Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka

Objavljeno

na

Temperature ispod plus deset, ujutro ispod nule, dovoljno da moj mladi, petnaestogodišnji automobil odbija paliti od prve, pa i od treće, tinejdžer jedan svojeglavi. Tek kad mu zaprijetim da ću ga prodati, nevoljko proradi. Ne zna da ga nitko ne će kupiti, jer ne postoji agencija za zlorabljene aute. A što je sve taj prošao u životu, bolje i ne govoriti.

Dobro, i ja sam mu sličan, osim po starosti. Ako mi ujutro ne naliju barem tri kave, ne pokrećem se. Čitam novine, ali ništa ne razumijem, osim da su se skupljačima otpadaka pridružili skupljači potpisa, volonteri koji će jednoga dana i sami postati predsjednici. Na štandu u omanjem gradu nutka me jedan od njih da potpišem za gospođu o kojoj ništa ne znam, vidim da nitko ne potpisuje pa postajem oprezan. Volonter me je prepoznao, čak zna naslov jedne od mojih knjiga. I ne samo to. Kaže mi: „Gledao sam i Vaše „Drugove Glembajeve“ u „Jazavcu“. Baš mi je žao što ste poslije skrenuli.“ Da sam malo skrenuo, znam i sam, ali ispostavilo se da misli na politiku. Da sam skrenuo tamo gdje se nije nadao. No sada bih valja, potpisom za gospođu ljevičarku mogao ispraviti grijehe.

Odlazim udesno, s pomiješanim osjećajima. Pa u rečenom kabaretskom komadu sedamdesetih prošloga stoljeća ja sam ismijao komuniste na vlasti do nevidljive granice poslije koje se javljaju tajne službe, što gospodin volonter očito nije razumio. Nije važno, daleka je to prošlost, a gospođa Yu sada želi financirati samo nogometni klub, zapelo je oko Kumrovca, no nije velika šteta jer je štafetu preuzeo Obersnel u Rijeci pa će „Galeb“, valjda kao hrvatska kulturna baština, biti ipak obnovljen. Rijeka, grad kulture u kojoj već sedamdeset godina Hrvati žive pod terorom jugokomunista i ne zna se kada će biti oslobođeni. Crvena riječka krpica lepršat će na jarbolu „Galeba“, bit će leba i kolača, nostalgičnih slika i projekcija kao podsjetnik na vrijeme kada je najveći zločinac naših naroda i narodnosti pušio cigaru premazan svim mastima, hoću reći uljima protiv sunčevih zraka.

Neka omladinka tumačit će turistima povijest dvadesetoga stoljeća. U stariju povijest ne će zalaziti jer ondje ima svačega, a ionako je sve više-manje mitomanija. Možda će pozvati u goste i kojeg profesora s odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izbor je velik, može se birati između Nevena Budaka, Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića a vjerojatno bi se još našlo, premda je i to dovoljno da se studenti na ispravan način suoče s hrvatskom prošlošću. Može se rečenima pridružiti i kolumnistica koja je nedavnih dana osjećajno pisala o nekoj svojoj profesorici. Izabrala je, tada još mlada, temu o kralju Tomislavu, a profesorica joj je rekla da se ne bavi mitologijom i preporučila studentici da piše o hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Glede Mudroslovnog fakulteta u slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu: o njemu sam već pisao, a i još ću. Pisao sam ne tako davno, kada je izbačen akademik Mislav Ježić, no tada nisam znao koliko je dubok i širok progon neistomišljenika onih koji sada vladaju tim fakultetom, oligarhije zaostale u (onom) vremenu. Da su stvari otišle daleko, čitam u prilogu dnevnoga lista, prilogu posvećenom Sveučilištu. Toliko daleko da je dekanica Vlahović-Štetić (nepravomoćno) osuđena na Općinskom sudu u Zagrebu poradi zlostavljanja (mobbing) prof. Ante Čovića. Oglasio se i Hrvatski sveučilišni sindikat kojemu je također prekipjelo, pa iz sindikalnoga nabrajanja vidim da su se na udaru uprave FF-a našli „brojni djelatnici Filozofskog fakulteta“ – uz akademika Ježića i akademik Krešimir Nemec, te još sedam profesora, među njima i jedan emeritus.

Eto tako. Pročulo se, sve manje studenata se upisuje, odlaze na Hrvatske studije ili tko zna kamo. Vidjevši da je vrag odnio šalu, Mudroslovni fakultet je mudro ukinuo prijemne ispite na kojima su se nekoliko godine budućim brucošima davale mozgalice. Nisam prezadovoljan, prijemni ispiti uopće, ne samo na FF-u, i nisu tako loša stvar ako se uzmu u obzir „uspjesi“ đaka na državnoj maturi, ali i stotinu puta potvrđena istina da iz srednjih škola izlaze polupismeni mladi ljudi bez općega obrazovanja. Ne svi, ali dosta, previše njih. Zašto je tako, ta bi nas analiza mogla odvesti u bunare školstva u koje ne želim zalaziti, kao što i pretjerano dug štrajk nastavnika ima više lica i naličja.

Dok ovo pišem (nedjelja je, zadnji dan studenoga) štrajk još traje, djeca u blizini kuće u kojoj živim igraju se na potoku, ne znaju što bi sa sobom, roditelji su nervozni i od prvotne potpore štrajkačima ne ostaje mnogo. Jesu li nastavnici zakinuti? Jesu. Moraju li zato školska djeca ispaštati? Ne moraju. Je li državna vlast trebala drukčije reagirati? Da. U Ustavu nešto piše o pravu na obrazovanje, koliko se sjećam. Pa je nakon deset dana štrajka trebalo poduzeti što je trebalo – zabraniti štrajk, ali istodobno sugerirati Vladi da nastavi pregovore i dovrši ih u razumnom roku i na razborit način. Tako se ponaša država koja drži do sebe i Ustava. Infantilno je stalno govoriti da su djeca najvažnija, a nastavljati s beskrajnim bitkama na skliskom brvnu, dok se mališani, kako rekoh, igraju na potoku u prohladnim, sivim danima ko rođenim za učenje. Zato će imati tek nekoliko dana praznika u proljeće, i sjedit će u školi po nesnosnim vrućinama svršetkom lipnja. Ma bravo. Reforma školstva ide dalje, ako se ovako nastavi ići će i do kraja srpnja.

Orban u Baranji, ustani bane

Imamo svakakve susjede, osim onih iz pakla još mnoge iz limba. Da susjedi iz pakla nisu prestali lagati i krasti (nakon što su devedesetih okupirali i ubijali) govori vijest da su pokrali novac sa „sukcesijskog“ računa na kojemu je bila lijepa svota, pa nestala. Zapadni susjed sada je pak sam od sebe priznao da je varao oko arbitraže. BiH Komšić otrovno opanjkava Hrvatsku gdje stigne. No, što je sa sjevernim susjedom, dotično Mađarskom? Njegujemo s njom dobre odnose, hrvatska manjina u Mađarskoj ima samoupravu, imaju Hrvati u Pečuhu i svoje kazalište, a ni mađarska manjina u Hrvatskoj nema se na što potužiti. Idila. Dijeli nas Drava, ali ta nestašna rijeka najednom kod Donjeg Miholjca skreće prema jugoistoku, bez vidljiva razloga. Između nje i Dunava pojavljuje se Baranja. Zatim se pojavi i Orban u Osijeku, pa u dvosmislenom, ali ne baš tako dvosmislenom da ne bi bio smislen, zapravo kaže da je Baranja bila i bit će mađarska pokrajina. Ne poteže pitolj, sve se može mirno riješiti unutar europske obitelji.

Orban je, znači, izložio mađarske teritorijalne pretenzije na dio države koja se zove Republika Hrvatska. Nije to izgovorio na nekom gazimestanskom skupu, nego u mirnom razgovoru, onako orbanovski šarmantnom, je li, kao u Kalmanovoj „Grofici Marici“. Smisao je isti. Uz to je stalno spominjao i Slavoniju, ali nekomu priglupom kao što sam ja nikako nije bilo jasno jesu li rečene pretenzije usmjerene i prema Slavoniji, jest, toliko je taj slavonski dio bio zakukuljen i zamumuljen u mutne rečenice. S hrvatske državne strane nije bilo reakcije, tek kao u opereti „Zemlja smiješka“. Zapeo mi je za oko neki kolumnist koji se pita zašto suverenisti nisu reagirali. Pa jesu li samo „suverenisti“ zaduženi za to, ili suverena HR u cjelini?

