Pratite nas

Kronika

GRABOVICA JE OTVORENA HRVATSKA RANA

Objavljeno

na

Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.

Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije “Neretva ’93” koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Gornjeg Vakufa do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu.

Sve se to odvija u jeku priprema za “Prvi bošnjački sabor” (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.

Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme “Bošnjacima” (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje “Dobre Bošnjane” svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili “Muslimanima”, oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u “Bošnjake”, što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: “Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na samome “Saboru” čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u “oslobađanje Gruda i Širokog Brijega” – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku (“Prvog bošnjačkog sabora”) trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).

Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom “Saboru” otvoreno i bez kompleksa govorilo.

Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).

Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik “Armije BiH” Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom. Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.

Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.

Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.

General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.

Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…”

(Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)

Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).

Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

“Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC ‘Firule’ u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.”

(Vidi: Isto; “Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”; istaknuo: Z.P.)

Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika “Armije BiH”, ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin.

Bivši zapovjednik “Armije BiH Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen “zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici”, ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa.

No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefera Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav “jedinice ‘Zulfikar’ do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine”.

Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije “Neretva 93”, pri čemu je “Armija BiH” pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija “Neretva ’93” nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)

U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.

Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…

Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?

Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.

A pravda? Gdje je pravda?

Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Pomozimo u izgradnji kapelice u Srbu

Objavljeno

na

Objavio

Gospićko-senjska biskupija, potaknuta vjernicima katolicima iz Srba, koji su 1995. kao izbjeglice doselili iz Bosne i Hercegovine, pokrenula je projekt izgradnje kapelice u Srbu za njihove vjerske i sakramentalne potrebe.

U tom pogledu Biskupija je do sada učinila slijedeće: kupila zemljište u naselju, naručila projekt kapelice koji je sada u završnoj fazi pred dobivanje građevinske dozvole.

Prema projektantskom troškovniku radovi na izgradnji kapelice koštali bi 1.500.000,00 kn.  Za nasu Biskupiju koja jos uvijek sanira ratom razrusene crkve i  kapelice, a tu su i drugi vazni projekti  u Biskupiji, ovaj iznos premašuje njene mogucnosti u zatvaranju financijske  konstrukcije.  Želja  nam  je  da  ova  mala zajednica vjernika  u Srbu dobije sto prije kapelu, kako bi u njoj mogla  slaviti otajstvo sv. mise. Ispod kapelice predvidjeli smo  i dvoranu gdje ce se moći okupljati u raznim vjerskim prigodama i slavljima: krštenja, prve pričesti, krizme i ostalim drustvenim dogadanjima.

Povijesno mjesto Srb pripada zupi Boricevac koja je u II. sv. ratu, u proljeće 1941. pretrpjela velika ljudska i materijalna stradanja i razaranja. Njihove kuće, crkva, župni stan su spaljeni i razoreni.  Svi vjernici  katolici ove župe, njih oko dvije tisuće, morali su napustiti svoja  stoljetna  ognjišta,  i  na  žalost  jos do  danas  njihovi  potomci  to  pravo  povratka  nisu ostvarili. Mještani sela Ivezici, njih 37, nisu se uspjeli spasiti, svi su pobijeni i bačeni u jamu, kod Brotnje, na Dabinu vrhu. Godine 2017. izvršena je njihova ekshumacija i pokopani su na katoličkom groblju u Boričevcu.

Znajući svu tešku prošlost i stradanja ove župe, radujemo se povratku katolika na ove prostore  i molimo  stoga  sve  vjernike  i  ljude  dobre  volje  da prema  svojim  mogućnostima pomognu ovoj maloj zajednici vjernika u Srbu da u što skorije vrijeme dobiju svoju crkvu.

Novčana sredstva možete uplatiti na žiro racun; Gospicko-senjske  biskupije, Senjskih zrtava 36, 53000 Gospic.

Kunski: PBZ HR78 2340 0091 3103 1023 0

Devizni ; HR 78 2340 0091 310310230, SWIFT  PBZGHR 2X.

Svim  darovateljima,  u ime  Gospicko-senjske  biskupije  i  u ime  vjernika  katolika  u Srbu, od srca zahvaljujem na svakoj vasoj donaciji.

Biskup, mons. Zdenko Križić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Presuda protiv Stjepana Mesića: Lagao je o čekovima iz Australije

Objavljeno

na

Objavio

Na Općinskom sudu u Splitu potvrđeno je da je Mesić lagao o australskim čekovima, da nije predao čekove Zakladi za djecu Hrvatske ni bolnici u Gospiću, piše Hrvatski tjednik.

“Mesić je prvo na sudu lagao da je je novac dao Zakladi  za djecu Hrvatske, a kad su iz te Zaklade odgovorili da to nije istina, rekao je da je ček predao Franji Tuđmanu da ga on preda supruzi Ankci Tuđman”, navodi HT.

Stoji to u presudi u kojoj je bivši predsjednik Stipe Mesić tužio novinara Slobodne Dalmacije Josipa Jovića zbog tekstova o Mesićevim o čekovima iz Australije.

Naime, kako je potvrđeno na ovom Sudu, Mesić nije predao čuvene čekove iz Australije ni bolnici u Gospiću pa ni Zakladi za djecu Hrvatske kao što je to ranijih godina tvrdio, a da priča bude do kraja nevjerojatna Mesiću su problem u ovom procesu stvorili čak i njegovi svjedoci, prenosi Maxportal

Jović je u tekstu objavljenom u srpnju davne 2013. godine napisao:

“Pritisnut dokazima australske organizacije HDZ-a o čekovima vrijednim pedeset tisuća dolara sakupljenih donacijama iseljenika za obranu domovine, koje je Mesić devedesetih stavio u džep, i s druge strane nepostojanjem potvrde tamo gdje ih je trebao položiti, najprije je tvrdio kako ih je predao Dunji Zlojić, tajnici Gojka Šuška.

Ona je na te tvrdnje uzvratila tužbom pa se on onda sjetio kako je čekove uručio predsjedniku Sabora Žarku Domljanu, koji se opet toga ne sjeća, da bi na kraju u najnovijoj verziji, prozvan od Ive Banca, jednostavno ustvrdio kako je čekove izgubio.”

”Na večeri u Hrvatskom klubu u Sydneyju 1992. godine, predsjednik tog društva Nikola Grubišić dao je ček na 50 tisuća australskih dolara Stjepanu Mesiću. To je bio novac prikupljen u korist Hrvatskoga nacionalnog fonda koji je imao račun u Villachu u Austriji, na koji se slao sav novac prikupljen iz dijaspore. No, taj novac tamo nikad nije došao”, svjedočila je svojedobno Ina Vukić na suđenju Joviću zbog teksta o australskim uplatama bivšem predsjedniku.

”Ček uručen Mesiću nikad nije položen na račun. Svih me ovih godina mučilo pitanje kako je bilo moguće unovčiti ček na 50 tisuća australskih dolara za obnovu Banskih dvora ako je bio namijenjen za račun Hrvatskoga nacionalnog fonda”, svjedočila je Vukić koja je 1992. godine bila politička tajnica HDZ-a Sydney.

Radi li se u ovom slučaju o ratnom profiterstvu te hoće li na reagirati državne institucije sada kada je priča dobila i sudski epilog ostaje za vidjeti, a važno je podsjetiti da  po hrvatskom zakonu (NN 57/11) kaznena djela ratnog profiterstva i djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, ne zastarijevaju, piše Maxportal.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari