Pratite nas

Kronika

GRABOVICA JE OTVORENA HRVATSKA RANA

Objavljeno

na

Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.

Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije “Neretva ’93” koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Gornjeg Vakufa do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu.

Sve se to odvija u jeku priprema za “Prvi bošnjački sabor” (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.

Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme “Bošnjacima” (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje “Dobre Bošnjane” svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili “Muslimanima”, oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u “Bošnjake”, što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: “Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na samome “Saboru” čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u “oslobađanje Gruda i Širokog Brijega” – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku (“Prvog bošnjačkog sabora”) trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).

Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom “Saboru” otvoreno i bez kompleksa govorilo.

Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).

Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik “Armije BiH” Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom. Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.

Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.

Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.

General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.

Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…”

(Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)

Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).

Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

“Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC ‘Firule’ u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.”

(Vidi: Isto; “Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”; istaknuo: Z.P.)

Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika “Armije BiH”, ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin.

Bivši zapovjednik “Armije BiH Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen “zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici”, ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa.

No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefera Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav “jedinice ‘Zulfikar’ do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine”.

Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije “Neretva 93”, pri čemu je “Armija BiH” pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija “Neretva ’93” nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)

U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.

Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…

Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?

Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.

A pravda? Gdje je pravda?

Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja ispred mostarske Gradske vijećnice u ponedjeljak je obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Po završetku rata, na mjestu pogibije postavljen je drveni križ, koji je godinama svjedočio i pokazivao mjesto na kojem je 17. rujna 1993. život izgubilo osam mladih pripadnika 2. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a Livno.

Kasnije je postavljeno spomen obilježje u obliku stećka, djelo akademskog kipara Andreja Gvozdena, na kojem su uklesana imena poginulih branitelja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari