Franjo u Sarajevu – priča o jednom sazrijevanju i jednom nesazrijevanju

Ovih dana patriotska Bosna uspjela je savladati još jednog zlog Ustašu i poslati ga tamo gdje idu „oni kojima Bosna ne valja“.

Naime, dolijao je uvijek opasni Franjo Šarčević. On je konačno shvatio da mu je borba uzaludna i odlučio se na ono što su uradile tisuće prije njega – najavio odlazak iz BiH.

Mnogo je razlika između Franje i stotina tisuća koji su odustali prije njega. Jedna od meni zanimljivijih razlika jeste što „oni koji dižu ruke od svega“ obično to čine jednim ili dva patetična statusa. Franjo, naprotiv, iza sebe ostavlja stotine dobronamjerno naivnih kolumni u kojima želi sebi, a zatim i svojoj djeci, ostaviti bolju BiH. Koliko je popravio Bosnu i Hercegovinu osjetio je ovih dana na svojoj koži.

Njegovi progonitelji bi rekli da je „Bosni bolje bez takvih“ ali bojim se da im je odlazak Franje mnogo veći poraz nego što misle.

Malo retrospektive.

Kada je Franjo Šarčević ulazio u javni prostor, hrvatska web subkultura već je bila odavno rasplamsana. Nekoliko dobrih i pismenih autora bilo je na političkim pozicijama na kojima je Franjo danas. U to vrijeme, mladi ramski SDP-ovac pod mentorstvom nekolicine fratara, bio je na pozicijama današnjeg DF-a.

Godine prolaze, ljudi stječu znanja, iskustva, zriju i uče. Naravno, ne i fratri. Oni su zabijeni u svoje dogme. Od toga žive. Ali Franjo nema nikakve obaveze prema bratovštinama, pa je na svojim leđima pokrenuo čitav pokret.

Taj pokret, ekstravagantan u mnogo toga, ostao je usmjeren ka jednom tankom sloju društva koji razumije i njeguje ideju pravedne BiH. I zato su i on i pokret meta onih koji su sebi namijenili monopol nad tim narativom – lažna bošnjačka ljevica.

Među hrvatskim nacionalistima, ni Franjo ni njegove vrijednosti ne doživljavaju se ozbiljno.

Ali aura hrvatskog ljevičara antinacionaliste dugo mu je otvarala medijska vrata. Baš kao, recimo, Nini Raspudiću.

Istaknuo bih dvije stvari u Franjinom životu koje su ga gurnule u ponor fašizma. Prva je da se zaposlio u Sarajevu a druga da je formirao obitelj.
Ove dvije okolnosti u nekom drugom svijetu bi bile potpuno normalne činjenice. Ali u slučaju mladog, intelektualno hrabrog nebošnjaka znače samo da je posebno velik trn u oku svojim neistomišljenicima. A činjenica da ima formiranu obitelj u takvom okruženju ga čini posebno osjetljivim.

Njegov život u Sarajevu ne samo da znači da je „nekom našem“ uzeo radno mjesto. To znači i da njegove riječi kao akademskog radnika imaju drugačiju težinu od „nekog seljaka“ koji uopće ne živi u Sarajevu.
A formirana obitelj mu onemogućava da virtualne prijetnje od bilo kojeg bota uzima olako. Još kad se radi o stotinama takvih…

Nije naravno isto kada Srđana Puhala petnaest godina glorificiraju kao lojalnog Srbina, pa kad im dodije da ga otkače. Šta ima veze, tu su čitave brigade novih puhala i bursaća. Međutim, kada vam djeca odrastaju u sredini u kojoj je sasvim normalno da vas za različito mišljenje nazovu fašistom, traže od institucije u kojoj radite da vas otjera, a od labilnih neandertalaca kojih je sasvim zavidan broj da vas ubiju ili barem prebiju – e onda je situacija drugačija.

Franjo je prema mom sjećaju stoički izdržao barem tri solidne kampanje vlastitog istjerivanja iz Sarajeva i Bosne. Izdržao bi ih još trideset. Da je on sam.
Da je Franjo ostao u gabaritima Rame, nikad ne bi dobio ni jednu kritiku patriota bez obzira na stavove i pisanje. Međutim onaj trenutak kad se skrasio u Sarajevu, svaki stav je predmet dubinske političke analize.

Među rijetkim primjerima stidljive podrške Franji Šarčeviću, a najviše iz razloga što više nije ostao nitko da ga podrži, istakla se Naša stranka. Ovo je zanimljivo jer se radi o istoj stranci koja je ranije na svojim sjednicama raspravljala o zvaničnim zahtjevima za smjenama novinara s čijim se mišljenjima oni nisu slagali.

Karakteristika ovih progonitelja je što sebi daju za pravo etiketirati ljude, pa im prema vlastitim presudama određuju i kazne. Od „blagog“ poziva na iseljavanje pa do premlaćivanja ili ubijanja. Ovisi koliko ste svojim ogavnim i pogrešnim mišljenjem povrijedili nježne patriotske osjećaje.
Kakva god bila presuda, uvijek je popraćena traženjem od poslodavca da se nevaljalom fašisti da otkaz.

No, vratimo se malo posljedicama Franjinog eventualnog odlaska iz BiH.
Franjo Šarčević je, pored Dragana Čovića, među posljednjim preostalim vjernicima u opstanak multietničke Bosne i Hercegovine ravnopravnih naroda i građana u postojećim granicama.
Njihovi motivi su naravno različiti. Franjo je u to vjerovao radi vlastite djece a Čović u to vjeruje iz čisto oportunističkih razloga gradnje vlastitog međunarodnog kredibiliteta.

Bez obzira što je Šarčević dvije decenije proveo u kritici Čovića, obojica se u glavnogradskoj medijskoj javnosti nalaze na istoj poziciji fašista – razbijača onog što se razbiti ne može, što se kao majka voljeti mora – Bosne.

Čovića će prije ili poslije na mjestu zagovaratelja Europske BiH zamijeniti neki novi čović. No, kako zamijeniti sarajevskog profesora matematike, nebošnjaka i intelektualca? Vrvi li europski Jeruzalem takvima?

Priča o Franji u Sarajevu je priča o jednom sazrijevanju i jednom nesazrijevanju.

Sada kada su se antifašisti riješili i Franje, ostaje pitanje tko je sljedeća meta profesionalnih lovaca na fašiste u glavnom gradu!?

Ako osjete deficit fašista moglo bi doći do problema jer kada ti progon postane navika on ne prestaje pukim nestankom neprijatelja.

On se nastavlja proizvodnjom novih.

Tvrtko Milović/fb