Pratite nas

Kolumne

‘Hitler je htio svijet bez Židova’, Vučić je htio, i učinio, Srbiju bez Hrvata, bez Albanaca, bez Muslimana

Objavljeno

na

Veličanstvena je bila, što je i razlog da se proučava u vojnim školama, ta vojna pobjeda Hrvatske Vojske nad velikosrpskim agresorom, u vojno redarstvenoj akciji Oluja, kojom je oslobođena gotovo četvrtina okupiranog hrvatskog teritorija.  Svake godine na dan njenog spomeniranja, i zaslužnog obilježavanja pokazuje se i potvrđuje sve čišćom, sve opravdanijom, sve legalnijom te iznad svega pobjedničkom.

Druga, poražena velikosrpska, strana  na dan memoiranja i predavanja „Oluje“ hrvatskoj budućnosti na trajno čuvanje i obilježavanje, pokazuje ogromnu nacifašističku dimenziju načertanijskog osvajačkog ekspanzionizma, kojeg se ni nakon tako sramnog poraza velikosrbi, od kojih su neki na vlasti, ne odriču. Potvrđuje se stara spoznaja kako Srbi za svoje vojne poraze, a ne zna se ni za jednu pobjedu, okrivljuju uvijek pobjednike. Pa možda i razumljivo, jer jedino okrivljujući pobjednika priznaju poraz.

A kako je hrvatska „Oluja“ pobjedila ostatke nacizma i fašizma kojeg su velikosrbi čuvali i njegovali pod zvjezdom petokrakom, ta pobjeda Hrvatske Vojske označila je i kraj Drugog svjetskog rata u Europi. Time je velikosrbima poraz bolniji, i nikad ga neće preboliti, jer više nemaju partizanskih kapa koje bi im skrivale  nacizam,  fašizam i četnizam.

I zato su još brutalniji prema hrvatskoj pobjedi, jer ih je politički ogolila i pokazala svijetu tko su i što su.  Svake godine uoči tog, ne samo hrvatskog već i europskog pa i svjetskog velikog dana, o kojem se uči u vojnim školama svijeta, iz velikosrpskih političkih jazbina u kojima se u titulama predsjednika i premijera, ministara i vojskovođa skrivaju poraženi četnici, koji su po Hrvatskoj četnikovali za vrijeme okupacije hrvatskog tetitorija, sve više zaudara nacifašistički smrad pred kojim demokratski i slobodni, civilizirani i mirnodopski narodi svijeta začepljuju nos.

U sramoti vojničkog poraza obilježenog i predajom cijelih vojarni sa naoružanjem, i bježancijom koju nije uspio zaustaviti ni poziv hrvatskog Predsjednika da ostanu, ovogodišnju 23. obljetnicu „Oluje“, i njen veličanstven  vojnički uspjeh, kojeg krasi vojna čistoča pobjednika, tadašnji vođa poraženih četnika, a današnji srpski predsjednik bez kokarde na glavi opisao je olujnu operaciju oslobađanja okupiranih hrvatskih prostora riječima: „Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”.

Kada dokazani četnik govori o Hitleru, on govori o sebi i svom hitlerizmu kojeg je provodio cijelo vrijeme na okupiranim hrvatskim prostorima. Hitler je htio svijet bez Židova, četnički vojvoda, današnji srpski predsjednik  je ne samo  htio već i učinio Hrvatsku bez Hrvata na okupiranim prostorima. To kazuje da je četnički nacifašizam na hrvatskom teritoriju u svojim krvavim planovima i realizacijama nadmašio i Hitlerov nacizam.

Zbog toga se srbijanski predsjednik, Šešeljev suradnik u zločinima, tako rado i referira na Hitlera koji mu je uzor u politici istrijebljenja pojedinih naroda. A o četničkoj strahovladavini zločina, ubijanja, silovanja, progona i etničkog čiščenja Hrvata na hrvatskim okupiranim teritorijima zna srpski predsjednik Vučić, budući da je redovito posjećivao te prostore sa kojih je u ćetverogodišnjoj okupaciji bio istrgao i spalio  svaki hrvatski spomen i znak.

Taj nekažnjeni srpski zločinac kreator je, i supočinitelj, zajedno sa svojim četničkim vojvodom Šešeljom strašnih zločina nad Hrvatima i njihovim svetinjama. Okupirani hrvatski prostori bili su prije „Oluje“, u vrijeme njegove hitlerovsko četničke diktature zločina najčišči srpski teritorij. Teritorij koji je želio, i učinio bez Hrvata na hrvatskoj zemlji.

Hitler je htio svijet bez Židova, kaže aktualni srbijanski predsjednik, no taj isti ondašnji četnik a današnji predsjednik,  htio je Srbiju bez Hrvata, i to je napravio. Htio je Srbiju bez Albanaca i to je bio učinio, sve dok se za Kosovare nije zauzela Svjetska zajednica. Htio je genocidni srpski entitet u Bosni i Hercegovini bez Hrvata i Muslimana, i to je napravio. Ono što taj zločin čini još strašnijim je činjenica da ga je svijet, kao genocidni entitet, i priznao.

Gdje su danas,  srbijanski predsjedniče,  Hrvati iz Srijema, Vojvodine s Kosova dok je tim dijelom vladala tvoja  četnička zločinačka vojska s kokardom na glavi. Nema ih i nema im traga.

Danas ih ne bi bilo  i na okupiranoj hrvatskoj zemlji da nije bilo „Oluje“  Hrvatske pobjedničke vojske. Ne žali šešeljevac Vučić  za otišlim Srbima iz Hrvatske,  on žali jer ih nije uspio trajno naseliti  na Kosovo.  On žali što su se vratili prognani Hrvati na svoja ognjišta na oslobođenoj hrvatskoj zemlji.

Stoga, kada aktualni srbijanski predsjednik  govori o Hitleru  to je znak da nacizam nije pobijeđen u velikosrpskoj politici. A to je dovoljna poruka europskoj zajednici da pokrene jednu političku Oluju i zauvijek pobijedi ostatke hitlerizma u Srbiji.

„Hitler je htio svijet bez Židova“, Vučić je htio i učino Srbiju bez Hrvata, bez Albanaca, bez Muslimana. Kakva je razlika u tim naci ideologijama. Nikakva.

Ono što je opasnost za svjetski mir i budućnost Sjeverna Koreja i Islamska Republika Iran, to je za ovaj europski dio Vučićevo nekažnjeno četnikovanje.

 Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari