Connect with us

Vijesti

Hitrec: Haaška pljuska Hrvatskoj

Objavljeno

on

Vrućine i pljuskovi, jednu je pljusku dobio i francuski Macron, ali se nije skljokao. Drznik osuđen na dva mjeseca, sada barem znamo koliko stoji jedna pljuska. Oštećeni se ipak pojavio na skupu G 7 koji okuplja sedmoricu veličanstvenih, premda bi za ovaj svijet bilo bolje da postoji G 10 s uključenom Rusijom, Kinom i Indijom.

No sada jest kako jest, G 7 je transatlantska krema, stigao i Biden koji vraća Ameriku u multilateralu, a iskrcao se u pratnji vojske Sjedinjenih Država, što vidljive što nevidljive. Zapad se sjedinjuje u strahu ne toliko od Rusije i Srbije, koliko od Kine i njezina puta svile, nimalo svilenog, pa smišlja novu strategiju da ne bi u budućnosti doživio Tiananmen u europskim i američkim gradovima. Srbiju sam spomenuo samo karikirano, premda baš njezina nezažljivost može biti povod za neki, nedajbože, veći sukob. Ne će valjda, ondje više nema zločinaca, kao ni u cijelom srpskom svetu.

Svi su osuđeni u Haagu, ako prije nisu umrli, Haag više i nije Haag nego Mehanizam, pomalo sprema kovčege (još je jedan slučaj u tijeku), ostali koji su ubijali, silovali i palili slobodni su ljudi i uvježbavaju srbijansku vojsku. Jadni, stari Mladić osuđen je na doživotnu robiju, premda je samo radio svoj posao, kako drže u Banja Luci i Beogradu. Možda je malo pretjerao u Srebrenici, ali se u Hrvatskoj ponašao razborito i profesionalno, zaključili su također u Mehanizmu ili u nekoj drugoj mehani, ako su stradali hrvatski gradovi i hrvatski ljudi, nije to neki grijeh, Hrvati se ne računaju. Da su mehaničari uzeli u obzir Mladićeva divljanja po Hrvatskoj, mogao je dobiti dvije doživotne kazne – i u tomu je trik.

Jedna doživotna može se s vremenom, kada bude sve zaboravljeno, nekom plemenitom gestom ipak pretvoriti u vremensku, a to će se i dogoditi ako stari Mladić doživi. Moguće je, bit će smješten u elitni zatvor, s dobrom medicinskom njegom. Ili se Mladiću nije sudilo za zločine u Hrvatskoj zato što su se Hrvati obranili, pa čak i prešli u napad. Mehanizam smatra da je Mladiću kazna već to što u Hrvatskoj nije uspio, pa se zato tim dijelom njegova lika i djela nisu bavili.

Eto, pravda je zadovoljna (zadovoljena), jadni stari Mladić je žrtvovan da bi republika srpska živjela, odnosno da bi se Srbija proširila na velik dio Bosne i Hercegovine, te uz malo bombardiranja opet stala na noge lagane i bacila oko na drugo oko, to jest treću “srpsku državu“ Crnu Goru, a ići će i dalje sve dok tzv. međunarodna zajednica ne progleda, kasno kao i uvijek. Je li na skupu G 7 bilo razgovora o balkanskim predjelima? Navodno jest. Kad god u povijesti razgovora o tom području nije bilo, loše je završilo, ne mislim samo na sarajevski atentat. Onaj drugi, beogradski atentat ovih je dana opet u fokusu, poradi 150 obljetnice rođenja Stjepana Radića (11. lipnja) koju je Hrvatska seljačka stranka obilježila na veličanstven način, valjda u nekoj samoborskoj birtiji, bez nazočnosti medija i u epidemiološkom broju – Beljak plus tri haesesovca, s velikim razmakom, to jest odmakom od Stjepana Radića.

No dobro, HSS je otišao (odveden je) u povijest, završile su ondje i mlađe stranke sklone samoubojstvu. Poseban je slučaj podosta drevne partije, sljednice KP pod imenom Socijaldemokratska partija, pred čijom su grobnicom nedavnih dana paljeni lampaši. Ostati na političkoj pučini bez ideologije, isto je kao ostati bez jarbola, jedra i kormila, a to se u bližoj budućnosti lako može dogoditi i suparničkoj stranci navodno desnoga centra, koja se za sada drži ploveći na staroj slavi iz doba stvaranja moderne hrvatske države i glasovima birača iz manjih sredina do kojih teško stižu informacije, ali i oni se već pitaju kako to da jedna hrvatska stranka ne može i ne će koalirati s drugom ili trećom hrvatskom strankom, a hoće sa srpskom. Tako se vraćamo do Radića i njegova nesretnog eksperimenta s hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je završila hrvatskom neslobodom i beogradskom salvom metaka iz Račićeva pištolja.

Pustimo to, za sada. Ima Hrvatska i drugih briga. Ona s covidom je donekle manja, čak i znatno manja, ljudi se raspustili kao mala djeca i sjede na trgovima kao golubovi. Pa kako su djetinjasti, misle da je virus zauvijek nestao i sve više njih odbija cijepljenje, vide uz to da cjepiva imaju nuspojave pa ne žele riskirati. Da se takva situacija izbjegne i što više ljudi bude “procijepljeno”, postoji više načina. Barem dva, mrkva i batina.

Mrkva: cijepljenik dobiva album sa sličicama nogometaša, a svaki stoti ulaznicu za jednu utakmicu Euronogometa. Može se besplatno dijeliti pivo, možda uz pivo kakav hamburger ili ćevapčići, pa besplatni jednodnevni izleti na more ili jezera itd. Druga je mogućnost batina, u kombinaciji s prvom – ekipa upada na svadbe i cijepi sve koji nemaju potvrdu. Ili čeka pred pučkom kuhinjom, a kada se gladni okupe – s njima u covid autobus. Treće: policija skuplja po ulicama necijepljene i odvodi ih na izolirani otok gdje stručnjaci rade na preodgoju neodgovornih. Nakon deset dana svi će neodgovorni izjaviti da žele cjepivo, bilo kakvo, može i protiv tetanusa. Može i ono povučeno iz prodaje jer su se u bočicama našli neki sastojci koji se nisu trebali naći. I prije svega, ugasiti društvene mreže, budući da šire informacije koje normalni mediji skrivaju. A to da se cijepe djeca, malo me je kosnulo. Sada roditelji imaju novi adut: “Ako ne budeš dobar/dobra, vodit ću te na cijepljenje.”

Dvadeset hrvatskih godina Diane Glasnove

Usprkos svemu, živnuo je život, ima koncerata ili će ih biti, u kazališta može više ljudi (baš kada sezona završava), zacvrkutali festivali i festivalčići kojih imamo više nego pučanstva, a održavaju se napokon i predstavljanja knjiga u dvoranama. Jedna se knjiga izdvaja, tekstovi novinarke Diane Glasnove tiskani u knjizi “Mojih dvadeset godina novinarskoga rada u Hrvatskoj”. Dvojezična knjiga, bugarska i hrvatska. Glasnova je glavna urednica glasila Bugarske zajednice u Hrvatskoj “Rodna riječ”, tajnica Hrvatsko-bugarskoga društva u kojemu je i potpisnik ovih redaka, pa je bio red da i ja nešto kažem na promociji knjige, otprilike ovako: ”U Zagrebu postoji Muzej prekinutih veza u koji bi se mogla smjestiti priča o prekinutoj vezi Hrvatske i Bugarske u vrijeme komunističkih režima kada su gotovo nestale uspomene na bliskost hrvatskoga i bugarskog naroda. Nakon stvaranja moderne, demokratske Hrvatske, dvije su se stare, dotično prastare europske države prisjetile koliko su u ne tako davnoj prošlosti bile povezane i prijateljski surađivale.“

Diana Glasnova: Hrvati su najplemenitiji narod na svijetu!

U tom plemenitom poslu velike su zasluge Diane Glasnove koja je osvijetlila mnoge kulturološke i povijesno-političke detalje ne samo hrvatsko-bugarskih odnosa, nego istraživanjem arhiva i novim spoznajama pridonijela i hrvatskoj povijesnoj znanosti koja se teško oslobađa krivotvorina jugoslavenske historiografije. Glasnova nije imala tih hemunga, hemunga još živih i u hrvatskoj politici, njezin je glas bio baš slobodan, njezin pogled na zbivanja u Hrvatskoj imao je draž objektivnoga promatrača, pogled izvana, s tim da je vrlo brzo razumjela kamo je dospjela i kakve sve silnice djeluju na hrvatskoj sceni.

U knjizi se nalaze stotine i stotine imena, znatno više od tisuću godina povijesti koliko traje bugarska država u raznim oblicima, slobodna i carska, pod jarmom, zatim Bugarska rediviva u vrijeme kada se iz Zagreba i Strossmayerova Đakova oduševljeno pratio pokret za oslobođenje od Osmanlija, a nakon što se to zbilo Hrvatska je primala mlade Bugare u svoj visokoškolski sustav. U emotivnom sažetku bugarske povijesti, napisu pod naslovom “Prisjetimo se, narode”, Glasnova se otkriva kao strastvena bugarska patriotkinja, što je u Bugarskoj valjda prirodno, u Hrvatskoj pomalo arhaično. Evocira autorica i bugarske tragedije, od srednjega vijeka i više no jezovita događanja kada je bizantski car Bazilije II. dao oslijepiti četrnaest tisuća Samuilovih vojnika, preko vješanja Vasila Levskog u novijoj povijesti, pa do 1945. kada su komunisti u jednoj noći likvidirali cijelu bugarsku vladu i tri regenta malodobnoga cara Simeona II., te generale, pukovnike, a potom i novinare, naravno. Usporedbe s hrvatskom situacijom i istim rukopisom nije potrebno pojašnjavati, s tim da Bugari taj događaj evociraju Danom zahvalnosti i poštovanja prema žrtvama komunističkoga režima. Pisanjem o djelovanju i bilješkama bugarskoga veleposlanika u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Mečkarova, Diana Glasnova na temelju dokumenata rasvjetljava i stanje u ratnoj hrvatskoj državi sa spoznajama o nimalo idelanom, nametnutom partnerstvu s Nijemcima i posebno otvorenom zazoru i prijeziru Rafaela Bobana prema esesovcima i njihovim ljubiteljima.

Osobito je zanimljiva već podosta poznata saga (barem nekima) o hrvatskoj mornarici na Crnom moru, sa sjedištem u Varni. Zapovjednik jednoga broda bio je Fedor Božidar Mažuranić, praunuk bana Ivana Mažuranića. Veze, i to rodbinske, obiteljske veze glasovite obitelji Mažuranić s Bugarskom datiraju od vremena kada se Alka Mažuranić, sestra Ivane Brlić Mažuranić, udala za bugarskoga diplomata Nestorova.

U komunističkoj Jugoslaviji Bugari su nepoželjni, ako se izjašnjavaju kao Bugari – čekaju ih progoni i logori poput onoga u Gerovu, gdje su se nad Bugarima iživljavali oznaški sadisti, što je opisala jedna od žrtava, Blagorodna Božinova, a Glasnova citira najpotresnije stranice neljudskih mučenja. Teror je u stvari počeo već 1944. kada je Kominterna “riješila” makedonsko pitanje, koje i danas, kako znamo, izaziva strasti, osobito u tumačenju Zorana Milanovića koji nas je uspio na trenutak posvađati s Bugarskom, a netko bi mu trebao objasniti priču o sendviču i Tuđmanu, vrlo upućenom u geostrategiju.

Ima i lirskih trenutaka u toj knjizi. Nikola Mašić slika impresivnu Dolinu ruža u Bugarskoj, premda ondje nikada nije bio, piše Glasnova o bugarskim opernim pjevačima među kojima je hrvatska publika posebno voljela Marijanu Radev, nenadmašnu Carmen, o bugarskim kiparima i drugim umjetnicima, o omiljenosti Ivana Zajca u Bugarskoj. Negdje pri kraju knjige odulji je tekst posvećen Ivanu Vazovu, patrijarhu bugarske književnosti koji je za života bio slavljen u Bugarskoj kao nitko poslije. Nobelovu nagradu nije dobio, kao ni Ivana Brlić Mažuranić, što nas također na stanovit način povezuje. Prva zemlja koja je prepoznala Ivana Vazova bila je upravo Hrvatska, njegove pjesme prevode u realnom vremenu, takoreći, Šenoa i Harambašić, potom prozu prevodi Fran Gundrum Oriovčanin. Mladi Ivan Goran Kovačić, tada još samo Ivan Kovačić, napisat će uoči rata da je Vazov simbol bugarskoga duha.

Diana Glasnova je dio toga duha, ona piše stilom vrhunskoga novinara, razumljivo, pošteno i inteligentno, na onoj granici gdje publicistika dodiruje književnost, kao što je već pokazala u knjigama o bugarskim vrtlarima u Hrvatskoj, te u djelu “Ratnici milosrđa”.

Vukovci i hrvatski jezični standard

Naslov je to opsežnoga (gotovo 900 stranica) znanstvenog djela dr. Nataše Bašić, s podnaslovom Hrvatski u srpskohrvatskom tijesku. (Naklada Fakulteta hrvatskih studija, urednik Mario Grčević). Sjajna jezikoslovka s polemičnim nervom, napisala je antologijsko djelo koje postaje neizostavnom lektirom za svakoga tko želi ući u sve pore ove teme, najsloženije u novijoj povijesti hrvatskoga jezika i jezikoslovlja te i danas rađa prijeporima, kako kaže autorica u uvodnoj Riječi čitatelju. Sažimanje na kratak osvrt u okviru ove kolumne bilo bi nekorektno prema velikom trudu i znanju uloženom u knjigu, pa sam se odlučio na prikaz u nekoliko nastavaka. Danas samo o uvodu, gdje se razvija povijest “nenaravnih dodira hrvatskoga sa srpskim jezikom” (citat) od austrijskih i austro-ugarskih pokušaja na području Vojvodine do jugoslavenskih napora da se hrvatskom jeziku oduzme identitet nasilnom srbizacijom, s krajnjim ciljem da se Hrvati pretvore u “Srbe Rimskoga zakona”, njihov jezik u srpski južnog izgovora. Vuk Karadžić (potican od Kopitara i Miklošića) bio je još vučić (ha) prema hrvatskim vukovcima (hijenama) koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeće razarali hrvatski jezik, poglavito Maretićev kulturocid skupa s Broz-Ivekovićevim rječnikom. Zanemarena je, namjerno, cijela hrvatska književnost, a kao temelj uzet “okamenjeni jezik pučkih umotvorina”.

Nataša Bašić nabraja šest naraštaja vukovaca, od 19. stoljeća do danas kada nisu nestali, naprotiv. U prvom su dva Brlića i Augustinović, u drugom Đuro Daničić, Budmani, Kušar i Zore, u trećem i najuspješnijem Tomo Maretić, Ivan Broz, Franjo Iveković i Mirko Divković, u četvrtom Milan Rešetar, Petar Skok, Musulin i Boranić, u petom (sada već u komunističkoj Jugoslaviji) Ivan Brabec, Hraste i S. Živković. Najistaknutiji vukovci šestoga naraštaja su Dubravko Škiljan (pokojni) i još aktivna (dabome) Snježana Kordić, s tim da se “vukovski tragovi mogu naći i u Gramatici hrvatskoga jezika objavljenoj 2005. autora Josipa Silića i Ive Pranjkovića”.

Da, tragovi su i dalje vidljivi, tragovi agresije koja traje skoro dva stoljeća i ne jenjava, o čemu svjedoči i nedavna (bez obzira što je neslavno propala) deklaracija ili tako nešto o nekom zajedničkom jeziku. S tim u svezi, čitam u hrvatskom dnevnom tisku razgovor sa srpskim piscem Basarom koji kaže da su pisci (većina) barabe, slažem se, da je Milošević samo ispunjavao “projekte Dobrice Ćosića i ostalih idiota iz one Akademije”, da Handke radi budalu od sebe, Srbi ga vode ko mečku po vašarima, slažem se, ali onda isti taj pisac otkriva da je potpisnik peticije o zajedničkom jeziku, doduše preko volje jer je jasno kao dan da je riječ o istom jeziku. I tako se spušta mrak, dočim se potegne jezik. Jedan jezik, jedan narod, jedna država, jedan vođa.

Ako je tako, jasno kao dan, mogao je intervjuist pitati zašto su onda Srbi ubili dr. Šretera. Ne spominjem Šretera slučajno. Naime, dr. Nataša Bašić posvetila je knjigu “Vukovci i hrvatski jezični standard” uspomeni na hrvatskoga mučenika, humanista i dobrotvora, ubijenog 1991. U Domovinskom ratu zbog hrvatskoga jezika.

I dodatno moje pitanje: što će i čemu će onda srpski Dnevnik na HTV-u, kako se iz nekih medija doznaje? To jest da je u pripremi, pozor, sad.

Kao što rekoh, o impresivnoj knjizi N. Bašić još ću pisati u sljedećim kolumnama. Nadam se da vas je i ova crtica zaintrigirala.

Euro nogomet

Igraj moja Hrvatska, ali i koji pogodak ne bi bio na odmet. Hrvatska nije klečala ni prije ni za vrijeme utakmice s Englezima. Još smo tu, do finala ima još dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari