Pratite nas

Povijesnice

Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje!

Objavljeno

na

Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule obilježava se 10.  veljače u Italiji u spomen na egzodus i stradanja stanovništva Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata.  Fojbe su jame u kojima su stradavali Talijani, Slovenci, Nijemci i Hrvati!

Mi koji živimo u Istri i rođeni smo neposredno nakon 2.svjetskog rata, čuli smo priče naših nonića, djedova i ostale rodbine o fojbama i znamo za mnoge lokacije tih jama, piše Lili Benčik /Kamenjar.com

U javnosti se počelo govoriti i pisati o fojbama najprije u Talijanskom tisku nakon 1945. godine. Talijanske su vlasti čak ustanovile i Dan sjećanja na žrtve fojbi 10.veljače, jer je na taj dan tj.10. veljače 1947 godine Biskup Božo Milanović u Parizu potpisao Mirovni sporazum po kojem je Istra pripala Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji. Međutim Talijanski iredentisti se i dan danas sa time nisu pomirili, pa zlorabe u političke svrhe taj dan sjećanja na žrtve fojbi za svoje iredentističke težnje prema našem teritoriju. Čak je i Talijanski predsjednik gosp. Giorgio Napolitano izjavio 10 veljače 2007.godine da je “Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja” Poznato je da je Rapalskim ugovorima od 1920 i 1924 godine Italia dobila Istru, Zadar, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te grad Rijeku do Sušaka.

Dolaskom na vlast u ovim krajevima provodi prisilnu talijanizaciju svih naziva gradova, sela imena i prezimena stanivmika. Čak su morali posmrtno talijanizirati po grobljima imena i prezimena mrtvih! Otjerani su svi Hrvatski učitelji i iz Italije dovedeni njihovi. Svaka domaća riječ izgovorena u školi i na javnom mjestu strogo se kažnjavala! Uvodi se velika represija prema domaćem stanovništvu, zatire se svaki trag njegova postojanja, mada je činilo 58% stanovništva.

Zbog progona i svakodnevnih maltretiranja veliki broj stanovnika njih oko 60 tisuća iselilo se u Ameriku i Jugoslaviju. Takvo stanje potrajalo je za svo vrijeme Talijanske vladavine sve do kapitulacije 8.rujna 1943 godine. A gosp. predsjednik Giorgio Napolitano govori o “Slavenskoj krvoločnoj mržnji i bjesu”. Doista mnogi su Talijanski fašisti stradali iz osvete domaćeg stanovništva, zbog svih zala koja su im nanijeli tijekom 23 godišnje vladavine. Međutim u jame nisu bacani samo Talijani, koji se žele prikazati kao najveće žrtve, već i Nijemci koji su zarobljeni po oslobođenu Pule i Istarski Hrvati narodnjaci koje je komunistička partija dala likvidirati.

Po pričama koje je potvrdio svojim svjedočenjem Župnik iz Ližnjana Ivan Grah ( Glas koncila 3.svibanj 2009) u jamama se ne zna broj žrtava. Samo u razdoblju izmađe 8.rujna 1943. kada je Italija kapitulirala pa do polovice listopada 1943 u jamama je život završilo 800-1000 žrtava. Među žrtvama bili su i Istarski Hrvati narodnjaci, koje su partizani likvidirali. Kakva ironija sudbine, talijanski fašizam ih je progonio, kažnjavao i zatvarao i kada su se sami oslobodili, komunizam ih se rješio na tako okrutan način, da mu ne bi predstavljali oporbu po osvajanju vlasti nakon rata. To su oni isti Istarski rodoljubi koji su poveli ustanak nakon kapitulacije Italije.

Samoorganizirali su se i objavili proglas 13.rujna 1943 godine o priključenju Istre Hrvatskoj. Da bi im Tito kada je to saznao poslao u Istru svoje političke komesare sa Savom Vukelićem da ih disciplinira i stavi pod skute Komunističke partije i da proglase 25.rujna 1943. godine da se Istra priključuje Jugoslaviji. Jedna od tih jama koju ja osobno znam gdje je, je i jama Golubinka ili Golubinčina između Krnice i Raklja. Po pričanju moga Nona (djeda) u tu je jamu bačeno 1200 zarobljenih njemačkih vojnika koji su se predali 9.svibnja 1943 godine po oslobađanju Pule. (Portal oko 11.siječanj 2013.) NJemački zapovjednik Viceadmiral pozivao se na Međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima, međutim Jugogeneral partizanske vojske izvadio je pištolj i ubio ga.

Toliko o poštivanju međunarodnih konvencija od strane partizanske vojske. Po završetku rata umalo je i moj Nono koji je bio seoski poglavar završio u toj jami i to od strane partijskog komesara, koji se kasnije oženio sa njegovom nećakinjom. Spasilo ga je to što mu je jedna kćer stradala u partizanima. Ovo opisujem iz razloga što su Predsjednik SAB-a i njegovi članovi izjavili da partizani nisu nikada i nigdje, ni na koji način počinili zločine. A iz jame Golubinke mjesecima se širio nesnosan smrad raspadanja mrtvih tjelesa. Najžalosnije i veoma neljudski je činjenica da su Talijani ipak činili zločine nad sebi tuđim narodom, a partizani nad svojim vlastitim i to po završetku ratnih operacija.

70 godišnja šutnja, sakrivanje i negiranje zločina polako se otvara i stravična istina o krvavoj i zločinačkoj komunističkoj strahovladi izlazi na vidjelo i razotkriva se!

Lili Benčik

U istarske fojbe partizani su bacali ubijene hrvatske narodnjake i katolike

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari