Pratite nas

Feljton

KRVAVIM TRAGOVIMA

Objavljeno

na

Prilikom posjeta Sinju povodom 301 Alke ovoga ljeta, obišla sam nekoliko lokacija, nijemih svjedoka komunističko partizanskih zločina za vrijeme II svjetskog rata odnosno poraća.

Potravlje

Župnika Potravlja na obroncima Svilaje kod Sinja,  Antu Cvitanovića partizani su 1944 godine ubili i bacili u Husinu jamu na Vagnju, Kamešnica. Njegovu tragičnu i mučeničku smrt opisao je fra Josip Janković, župnik u Vrlici za vrijeme rata. U pismu navodi da je ubojica i mučitelj fra Ante Cvitanovića bio Maruška Vuković iz Sinja, koji je za vrijeme rata otišao u partizane, ubijao ljudi i svaka zla činio. Maruška vuković je bio glavni na strijeljanju fra Stanka Litre i ostalih na groblju sv. Frane.  Nadalje, u pismu navodi:

Jedne nedjelje u ljetu 1945., ne znam koja je nedjelja bila, ja sam završio sv. misu u crkvi Gospe Rožarice u Vrlici, i kada sam sve pospremio u sakristiji, izašao sam na vrata sakristije i na platou između svijeta čujem gdje me (netko) zove: „fra Jozo, fra Jozo!“ I ja se okrenem prema strani odakle me zove i vidim Marušku Vukovića. Obučen u vojničku, oko vrata na prsima talijanski šmajser (pikavac), i kada sam došao bliže, on prevrće šmajser iz ruke u ruku, pa mi kaže: „Što bi bilo da potegnem?“ – Nije mi bilo ugodno. I ja mu na to odgovorim: „Ostavi, ubit ćeš me!“ Onda će on meni: „Ja sam Ti sredio i fra Antu Cvitanovića! A da znadeš kako: Ja bih ga upitao: ‘Fra Ante, vjeruješ li u Boga?, i kada bi odgovorio „Vjerujem“, dobio je metak u ruke ili noge. Tako je dobio 100 metaka, jer mi je 100 puta odgovorio „Vjerujem“, i na stotom metku bio je mrtav!“

Nedavno je u Župi sv. Filipa i Jaova apostola u Potravlju, svečano otriven i blagoslovljen kip podignut u čast fra Anti Cvitanoviću.

Markovićeva jama u selu Podi kod Sinja

Markoviåa jamaPotkraj svibnja 1944 godine partizani su u Aržanu i Podima u Cetinskoj krajini ubili 138 nevinih hrvatskih žrtava od kojih je većina izmasakrirana hladnim oružjem i bačena u Markovića jamu u Podima pokraj Graba. Početkom 90-tih godina ekshumirane su 102 žrtve koje su osam godina ležale na odjelu patologije Kliničkog bolničkog centra Firule u Splitu da bi zatim 2000 godine bile pokopane, zajedno s ostalim žrtvama u spomen kosturnici u Dobranju. Postoje naznake da je bio još ubijenih. Ubijeni su većinom bili iz imotskog kraja, od Ljubuškog, Tomislavgrada, Posušja, Gruda, a tek manji broj s triljskog područja.

Jama je prvi puta otvorena 1990 godine kada su se u nju spustili speleolozi. Prilikom vađenja posmrtnih ostataka pronađeni su obuća, odjeća, vojne iskaznice i drugi predmeti. U naknadnim razgovorima sa svjedocima došlo se do spoznaje kako su te žrtve bili hrvatski vojnici i civili koje su partizani pogubili nakon bitke kod Aržana. Pokolj je napravio mosorski partizanski odred a jedan od najodgovornijih za jamu Podi bio je Marko Čabe.

Partizanske zločine u Aržanu i Podima 1944 opisao je autor Ivan Kozlica u svojim knjigama „Krvava Cetina“ i „Markovića jama“.

Imena žrtava mogu se pronaći https://komunistickizlocini.net/2015/11/16/136-hrvatskih-zrtava-zatucenih-i-bacenih-u-jamu-podi-kod-trilja/ i

 https://komunistickizlocini.net/2015/10/06/partizani-zive-bacali-u-markovica-jamu-126-hrvata-od-koji-su-102-posmrtna-ostatka-eksumirana-iz-markovica-jame-u-selu-podi/

Dobranje

Na dobranjskom groblju 2000. godine na Uskrsni ponedjeljak, pokopane su u zajedničku grobnicu žrtve partizansko komunističkih pokolja 1944 godine u Podijima i Aržanu. Nad grobnicom podignut je spomenik djelo akademskog kipara Josipa Bosnića.

Lovreć

Dana 22. srpnja 1943.  dogodio se hrvatskoj javnosti nepoznati pokolj kojeg su počinili pripadnici nekoliko stotina Talijana iz divizije “Bergamo”, skupa sa stotinjak kninskih četnika popa Đujića, te oko stotinu pretežito vojvođanskih Nijemaca, s kojima su bili i vojvođanski Srbi (SS-ova folksdojčerska divizija Princ Eugen).

U tom strašnom pokolju, ubijeno je 63 civila Hrvata (nekoliko iz susjednih sela).

Od toga broja civila četnici, fašisti i SS-ovci spalili su žive 22 civila u kući Mate Frankića. Neki su iskočili iz goreće kuće, pokušavši se spasiti, ali su zločinci opet ih bacali u zapaljenu kuću. Ostali su ubijeni Pere Olujića kuće, kod braće Olujić te pred kućom Marinkice Petričevića.

U svezi ovog zločina Ustaško-domobransko Zapovjedništvo svojim nadređenim u Zagrebu, između ostalog, napisali su: „…talijanska vojska nije saveznička, već neprijateljska… njima nije stalo da unište partizane već da potpuno unište i istrijebe naš narod i njegovu imovinu… ni Turci kod svojih navala u ove krajeve nisu postupali onako divljački…“

http://narod.hr/kultura/22-srpnja-1943-lovrec-imotski-pokolj-talijana-cetnika-nad-hrvatima

Dugopolje

Dugopolje1

445 Dugopoljaca poginulo je u 2. svjetskom ratu, uključujući i one koji su stradali od bolesti, gladi, bombardiranja. Ukupan broj stradalih za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća iznosio je 20% od ukupnog broja stanovništva Dugopolja tog vremena.

– 13 Dugopoljaca ubili su, dokazano je, Talijani (Svi osim Jakova Balića Dujina izgubili su živote tijekom 1942. godine. Njega su 1943. godine nedaleko od kuće uhitili pripadnici talijanske postrojbe i ubili)

– 34 mještana pobili su četnici zajedno s Talijanima (Veliki pokolj stanovnika Dugopolja počinili su četnici i pripadnici talijanskih postrojbi 2. i 4. listopada 1942. godine. U dva dana na najmučniji način likvidirali su 35 civila, poglavito djece i staraca. Pokolj su počinili pripadnici četničkog bataljuna iz Knina zajedno s jednom četom 89. bataljuna crnih košulja, dijelovima jedne artiljerijske baterije i oklopne jedinice smještene u Solinu. Uz to, valja reći, da su prije i nakon spomenutog pokolja četnici sami ili zajedno s pripadnicima partizanskih i talijanskih postrojbi ubili još 5 stanovnika Dugopolja)

– 131 čovjeka likvidirale su partizanske postrojbe ( Najveći broj stanovnika Dugopolja stradao je od partizanskih postrojbi, sveukupno 131. Jedna osoba je poginula u borbi protiv partizana tijekom 1941. godine, 13 ih je stradalo tijekom 1942., 12 tijekom 1943., 40 tijekom 1944., 56 tijekom 1945., 1 u 1946., i 2 tijekom 1948. godine. Za 6 osoba postoje samo podaci da su stradale od partizanskih postrojbi)

– 60 osoba ubijeno je od ustaša, domobrana i njemačke postrojbe (23 stradalo u sukobu s pripadnicima ustaških i domobranskih postrojbi, a 8 u sukobima s pripadnicima ustaških, domobranskih i njemačkih postrojbi. Osmorici stradalih treba pridodati još 29, za koje s velikom vjerojatnošću možemo zaključiti da su stradali u bitkama od pripadnika ustaških, domobranskih i njemačkih postrojbi, no izričite potvrde nismo uspjeli pronaći – “Dugopoljski žrtvoslov”)

– 57 Dugopoljaca stradalo je isključivo od njemačkih postrojbi (Od njemačkih postrojbi stradalo je 57 stanovnika Dugopolja, od čega 45 osoba u 1943., 8 u 1944., i 4 u 1945. godini. Najveći pojedinačni pokolj u Dugopolju izvršili su pripadnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”. Oni su u dva dana, 28. i 29. rujna 1943. godine, strijeljali, zaklali i zapalili 40 stanovnika, uglavnom djece i staraca)

Najveći broj Dugopoljaca stradao je u likvidacijama od partizanskih postrojbi, ukupno 131 osoba. Najviše Dugopoljaca partizani su ubili zadnje godine rata, čak njih 56, a likvidacija je bilo i nakon prestanka rata.

Najveći masovni pokolj izvršili su Nijemci, pripadnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”, koji su 28. i 29. rujna 1943. strijeljali, zaklali i zapalili 40 ljudi, pretežito djece i staraca.

Možda i najbestijalnije iživljavanje nad žrtvama počinili su u zajedničkom pohodu Talijani i četnici u listopadu, kada su četiri stanovnika bacili u vatru, gdje su skončali u najvećim mukama, a na tijelo jednoga zaklanog Dugopoljca stavili glavu svinje.

https://www.facebook.com/antitotalitarizam/posts/839546719453614

Kevina jama kod Radošića

Kevina4

Kevina je jama jedno od najznačajnijih stratišta komunističkih zločina na području Dalmatinske zagore i središnje Dalmacije. Tijekom II. svjetskog rata u nju su partizani bacali osobe koje ih nisu podržavale, redom bez suđenja. Također je u jamu bačen stanoviti broj zarobljenih talijanskih vojnika. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen ali procjenjuje se da ih je nekoliko tisuća.

Od vremena raspada SFR Jugoslavije, rođaci osoba za koje se zna ili smatra da su bačeni u Kevinu jamu obilježili su mjesto pločom i križem, te je mjesto – čiji je spomen za desetljeća komunističke vladavine izazivao jezu i o kojem se nije smjelo govoriti (jer se u javnosti ustrajno širila propaganda da partizani tobože nikada nisu činili nikakve zločine, a da su naprotiv njihovi neprijatelji bili svi redom “fašistički zločinci” koji zavrjeđuju sve što ih je snašlo) – s vremenom postajalo simbolom za žrtve komunističkog terora u Središnjoj Dalmaciji.

  1. godine objavljen je zapis Filomene Filke Ratković o smrti njenog oca Vladimira Stude i veće grupe drugih civila s područja Kaštel Novog koje su lokalni antifašisti ubili bez suđenja u rujnu 1943. godine. Iz tog se literarnog djela koje je sačinila osoba, koja se vremena zločina sjeća, može prepoznati kontekst komunističkog terora u kojemu je nastalo stratište na mjestu Kevine Jame.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/strasni-partizanski-zlocini-na-kozjaku-o-kojima-se-predugo-moralo-sutjeti-807537

Crkva hrvatskih mučenika u Udbini

Udbina

U Spomen parku oko Crkve hrvatskih mučenika predviđen je veliki memorijalni zid na kome se postavljaju Spomen-kamenja svih hrvatskih stratište, mjesta pogibije i masovnih grobnica, najviše u razdoblju 1941 – 1995 godine. Neki ga nazivaju Zid memorije, Zid sjećanja, Spomen na sve žrtve koje su pale za Krst časni i slobodu zlatnu, za svoju vjeru, narod i domovinu.

Navodim neke od spomen kamenja dok se cjeloviti popis može pronaći na stranici http://chm-udbina.com.hr/index.php/spomen-kamenje

Aržano 1943. cista provo,  Balatin Lički Osik 1945., Bilaj 1941. – 1945., Bleiburško polje 1945. Austrija, Boričevac 1941,  Borovo Selo, Borovo Naselje 1991. Vukovar, Crni potok 1945. Našice, Donji Hrastovac – Bašćine Hrvatska Kostajnica 12. 9. 1991., Goli otok 1949. – 1989., Golubinka 1945. Mratovo promina, Golubonka 1941. – 1945. Tišnjanska dubrava, Gor. Vrapče 1945. Polovina, Zagreb,      Gvozdansko 13. 01. 1578., Jama Golubnjača Trubar – Vaganj 27. 07. 1941. Drvar,   Jazovka 1945. Sošice – Žumberak, Kaniža – Gospić 1945., Kevina jama 1945. Radošić Lećevica, Kočevski rog 1945. Slovenija, Košute Kukuzovac 1943. Trilj, Krnjeuša 1941. Bos. Petrovac, Lički Ribnik 1941. – 1945., logor Jasenovcac 1941. – 1948., Maceljska gora 1945. Krapina, Orsula 1944. Dubrovnik,  Ovčara 1991. Vukovar, Podi 1944. Trilj, Podlapača 1941. – 1945. Udbina, Podlapača 1991. – 1994. Udbina, posavska Mahala 1945. Odžak , Saborsko, 1991., Stratište otok Daksa 1944.-45., Široki Brijeg 1945., Škabrnja 1991., Tezno 1945. Maribor Slovenija, Uzdol, Rama 14. 09. 1993., Zrin 09. 09. 1943., Petrinja – rujan 1991., Kusonje 1991. – Pakrac, Jakljan 1945. – 214 zarobljenika, Joševica – 16. prosinca 1991. – 1941. – 1945., Viduševac – 30. rujna 1991., Donji Mosti 1941. – kapela – Bjelovar, Glavice – Sinj – 1945., Kunci – Potravlje 1941. – 1995., Sajmište i Borovo naselje 1991., Šuma Lug 1945. – Bjelovar, Župa Stolac – Orlja – Borojevci – Ošanići – 1992. – 1993.

Vlatka Sakar

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

VALDEC: Ovako se u Hrvatskoj zarađuje na migrantima

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: R. Valdec

”Preksinoć smo na graničnom području u zoni Donjeg Lapca presreli grupu od čak 200-tinjak migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku. Ovo je, izgleda, nova taktika. Više ne prelaze u manjim grupama, već se grupiraju u skupine od po stotinjak ili više njih. No znamo stati i tome na kraj”, rekao nam je jutros prijatelj, granični policajac koji je na granicu u Ličko-senjsku policijsku upravu došao početkom tjedna na smjenu iz Primorsko-goranske. Ispričao nam je i što se s uhvaćenim ilegalcima napravilo – autobusima su prevezeni daleko od mjesta gdje su ušli u Hrvatsku, također na granicu, pa vraćeni preko.

”Tako bar neko vrijeme možemo predahnuti, dok se opet ne prikupe, organiziraju i ponovo krenu”, objasnio je dodavši kako se policija priprema puno pažljivije pozabaviti i krijumčarima/vodičima koji za novac migrante provode kroz šume Plješivice ili ih prevoze natrpane u unajmljena vozila.

R. Valdec

Krijumčarski je ‘modus operandi’ našoj policiji poznat: većina njih su državljani BiH, pripadnici svih etniteta, a svoje suradnike imaju i u Hrvatskoj. Vozila se, u pravilu, unajmljuju u rent a car agencijama kod nas, a jedna od takvih agencija, sa sjedištem u Zagrebu, čija se vozila s daruvarskim tablicama pojavljuju prečesto da bi bilo slučajno, pod kriminalističkom je obradom. Doznali smo, naravno, o kojoj je agenciji riječ, no pričekat ćemo da policija prvo odradi svoj dio posla.

”Krijumčarska je matematika jednostavna – u petnaestak godina stari kombi vrijedan jedva 5 tisuća eura, za koji najam plaćaju 40-ak eura dnevno, natrpaju po dvadesetak migranata kojima uzimaju tisuću eura po glavi. Ako prođu, zarada je velika, no i ako ih ulovimo, zaplijenimo vozilo, migrante vratimo, nisu na gubitku. Niti oni, a niti rent a car agencija koja je vozilo, naravno, osigurala i, formalno, ne odgovara ni za što”, nastavlja.

Njegov kolega nam je ispričao kako vodiči uzimaju ‘po glavi’ dvostruko manje – oko 500 eura, da bi migrante kroz brdska, šumovita područja proveli na naš teritorij. S obzirom na prekjučerašnji ‘ulov’, nije teško izračunati koliko se može zaraditi u tom poslu. Vodiči imaju svoje suradnike s naše strane koji ih navode, promatrajući kretanje naše policije, ali srećom, sve manje uspješno.

”Oni koji se uspiju provući trude se što prije domoći granice sa Slovenijom, no tu ih čekaju slovenski policajci, a odnedavno, koliko vidim, i civilne, paravojne skupine. Slovenci one koje ulove novčano kažnjavaju i vraćaju natrag nama, a mi ih potom vratimo u Bosnu”, objasnio nam je treći sugovornik iz Interventne policije koji je već treći put ovdje na granicu poslan iz svoje stalne uprave u Dalmaciji.

Slovenija je od 2015. godine na granici s Hrvatskom postavila oko 200 kilometara žičanih prepreka, slovensku granicu čuvaju njihovi specijalci, zapreke od bodljikave žice postavlja i granicu čuva i njihova vojska, a odnedavno i organizirana paravojna skupina ‘Štajerska straža’. S ilegalcima susjedi Slovenci nisu nimalo nježni. Kao ni Mađari. Ali niti kod jednih niti kod drugih u javnosti nema medijske histerije kao kod nas, koju sustavno potpaljuju nevladine udruge financirane iz hrvatskog državnog proračuna i razne strane ‘humanitarne’ organizacije.

R. Valdec

‘Are You Syrious?’, ‘No Name Kitchen’, ‘MSF’, ‘Emmaus’…, tek su neke od njih. Tu je i notorni CMS – Centar za mirovne studije, obilato financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali i iz inozemstva, od strane veleposlanstava, raznih ‘zaklada’ i organizacija. Iz njihovog se zagrebačkog sjedišta koordinira, šalju priopćenja, protestna ‘otvorena pisma’ poput ovotjednog koje su poslali njemačkim vlastima razljućeni izjavom njemačke kancelarke u kojoj je pohvalila Hrvatsku za čuvanje granice. S iste adrese djeluje i inicijativa ‘Dobrodošli!’ namijenjena migrantima koja uz hrvatsku, englesku i njemačku, ima verziju i na arapskom. Uz informacije o azilu u RH, tu su migrantima na raspolaganju i zemljovidi s ucrtanim ‘opasnim područjima’ koja nisu razminirana, rječnici, kontakti…

‘Informacijama’ o ‘brutalnosti’ hrvatske policije koja, zamislite, vraća one koji protuzakonito prelaze državnu granicu, koja postupa sukladno ovlastima prema onim agresivnijima, opskrbljuju se i domaći i strani mediji. Mađari su davno taj problem riješili, a nedavnim protjerivanjem Soroseve organizacije ‘Otvoreno društvo’ iz Mađarske Viktor Orbán je stavio ‘točku na i’. Kod nas čak i dopisnici sa zapada moraliziraju o toj temi, pozivajući se na ‘ljudska prava’, ‘pravo na azil’, ‘otvorene granice’. Jedan od njih, čuven po tome što je 90-ih razotkriven kao suradnik KOS-a zadužen za crkvu u Hrvata, neki dan u kolumni plaće nad kršenjem ljudskih prava.

R. Valdec

Prije više od tri godine ‘otvorio’ sam kod nas temu o prijetnji vala migranata Hrvatskoj i Europi. Od onda, obišao sam nekoliko puta Irak, Siriju, Tursku, Grčku…, pa preko Makedonije, Srbije, Mađarske i Hrvatske za migrantima preko cijele Europe došao do Švedske. I odavno pisao o tome kako migrantski val, ova ‘seoba naroda’ nije nikakva stihijska, spontana pojava, već pomno organizirana operacija u koju su uključeni i od koje profitiraju mnogi razni centri, svaki na svoj način.

Usklađeni napadi na hrvatsku policiju iz stranih i ponajviše domaćih medija dobrim su dijelom i motivirani tim profitima. A u svemu tome nikom da padne na pamet postaviti pitanje – čemu onda služe granice? Uporno nazivanje migranata prognanicima uvreda je za naše ratne progranike od kojih je većina, koja nije bila sposobna za ratovanje, godine do oslobađanja svojih domova provela u prognaništvu na slobodnom teritoriiju da bi se potom, kada su oslobođeni, vratila u svoje kuće. Uvreda je i za stotine tisuća Sirijaca koji su, od kada je u njihovoj domovini krenuo kaos, bili prisiljeni spašavati žive glave od pomahnitalih islamista sklanjajući se na teritorije Sirije koji su bili pod vlašću izabrane vlasti ili u susjedne države – Tursku, Libanon ili Jordan. Kako je koji dio zemlje oslobađan od zlotvora, oni su se vraćali kući. Osobno sam svjedočio povratku Kurda – žena, djece i staraca, u Kobane. Vojno sposobni muškarci ostali su u okruženom gradu i nadljuskom snagom ga uspjeli obraniti od ISIL-a, a čim je opasnost prošla, u potpuno razrušeni grad vratila se većina izbjeglih koji su strpljivo čekali tek dvadesetak kilometara dalje, u kampovima uz granicu na teritoriju Turske. Naime, premda sam to već puno puta napisao, valja ponoviti – više od 90 posto migranata koji navaljuju u Europu su vojno sposobni muškarci u dobi od 18 do 40 godina.

Iako je na početku vala bilo puno Siriijaca i Iračana, ubrzo su većinom postali Afganistanci, Pakistanci, ljudi iz Bangladeša, država srednje i sjeverne Afrike. No mediji su se iz petnih žila trudili sakriti tu činjenicu uporno na naslovnice stavljajući fotografije žena i djece. Brojni su primjeri u kojima su djeca medijski zloupotrebljena kako bi se javnost senzibilizirala i okrenula protiv vlasti u vlastitim državama koje su željele zaštititi svoje granice – od malog Alan Kurdia čije je mrtvo tijelo more izbacilo na neku tursku plažu i kojeg su fotoreporteri mrtvog namještali kako bi dobili što potresnije fotografije, preko sirijske ili iračke žene s djetetom koja s Reutersove fotografije zapomaže na željezničkoj pruzi u Mađarskoj dok ih muškarac ‘svojim tijelom hrabro štiti od zlih mađarskih policajaca’. Doista potresna fotografija osvojila je i brojne nagrade i postala globalno popularna, za razliku od cijelog video uratka koji, zapravo, pokazuje što se tamo dogodilo.

Screenshot/Twitter

I kod nas su pokušali istom taktikom strvinareći nad nesretnom pogibijom afganistanske djevojčice Madine koja je u Srbiji tragično stradala u naletu vlaka dok se cijela obitelj vraćala nakon neuspjelog pokušaja ilegalnog prelaska hrvatske državne granice. Za njenu smrt aktivisti organizacije ‘Are You Syrious?’ odmah su okrivili hrvatsku policiju, a na njihovu su se podvalu nakačili gotovo svi mediji. I iako je istraga pokazala da nije bilo nepravilnosti u policijskom postupanju i da se tragedija zbila na srpskom teritoriju, još danas njenu fotografiju ‘nabijaju na nos’ i našoj policiji i građanima, a jedan od ključnih ljudi cijele ‘operacije Madina’ , Gordan Bosanac iz CMS-a, za nagradu je izabran u ‘Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija’!

Umreženi su svi – od lokalnih organizacija i nevladinih udruga i inicijativa, preko raznih međunarodnih zaklada i organizacija, do vlada pojedinih država. I iako sam dobro znao kako je cijela priča s migrantima pažljivo orkestrirana, prije tri sam se godine u Srbiji prvi put dočepao i konkretnog dokaza.

R. Valdec

U Kanjiži, blizu mađarske granice, nakon što su Mađari zatvorili prijelaze, stvorio se čep. Posve slučajno, namjeravajući samo kupiti cigarete na kiosku u gradskom parku, u kojem su po travi zalegle stotine migranata, prišla mi je uplašena djevojka, kasnije će mi ispričati da je Sirijka iz Alepa. Na engleskom me upitala može li imati povjerenja u ljude, trojicu koji su nešto raspravljali s ostatkom njenog društva, dvojicom mladića i još dvije djevojke s djecom. Kazala je kako im ta trojica obećavaju da će ih kombijem prebaciti u Mađarsku po, njima znanim putovima za, naravno, pozamašni iznos. Vidjevši da je riječ o trojici lokalnih Roma kriminogenog izgleda i sjećajući se priča o tome kako slični često natrpaju pun kombi migranata koje odvezu do prve šume, prebiju ih i opljačkaju, savjetovao sam joj da ne prihvati njihovu ponudu i objasnio jedini, tada mogući siguran način za odlazak u željenu im Njemačku – autobusom do Šida, pa organizirano preko Hrvatske i Slovenije dalje, sve do Njemačke. Zahvalila je i poslušala me, a razmijenili smo i brojeve mobitela.

Iste večeri me nazvala i iscrpno informirala kako su stigli u Šid. Sutradan iz Hrvatske, iz Osijeka opet, potom iz vlaka koji ih je preko Mađarske odveo u Austriju. Zvala je još nekoliko puta, iz Austrije i napokon iz Münchena u Njemačkoj kada sam se već vratio u kući Hrvatsku. Broj njenog mobitela bio je turski i bilo je jasno da je, samo na te razgovore sa mnom potrošila bogatstvo. Bilo mi je, jasno, odmah sumnjivo – ukoliko je broj prepaid – koliko je stotina ili tisuća eura moralo biti u njega napucano da bi se nesmetano mogli trošiti na putu preko pola Europe? Izbjeglici iz Sirije bez adrese niti jedan turski mobilni operater ne bi odobrio ugovor na pretplatu. Stoga sam pokušao, nakon nekoliko dana, nazvati ja nju, da zadovoljim znatiželju. No odgovarao je automat mobilne kompanije. Turske.

R. Valdec

‘U tom slučaju, SIM kartica i uređaj nisu u Njemačkoj već u Turskoj’, objasnio mi je prijatelj iz jedne naše kompanije.

Priča mi se krenula odmatati. Po dolasku na cilj, SIM kartica dobivena u Turskoj vraćena je vlasniku. A sve će se posložiti mjesecima nakon toga. U Istanbulu, znanca Turčina sam zamolio da nazove taj broj, pa ako se netko javi, pokuša detektirati gdje je ta osoba zapravo i tko je. Rado mi je ispunio želju – nazvao, pozdravio se s nekim i na turskom strogo pitao – ‘Gdje ste?’. Pa nakon toga prekinuo.

‘Muški glas. Odgovorio mi je da su prešli u Srbiju!’.

Autor:Robert Valdec/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari