Pratite nas

Kronika

GRABOVICA JE OTVORENA HRVATSKA RANA

Objavljeno

na

Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.

Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije “Neretva ’93” koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Gornjeg Vakufa do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu.

Sve se to odvija u jeku priprema za “Prvi bošnjački sabor” (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.

Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme “Bošnjacima” (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje “Dobre Bošnjane” svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili “Muslimanima”, oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u “Bošnjake”, što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: “Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na samome “Saboru” čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u “oslobađanje Gruda i Širokog Brijega” – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku (“Prvog bošnjačkog sabora”) trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).

Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom “Saboru” otvoreno i bez kompleksa govorilo.

Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).

Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik “Armije BiH” Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom. Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.

Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.

Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.

General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.

Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…”

(Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)

Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).

Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

“Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC ‘Firule’ u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.”

(Vidi: Isto; “Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”; istaknuo: Z.P.)

Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika “Armije BiH”, ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin.

Bivši zapovjednik “Armije BiH Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen “zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici”, ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa.

No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefera Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav “jedinice ‘Zulfikar’ do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine”.

Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije “Neretva 93”, pri čemu je “Armija BiH” pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija “Neretva ’93” nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)

U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.

Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…

Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?

Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.

A pravda? Gdje je pravda?

Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari