Pratite nas

U potrazi za Istinom

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Objavljeno

na

Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, prvi je od istaknutijih lidera ove terorističke organizacije koji je iznio istinu o djelovanju mudžahedina tijekom ovog oružanog sukoba, kao i o koordinaciji tih aktivnosti između ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Svoja saznanja iznio je istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem MKSJ u Den Haagu, gdje je 2008. godine svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika “Armije BiH”, Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” Bosni i Hercegovini, što je na suđenju u Den Haagu dokazao general Slobodan Praljak, a poklapa se s iskazom ovog svjedoka.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

(Vidi: https://kamenjar.com/20-godina-od-autobombe-u-mostaru-mozak-prvog-teroristickog-napada-jos-u-bijegu/ )

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu “Armije BiH” (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika “Armije BiH” Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993. godine). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage tzv. Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke akcije genocida i etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist i ratni zločinac detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al.Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od “Armije BiH” dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova “Armije BiH”. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a (odsijecajući im glave, uši, noseve i vadeći im srca).

Hrvati srednje Bosne osjetili su na vlastitoj koži svu okrutnost ovih barbara koji nisu prezali ni od kakvih zvjerstava i čija se obuka sastojala od obveznog klanja, mučenja i masakriranja zarobljenika kako bi se i oni koji još uvijek nisu ogrezli u sadističkom ubijanju naučili “zanatu” i lišili svakog osjećaja i empatije prema ljudskim bićima. Indoktrinirani džihadisti zaslijepljeni svojom ratničkom ideologijom i zaklonjeni iza Allaha i Kur’ana, istini za volju nisu bili ništa gori od većine domaćih muslimansko-bošnjačkih ekstremista koji su ne rijetko s uživanjem klali svoje susjede, ne štedeći niti žene, djecu i starce.

Jedan od surovih dokumentiranih zločina nad Hrvatima počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici “Armije BiH”, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici). Muslimanski krvnici (kako džihadisti, tako i domaći) pokazali su se gorima nego osmanlijski osvajači koji su tim krajevima žarili stoljećima prije.

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još 6.

Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina.

Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, vrhunski je cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.

On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić.

Muslimani – uključujući i najviši vojni i političkih vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i drugima – itekako su imali što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama.

Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom snabdijevali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika “Armije BiH” i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo državnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa “Armije BiH” Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne bezbjednosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano preko 22.000 Srba.

Mahmuljin i Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu i osobno Bakira Izetbegovića (koji je na čelu stranke naslijedio oca), pa je ovaj potonji (8.10.2018.) bez ikakvih problema izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova “bošnjačkog” naroda.

Nakon rata, Internetom su počele kružiti mnoge snimke i fotografije koje su užasavale javnost i pokazivale pravo lice mudžahedina, ali i njihovih nalogodavaca iz vrha muslimanskog vojnog i političkog vodstva BiH.

U procesu protiv Rasima Delića (2007. godine), svjedok optužbe Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida, izjavio je kako je od 1991. godine do početka rata u BiH proveo 13 mjeseci na vojnoj obuci u Afganistanu u kampu Osame Bin Ladena, potom se na kratko vratio u Bahrein i onda je upućen u BiH.

Po njegovim riječima, prvi čovjek mudžahedinske zajednice u BiH bio je bliski suradnik Osame bin Ladena, Abu Abdul Aziz.

“‘Kako je meni sam Abu Abdul Aziz potvrdio, on je kontaktirao sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Rekao mi je da je razgovarao s Alijom Izetbegovićem i s nekim visokim oficirima u Sarajevu. Rekao mi je da su oni njemu dali punu podršku i da su se s njim dogovorili gdje će biti i on i njegova jedinica’ – ustvrdio je svjedok.”

(Vidi: https://www.dw.com/bs/ali-ahmed-ali-hamad-svjedo%C4%8Dio-protiv-generala-deli%C4%87a/a-2774754; stranica posjećena 25.3.2019.)

Ali Ahmed Ali Hamad je također ustvrdio kako je u BiH početkom rata bilo oko 75 mudžahedina, dok je taj broj tijekom 1993. godine narastao na oko 1.500.

Vrlo je zanimljiva i njegova izjava o tijesnoj suradnji i koordinaciji mudžahedina s Izetbegovićevim vojnim i političkim vlastima, te “Armijom BiH”:

Što je najvažnije, mi, strani mudžahedini nismo izveli nijedan napad bez saradnje s pripadnicima Armije BiH“. (Vidi: isto; istaknuo; Z.P.)

Potvrdio je kako se i sam često sretao s oficirima “Armije BiH”, uključujući i zapovjednika 7. korpusa generala Mehmeda Alagića.

Čest gost na postrojavanjima “Allahove vojske” (mudžahedina) bio je i sam Alija Izetbegović koji je s tim koljačima i zločincima klanjao namaz, a oni ga dočekivali uzvicima “Allahu Akbar!”

Tako se poslije osvajanja Vozuće i masakriranja Srba, na tom lokalitetu pojavio kako bi proslavio pobjedu sa svojim borcima. U više kadrova vidi se u društvu mudžahedina, a gdje god se kreće oko njega se ori “Allahu Akbar!” Slične su se manifestacije događale i na mnogim drugim mjestima, pa i u Gostoviću kod Zenice, također 1995. godine, gdje se jasno vidi kako mudžahedini razulareno vitlaju sjekirama i drugim hladnim oružjem.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5DPj_u1x9K8; https://www.youtube.com/watch?v=nJqna_NH3MA; stranice posjećene 25.3.2019.)

Dževad Galijašević bosansko-hercegovački aktivist oštro je kritizirao Aliju Izetbegovića koji je davao otvorenu potporu mudžahedinima i javno ih hvalio (neovisno o počinjenima zločinima), a njihovo postrojavanje u Gostoviću nazvao je “objavom rata Europi“.

Koliko su bili u pravu Galijašević i svi drugi koji su europskoj javnosti i vodećim zemljama zapadnog svijeta skretali pozornost na radikalni islamizam u vrijeme kad je on za svoju prvu bazu na Starom kontinentu koristeći ratno stanje odabrao Bosnu i Hercegovinu, pokazali su teroristički napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

No, oni koji bi trebali, još uvijek nisu shvatili lekciju.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Znate li što je Valerijanov memorandum!?

Objavljeno

na

Objavio

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.

Valerijanov memorandum su predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali njemačkim vlastima u Beogradu, te ga raširili kao laž po svijetu. Laž je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., u manje od dva mjeseca i prije bilo kakvih logora, u NDH ubijeno više od 100.000 Srba. A u rujnu 1941. taj službeni broj ubijenih Srba koji je SPC širila svijetom bio veći od 300.000 žrtava!

„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima!, piše Slobodna Dalmacija.

P:Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

O: Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima.

Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima uslijedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, uslijedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati.

Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ Srpske Pravoslavne Crkve. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

P:”Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

O:Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument Srpske Pravoslavne Crkve i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

P:O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

O:Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

P: Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

O: Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriješiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema

(…)

P: Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

O:Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune.

Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine.

Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere.

Po raspadu Jugoslavije, Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima.

Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima.

To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

(…)

Cijeli intervju Stjepana Loze u Slobodnoj Dalmaciji možete pročitati OVDJE

Teške klevete Valerijanovog memoranduma Sprske Pravoslavne Crkve (od 30:00 minute nadalje) – Stjepan Lozo

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari