Ante Beljo: Evo koje je simbole zabranila Republika Austrija zakonom od 1. ožujka 2019.

[su_heading size=”20″]Bleiburg naš svagdašnji[/su_heading]

Bleiburg je živa rana na hrvatskom narodnom biću koja nikada neće niti može zacijeliti jer su i njene posljedice za Hrvatsku bile toliko pogubne baš kao i one iz vremena Krbavske bitke 1493. godine. I tad je u tome ratu europski „kršćanski savez” , nastao u Cetingradu, dogovorio zajedničku obranu od Osmanlija. Odaziv na poziv Hrvatske za pomoć nije urodio plodom – Hrvati su pobijeni, a povijest srednje i jugoistočne Europe promijenjena je tijekom mnogih stoljeća koja su uslijedila.

Drugi svjetski rat – onaj frontovski – u Europi je završio 9. svibnja 1945., a onaj drugi – zastrašujući „poslijeratni” – period počeo je na području Austrije sredinom svibnja. Bilo je to vrijeme kada su se na malom austrijskom prostoru našle sve vojske koje su sudjelovale u europskom petogodišnjem ratu jedni kao pobjednici, pod punom ratnom opremom, ali sada postavljenom oko pregovaračkih stolova o podijeli Europe, a drugi kao gubitnici, razoružani i kao ratno roblje izručeni krvnicima, bez ikakve zaštite ili obveze poštivanja bilo kakvih međunarodnih konvencija vezanih uz rat i mir (Ženevske konvencije). U ovo vrijeme rat je već bio završen i trebali su stupiti na snagu svi zakoni mirnodopskog vremena koje tada nitko nije poštivao, a zapadni saveznici su se u to vrijeme bavili pobjedom nad nacizmom. Takozvani crni fašizam je, naime, već u rujnu 1943. padom Italije bio pobijeđen, a narode i države od Baltika do Jadrana prepustili su savezniku Staljinu i trećem komunističkom totalitarizmu. Na području Austrije je tada bilo uz pripadnike raznih vojska između 2,5 – 3,5 milijuna civila, uglavnom izbjeglih ispod komunističkog terora i ideoloških čistki.

Svi su oni završili pod ‘zakonima čišćenja palube’ poslije čega je uslijedilo čišćenje i zatvaranje arhiva, embargo na informacije na Zapadu. Za prisilno vraćene u zemlje komunističke tiranije uslijedila su ubijanja na križnim putovima i u masovnim likvidacijama obavijenim totalnom šutnjom i drakonskim kaznama za bilo koju riječ izrečenu o njima pa i u krugu obitelji samih žrtava.

Nisu u toj poslijeratnoj tragediji na području Austrije stradali samo Hrvati, nego i pripadnici svih onih naroda koji su poslije konferencije u Jalti 24. veljače 1945., djelomično ili u potpunosti u poslijeratnoj ‘dogovorenoj’ ideološkoj i blokovskoj podijeli svijeta potpali pod željeznu zavjesu komunističkih imperija. Toliko o samoodređenju naroda i o demokratskim pravima i slobodama naroda i pojedinaca?!

Svim silama pobjednicima u 2. svjetskom ratu ostala je prioritetna zadaća da prikriju svoju sramotu završnog čina kojim su obezvrijedili sve ono čime su motivirali milijune iskrenih rodoljuba koji su herojski žrtvovali vlastite živote na domoljubni oltar sretnije budućnosti vlastite djece. I zato 9. svibnja 1945. datum je za slavlje samo onima u zapadnoeuropskim demokracijama, a za sve narode od Baltika do Jadrana to su zapravo datumi, mjeseci i godine u kojima su naše države poslije pada Berlinskog zida postale, samostalne, slobodne i demokratske!

Nitko nas zbog toga nema pravo optuživati za „reviziju povijesti” koja zasigurno nije bila niti naša niti istinita, nego nametnuta od onih koji su nam dva totalitarizma dvadesetog stoljeća zamijenili onim trećim koji nam je onda i ono malo preostalog fizičkog, materijalnog i duhovnog, odlučio svesti na razinu spaljene zemlje.

Nikome od velikih i moćnih spoznaja o ovim sramnim događajima nije odgovarala. Jedine su ostale žrtve, one mnogobrojne ispod zemlje i malobrojne iznad zemlje, na kojima je ostala zadaća da saznaju o svojoj tragediji pa da njihova tragedija bude poznata budućim generacijama – prvenstveno da se slične tragedije ne bi nikada više događale u budućnosti.

Zbog svega ovoga apsurdno je da je Austrijska država reagirala na tako neprimjeren način prema hodočasnicima iz Hrvatske prošle godine zatvarajući nekoliko njih i prisiljavajući ih na priznanja krivnje zbog navodno fašističkih pozdrava, pod prijetnjom višegodišnjih robija ako ne ‘priznaju krivnju’. Sve se odvijalo uz orkestriranu propagandnu kampanju onih koji su u prošlosti bili direktni ili indirektni organizatori sličnih kampanja. Austrija je zapravo bila i sama žrtva zbog činjenice da su se ova nesretna zbivanja baš u to vrijeme dogodila baš na njihovu teritoriju.

U prošlogodišnjim i ovogodišnjim zbivanjima još je nerazumniji stav katoličke crkve u Austriji koja se nije korektno ponijela prema žrtvama tada već poslijeratnim žrtvama, a što je u kršćanskom i biblijskom poimanju žrtve nedopustivo.

Pitanje poslijeratnih prisilnih izručenja civila i vojnog osoblja koje se našlo sredinom svibnja u Austriji, a što je kroz cijelo poslijeratno razdoblje bila tabu-tema kako u zemljama u koje je taj ogroman broj ljudi bio vraćen i većinom likvidirana, tako i u zapadnim zemljama koje su, svakako, imale svog velikog udjela u ovim tragičnim zbivanjima, konačno je postalo temom širokog zanimanja koncem 80-tih godina prošlog stoljeća prije, sloma komunističkog bloka.

Za te događaje Alexander Solzhenitsyn je napisao u svom djelu „Arhipel Gulag”:

‘Ovo je zapravo posljednja tajna ili jedna od posljednjih, vezanih uz Drugi svjetski rat. Susrećući često ove ljude u logorima, nisam mogao vjerovati za cijelih četvrt stoljeća da ljudi na Zapadu ne znaju ništa o ovim činima Zapadnih vlada, o ovom velikom izručenju običnog ruskog svijeta u odmazdu i smrt’.

Radilo se zapravo o prisilno vraćenim zarobljenicima, Kozacima i ostalim državljanima Sovjetskog Saveza razbacanim po sibirskim logorima.

Postali su ovi događaji na poseban način zanimljivi za sve one koji su u njima sudjelovali na jednoj ili drugoj strani i koji su u većini slučajeva znali samo ono što se zbivalo u njihovoj neposrednoj blizini.

Poslije tranzicijskih događanja u državama od Baltika do Jadrana ove teme su ponovno pale u drugi plan, ali u današnjoj ujedinjenoj Europi sve većih razlika u razvoju zemalja zapadnih demokracija i onih tranzicijskih ove teme ponovno dolaze na dnevni red kao i potreba konačne istine zasnovane na činjenicama; dokumentima iz otvorenih arhiva, svjedočanstvima sudionika i masovnim grobnicama. O karakteru svih totalitarizama Aleksander Solzhenitsyn je govorio i prigodom primanja Nobelove nagrade 1970. godine. Nikada nisu završne riječi iz Solženjicovog govora kod primanja Nobelove nagrade izgledale prikladnije, kao onda kad su bile izrečene, a to je bilo vrijeme kad je Sovjetski Savez bio na vrhuncu svoje moći i okrutne tiranije i nepopustljiv bilo kakvim promjenama:

„Ali ne zaboravimo da nasilje ne živi samo po sebi i ne može živjeti samo po sebi. Ono može živjeti samo pomoću laži. Uvijek je među njima dvjema postojala najprisnija, prirodna i temeljna sprega. Nasilje se može sakrivati samo pomoću laži, a laž se samo može podržavati nasiljem.

 Svaki čovjek koji je jednom proglasio nasilje kao svoju metodu neizbježno je primoran uzeti laž kao svoje načelo… Nasilje ne grabi ljude nužno za grkljan da ih udavi. Ono obično ne traži više nego zakletvu vjernosti od svojih podanika. Od njih se samo zahtijeva da postanu sukrivci u laži.

 Ima samo jedan jednostavan korak koga svaki običan i odvažan čovjek može poduzeti – ne uzimati udjela u laži, ne davati podršku u lažnim djelima… Kad je jednom laž razdrmana, golotinja nasilja se razotkriva sama u svoj svojoj odbojnosti.

 Zato ja mislim, moji prijatelji, da smo mi u ovom trenutku iskušenja sposobni pomoći svijetu. Mi nemamo smrtonosnog oružja, ali nemojte da nam to bude isprika. Nemojmo popustiti životu lagodnosti i udobnosti. Pođimo smjelo u bitku!“

Za nas ove riječi, danas, imaju posebno značenje!

[su_heading size=”18″]O SIMBOLIMA IZ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ I ONIMA KOJE JE AUSTRIJA ZABRANILA[/su_heading]

Novoudbaški pohod na hrvatsku i hrvatske simbole!

Manipulacija hrvatskim povijesnim znakovljem je svakodnevna, a za one koji nikada nisu željeli samostalnu Hrvatsku državu svaki povijesni hrvatski simbol nastoje povezati s NDH i ustašama pa preko njih s fašizmom i nacizmom, kao da hrvatski narod u 20-om stoljeću nije bio podjednako velika žrtva svih triju totalitarizama: fašizma, nacizma i komunizma. Začuđujuće je da se unatoč današnjoj visokoj tehnologiji još uvijek u medijima i na sudovima ne pojavljuju imena onih koji Hrvatsku „ukrašavaju“ nacističkim svastikama počevši od one na Poljudu u Splitu pa nadalje! Posebno nam je takve podvale u iseljeništvu činila Udba i njihovi agenti u vrijeme bivše Jugoslavije. Očito imamo poprilično iskusnih skrivača s dugim stažom! Da bi se broj neželjenih zlouporaba smanjio donosimo slike i službene opise znakovlja iz starije i novije prošlosti, sadašnje znakovlje Republike Hrvatske i ono što je Austrija zabranila na svom teritoriju zakonom od 1. ožujka 2019.

 Službeno znakovlje iz vremena NDH

„Sam ustaški znak i ustaško ime u smislu naziva za Pavelićevu ustašku organizaciju prvi se put pojavljuje na naslovnici lista Ustaša u svibnju 1930. U to je vrijeme Pavelić riječ „ustaša” držao za hrvatsku istoznačnicu riječi „revolucionar”, na što upućuje i izgled ustaškog znaka, koji se u svom konačnom obliku redovito pojavljuje na posljednjim stranicama lista Ustaša od početka 1932. Među krakovima plavog slova ,,U” položena je srebrna ručna granata iz koje izlazi crveni plamen (goruća bomba), a u sredini kruga granate položen je mali hrvatski grb u boji s početnim bijelim (srebrnim) poljem. Goruća bomba posuđena je iz talijanskih i francuskih revolucionarnih tradicija prve polovice 19. stoljeća, što također upućuje na Pavelićevo shvaćanje svoje organizacije kao revolucionarne.

 Ustaški znak kakav je usvojen početkom tridesetih godina ostao je u uporabi i kasnije, a njegov izgled nije promijenjen ni nakon što je dotadašnji UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija) postao vladajućim Ustašom, Hrvatskim oslobodilačkim pokretom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.”

***

„Simboli nove države određeni su Zakonskom odredbom o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 28. travnja 1941., koja je objavljena 30. travnja 1941. Tu su Zakonsku odredbu u istom broju Narodnih novina u kojem je objavljena pratile i slike grba i zastava u boji.  Slični prilozi u boji bili su sljedećih dana objavljeni u brojnim službenim izdanjima, a crno-bijeli i prilozi u boji objavljeni u ostalim publikacijama nove su simbole približili cijeloj hrvatskoj javnosti. Izgled grba NDH određen je § 1. te Zakonske odredbe, a bila je riječ o štitu „sa 25 četvorinskih polja, bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi), poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bijelo (srebrno).

Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U tamno modre boje.”  Izgled državne zastave određen je § 2., po kojem je to „zastava sa tri vodoravno položena polja i to: najviše crveno (boje krvi), pod njim bijelo, a pod tim modro. Visina te zastave prema širini je u omjeru 2:3 ili 2:5.

U sredini bijelog polja je državni grb Nezavisne Države Hrvatske bez tropletne vitice. Postavljen je od crvenog i modrog polja daleko, koliko je duga stranica jedne četvorine u grbu.

Na crvenom polju kraj koplja nalazi se vitica, kao ona na grbu, izvedena crveno tako, da je njena površina ostavljena bijela. U njenom bijelom polju je veliko tamno modro slovo U.” Zanimljivo je da je uz to propisano i da unutar „države ostaje svagdje osim na državnim i samoupravnim zgradama do daljnje odredbe u uporabi dosadanja hrvatska narodna zastava: crveno, bijelo i modra u vodoravnom položaju.”

 

Navedeni opisi grba i zastave pokazuju da je njihov izgled bio detaljno opisan te inačice bez tropletne vitice i slova „U” nije moguće smatrati grbom i zastavom NDH („ustaškim grbom i zastavom”), kako to neki danas čine. (Mario Jareb, str. 271)

Službeno znakovlje Republike Hrvatske

Izgled grba Republike Hrvatske uređen je člankom 7. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske: Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadeset pet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom luku spaja sa lijevim i desnim gornjim dijelom štita. U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredam od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije. Omjer visine polja na glavnom štitu i visine manjih štitova u kruni je 1:2,5, a omjer širine polja na glavnom štitu i širine manjih štitova u kruni 1:1. „NN (str. 350.)

 

 

 

 

„Izgled zastave Republike Hrvatske uređen je člankom 10. spomenutog Zakona: Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave s grbom Republike Hrvatske u sredini. Omjer širine: dužine zastave je 1:2. Boje zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvatske je smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.“ Spomenuti Zakon prethodio je donošenju Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca i njegovog članka 11., koji se je također odnosio na državna obilježja: „Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i bijelih (srebrenih) polja.“

„Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini.“ (M. Jareb, str. 351.)

 Grb i zastava Hrvata u BiH

Poseban grb Hrvata u Bosni i Hercegovini, na hrvatskoj trobojnici zamijenio je dotad korištene inačice hrvatskih šahiranih grbova. Na taj je način nastala i zastava Hrvata u BiH. Otad do danas taj se grb i zastava neprekinuto koriste kao službena obilježja hrvatskoga naroda u toj zemlji, a na to nisu utjecale ni promjene koje su se u međuvremenu događale.

  

 

 

 

Zlonamjerne interpretacije

Skandalozno je bilo čuti i pročitati prošle godine optužbe na račun predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se u New Yorku slikala s iseljenicima iza „ustaške zastave”, a te optužbe su kulminirale poslije komemoracije na Bleiburgu 2018. godine; radilo se zapravo o tradicionalnoj hrvatskoj povijesnoj zastavi s grbom i bijelim početnim poljem na grbu koja se upotrebljava od sredine 19. stoljeća do danas i nije ni u kakvoj koliziji s današnjom službenom državnom zastavom i grbom Republike Hrvatske.

 

 

 

Nikada nije bio upitan raspored boja crven, bijeli, plavi i hrvatski grb (bilo s bijelim ili crvenim početnim poljem). S takvim zastavama s grbom bijelog ili crvenog početnog polja Hrvati su nastupali diljem svijeta i pronosili hrvatsko ime, a posebno u vrijeme kada je u Hrvatskoj bila zabranjena svaka hrvatska zastava. To će oni činiti s ponosom i u budućnosti. Činjenica je također da oko polovice hrvatskog naroda živi izvan RH i da većina njih nema hrvatsko državljanstvo ali su na isti način ponosni i na simbole svoje matične države, ali i svoje nacije i tradicije.

Činjenica je i to da je najčešće u povijesti o boji prvog početnog polja na grbu odlučivala podloga na kojoj je iscrtavana.

Čim manje strogosti, oko znakovlja tim manje ostaje prostora za cjepidlake i podmetanja za zlonamjernike. Onima koji nam žele inscenirati vječne igre podjela uvijek će naći dovoljno razloga za to!

[su_heading size=”20″]Koje je simbole zabranila Republika Austrija zakonom od 1. ožujka 2019.[/su_heading]

Opis zabranjenog znakovlja

RECHTSINFORMAHONSSYSTEM DES BUNDES

https://www.ris.bka.gv.at

Simboli grupacije „Ustaša”: Srebrnasta granata iz koje izlazi crveni plamen, na kugli se nalazi grb s bijelo-crvenim uzorkom šahovske ploče (lijevo gore počinje bijelim poljem), i koja je okružena plavim prema gore otvorenim okvirom (u obliku slova U sa završnim crtama (serifima).

Simbolizirani grb s bijelo-crvenim uzorkom šahovske ploče (lijevo gore počinje bijelim poljem), iznad toga nalazi se slovo U sa završnim crtama (serifima) plave boje, okruženo je crveno-bijelim ukrasom.

Riječ je o dva simbola: prvi, o simbolu Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija i drugo: ustaški grb, pa prema tome i zastava s ustaškim obilježjem na crvenom polju zastave (kako smo to već naveli u tekstu i što nije bilo potrebno posebno navoditi u austrijskom obrazloženju.)

 

Ante Beljo,

Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva