Šutim! Već tri i “kusur” godina šutim. I gledam tvoju borbu, sine moj. Borbu za svaki dan, borbu za život, borbu protiv svih posljedica koje ti je donijela ta pogana aneurizma s kojom si rođen.
Spasili su te jednom teškom operacijom nekoliko dana nakon rođenja, a onda su te oni što su te spasili uspjeli zanemariti. Valjda bolje nisu znali.
Piše: Marko Karačić
Uzaludni su bili naši vapaji da se nešto poduzme opet. Ti naši najveći stručnjaci govorili su nam da čekamo, da moraš još narasti za novi zahvat. I mi smo čekali jer bolje od njih nismo znali. I jednog dana reče jedan uvaženi stručnjak: “J**i ga, bio je težak slučaj.” BIO! A ti živ! I tvoja majka i ja krenusmo sami u potragu za nekima kojima nisi BIO. I na jedan običan mail javi se prof. Freidhelm Brassel. Čovjek kojem ti nisi BIO, nego je rekao da će on izvesti novi zahvat. Jer on već desetljećima operira one koji su drugima BILI.
Ali tebi zabraniše da dođeš u Njemačku kod njega. Koronaludilo, blokade, mjere, a i ti već u fazi “biljke”. I taj Brassel, kojem ti nisi BIO, potpiše sve dokumente da na njegovu odgovornost uđeš u Njemačku, da te operira na svoju odgovornost. Život svoj čovjek stavi na kocku, a nije vidio ni tebe ni mene. Samo zato što je vjerovao da te može spasiti! I bi tako! I ti i to preživi!
I kako si dugo bio u komi, tvoja majka nije te željela ostaviti minute samog u toj intenzivnoj. Oko petog dana dovedu joj psihologa jer su mislili da joj treba takva pomoć. I kad mu je ispričala što se sve događalo, čovjek je počeo plakati i rekao joj: “Gospođo, ne znam kako ste ostali normalni nakon svega, ali sada će vam krevet ubaciti ovdje.” I to je bila prva majka kojoj su krevet ubacili u intenzivnu u 56 Saninih bolnica u Njemačkoj.
Kada ste nam se vas dvoje vraćali iz Njemačke, rekli su ti majci da ćeš vjerojatno biti “biljka” cijeli život, da ne postoji nikakva šansa da ti se vid vrati, da progledaš i još mnogo toga. Ali nismo odustajali! Ni mi ni ti. Nakon mjesec dana ti počneš reagirati, nakon dva mjeseca shvatimo da nas očima pratiš, da nisi više slijep. Nakon tri mjeseca počneš se smijati nekim našim glupim forama. Nakon dvije godine, tu si s nama, boriš se i dalje. I napreduješ izvan svih pravila medicine i ljudskog shvaćanja.
U međuvremenu si nas naučio da 99,9 posto stvari za koje smo mislili da su važne – nisu. Učinio si nas da shvatimo što je mir, skrušenost, poniznost… Kako se boriti, ne odustajati… Kako živjeti ovaj život! Ti koji ne možeš pričati toliko si nam toga rekao i objasnio. Ti koji ne možeš hodati, planine si pomaknuo. Slijep si bio, a učinio si da mi progledamo!
Znaš, sine, prije tebe imao sam 1000 želja, projekata, planova, ideja… Danas imam jednu. Jedan cilj, jednu misiju. Život nitko nije preživio. Nećemo ni ja ni ti. Moj jedini cilj je u jednom trenutku, kada dođe taj čas, da me se ne postidiš pred Bogom! A svi ćemo stati pred Njega. I ne samo ti da me se ne postidiš. Nego ni tvoja majka, koja već doslovno 1000 noći zaredom ne spava, nego bdije uz tebe kao najspremniji vojnik na ovom svijetu ne dopuštajući da ijedan napad ili neku drugu tegobu prođeš sam, nego u njezinu naručju, s njom. I tvoje tri sestre da me se ne postide pred Bogom, koje s nama sve ovo vojnički prolaze ne dopuštajući da itko izvan našeg kruga pomisli da nam je teško. Heroji moji!
Znaš, sine, nakon svega bogohulno bi bilo ne vjerovati u čuda! Točnije, u Boga koji čini čuda. Ja i dalje vjerujem da ćeš ti jednog dana razgovarati s nama, šetati, iako medicina kaže da je to nemoguće. Ako se to i ne dogodi na ovome svijetu, ja ću se truditi da to zaslužim na onom drugom.
I reći ću ti još nešto. U svoj ovoj borbi nikada nismo bili sami. Poslao nam je Bog Vladu, Borku, Anu i Mariju… I onog Antu kojeg kao ne vole, a svi ga svašta pitaju. Poslao Denisa, Gogu, Baku, Mirnu, Adrijanu, još jednog Gogu, Ivanu, Zdravka, Branimira… Poslao Mariju, Iliju, Antu, Gabi, Želju, Ljerku, Branku, Marinka i još jednu cijelu vojsku ljudi koji su bili i jesu uz nas, da nam bude lakše. Jer čovjek za sve ovo ne može biti spreman! I onog don Davora koji te krstio u bolnici, a neka medicinska sestra stade uz mene da ne budem sam. Nisam joj ni ime zapamtio jer sam bio u bunilu, a majka ti još nepokretna od carskog reza. Hvala ti, medicinska sestro, na emociji u tome trenutku!
I, evo, natjerao si nas, sine moj, da pravimo koncert na stadionu. Da Bogu zahvalimo na svemu ovome. Da ga zamolimo da bude i dalje uz nas u ovoj borbi. I to si učinio, mali moj! Neka bude tebi na čast, a Bogu na slavu. I ne samo tebi nego i svoj djeci koja prolaze slično kao ti. I svim majkama i očevima koji se bore ovako kao mi. Jer ima nas. Ima nas mnogo! Valjda će jednoga dana svijet naći prostora i za vas. Nas! Nema odustajanja! Nema umora! Vojnički, sine moj!
Rekao sam na početku da šutim. Neću više! Vrijeme je da mi počnemo pričati. Jer imamo što reći. I moramo! Jer ste vi važniji od svih onih influencera i tipova koji već godinama nemaju što reći, a govore. Vrijeme je da mi budemo glas vas koji ne možete pričati. Promijenit ćemo i to! Jer više nikada ni ti ni djeca sa sličnim problemima ne smijete biti – BIO!
I reći ću ti još nešto. Za tebe i djecu kao ti kažu da ste s posebnim potrebama. Niste! Mi odrasli smo s posebnim potrebama! Mi odrasli imamo milijun ludih posebnih potreba. Ti imaš samo jednu: biti zdrav! Idemo se boriti i dalje! Nema odustajanja! Za život se mora boriti! Za svaki vaš osmijeh. Za svaki vaš korak! Voli te tata!