Kad sam već pri susjedima, jako mi je žao što nismo susjedi s Bugarskom (a bili smo u vrijeme hrvatskih kneževina i srednjovjekovnoga Hrvatskog kraljevstva koje valjda spada u mitologiju). Nacionalna zajednica Bugara u Hrvatskoj primjer je (ima ih još pozitivnih) kako jedna manjina cijeni zemlju u kojoj živi i kako se na najbolji način brine za svoj identitet. I kako mirno, pribrano i uporno radi na kulturnom mostu koji spaja Bugarsku i Hrvatsku (ispod mosta je Srbija). Da je tako svjedoči i književni most koji je proslavio desetu obljetnicu zbornikom „Most od riječi“. Taj je most začet istodobno kada i prve ideje o Pelješkom, a pionir je u tom pothvatu predsjednik zajednice Bugara, Raško Ivanov. Tako su počeli, uglavnom zrakoplovni letovi između Sofije i Zagreba s putnicima književnicama i književnicima (via Vienna) . U zborniku je zastupljeno, u vrlo dobrim prijevodima, nas sedmero iz Hrvatske i isto toliko književnica (književnika) iz Bugarske. Eto, i Strossmayer bi bio zadovoljan, bez obzira na druge neke njegove ideje koje su se pokazale katastrofalnima.

Slobodan Praljak

Vidim da se Generalski zbor prisjetio 29. studenoga 2017. kada je general Slobodan Praljak ispio otrov u haaškoj sudnici. Inače, za one mlađe i neupućene, taj se datum, 29. novembar, naveliko slavio u komunističkoj Jugoslaviji, te nije slučajno odabran za izricanje presude Praljku. Izravno je odabir datuma govorio da hrvatskom generalu sude i presuđuju oni koje je nestanak Jugoslavije gadno rastužio pa se osvećuju. Silni predočeni dokumenti i knjige koje je Slobodan Praljak napisao da razjasni ratna zbivanja u BiH, dotično istinu o njima, nikoga u Haagu nisu zanimali. Bio je unaprijed osuđen. Riječ je o pravosudnom ubojstvu koje je za posljedicu imalo samoubojstvo čovjeka koji je do časti držao više no do svoga života.

Dresirana medijska klatež u Hrvatskoj, na krilima presude, zauzela je „službeno stajalište“: Slobodan Praljak je osuđeni ratni zločinac, pa o njemu i po njemu možemo kako hoćemo, a hoćemo. Indoktrinirali su tako i dobar dio javnosti. Što kažu povjesničari? Ne znam dovoljno. Samo znam da jedan istaknuti hrvatski političar iz devedesetih, ali i poslije njih, priprema opsežnu knjigu (knjige) s tisućama stranica i tisućama dokumenata o Herceg Bosni u ratu, nakon čega će biti razvidna prljava uloga koju su imale strane sile, i europske i prekomorske, kao i perverzne igre moći koje su Hrvate stajale gubitka vlastite republike u BiH, a Praljku oduzele život.

Apsurdistan

Na televiziji se pojavila emisija pod tim nazivom, ali ju nisam dospio pogledati. Umjesto toga, a kao mogući prilog, ispričat ću vam priču jedne gospođe koja je pošla u gradsko komunalno poduzeće jednoga velikog grada. Trebala je neku informaciju. Na porti pita portira gdje može dobiti obavijest koja joj je potrebna, portir ju pošalje na treći kat, bez lifta. Gospođa pronađe vrata na koje je upućena, kadli na njima piše: “Sa strankama kontaktiramo samo preko porte.“ Žena ipak pokuca na vrata i uđe, vidi da ljudi u sobi igraju neku zanimljivu igricu. Jedan ili jedna podvikne: „Jeste Vi nepismeni, pa što piše na vratima! Samo preko porte!“ Konsternirana gospođa izađe i ode kući.

Pa kad se pitate može li Hrvatska bolje, odgovor je da ne može. Hrvatsku u raljama (uz još štošta) drži birokracija kojoj je dobro, koja se zabavlja pakosteći „strankama“. Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka. S tim u svezi (iz onoga vremena) uvijek se sjetim Dubrovčanina s kojim sam radio u novinama početkom osamdesetih. Taj je smislio kako napakostiti birokratima. Ako je trebalo donijeti deset „uvjerenja“, on je na stol iskrcao iz torbe – devet. Birokrat se ozario i trijumfalno zaključio da nedostaje još jedan papir. Tada je moj Dubrovčanin izvadio iz torbe deseti i pokvario birokratu cijeli dan.

Advent

Zagrebački je Advent postao senzacijom. Gužve su već sada senzacionalne, baš kao u Dubrovniku ili Splitu ljeti. Srećom da je Sava navodno plovna samo do Siska, a i to kada su viši vodostaji, inače bi negdje kod Hipodroma pristajali kruzeri. Zagrepčani su presretni, tramvaji ne će voziti u centru, kupovat će orašare i doma razbijati orahe za božićne blagdane. Sve je u znaku Orašara, na ledu i na kazališnim binama. Novoga „Orašara“ u HNK uspio sam premijerno vidjeti, podosta čarobno i lepršavo, slatko. Cukreno, što bi rekli stari Zagrepčani. Dan poslije zapaljena svijeća na Manduševcu, uz pjesmu „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Udba za sada šuti, onako kartuzijanski. Ljudi troše što su zaradili tijekom godine, crni petak slijede bijele nedjelje u kojima blagajnice moraju raditi jer tako žele strani vlasnici robnih kuća. Država im ide na ruku, pa i ona je u vlasti stranaca, a ne stranaka. Gotovo nitko više ne spominje Došašće, samo Advent.

Severina

Još jedan biser hrvatskoga sudstva, ne i prvi. Već je jednom izbio skandal kada je dijete oduzeto majci i predano ocu, stranom državljaninu, mislim da se radilo o Talijanu. I što sada? Valjda postoji još jedna, viša instanca, koja će reći kako vele Dalmatinci – vratite dite materi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kako je Sloba Smodlakine ‘sokole’ pretvorio u ‘zečeve’

Objavljeno

na

Objavio

Da smo društvo opterećeno svim vrstama trauma koje postoje jasno je i političkim slijepcima. No, da parafraziram Frica Krležu: ni med traumama ni pravice.

Na fejsu strši jedno jednostavno pitanje: “Zašto Srbi imaju pravo na traume od prije 78 godina, a Hrvati nemaju pravo na traume koje su se dogodile prije 28 godina i kasnije?”. Na to pitanje je, međutim, još davno odgovorio Antun Gustav Matoš referirajući se na hrvatska legendarna izdajstva i urođena poltronstva. Mogli bi započeti od Zvonimirove kletve. Možda je ipak bolje uzeti neki noviji primjer. Ono što se dogodilo 7. prosinca 2007.g. Tog je dana “demokratska, antifašistička u suštini projugoslavenska Hrvatska” skočila od zadovoljstva na svoje rahitične nožice. Lišen je bio slobode Ante Gotovina, ratni pobjednik, čovjek koji je 5. kolovoza 1995.g. stavio konačnu točku na hrvatsku državnost. Tadašnje Šeksova nadahnuta krilatica “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” je razveselila, štoviše razgalila duše naših progresivnih “antifa”, JNA penzionera, orjunaša, jugo-nostalgičara i petokolonaša. Osjećali su u zraku blaženu sigurnost. Dolijao je…! Haag će “zabiti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države”, kako je to kasnije bila proročanski napisala novinarka Jutarnjeg prije izricanja drugostupanjske presude. Od tog 7. prosinca 2007.g. karta je krenula sve “kriptokomuniste” tako da su prvostupanjsku presudu dočekali kao očekivanu kaznu onima koji su se drznuli dirnuti u njihovo “bratstvo i jedinstvo”.

Unatoč razgaljenosti osuđujućom presudom generalu, sama kazna od 24 godine robije nekako im se činila kao truli kompromis. No tu je i drugostupanjski sud pa im je ostala još uvijek živa nada kako je moguće i povišenje kazne. E, ali onda je došao sudac Theodor Meron. On je 19. listopada 2011.g. bio izabran za predsjednika Suda za bivšu Jugoslaviju. Zahvaljujući baš njemu drugostupanjska presuda je šokirala sve te razgaljene “kriptokomuniste”. Donesene su oslobađajuće presude za oba generala i to tako da su tri suca bila za oslobađanje i nadglasali ona dva koja su bila za osuđujuće presude. Bila je to pobjeda 3:2 ili pobjeda u “produžetku”! Dovoljno se prisjetiti mase ljudi koji su dočekali generale u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ispunjeni iskrenom radošću.

Međutim, bila je to istodobno i doživotna trauma za sve “kriptokomuniste”, orjunu, antife i razne EU poltrone. Naime, dok je pobjednički general Gotovina bio nesklon životu u blizini šarmantne “ljepotice” Carle del Ponte, raspisana je bila za njim potjernica uz sirenski zov od pet milijuna kuna tko ga “odcinka”. Ni Cinkarna Celje nije mogla konkurirati hrvatskim judama u borbi za jackpot od pet milja. Zlobno ću se prisjetiti te parade izdaje, mržnje, lakomosti i želje da se jednim udarcem ubiju dvije muhe. Prodati  Gotovinu, i k tome još za gotovinu. Bivši “najdugovječniji” Tuđmanov ministar Mate Granić tada se, na pitanje što bi napravio da vidi na ulici Antu Gotovinu, diplomatski “izvukao” rekavši: “Kad bih vidio umirovljenog generala Antu Gotovinu odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega informirao, a zatim i Antu Đapića (čiji je savjetnik u to doba bio). Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu kad kažu da se ne nalazi u Hrvatskoj”. Koji rašomon u glavi našeg Očenašeka. Mesić je generale Gotovinu i Markača prisilno umirovio, a Sanader organizirao harangu i potjeru za Gotovinom. A Mate im vjeruje i vjeruje…

Klasična izdaja nečinjenjem

Vječni svjedok protiv studenata 1971.g, a kasnije i svjedok u Haagu protiv hrvatskih generala, Žarko Puhovski bio je partijski rezolutan: “Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud” (haški !!!)… Danijela Trbović, ocvala zvijezda HRT-a, bila je moralna i principijelna: “Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja jer zakon treba poštivati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, ali ako bi mi dali novac, 10% bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi donirala”. Sanja svraka iz udruge B.A.B.E. tada je izjavila: “Prijavila bih ga bez razmišljanja”. Kao da je netko od nje tražio da razmišlja! “Što se tiče nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi… to bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende…”. Međutim, legendu koju sigurno naša Sanja podržava je drug Tito. Mi pak, pomoću Istanbulske konvencije, podržavamo našu Sanju i futramo je našom lovom. Spomenimo samo kako ni Danijeli Trbović “ljubav” za gotovinom od Gotovine nije nikada naškodila na HRT-u. Vjerojatno joj je kod zadnjeg promaknuća i pomogla kao jednoj od prvoborkinja za gotovinu od Gotovine. Vesnin brat Zoran Pusić je tada, na pitanje bi li “odcinkao” Gotovinu, izjavio: “Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu, Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari…”.

Prijavili bi ga bili i Radimir Čačić, Damir Kajin, Ingrid Antičević-Marinović… Geneza izdaje u Hrvata je dugačka, još od Kralja Zvonimira pa do odlaska “gusaka u maglu”. Kada su Gotovina i Markač zajedno osuđeni na 42 godine zatvora hrvatska politička elita izdajnički je čkomila i mučala, jadna i prestrašena od jedne haške bleferice. Klasična izdaja nečinjenjem.

Izdaja do izdaje. Jučer, danas, sutra… Recimo ona od 20. studenog 1918.g. na splitskoj rivi. Evo kako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka dočekao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije: “Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagoslovljen bio čas kad vas vidjesmo. Blagoslovljena vam svaka stopa bila!”. “Nepobjedivi sokoli” su, onako usput rečeno, “popušili” brojne bitke i ratove – od Kosovske bitke pa nadalje. Jedinu pravu bitku koju su dobili je Cerska bitka od 16. do 19. kolovoza 1914.g, kad su srpske snage, pod vodstvom Stepe Stepandića, pobijedile austrougarske snage oko planine Cer. Ali za orjunaša Smodlaku oni su bili “nepobjedivi sokoli”. Dana 20. studenog 1918.g. on im se bestidno i poltronski uvlačio, a 7. prosinca 2007.g. mi smo izdali čovjeka  koji je ponizio “nepobjedive sokole” u zadanom roku od četiri dana. Potrpali su se na traktore i otperjali Slobi. Na Vrhovnom savjetu obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.g. “nepobedive sokole” pohvalio je i sam njihov vođa Slobodan Milošević: “Pobegli su kao zečevi, a sad traže da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što su izginuli držeći liniju”. Tako je Sloba Milošević ušao u povijest, između ostalog, i po tome što je Smodlakine “sokole” pretvorio u “zečeve”.

No, u jednoj stvari čak je i Milošević pokazao više karaktera od naše političke elite. Nije lovio svoje generale po Mesićevom “regionu” i Europi kako bi ih poslao u Haag, a sve da bi se uvukao Carli del Ponte. Stoga je drugostupanjska presuda Gotovini i Markaču na istoj razini s Olujom jer bez te tijesne i dramatične odluke Oluja bi danas iz usta naših petokolonaša bila predmet opće sprdnje – kao nastala je na genocidu prilikom osvajanja Knina. Ne bi imalo nikakve veze što je čak i po presudi iz Haaga bilo utvrđeno da je u toj vojno-redarstvenoj akciji poginuo slovom i brojem – jedan srpski vojnik.

I hrvatski vatrogasci spremaju se na štrajk. Po njihovom mišljenju deset milijuna kuna godišnje za gašenje požara premalo je. To je zapravo novac bačen u vatru.

Malo sam zbunjen oko prosvjeda…

Štrajk prosvjetara je uspio. Jedan portal je zabunom napisao da se radilo o masonskom štrajku umjesto masovnom. Bojim se da je ono prvo bliže istini. Naime, nešto zbunjuje. Među stotinama parola, transparenata i poruka, nisam vidio ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak! Hrvatski specijalitet. Ministrica je dobra, “naša”, zadovoljni smo s njom, ali Ministarstvo i Vlada su loši. Rezultati petog PISA testiranja su “sramotni i poražavajući”. Pokazuju kolika je nepismenost naših mladih. U PISA testiranju sudjeluje 78 zemalja. Po čitalačkoj pismenosti bolji smo od Mađara (vjerojatno zato što još nisu “pročitali” Orbana), Rusa, Talijana, a u matematici su iza nas Izraelci. Nino Raspudić se čudi “mutavosti” Talijana i Izraela. I u “znanosti” smo bolji od Izraela. Ako su oni do sada dobili 163 Nobela, koliko smo tek mi dobili usprkos “sramotnoj i poražavajućoj nepismenosti”. Da smo glupi, opće je poznato. Ali da su Židovi sa 163 Nobela gluplji od nas, e to ipak neće ići! Eto zašto nije u protestu ni spomenuta naša ministrica. Očajni smo, ali smo po obrazovnom “svetom pismu” ispred Rusa, Talijana, Islanda, Mađara, Luxembourga… Sad sam malo zbunjen –  jesu li ti, već danas opjevani, protesti bili masovni ili masonski…?

Kaže moj teniski partner profesor Žukina da su ga nakon PISA testiranja povremeni napadi ludila prošli. Sada su redovni.

U Kulturnom centru Novog Sada gostovao je “hrvatski istoričar” Hrvoje Klasić. “Istoričar” se još jednom na tribini “obračunao s prošlošću” pod klasičnim kriptokomunističkim naslovom: “Hrvatski istorijski revizionizam – suočavanje ili obračun s prošlošću”. Dakle, profa s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu odao je Srbima dobro čuvanu tajnu: “Devedesetih godina u Hrvatskoj je stvarana atmosfera veličanja NDH, tada je uništeno tri milijuna knjiga na ćirilici i ekavici”. Još se profa pohvalio da za svoja predavanja ne bira “ciljanu publiku” nego da ide po “celoj” Hrvatskoj i sve što govori na tribinama, govori i svojim studentima. Svaka čast našem “istoričaru” na “hrabrosti”. Rođak Mike Špiljka genetski je predodređen za brojanje. Kao i legendarni Mika koga su dugo morali uvjeravati da u Jasenovcu nije pobijeno 700.000 tisuća Srba nego da se ta brojka kreće oko 86.000 kako Srba tako i Hrvata, Židova i Roma. Iako danas neki ozbiljniji historiografi tvrde da je i ta brojka komunistička fikcija, naš Hrvojica bubne “tri miliona” knjiga. Ni jedna više ili manje, i to pred “ciljanom publikom”.

Već sam napisao da su Židovi dobili 163 Nobelove nagrade. Dokaz je to da su pametan narod ma što tko mislio o njima. Naime, i u Izraelu postoje njihovi Klasići, Jakovine i Markovine koji pred “ciljanom publikom” dokazuju da 16 milijuna Židova terorizira 300 milijuna Arapa koji samo žele svoju zemlju, mir i odlazak 16 milijuna Izraelaca – u more. Dobro ste pročitali – u more, a ne na more. E, kad se izraelski rođaci Mike Špiljka, nakon tribine u Damasku i Teheranu, odluče vratiti u Izrael na granici ih dočeka ugodno demokratsko iznenađenje. Carinik im priopći da su izgubili izraelsko državljanstvo i da se mogu vratiti odakle su došli. Kad jednog dana Hrvatska bude imala 163 Nobela možda tada i Hrvateki skuže neke stvari.

Imao sam klijenta Jimmyja Petričevića, košarkaša visokog dva metra i dvanaest centimetra koji je igrao i za reprezentaciju Juge. Studirao je Jimmy u SAD-u i 1971.g, u razgovoru za neki fakultetski bilten, neoprezno rekao da devizni režim nije pravedan za Hrvatsku. I ništa više. I vraćajući se iz SAD-a u Zagreb bio je direktno iz zračne luke i odveden u zatvor. Zloglasni komunistički tužilac Berislav Studak držao ga je mjesecima u pritvoru. Koliko su naše komunjare bile humanije od današnjeg Izraela. Umjesto da košarkašu priopće groznu vijest da zbog grubog klevetanja Juge više nije državljanin diktatorske države, oni su ga humano strpali u zatvor. Nije ni znao da je dobro prošao. U takvom režimu vladao je Mika Špiljak, čovjek koji je 1971.g. bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, a Hrvoje Klasić piše o njemu danas glorificirajući knjigu koju financijski pomaže Ministarstvo obrazovanja Blaženke Divjak. Početkom 80-tih Marko Veselica je, zbog razgovora sa švedskom TV o deviznom režimu, dobio na Okružnom sudu u Zagrebu četrnaest godina robije.

Snažan poriv hrvatskih orjunaša prema Srbiji je silovit i nezaustavljiv. Čitam neki dan kako je Dragec Pilsel pozvan pisati kolumne u beogradskoj Politici. Pogodite je li odbio? Boris Dežulović je u Beogradu domaći, Igor Mandić pati što “klerofašisti” ne vole njegovu braću, itd. Hrvatska zaista ima premalo stanovnika za toliko mrzitelja. Možda je zaista rješenje u imigrantima. Treba ih asimilirati što više pa neka mrzitelji RH izdaju za promjenu malo Afganistance, Sirijce, Iračane, Jordance, Pakistance… Neka njihova ministarstva financiraju novu knjigu Hrvoja Klasića, možda o Saddamu Husseinu, revolucionaru i državniku. Dječje bolesti hrvatske demokracije još se čine neizlječivima.

Nakon sudara dvaju dječjih kolica, roditelji su se potukli, pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Zvonim Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari