Pratite nas

Kronika

GRABOVICA JE OTVORENA HRVATSKA RANA

Objavljeno

na

Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.

Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije “Neretva ’93” koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Gornjeg Vakufa do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu.

Sve se to odvija u jeku priprema za “Prvi bošnjački sabor” (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.

Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme “Bošnjacima” (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje “Dobre Bošnjane” svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili “Muslimanima”, oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u “Bošnjake”, što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: “Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na samome “Saboru” čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u “oslobađanje Gruda i Širokog Brijega” – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku (“Prvog bošnjačkog sabora”) trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).

Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom “Saboru” otvoreno i bez kompleksa govorilo.

Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).

Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik “Armije BiH” Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom. Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.

Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.

Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.

General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.

Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…”

(Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)

Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).

Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

“Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC ‘Firule’ u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.”

(Vidi: Isto; “Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”; istaknuo: Z.P.)

Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika “Armije BiH”, ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin.

Bivši zapovjednik “Armije BiH Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen “zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici”, ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa.

No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefera Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav “jedinice ‘Zulfikar’ do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine”.

Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije “Neretva 93”, pri čemu je “Armija BiH” pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija “Neretva ’93” nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)

U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.

Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…

Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?

Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.

A pravda? Gdje je pravda?

Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

Ovaj je čovjek postao simbolom vukovarske patnje

Objavljeno

na

Objavio

“Što za vas simbolizira Vukovar?” – “Klaonicu”, tako je samo par sati prije smaknuća odgovorio Jean-Michel Nicolier francuskim novinarima. Pred njihove kamere stao je u studenom 1991. u Vukovarskoj bolnici, zaogrnut zelenim ogrtačem i s vidnom dozom nervoze na licu.

Kasnije će francuski novinari tvrditi kako je njihov sunarodnjak iz Vesoula, koji je kao dragovoljac došao braniti Vukovar, predosjećao najgore. “Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile”, kazao je novinarima Jean-Michel koji je postao jedan od simbola vukovarske patnje.

“Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje”, kazao je Jean-Michel svojoj majci prije odlaska u Hrvatsku. Njegovi roditelji, naime, nisu očekivali da će njihov sin postati ratnik. Mislili su kako nikada neće znati za sukobe.

No, 25-godišnjeg Jean-Michela rat u Hrvatskoj u potpunosti je obuzeo. Situaciju je pratio putem televizije, informirao se u novinama, osjetio je potrebu pomoći narodu koji pati. “Taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, trebaju pomoć”, govorio je Jean-Michel svojoj majci Lyliane Fournier.

U dokumentarnom filmu “Sve je bio dobar san“, Lyliane je kazala kako joj odabir Jean-Michela nije bio po volji. Ipak, nije ga mogla spriječiti u njegovoj namjeri. U srpnju 1991. uputio se u Hrvatsku, a ubrzo se, prema spoznajama njegovog brata Paula, pridružio HOS-u te završio na vukovarskom ratištu.

S majkom se posljednji put čuo 6. studenog. “Da samo znaš što čine. Bacaju na nas plin. Nemamo se čime braniti. Moraš tražiti pomoć”, rekao joj je Jean-Michel. Ona je pomoć pokušala tražiti, no nikog, očito, nije pretjerano zanimao vapaj majke koja je zabrinuta za sina.

Njegovo lice vidjela je još samo jednom i to u reportaži na televiziji. “To je moj izbor, i u dobru i u zlu”, tako je novinarima u vukovarskoj bolnici, u kojoj je završio nakon što je ranjen na najtežoj gradskoj bojišnici Sajmištu, opisao svoj izbor dolaska na ratište.

Jean-Michel ubijen je 20. studenog na Ovčari. Njegov ubojica bio je Spasoje Petković Štuka, tada 18-godišnjak i jedan od glavnih egzekutora ranjenih civila i hrvatskih branitelja u Vukovaru. Miroslav Đanković, koji je i sam bio optužen za zločine na Ovčari, do detalja je ispričao kako su zarobljenici autobusima dovažani pred hangar na Ovčari gdje su ih batinali u špaliru te kako su pred iskopanom rupom formirali streljački vod i pobili oko 260 ljudi.

Štuka je na slobodi zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu gdje je svjedočio protiv drugih zločinaca optuženih za Ovčaru te je i sam priznao cijeli niz zločina, od kojih je jedno bilo i ubojstvo Jean-Michela kojem je pucao u zatiljak. Posmrtni ostaci Jean-Michela još uvijek nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.

“To nije tvoj rat, ne radi se o tebi. Ostavi da sami to riješe”, govorila je Lyliane svom sinu prije nego što je otišao na ratište, očito sluteći najgori scenarij, koji se na kraju i obistinio.

“Uvijek si mi govorila da slijedim svoje ideje…”, rekao joj je Jean-Michel. Očito ih je i slijedio, pretpostavimo, vođen iskrenom namjerom da pomogne jednom narodu u nevolji. Zbog toga je taj Francuz u upečatljivom zelenom ogrtaču postao jedan od značajnijih simbola Vukovara. (vijesti.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Fojnički Hrvati: Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu.

Objavljeno

na

Objavio

Fojnički Hrvati obilježili su jučer, 13. studenog, još jednu tužnu 25. godišnjicu okrutnog ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici. Na pragu samostana ratne 1993. bez ikakva povoda ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog, piše Večernji list BiH.

S Čengićem su bila još trojica pripadnika navedene postrojbe Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Tadašnji Vrhovni sud u Sarajevu ubojicu fojničkih fratara Miralema Čengića osudio je na 11 godina zatvora, a trojici njegovih pomagača izrekao kaznu od po šest mjeseci. Čengić je odležao tek dio kazne jer su ga više puta pomilovali bošnjački politički čelnici te je odavno na slobodi.

Najbliže otkrivanju nalogodavaca bilo se prije osam godina kada je u samostan Duha Svetoga došao bivši zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH Hasib Mušinbegović. On se tada ispričao franjevcima za zločin, ali je isto tako u razgovoru za naš list rekao kako su četvorica pripadnika njegove postrojbe toga dana, 13. studenog 1993., bili izuzeti iz njegova zapovjedništva. Krenula je obnova postupka koja do današnjeg dana nije dala nikakvih rezultata. Tko je naredio zločin, ni danas se ne zna. Ipak, vjere za ostanak u Fojnici ne nedostaje. – Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu. Stoji samostan i stoji Bosna – poručio je gvardijan fojničkog samostana fra Miro Relota na misi u povodu 25 godina od ubojstva dvojice franjevaca.

Misu je u prepunoj crkvi, uz članove obitelji ubijenih svećenika, predvodio fra Žarko Relota iz Hrvatske uz koncelebraciju 20-ak svećenika iz Lepeničke regije. Relota je kazao da mu je povjeren iznimno težak zadatak, da su osjećaji jaki te da je ovo prilika za vaganje svake izgovorene riječi.

– Žrtva poginulih fratara zadužila je sve one koji žive u ovim krajevima jer će nastaviti odzvanjati kao i poruka koju su svojim životima posvjedočili ubijeni fratri, a to je poruka da nam je ovdje mjesto i kad je najteže ne želimo otići – istaknuo je fra Žarko.

Osvrnuo se i na posljednji istup pokojnog gvardijana u medijima kada je rekao da je kao fratar dobrodošao bilo gdje u svijetu, ali da se, ipak, u Bosni, najbolje osjeća.

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari