bi se poklapala s ulaskom njemačke vojske u grad. Stoga nije čudno da  povjesničari sugeriraju, da »bez njemačkih tenkova i bajoneta na hrvatskoj teritoriji, ne bi uspjelo proglašenje fašističke države“.  Dakle, čini se da je nova država Hrvatska bila čedo Wehrmachta i njemačkih stručnjaka za subverziju.

Čuvši da su Nijemci pokraj Trga bana Jelačića, nadbiskup Stepinac je uzviknuo: „Ne viruj Nimcu, ko ni suncu zimsku.” Ali ipak, na dan  proglašenja, Neovisne države Hrvatske, Stepinac je bio presretan. Izjavio je: „Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i priželjkivanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego  krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može. Jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed“.

Ali Stepinčeva radost bila je kratka, samo mjesec dana, brzo je shvatio da su vlast držale nacistička Njemačka i u manjoj mjeri, fašistička Italija, te da je Pavelić bio na čelu marionetske vlade. Tada se distancirao od vlasti NDH. Osjećao je odvratnost prema rasnim zakonima koje su uveli i u njegovoj zemlji provodili Ustaše.  Činilo se da su stoljetni snovi o neovisnosti i želja da se raskinu okovi ropstva, koje je Hrvatima nametnula srpska monarhija, trenutno zamračili um u nekih Hrvata, uključujući čak i vjerske vođe. Oni se, u svojoj radosti, nisu obazirali na jednostavnu činjenicu da su saveznici Ustaša, nacistička Njemačka i fašistička Italija, bili tri diktatorska režima nespojiva s mirom, slobodom i samoostvarenjem. S obzirom na situaciju 26. listopada 1941. godine Stepinac je rekao svojim vjernicima: „Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozorit ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. Pogibelj  je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtve strasti i mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva—zakon ljubavi.“

Dana 7. ožujka 1942.,  kao jedan od mnogih primjera, Stepinac je napisao ministru unutarnjih poslova, Andriji Artukoviću: „Držim, da nam ne može služiti na čast, ako nam se kaže da smo najradikalnije, to jest  najokrutnije, riješili židovsko pitanje. Rješavanje toga pitanja smije značiti jedino kažnjavanje nepravda, koje su Židovi počinili, no ne može dati pravo, da se individualno nevine ljude progoni“.

I u tom teškom vremenu za Stepinaca, za Katoličku crkvu i za stanovništvo, gdje su u jednoj obitelji mogli imati jedno dijete u partizanima i drugo u Ustašama. Ali u to doba u jednoj od svojih propovijedi iz 1942. Stepinac ne govori o ratu, on  identificira preduvjete koje svaka zemlja mora zadovoljiti kako bi se povećao i oslobodio puni potencijal njegovih građana, a to su: a) sloboda i vrijednost svakog pojedinca kao neovisnog entiteta; b) sloboda i poštivanje vjere; c) sloboda i poštivanje svake rase i nacionalnosti; d) sloboda i poštivanje privatnog vlasništva kao osnove osobne slobode pojedinca i neovisnosti obitelji; i na kraju e) sloboda i poštivanje prava svakog naroda na potpuni razvoj i neovisnost u njegovom nacionalnom životu.

Možemo mi danas pomisliti hrabrost ovoga čovjeka koji je imao jedan motto „U tebe se, Gospodine, uzdam“ (In you, Lord, I place my trust) nadbiskup je pokazao tu hrabrost koji samo čovjek Boga se ne boji pokazati. On je bio svjestan i točno je znao namjere Trećega Reicha prema Židovima i prema Katoličkoj vjeri, koja je deklarirala ljudska prava, ljubav i respekt za svakog čovjeka , i dati pomoć onima koji iz svakojakih razloga ne mogu pomoći sami sebi. Glasno je kritizirao Njemačku rasnu filozofiju. Iako je ponekada njegov život bio u opasnosti, nije imao namjeru promijeniti cilj, dati pomoć onima koju su trebali i tražili to od njega, jer njegovo jedino oružje bila je duboka vjera.

Dana 25. listopada 1942. održao je drugu propovijed u kojoj je naglasak na rasi: „Što da sudimo dakle o onima pojedincima, koji dižu glave, kao da ne postoji  više Bog na zemlji niti imade više mjesta zakonu Evanđelja?” Očito je da su Stepinčeve riječi bile upućene Führeru, Duceu i poglavniku Paveliću, i da su oni ti koji se ponašaju tako drsko. Nastavlja: „Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili  narodnosnih teorija”.

Dana 7. srpnja 1943. godine radio BBC je preko Vatikana emitirao na hrvatskom jeziku dva isječka iz Stepinčevih govora koje je održao svojim vjernicima. Vatikanski radio objavio je da je nadbiskup Stepinac u svom tjednom obraćanju izjavio: „Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka, i ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

U svojoj propovijedi od 31. listopada 1943. godine Stepinac razjašnjava stav Crkve: „To je naše stanovište, od kojeg se ne odstupa ni uz cijenu života, i budućnost će kao i uvijek pokazati, da je Katolička Crkva imala pravo, i da drukčije ne može biti! I ta načela ispovijedamo ne od danas do sutra, niti iz straha ili koristoljublja nego iz unutarnje nužde, svjesni da to odgovara volji Boga Stvoritelja. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje…“

Stepinac je tijekom ratnih godina zbrinjavao skupine i pojedince, a kada je shvatio da se još više može učiniti promjenom svog  stajališta o obraćenju Srba, Židova, i ostalih na katoličanstvo, dao je ovu uputu kleru: „Kada dođu  k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju“.

Usprkos prijetnjama lokalnih agenata SS-a i ustaških vlasti koji su ukorili Stepinca zbog njegova mišljenja u korist Židova, Srba i ostalih disidenata, grof Anthony Henry O’Brien od Thomoda je rekao: „Na njegove propovijedi masovno su osim katolika išli čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, umnažale i u tisućama i tisućama primjeraka dijelile među narodom, a čak su prodrijele i na oslobođeni teritoriji. Postale su podzemni tisak,  način uspješne propaganda protiv Ustaša i zamjena za oporbeni tisak”.

Mladi Ustaše, Hrvati i Nijemci, bili su razočarani sa Stepincem i to nisu krili jer su mu usmeno rekli: „Mi znamo da si ti naši najveći neprijatelj, ali mi ti dajemo na znanje da ako ćeš nastaviti govoriti o nama tako loše, kao što si do sada, i usprkos tvoga katoličkog crvenog pojasa, mi ćemo tebe ubiti kao psa na ulici“.

Američki povjesničar Michael Phayer piše: Nažalost, Sveta Stolica nije nikome dala na znanje da se nadbiskup Stepinac usudio progovoriti protiv rasizma i genocida, niti je potvrdila da se slaže, s njegovim postupcima na osnovi Stepinčevih riječi. Sveta je Stolica mogla izraditi smjernice za biskupe, koje bi oni slijedili. Stepinac je pružao utočište ugroženim Židovima i Srbima. Isto tako, njegove riječi bile su hrabre i principijelne jer je on- Hrvat – prozvao hrvatske državljane.

Tijekom ratnih godina Stepinac je prepoznavao da će u predstojećim godinama ustaše predstavljati uteg, opterećenje u čovjekoljubnom tkivu hrvatskog društva. Hans Helm, predstavnik njemačke policije u Zagrebu, mrzio je Stepinčeve optužbe jer je Stepinac otvoreno prijetio Paveliću, kada je rekao: Hrvatska će Vlada morati snositi punu odgovornost za rast komunističkog partizanskog pokreta… zbog ozbiljnih i nezakonitih mjera koje su upotrijebljene protiv pravoslavnih Srba, Židova i Roma, na način kako je to učinila nacistička Njemačka.

Konačno, 18. rujna 1946.  Stepinac je uhićen, ali sada od Tita i 24. rujna, bio je optužen za suradnju s Nijemcima, Talijanima i  Ustašama. Dana 30. rujna već mu se sudilo za život. Obrana predvođena dr. Ivom Politeom imala je samo šest dana da pripremi Stepinčevu obranu. A dopuštenje da vidi Stepinca dr. Politeo uspio je ishoditi samo jednom u manje od mjesec dana od podizanja optužnice. Hrvatski narodni sud proglasio ga je krivim prema svih šest točaka optužnice, a 11 listopada 1946. godine pročitana je presuda: Stepincu je izrečena kazna od šesnaest godina teškog fizičkog rada.

Zaključak

Mnogi su službenici Titove vlade prepoznali da su optužnice bile lažne zato što  su ustaše prekršili sve propise Crkve, a Stepinac nije bio njihov pobornik. Na primjer, Milovan Djilas, Titov bivši tajnik za propaganda i medije, je izjavio, prvo: Problem koji Stepinac imao s Titom nije bila njegova politika prema ustašama, već njegova politika prema komunistima, i ponajprije njegova vjernost Rimu. Drugo, na upit zašto mu je kazna bila tako stroga, odgovorio je: „Da vam iskreno kažem, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac besprijekoran čovjek, jakog i neslomljivog karaktera. Iako zaista nevin, on je optužen: ali, opet, povijest nam često nudi primjere nevinih ljudi optuženih zbog političkih potreba”.

Titovim vlastitim riječima: „Nije istina da progonimo Crkvu, mi jednostavno ne toleriramo da određeni ljudi nekažnjeno služe stranim interesima, umjesto interesima svog vlastitog naroda”.

Nakon Stepinčeve smrti 1960. godine papa Pio XII. proglasio je  Stepinca jednim od najvećih crkvenih velikana posljednjih stoljeća te ga nazvao pastirom koji  je primjer apostolskog žara i kršćanske jakosti, kao odjek odvažnog i punog autoriteta tona njegovih propovijedi koje je držao u opasnim ratnim godinama, podižući glas protiv zločina i za Boga i prava čovjeka!

Hvala Vam!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Treća godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

Tri godine je prošlo od odlaska velikog čovjeka vlč. Tomislava Ivančića. svećenika, teologa, filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora, utemeljitelja hagioterapije i još mnogo toga.

Donosimo 10 njegovih veoma poznatih i poticajnih misli.

1. Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!

2. Kad oprostiš svom neprijatelju, kad ga razumiješ, kad ga počneš poštovati, tada on počne i tebe i sebe poštovati. Ti si tada riješio problem. Zlo je nešto čega nema. Kad unosiš dobro, ti zapravo ispunjavaš praznine postojanjem, dobrotom, zdravljem i mirom.

3. Nauči misliti velike misli.Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima.

4. Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

5. Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo. Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije. Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti. Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

6. Ljubav je jedino tlo na kojem se raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Iz dubokih korijena plodovi rastu polako, ali ostaju trajno. Svojoj duši treba dati najljepše misli svjetla, obećanja i nade.

7. Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči.

8.  Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.

9. Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.

10. Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

Tomislav Ivančić rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: „Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera“.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Ivančić je poznat po tome što je osnovao Centar za duhovnu pomoć u kojem je razvio i primjenjivao terapijsku metodu duhovne medicine, hagioterapiju. Njegovi seminari duhovne obnove bili su vrlo popularni u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari