Pratite nas

Kronika

GRABOVICA JE OTVORENA HRVATSKA RANA

Objavljeno

na

Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.

Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije “Neretva ’93” koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Gornjeg Vakufa do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu.

Sve se to odvija u jeku priprema za “Prvi bošnjački sabor” (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.

Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme “Bošnjacima” (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje “Dobre Bošnjane” svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili “Muslimanima”, oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u “Bošnjake”, što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: “Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na samome “Saboru” čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u “oslobađanje Gruda i Širokog Brijega” – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku (“Prvog bošnjačkog sabora”) trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).

Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom “Saboru” otvoreno i bez kompleksa govorilo.

Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).

Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik “Armije BiH” Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom. Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.

Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.

Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.

General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.

Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…”

(Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)

Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).

Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

“Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC ‘Firule’ u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.”

(Vidi: Isto; “Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”; istaknuo: Z.P.)

Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika “Armije BiH”, ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin.

Bivši zapovjednik “Armije BiH Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen “zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici”, ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa.

No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefera Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav “jedinice ‘Zulfikar’ do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine”.

Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije “Neretva 93”, pri čemu je “Armija BiH” pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija “Neretva ’93” nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)

U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.

Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…

Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?

Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.

A pravda? Gdje je pravda?

Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kronika

Rekordan broj oboljelih od koronavirusa u OBŽ

Objavljeno

na

Objavio

U zadnja 24 sata na području Osječko-baranjske županije utvrđen je do sada najveći broj oboljelih od koronavirusa u jednom danu, čak 50.

U laboratorijima Kliničkog bolničkog centra Osijek i Zavoda za javno zdravstvo OBŽ obrađeno je ukupno 174 uzorka, a pozitivni su bili nalazi za 42 osobe iz Đakova, četiri iz Osijeka te po jedne osobe iz Belog Manastira, Belišća, Tenja i Višnjevca.

Tim povodom danas, 11. srpnja 2020. godine, održana je sjednica Stožera civilne zaštite Osječko-baranjske županije na kojoj je razmatrana aktualna situacija, osobito u Đakovu koje je najveće žarište koronavirusa na području županije. Naime, na širem području grada pozitivna na koronavirus je 241 osoba, s tim da 134 oboljelih su časne sestre koje žive u samostanu.

– Želim pojasniti da časne sestre ne prenose zarazu na druge građane. One su već mjesec dana u vlastitoj karanteni i samoizolaciji te molim da ih se ne stigmatizira. Isto tako naglašavam da se broj testiranja na području Osječko-baranjske županije ne smanjuje, a odvija se po procjenama epidemiologa i po uputama liječnika. Ponovno naglašavam i pozivam sve građane da se pridržavaju propisanih mjera jer je to jedini način zaustavljanja širenja oboljenja – rekao je Goran Ivanović, načelnik Stožera civilne zaštite Osječko-baranjske županije, dok je nove mjere koje je propisao Nacionalni stožer civilne zaštite i čije će poštivanje pojačano nadzirati inspektori civilne zaštite pojasnio Zvonko Grgec, pročelnik Područnog ureda civilne zaštite Osijek.

Epidemiolog dr. Tomislav Dijanić rekao je da su sve nadležne službe reagirale odmah po pojavi koronavirusa na području Đakova te su svi podaci o kretanju oboljenja poznati i evidentirani, pa se poduzimaju i potrebne mjere.

U Kliničkom bolničkom centru Osijek, kako je rekao ravnatelj dr. Željko Zubčić, trenutno je hospitalizirano 27 pacijenata. Dva pacijenta su na respiratoru, a nažalost stanje još dva pacijenta je srednje teško te ukoliko im se stanje pogorša bit će smješteni na respirator.

Samoizolacija je jučer određena za 44 kontakt osoba oboljelih, a pod tom mjerom je ukupno 762 osobe.

Policija je obavila 46 provjera osoba u samoizolaciji i nije utvrdila ni jedno kršenje te mjere.

241 na širem području Đakova.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Mladen Pavković: Bila je simbol stradanja Vukovara i hrvatskih obitelji

Objavljeno

na

Na vukovarskom Novom groblju, 11. srpnja 2008. skromno i dostojanstveno pokopana je Kata Šoljić, najponosnija majka u Hrvata, koja je u hrvatskom oslobodilačkom i pobjedničkom Domovinskome ratu ostala bez četiri sina (Nike, Ive, Mije i Mate) i desetak članova svoje obitelji. Umrla je 8. srpnja 2008. u Zagrebu.

Rođena je u Donjem Vukšiću, kod Brčkog, 1922. godine u siromašnoj obitelji. Ima i dvije kćeri Maru i Anu, koje su također sudionice i stradalnice Domovinskog rata. Kata je bila simbol majki čija su djeca stradala u srpskoj agresiji. Nu, njena kalvarija počela je još u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega kada je ostala bez braće i nekih drugih članova svoje obitelji. Cijela obitelj Šoljić bila je proganjana u vrijeme komunizma. Posmrtne ostatke svoja četiri sina tražila je punih 12 godina. A za zeta, branitelja Vukovara, još ni danas ne zna kako je poginuo i gdje je sahranjen.

Njezin život kao da je bio satkan od suza i neprospavanih noći! Međutim, nikada nije posustala u borbi za istinom. Nije bilo ni jednog značajnijeg skupa hrvatskih branitelja, a da je prošao bez njezine nazočnosti, bez obzira na bolest koja ju je sve više pritiskivala. Jedino na moju inicijativu, (zašto ne reći?), od braniteljskih udruga dobila je priznanje – Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Kad je zadnjih godina svojeg života bila u staračkom domu, (2006.), uručili smo joj i krunicu, (na slici), koju smo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića proglasili simbolom Domovinskog rata (18.7.2006.)! O njoj sam napisao knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Sada pripremam i fotomonografiju o tri hrvatske Majke: Kati Šoljić, Evi Šegarić iz Škabrnje i Mariji Jović, majci prvog poginulog hrvatskog branitelja Josipa Jovića, na čijoj je rodnoj kući u Aržanu na moju inicijativu postavljena i spomen ploča.

Sve u želji – da se ne zaborave Junaci i Junakinje Domovinskog rata!

Koliko u Hrvatskoj, poglavito nakon srbijanske agresije, ima majki koje su zaslužile najveće poštovanje i najviša odličja? Nije li, primjerice, Kata Šoljić, već trebala dobiti i spomenik, kako u Zagrebu, tako i u Vukovaru? I tu smo ideju predlagali, ali prošla je bez odjeka. Taj spomenik bio bi simbol stradanja svih hrvatskih majki! Ali, ne, to očito zasad ne prolazi. Predlagali smo i Hrvatskoj pošti da objavi i poštansku marku s njezinim likom, ali ni to – ne može. Sramno, ali je tako. Po majci Kati jedino se u Zagrebu, na kraju grada, zove jedan park.

Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman povodom Dana državnosti 1995. odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom  Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.

Svojedobno mi je bila velika želja da se na jednom mjestu pojave tri Majke Hrabrosti: Kata Šoljić iz Vukovara, Eva Šegarić iz Škabrnje  i Marija Jović, majka Josipa Jovića iz Aržana. Nažalost, bolest ih je u tome spriječila, a životna priča svake od njih sigurno bi izmamile suze, a bile bi i veliki podsjetnik na sve ono što se događalo tijekom srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku.

Danas, na žalost,  nema više ni jedne od njih.

Ubojice njihovih sinova i brojnih članova njihovih obitelji, nikada nije stigla zaslužena kazna.

A u Hrvatskoj se i dalje vode polemike o pozdravu Za dom spremni, ali ne i o tome gdje su i što rade srpski i ini ratni zločinci koji su iza sebe ostavili i tisuće hrvatskih majki u crnini!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari