Pratite nas

Kronika

GRABOVICA JE OTVORENA HRVATSKA RANA

Objavljeno

na

Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.

Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije “Neretva ’93” koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Gornjeg Vakufa do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu.

Sve se to odvija u jeku priprema za “Prvi bošnjački sabor” (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.

Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme “Bošnjacima” (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje “Dobre Bošnjane” svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili “Muslimanima”, oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u “Bošnjake”, što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: “Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na samome “Saboru” čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u “oslobađanje Gruda i Širokog Brijega” – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku (“Prvog bošnjačkog sabora”) trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).

Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom “Saboru” otvoreno i bez kompleksa govorilo.

Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).

Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik “Armije BiH” Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom. Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.

Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.

Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.

General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.

Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…”

(Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)

Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).

Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

“Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC ‘Firule’ u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.”

(Vidi: Isto; “Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”; istaknuo: Z.P.)

Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika “Armije BiH”, ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin.

Bivši zapovjednik “Armije BiH Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen “zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici”, ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa.

No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefera Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav “jedinice ‘Zulfikar’ do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine”.

Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije “Neretva 93”, pri čemu je “Armija BiH” pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija “Neretva ’93” nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)

U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.

Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…

Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?

Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.

A pravda? Gdje je pravda?

Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Daruvaru održana komemoracija trojici poginulih hrvatskih policajaca

Objavljeno

na

U Daruvaru je održana  komemoracija trojici poginulih hrvatskih policajaca, koji su prije 28. godina stradali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Komemoraciji su bili nazočni  brojni građani, ali i  predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, te  brojnih javnih institucija, među kojima su bili i  Željko Prša, zamjenik glavnog ravnatelja policije i izaslanik ministra unutarnjih poslova i glavnog ravnatelja policije, Jakov Bukvić, načelnik Policijske uprave Bjelovarsko- bilogorske, Dinko Tandara, pomoćnik ministra i izaslanik ministra hrvatskih branitelja, brigadir Dražen Ressler, izaslanika načelnika Glavnog stožera OSRH, Vanada Cegledi, zamjenica gradonačelnika Grada Daruvara i Zdravko Vladanović, izaslanik predsjednice Republike.

Te su noći, 20. srpnja 1991., na ulice Daruvara izašle dvije ophodnje iz policijske postaje. U jednoj su bila tri policijska službenika srpske nacionalnosti dok je u drugoj  bio Hrvat, te po jedan pripadnik talijanske i češke  nacionalne  manjine.  Trojica odmetnutih policijskih djelatnika, srpske nacionalnosti, na ulici, u mraku, s leđa su ubili svoje kolege s radnog mjesta i odmah pobjegli na privremeno okupirani teritorij i nastavili sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku.

Nikada nisu procesuirani i dalje su na slobodi, iako se dobro znaju njihova imena.

Tko može i smije zaboraviti žrtvu koju su za dobrobit ovoga grada, ali i hrvatske države položili Miroslav Polak, Ivan Rončević i Robert Žili te još 21 poginuli policajac iz Daruvara i trojica koji još nemaju groba, od preko sedam stotina smrtno stradalih samo iz ovog kraja? Stoga se danas s ponosom, ali i tugom prisjećamo njihove žrtve, bez koje ne bi bilo ni današnje Hrvatske – rekao uz ostalo izaslanik hrvatske Predsjednice Zdravko Vladanović te dodao da su ovi branitelji i hrvatski domoljubi branili suverenitet i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, da im se za njihovo junaštvo i žrtvu divi cijeli svijet, kao što se primjerice divio, što također ne smijemo nikada zaboraviti, i Antonu Kikašu 1991., kada je pod okriljem mraka hrvatskim braniteljima dovozio prijeko potrebno naoružanje. Bila je to moćna snaga, bez obzira na žrtve. U svemu tome ne smijemo zaboraviti ni stradanja u susjednom  Pakracu i Lipiku, ali ni prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, koji nas je vodio do pobjede – kazao je Vladanović,

Mladen Pavković.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HSP: Bugojanci i njihove obitelji moraju dobiti svu moguću zadovoljštinu!

Objavljeno

na

Objavio

U subotu je u Zmijavcima obilježena 47. obljetnica operacije Fenix i stradanja pripadnika Bugojanske skupine, skupina hrabrih Hrvata koji su 1972. godine vratili se iz Australije   s ciljem i namjerom da skinu veliko srpski i komunistički jaram sa hrvatskog naroda. Nažalost nisu uspjeli, jer su okolnosti bile takve, Jugoslavija je još bila prejaka, a hrvatski narod nespreman na još jednu veliku žrtvu nakon iskustava iz 1945.! Bili su  to danas slobodno možemo reći prvi branitelji  i preteče branitelja u Domovinskom ratu, vitezovi koji su posijali sjeme nade.

Oni bi da nije nas koji poštujemo njihovu žrtvu, da nije Stipana Ivkošića bili zaboravljeni,  a sljedbenici krvavog maršala bi ih proglasili teroristima, ne zato što njima tako misle, nego zato što na taj način žele održati komunističku supermaciju u Hrvatskoj, koja je činjenica što god mi  mislili o tome.

 Da je to tako vidimo i iz sadašnjeg stanja u Hrvatskoj  gdje i branitelje iz Domovinskog rata sile mraka hoće ocrniti, prikazati parazitima, a Domovinski rat proglasiti „građanskim ratom“, kako bi  nas svojevrsne “čuvare neovisne hrvatske” maknuli iz procesa odlučivanja i lakšeg povratka u nekakve balkanske asocijacije. Nećemo im to dopustiti,  jer ni u Domovinskom ratu, ni u Operaciji FENIX  Hrvati, nisu ratovali za svoje  osobne interese, pozicije ili sinekure već za  HRVATSKU, nezavisnu, slobodnu i suverenu.

Za hrvatsku Hrvatsku!

Porazna činjenica po nas je da smo obranjeno u ratu prepustili kojekakvim kriptokumunistima kojima je Hrvatska samo sredstvo za osobne probitke,  i lagodan život na grbači hrvatskog naroda. Od današnje  hrvatsko-srpsko-klijentelističke koalicije na vlasti tražimo i zahtijevamo  da se bojovnicima iz skupine Fenix oda dostojno i priznanje i poštovanje  njihovoj žrtvi i spremnosti poginuti za sveti cilj. Da im se da zadovoljština, i moralna i simbolička, jer ONI SU POGINULI ZA HRVATSKU!

Tražimo utvrđivanje istine,  želimo znati kako su svi pripadnici   skupine Fenix završili svoj ovozemaljski život i gdje su  sahranjeni, kako bi njihova rodbina, prijatelji i poštovatelji imali mjesto na kojem će  zapaliti svijeću, položiti cvijeće i pomoliti se za pokoj njihovih duša.

U ime HSP-a  nazočnima se obratio Drago Marković (Video), član predsjedništva  Hrvatske stranke prava  koji je s izaslanstvom položio cvijeće i zapalio svijeće. Skup je nastavljen uz kulturno-umjetnički program lokalnih KUD-ova iz Imotske krajine i Hercegovine.

Ured za odnose s javnošću HSP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari