Pratite nas

U potrazi za Istinom

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Objavljeno

na

Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, prvi je od istaknutijih lidera ove terorističke organizacije koji je iznio istinu o djelovanju mudžahedina tijekom ovog oružanog sukoba, kao i o koordinaciji tih aktivnosti između ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Svoja saznanja iznio je istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem MKSJ u Den Haagu, gdje je 2008. godine svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika “Armije BiH”, Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” Bosni i Hercegovini, što je na suđenju u Den Haagu dokazao general Slobodan Praljak, a poklapa se s iskazom ovog svjedoka.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

(Vidi: https://kamenjar.com/20-godina-od-autobombe-u-mostaru-mozak-prvog-teroristickog-napada-jos-u-bijegu/ )

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu “Armije BiH” (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika “Armije BiH” Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993. godine). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage tzv. Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke akcije genocida i etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist i ratni zločinac detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al.Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od “Armije BiH” dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova “Armije BiH”. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a (odsijecajući im glave, uši, noseve i vadeći im srca).

Hrvati srednje Bosne osjetili su na vlastitoj koži svu okrutnost ovih barbara koji nisu prezali ni od kakvih zvjerstava i čija se obuka sastojala od obveznog klanja, mučenja i masakriranja zarobljenika kako bi se i oni koji još uvijek nisu ogrezli u sadističkom ubijanju naučili “zanatu” i lišili svakog osjećaja i empatije prema ljudskim bićima. Indoktrinirani džihadisti zaslijepljeni svojom ratničkom ideologijom i zaklonjeni iza Allaha i Kur’ana, istini za volju nisu bili ništa gori od većine domaćih muslimansko-bošnjačkih ekstremista koji su ne rijetko s uživanjem klali svoje susjede, ne štedeći niti žene, djecu i starce.

Jedan od surovih dokumentiranih zločina nad Hrvatima počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici “Armije BiH”, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici). Muslimanski krvnici (kako džihadisti, tako i domaći) pokazali su se gorima nego osmanlijski osvajači koji su tim krajevima žarili stoljećima prije.

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još 6.

Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina.

Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, vrhunski je cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.

On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić.

Muslimani – uključujući i najviši vojni i političkih vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i drugima – itekako su imali što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama.

Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom snabdijevali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika “Armije BiH” i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo državnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa “Armije BiH” Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne bezbjednosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano preko 22.000 Srba.

Mahmuljin i Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu i osobno Bakira Izetbegovića (koji je na čelu stranke naslijedio oca), pa je ovaj potonji (8.10.2018.) bez ikakvih problema izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova “bošnjačkog” naroda.

Nakon rata, Internetom su počele kružiti mnoge snimke i fotografije koje su užasavale javnost i pokazivale pravo lice mudžahedina, ali i njihovih nalogodavaca iz vrha muslimanskog vojnog i političkog vodstva BiH.

U procesu protiv Rasima Delića (2007. godine), svjedok optužbe Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida, izjavio je kako je od 1991. godine do početka rata u BiH proveo 13 mjeseci na vojnoj obuci u Afganistanu u kampu Osame Bin Ladena, potom se na kratko vratio u Bahrein i onda je upućen u BiH.

Po njegovim riječima, prvi čovjek mudžahedinske zajednice u BiH bio je bliski suradnik Osame bin Ladena, Abu Abdul Aziz.

“‘Kako je meni sam Abu Abdul Aziz potvrdio, on je kontaktirao sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Rekao mi je da je razgovarao s Alijom Izetbegovićem i s nekim visokim oficirima u Sarajevu. Rekao mi je da su oni njemu dali punu podršku i da su se s njim dogovorili gdje će biti i on i njegova jedinica’ – ustvrdio je svjedok.”

(Vidi: https://www.dw.com/bs/ali-ahmed-ali-hamad-svjedo%C4%8Dio-protiv-generala-deli%C4%87a/a-2774754; stranica posjećena 25.3.2019.)

Ali Ahmed Ali Hamad je također ustvrdio kako je u BiH početkom rata bilo oko 75 mudžahedina, dok je taj broj tijekom 1993. godine narastao na oko 1.500.

Vrlo je zanimljiva i njegova izjava o tijesnoj suradnji i koordinaciji mudžahedina s Izetbegovićevim vojnim i političkim vlastima, te “Armijom BiH”:

Što je najvažnije, mi, strani mudžahedini nismo izveli nijedan napad bez saradnje s pripadnicima Armije BiH“. (Vidi: isto; istaknuo; Z.P.)

Potvrdio je kako se i sam često sretao s oficirima “Armije BiH”, uključujući i zapovjednika 7. korpusa generala Mehmeda Alagića.

Čest gost na postrojavanjima “Allahove vojske” (mudžahedina) bio je i sam Alija Izetbegović koji je s tim koljačima i zločincima klanjao namaz, a oni ga dočekivali uzvicima “Allahu Akbar!”

Tako se poslije osvajanja Vozuće i masakriranja Srba, na tom lokalitetu pojavio kako bi proslavio pobjedu sa svojim borcima. U više kadrova vidi se u društvu mudžahedina, a gdje god se kreće oko njega se ori “Allahu Akbar!” Slične su se manifestacije događale i na mnogim drugim mjestima, pa i u Gostoviću kod Zenice, također 1995. godine, gdje se jasno vidi kako mudžahedini razulareno vitlaju sjekirama i drugim hladnim oružjem.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5DPj_u1x9K8; https://www.youtube.com/watch?v=nJqna_NH3MA; stranice posjećene 25.3.2019.)

Dževad Galijašević bosansko-hercegovački aktivist oštro je kritizirao Aliju Izetbegovića koji je davao otvorenu potporu mudžahedinima i javno ih hvalio (neovisno o počinjenima zločinima), a njihovo postrojavanje u Gostoviću nazvao je “objavom rata Europi“.

Koliko su bili u pravu Galijašević i svi drugi koji su europskoj javnosti i vodećim zemljama zapadnog svijeta skretali pozornost na radikalni islamizam u vrijeme kad je on za svoju prvu bazu na Starom kontinentu koristeći ratno stanje odabrao Bosnu i Hercegovinu, pokazali su teroristički napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

No, oni koji bi trebali, još uvijek nisu shvatili lekciju.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari