Pratite nas

Razgovor

Povjesničar Hrvoje Mandić: Zločin u Grabovici je klasični primjer etničkog čišćenja duboko unutar teritorija pod nadzorom ABiH

Objavljeno

na

Zločini A BiH nad civilima hrvatske nacionalnosti u selu Grabovica, dogodio se 8/9 rujna 1993.godine u sklopu napadne operacije Armije BiH poznate pod nazivom „Neretva ’93“.

“Kako je riječ o naseljenom mjestu koje se nalazilo duboko unutar teritorija koje je tada kontrolirala Armija BiH, u ovom slučaju ne može biti riječ ni o kakvom “incidentu na crti bojišnice”, nego o klasičnom primjeru etničkog čišćenja duboko unutar teritorija pod nadzorom A BiH”, ističe povjesničar Hrvoje Mandić iz Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH u razgovoru za HRsvijet.

Kada je i kako počela operacija Neretva ’93 i koji su njeni osnovni ciljevi?

-Prije svega u vrijeme izvođenja napadne operacije ABiH pod nazivom „Neretva ’93“ imao sam samo šest godina. O navedenoj operaciji mogu samo govoriti iz pozicije profesionalnog povjesničara, isključivo na temelju činjenica i analize dostupnih ratnih dokumenta.

Ovoj odluci su prethodile političke odluke muslimanskog političkog vodstva na čelu s ratnim vođom Muslimana-Bošnjaka Alijom Izetbegovićem kao i odluke sa savjetovanje vrha A BiH u Zenici 22. kolovoza 1993.godine na kojem su sudjelovali isključivo zapovjednici iz reda muslimanskog (bošnjačkog) naroda.

Nedvojbeno je da su temeljni ciljevi operacije bili prodor prema Mostaru, Čapljini i Stocu, te eliminacija HVO, odnosno stavljanje HVO-a pod potpunu podčinjenost A BiH što je bilo u potpunoj suprotnosti s ranije potpisanim sporazumima.

Također je nedvojbeno da je ova napadna operacija A BiH pokazatelj da je tadašnji bošnjački političko-vojni u potpunosti prigrlio ratnu opciju, odnosno odlučio zagospodariti prostorima koji su po tadašnjim prijedlozima MZ trebali ući u sastav hrvatskih provincija u BiH.

U vrijeme trajanja hrvatsko – muslimanskog rata crte bojišnice između A BiH i VRS su bile mirne pa je A BiH većinu snaga povukla s tih crta bojišnice i usmjerila ih na crte bojišnice sa HVO-om. Poznati su brojni primjeri suradnje A BiH i VRS, posebno na tadašnjem hercegovačkom ratištu.

Notorna je činjenica da su u ljeto 1993. godine današnji “mirotvorac” Safet Oručević, zajedno s bivšim oficirom JNA i generalom Armije BiH Arifom Pašalićem, dogovarao s Ratkom Mladićem “zajednički izlazak na Neretvu i sve do Neuma” kao i stvaranje “srpsko-muslimanske hercegovačke regije”, uz tvrdnju da Muslimani u Mostaru “sa Srbima mogu i hoće da žive, a s Hrvatima ne mogu i neće.”

Safet Oručević, odnosno tadašnje muslimansko političko i vojno vodstvo u Mostaru, mjesecima su plaćali Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u djelu Mostara pod nadzorom HVO-a. Navodno su Srbi povremeno tukli i više nego je bilo plaćeno uz opasku da “oni časte” – valjda u ime “antifašizma” te bratstva i jedinstva “naših naroda”.

Radi utvrđivanje povijesne istine koja je neophodna da bi Hrvati i Bošnjaci, kao konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, mogli stvarati suživot predlažem zajedničku znanstvenu konferenciju hrvatskih, bošnjačkih i međunarodnih povjesničara, kao i istaknutih sudionika iz vremena rata kako bi došli do što realnije slike o svemu što se događalo u vrijeme hrvatsko – muslimanskog (bošnjačkog) rata.

U sklopu te operacije A BiH je počinila brojne zločine. Možete li nabrojati zločine A BiH učinjene u sklopu operacije „Neretva ’93“ s posebnim osvrtom na zločine u Grabovici i Uzdolu čije godišnjice obilježavamo ovih dana?

-Sve te zločine je pratilo etničko čišćenje, a navest ću samo veće zločine: Orlište, Trusina, Doljani (Stipića livada), Grabovica, Mostar, Konjic, Jablanica, Uzdol u Hercegovini i poglavito Bugojno u Bosni u ljeto 1993. godine. Poznati su i zločini ABiH na Hrvatima u Zenici, Vitezu, Travniku, Kaknju kao i u drugim mjestima Središnje Bosne.

Grabovica je po svemu ipak posebna. Bio je to, detektivskim rječnikom rečeno“ gotovo savršen zločin“. Riječ je o zločinu koji se dogodio duboko u dubini teritorija kojeg je kontrolirala A BiH.

Poubijani su civili hrvatske nacionalnosti – svi stanovnici sela Grabovice. Slučajno su ostali živi samo dva dječaka, braća Zadro koji su se u vrijeme zločina uspjeli sakriti. Dakle, nije riječ ni o kakvom “incidentu na crti bojišnice”, nego o klasičnom primjeru etničkog čišćenja duboko unutar teritorija pod nadzorom A BiH.

Iz svih dokumenata A BiH vidljivo je da su za taj zločin znali svi nadređeni zapovjednici kao i bošnjački politički vrh a to je sve sakriveno od očiju javnosti od leševa koji su nestali do medijske i pravosudne blokade. Već odavno je o zločinu nad Hrvatima u Grabovici sve poznato, ali nema ni optužnice, a kamo li presude. Slično je i s Uzdolom.

Da li su činjenice o zločinu u Grabovici poznate sudu u Haagu i domaćim sudovima?

-Ako sam kao mladi povjesničar došao do ovih činjenica, nema razloga da do njih nisu mogli doći strani i domaći istražitelji. Jesu li do njih došli ili nisu i zbog čega te činjenice nisu uzimane u obzir kod procesuiranja ratnih zločina, po osobnoj ili zapovjednoj odgovornosti, nije mi poznato. Moj cilj bio je utvrditi činjenice relevantne za povijest kao znanost.

Poznato je da su brojni istražitelji tužiteljstva BiH prikupljali dokumentaciju o zločinima i da su cijeli timovi istražitelja prebrali i dio arhiva HVO-a koji se nalazi u Republici Hrvatskoj. Kakvi su rezultati njihovih istraživanja?

-Koliko je meni poznato oni u predistražnim i istražnim radnjama nisu pokazivali nikakav interes za zločine A BiH nad Hrvatima nego su ciljano i selektivno tražili dokaze protiv pripadnika HVO-a. Rezultate takve kampanje vidimo posljednjih godina pred pravosudnim organima u BiH.

Zbog čega nisu tražili dokaze za zločine A BiH nad Hrvatima?

-Vjerojatno su takav nalog dobili od svojih nadređenih, a zbog čega nisu uopće tražili dokumentaciju o zločinima A BiH nad Hrvatima problem je odnosa politike i pravosuđa. Odgovor na ovo suštinsko pitanje treba dati pravosudni sustav Bosne i Hercegovine kao i političke strukture u Bosni i Hercegovini. Naravno, i međunarodni mentori koji se desetljećima bave pravosuđem u BiH.

Dio optužbi dužnosnika HR HB i pripadnika HVO-a rađen je na temelju transkripata iz Ureda Predsjednika RH Tuđmana. Možete li to komentirati?

-Kao povjesničar ništa ne komentiram, to je zadaća politologa te društvenih kritičara. Mogu samo navesti činjenicu da su transkripti iz Ureda predsjednika RH Tuđmana objavljeni i dilani selektivno a ne cjelovito zbog čega se na tako iznesenim transkriptima ne može steći cjelovit uvid o ulozi predsjednika RH Franje Tuđmana i Republike Hrvatske vezano za rat u BiH.

Pored toga nisu objavljeni transkripti iz ureda Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića koji bi uz transkripte prvog hrvatskog Predsjednika dali više svjetla na sve što se događalo u ratu 1991.-1995.

Istina, javnosti su dostupni transkripti Ratnog Predsjedništva BiH ali je odnos središta političke moći prema njima sasvim oprečan od odnosa prema djelu transkripata iz Ureda prvog hrvatskog predsjednika.

Dakle, za ukupnu i znanstveno utemeljenu ocjenu, morati ćemo sačekati objavu i danas nedostupnih dokumenata. Tek tada moći ćemo donijeti kvalitetnu i samoodrživu prosudbu.

M.Jurković/hrsvijet.net

 

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

 

 

25. obljetnica pokolja Hrvata u Grabovici

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Objavljeno

na

Objavio

ARGUMENTI Propusti hrvatske države u odnosu prema Haškom sudu

O radu Haškog suda i njegovom utjecaju na hrvatsku državu bilo je riječi u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija, 16. siječnja, čiji su sugovornici bili profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović, novinarka Višnja Starešina i predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac.

Profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović je na pitanje o tome ima li štete za Hrvatsku od haških presuda, rekao da nitko iz Hrvatske nije pravomoćno osuđen, ali brojni segmenti odluka su nepovoljni.

Primjerice, nitko nije odgovarao za razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, a nalogodavci tih zločina su iz Srbije.

Upozorio je također da su u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima porušeni brojni pravni standardi. Zaključio je da je Haški sud zapravo politički eksperiment koji je – propao.

Djelovanje KOS-a na štetu Hrvatske

Novinarka Višnja Starešina je naglasila da je ovakvo stanje posljedica djelovanja struktura KOS-a: One su postigle da se političkom analizom haških presuda redefiniraju uzroci rata i sudjelovanja u tom ratu. Dobija se slika da je u RH bio građanski sukob, da se Srbi pobunili zbog svojih povijesnih sjećanja i da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, iako to nije pravno tako rečeno.”

Derenčinović je upozorio na još nešto: Prvotnom optužnicom predmet Vukovar je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob. Pojednostavljeno, agresija koja podrazumijeva involviranost Srbije. Kasnije je to maknuto uz optužnice. Naime, čak je i hrvatsko pravosuđe, u nekim postupcima u Hrvatskoj, sve što se dogodilo prije međunarodnog priznanja, proglasilo unutardržavnim sukobom. Haški sud je samo slijedio tu praksu.” 

Dodao je da su suci Haškog tribunala u brojnim slučajevima iskazivali određenu kreativnost. Činili su to, primjerice, u definiranju dopuštene zone granatiranja vojnih ciljeva od 200 metara ili slučajeva udruženog zločinačkog pothvata, koji se ne spominje nigdje u Statutu Suda.

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac podsjetio je da je u haškim postupcima srbijanska strana tražila čak i urudžbene brojeve zapisnika iz Hrvatske, a iz Srbije su u Hrvatsku stizali samo dokumenti sa zacrnjenim podacima. K tome su iz Ureda predsjednika Mesića u Haag predavani brojni tajni i važni hrvatski dokumenti.

Na pitanje je li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi rezultat nesnalaženja, nonšalancije ili djelovanja bivših struktura, Miljavac je upozorio: Članovi Komiteta iz Kockice su odnijeli sve dosjee o suradnicima u Beograd. Svi ti ljudi se mogu aktivirati, bilo zbog ucjene bilo zbog toga što vole to raditi i ta struktura još uvijek djeluje. Naravno, s početkom i tijekom Domovinskog rata se pomalo primirila, a sada se čini da se pomalo opet aktivira na različitim područjima, od umjetnosti do politike. Nove obavještajne službe su aktivirale neke ljude, koji imaju i po sedamdeset godina, i sigurno je da će tu još neko vrijeme biti problema.”

Ucjene hrvatskih elita

Komentirajući proces koji se na osječkom sudu u odsutnosti vodi protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića, Starešina je primijetila potpunu odsutnost medijske javnosti. “Zašto? Zato što general Vasiljević ima sve dosjee hrvatske elite iz svih struktura društva. To je ogroman manipulativni materijal koji se kontinuirano koristi u svrhu pritisaka na Hrvatsku.”

Prof. Derenčinović je zaključio podsjećanjem da su predmeti protiv hrvatske šestorke u Bosni i Hercegovini proglašeni međunarodnim sukobom. Međutim, predmeti protiv jedinice El mudžahid proglašeni su unutarnjim sukobom, iako su njeni članovi dolazili izvan Bosne i Hercegovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari