Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka

Objavljeno

na

Temperature ispod plus deset, ujutro ispod nule, dovoljno da moj mladi, petnaestogodišnji automobil odbija paliti od prve, pa i od treće, tinejdžer jedan svojeglavi. Tek kad mu zaprijetim da ću ga prodati, nevoljko proradi. Ne zna da ga nitko ne će kupiti, jer ne postoji agencija za zlorabljene aute. A što je sve taj prošao u životu, bolje i ne govoriti.

Dobro, i ja sam mu sličan, osim po starosti. Ako mi ujutro ne naliju barem tri kave, ne pokrećem se. Čitam novine, ali ništa ne razumijem, osim da su se skupljačima otpadaka pridružili skupljači potpisa, volonteri koji će jednoga dana i sami postati predsjednici. Na štandu u omanjem gradu nutka me jedan od njih da potpišem za gospođu o kojoj ništa ne znam, vidim da nitko ne potpisuje pa postajem oprezan. Volonter me je prepoznao, čak zna naslov jedne od mojih knjiga. I ne samo to. Kaže mi: „Gledao sam i Vaše „Drugove Glembajeve“ u „Jazavcu“. Baš mi je žao što ste poslije skrenuli.“ Da sam malo skrenuo, znam i sam, ali ispostavilo se da misli na politiku. Da sam skrenuo tamo gdje se nije nadao. No sada bih valja, potpisom za gospođu ljevičarku mogao ispraviti grijehe.

Odlazim udesno, s pomiješanim osjećajima. Pa u rečenom kabaretskom komadu sedamdesetih prošloga stoljeća ja sam ismijao komuniste na vlasti do nevidljive granice poslije koje se javljaju tajne službe, što gospodin volonter očito nije razumio. Nije važno, daleka je to prošlost, a gospođa Yu sada želi financirati samo nogometni klub, zapelo je oko Kumrovca, no nije velika šteta jer je štafetu preuzeo Obersnel u Rijeci pa će „Galeb“, valjda kao hrvatska kulturna baština, biti ipak obnovljen. Rijeka, grad kulture u kojoj već sedamdeset godina Hrvati žive pod terorom jugokomunista i ne zna se kada će biti oslobođeni. Crvena riječka krpica lepršat će na jarbolu „Galeba“, bit će leba i kolača, nostalgičnih slika i projekcija kao podsjetnik na vrijeme kada je najveći zločinac naših naroda i narodnosti pušio cigaru premazan svim mastima, hoću reći uljima protiv sunčevih zraka.

Neka omladinka tumačit će turistima povijest dvadesetoga stoljeća. U stariju povijest ne će zalaziti jer ondje ima svačega, a ionako je sve više-manje mitomanija. Možda će pozvati u goste i kojeg profesora s odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izbor je velik, može se birati između Nevena Budaka, Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića a vjerojatno bi se još našlo, premda je i to dovoljno da se studenti na ispravan način suoče s hrvatskom prošlošću. Može se rečenima pridružiti i kolumnistica koja je nedavnih dana osjećajno pisala o nekoj svojoj profesorici. Izabrala je, tada još mlada, temu o kralju Tomislavu, a profesorica joj je rekla da se ne bavi mitologijom i preporučila studentici da piše o hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Glede Mudroslovnog fakulteta u slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu: o njemu sam već pisao, a i još ću. Pisao sam ne tako davno, kada je izbačen akademik Mislav Ježić, no tada nisam znao koliko je dubok i širok progon neistomišljenika onih koji sada vladaju tim fakultetom, oligarhije zaostale u (onom) vremenu. Da su stvari otišle daleko, čitam u prilogu dnevnoga lista, prilogu posvećenom Sveučilištu. Toliko daleko da je dekanica Vlahović-Štetić (nepravomoćno) osuđena na Općinskom sudu u Zagrebu poradi zlostavljanja (mobbing) prof. Ante Čovića. Oglasio se i Hrvatski sveučilišni sindikat kojemu je također prekipjelo, pa iz sindikalnoga nabrajanja vidim da su se na udaru uprave FF-a našli „brojni djelatnici Filozofskog fakulteta“ – uz akademika Ježića i akademik Krešimir Nemec, te još sedam profesora, među njima i jedan emeritus.

Eto tako. Pročulo se, sve manje studenata se upisuje, odlaze na Hrvatske studije ili tko zna kamo. Vidjevši da je vrag odnio šalu, Mudroslovni fakultet je mudro ukinuo prijemne ispite na kojima su se nekoliko godine budućim brucošima davale mozgalice. Nisam prezadovoljan, prijemni ispiti uopće, ne samo na FF-u, i nisu tako loša stvar ako se uzmu u obzir „uspjesi“ đaka na državnoj maturi, ali i stotinu puta potvrđena istina da iz srednjih škola izlaze polupismeni mladi ljudi bez općega obrazovanja. Ne svi, ali dosta, previše njih. Zašto je tako, ta bi nas analiza mogla odvesti u bunare školstva u koje ne želim zalaziti, kao što i pretjerano dug štrajk nastavnika ima više lica i naličja.

Dok ovo pišem (nedjelja je, zadnji dan studenoga) štrajk još traje, djeca u blizini kuće u kojoj živim igraju se na potoku, ne znaju što bi sa sobom, roditelji su nervozni i od prvotne potpore štrajkačima ne ostaje mnogo. Jesu li nastavnici zakinuti? Jesu. Moraju li zato školska djeca ispaštati? Ne moraju. Je li državna vlast trebala drukčije reagirati? Da. U Ustavu nešto piše o pravu na obrazovanje, koliko se sjećam. Pa je nakon deset dana štrajka trebalo poduzeti što je trebalo – zabraniti štrajk, ali istodobno sugerirati Vladi da nastavi pregovore i dovrši ih u razumnom roku i na razborit način. Tako se ponaša država koja drži do sebe i Ustava. Infantilno je stalno govoriti da su djeca najvažnija, a nastavljati s beskrajnim bitkama na skliskom brvnu, dok se mališani, kako rekoh, igraju na potoku u prohladnim, sivim danima ko rođenim za učenje. Zato će imati tek nekoliko dana praznika u proljeće, i sjedit će u školi po nesnosnim vrućinama svršetkom lipnja. Ma bravo. Reforma školstva ide dalje, ako se ovako nastavi ići će i do kraja srpnja.

Orban u Baranji, ustani bane

Imamo svakakve susjede, osim onih iz pakla još mnoge iz limba. Da susjedi iz pakla nisu prestali lagati i krasti (nakon što su devedesetih okupirali i ubijali) govori vijest da su pokrali novac sa „sukcesijskog“ računa na kojemu je bila lijepa svota, pa nestala. Zapadni susjed sada je pak sam od sebe priznao da je varao oko arbitraže. BiH Komšić otrovno opanjkava Hrvatsku gdje stigne. No, što je sa sjevernim susjedom, dotično Mađarskom? Njegujemo s njom dobre odnose, hrvatska manjina u Mađarskoj ima samoupravu, imaju Hrvati u Pečuhu i svoje kazalište, a ni mađarska manjina u Hrvatskoj nema se na što potužiti. Idila. Dijeli nas Drava, ali ta nestašna rijeka najednom kod Donjeg Miholjca skreće prema jugoistoku, bez vidljiva razloga. Između nje i Dunava pojavljuje se Baranja. Zatim se pojavi i Orban u Osijeku, pa u dvosmislenom, ali ne baš tako dvosmislenom da ne bi bio smislen, zapravo kaže da je Baranja bila i bit će mađarska pokrajina. Ne poteže pitolj, sve se može mirno riješiti unutar europske obitelji.

Orban je, znači, izložio mađarske teritorijalne pretenzije na dio države koja se zove Republika Hrvatska. Nije to izgovorio na nekom gazimestanskom skupu, nego u mirnom razgovoru, onako orbanovski šarmantnom, je li, kao u Kalmanovoj „Grofici Marici“. Smisao je isti. Uz to je stalno spominjao i Slavoniju, ali nekomu priglupom kao što sam ja nikako nije bilo jasno jesu li rečene pretenzije usmjerene i prema Slavoniji, jest, toliko je taj slavonski dio bio zakukuljen i zamumuljen u mutne rečenice. S hrvatske državne strane nije bilo reakcije, tek kao u opereti „Zemlja smiješka“. Zapeo mi je za oko neki kolumnist koji se pita zašto suverenisti nisu reagirali. Pa jesu li samo „suverenisti“ zaduženi za to, ili suverena HR u cjelini?

Kad sam već pri susjedima, jako mi je žao što nismo susjedi s Bugarskom (a bili smo u vrijeme hrvatskih kneževina i srednjovjekovnoga Hrvatskog kraljevstva koje valjda spada u mitologiju). Nacionalna zajednica Bugara u Hrvatskoj primjer je (ima ih još pozitivnih) kako jedna manjina cijeni zemlju u kojoj živi i kako se na najbolji način brine za svoj identitet. I kako mirno, pribrano i uporno radi na kulturnom mostu koji spaja Bugarsku i Hrvatsku (ispod mosta je Srbija). Da je tako svjedoči i književni most koji je proslavio desetu obljetnicu zbornikom „Most od riječi“. Taj je most začet istodobno kada i prve ideje o Pelješkom, a pionir je u tom pothvatu predsjednik zajednice Bugara, Raško Ivanov. Tako su počeli, uglavnom zrakoplovni letovi između Sofije i Zagreba s putnicima književnicama i književnicima (via Vienna) . U zborniku je zastupljeno, u vrlo dobrim prijevodima, nas sedmero iz Hrvatske i isto toliko književnica (književnika) iz Bugarske. Eto, i Strossmayer bi bio zadovoljan, bez obzira na druge neke njegove ideje koje su se pokazale katastrofalnima.

Slobodan Praljak

Vidim da se Generalski zbor prisjetio 29. studenoga 2017. kada je general Slobodan Praljak ispio otrov u haaškoj sudnici. Inače, za one mlađe i neupućene, taj se datum, 29. novembar, naveliko slavio u komunističkoj Jugoslaviji, te nije slučajno odabran za izricanje presude Praljku. Izravno je odabir datuma govorio da hrvatskom generalu sude i presuđuju oni koje je nestanak Jugoslavije gadno rastužio pa se osvećuju. Silni predočeni dokumenti i knjige koje je Slobodan Praljak napisao da razjasni ratna zbivanja u BiH, dotično istinu o njima, nikoga u Haagu nisu zanimali. Bio je unaprijed osuđen. Riječ je o pravosudnom ubojstvu koje je za posljedicu imalo samoubojstvo čovjeka koji je do časti držao više no do svoga života.

Dresirana medijska klatež u Hrvatskoj, na krilima presude, zauzela je „službeno stajalište“: Slobodan Praljak je osuđeni ratni zločinac, pa o njemu i po njemu možemo kako hoćemo, a hoćemo. Indoktrinirali su tako i dobar dio javnosti. Što kažu povjesničari? Ne znam dovoljno. Samo znam da jedan istaknuti hrvatski političar iz devedesetih, ali i poslije njih, priprema opsežnu knjigu (knjige) s tisućama stranica i tisućama dokumenata o Herceg Bosni u ratu, nakon čega će biti razvidna prljava uloga koju su imale strane sile, i europske i prekomorske, kao i perverzne igre moći koje su Hrvate stajale gubitka vlastite republike u BiH, a Praljku oduzele život.

Apsurdistan

Na televiziji se pojavila emisija pod tim nazivom, ali ju nisam dospio pogledati. Umjesto toga, a kao mogući prilog, ispričat ću vam priču jedne gospođe koja je pošla u gradsko komunalno poduzeće jednoga velikog grada. Trebala je neku informaciju. Na porti pita portira gdje može dobiti obavijest koja joj je potrebna, portir ju pošalje na treći kat, bez lifta. Gospođa pronađe vrata na koje je upućena, kadli na njima piše: “Sa strankama kontaktiramo samo preko porte.“ Žena ipak pokuca na vrata i uđe, vidi da ljudi u sobi igraju neku zanimljivu igricu. Jedan ili jedna podvikne: „Jeste Vi nepismeni, pa što piše na vratima! Samo preko porte!“ Konsternirana gospođa izađe i ode kući.

Pa kad se pitate može li Hrvatska bolje, odgovor je da ne može. Hrvatsku u raljama (uz još štošta) drži birokracija kojoj je dobro, koja se zabavlja pakosteći „strankama“. Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka. S tim u svezi (iz onoga vremena) uvijek se sjetim Dubrovčanina s kojim sam radio u novinama početkom osamdesetih. Taj je smislio kako napakostiti birokratima. Ako je trebalo donijeti deset „uvjerenja“, on je na stol iskrcao iz torbe – devet. Birokrat se ozario i trijumfalno zaključio da nedostaje još jedan papir. Tada je moj Dubrovčanin izvadio iz torbe deseti i pokvario birokratu cijeli dan.

Advent

Zagrebački je Advent postao senzacijom. Gužve su već sada senzacionalne, baš kao u Dubrovniku ili Splitu ljeti. Srećom da je Sava navodno plovna samo do Siska, a i to kada su viši vodostaji, inače bi negdje kod Hipodroma pristajali kruzeri. Zagrepčani su presretni, tramvaji ne će voziti u centru, kupovat će orašare i doma razbijati orahe za božićne blagdane. Sve je u znaku Orašara, na ledu i na kazališnim binama. Novoga „Orašara“ u HNK uspio sam premijerno vidjeti, podosta čarobno i lepršavo, slatko. Cukreno, što bi rekli stari Zagrepčani. Dan poslije zapaljena svijeća na Manduševcu, uz pjesmu „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Udba za sada šuti, onako kartuzijanski. Ljudi troše što su zaradili tijekom godine, crni petak slijede bijele nedjelje u kojima blagajnice moraju raditi jer tako žele strani vlasnici robnih kuća. Država im ide na ruku, pa i ona je u vlasti stranaca, a ne stranaka. Gotovo nitko više ne spominje Došašće, samo Advent.

Severina

Još jedan biser hrvatskoga sudstva, ne i prvi. Već je jednom izbio skandal kada je dijete oduzeto majci i predano ocu, stranom državljaninu, mislim da se radilo o Talijanu. I što sada? Valjda postoji još jedna, viša instanca, koja će reći kako vele Dalmatinci – vratite dite materi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari