Pratite nas

Kolumne

HITREC: Ova država boluje od mazohizma na svim područjima

Objavljeno

na

Svima je puna kapa vrućina, znojnoga turizma, gužva na cestama i ulicama gradova koji svoju veliku povijest naveliko reklamiraju, a to im se (uz šolde, naravno) vraća kao bumerang, pa tri mjeseca žive u opsadnom stanju, skupo je i njima skupa s turistima, iz stanova pretvorenih u apartmane sami su se izbacili pa ljetuju u garažama, ni rublje više ne smiju sušiti na konopcima premda je i to dio baštine, ali, eto, valjda toliko opscen običaj vrijeđa nježne, bayronovske duše stranaca. U Splitu je došlo i do prosvjeda poradi nevjerojatno blistavo zamišljenog izlaska automobila iz trajektne luke, u čije sam se čari i sam uvjerio: preko onog uskog mosta kod Bačvica prolaze milijuni automobila, autobusa i sličnih vozila, a jedan je jedini mostić kao u vrijeme parobroda kada je automanija tek bila skromno započela.

Problem je u stvari jednostavno riješiti, ako nikako drukčije treba pitati Kineze koji upravo izlaze iz vode kod Pelješca, a pristupne ceste grade se od hrpa papira na kojima su ispisane žalbe onih koji bi htjeli graditi, odnosno onih koji bi željeli naškoditi povezivanju hrvatskoga teritorija, pa se žale u beskonačnost. Rugaju se, koriste postojeće zakone i propise koji im idu na ruku, a sudovi su (kao i uvijek) na godišnjem odmoru. Normalna bi država za tako krucijalan strateški projekt donijela poseban zakon, a moguće žalbe rješavala po kratkom postupku.

No, ova država boluje od mazohizma na svim područjima, pa se dade ucjenjivati i samu sebe činiti smiješnom.

Kolovoz je i inače završio u tom stilu, Hrvatska je ucijenjena na još bezočniji način, pa je nekoliko incidenata podignuto na opštegrozno opće stanje u zemlji koja je, po drznicima, ogrezla u fašizmu i motociklizmu. Vlasti su se dale nasanjkati usred ljeta, prštale su osude (ujedno i presude) s najviših mjesta (osim Pantovčaka), Uzdolje je dobilo dimenzije krvavoga sabora u Križevcima, a smutljivac u Rijeci koji se i na parkiralištu ponaša kao svoj na svome, prometnut je u povratničkog Miloša Kobilića posebno u interpretaciji riječkog „Novog lista“ koji o Hrvatima piše gore od beogradskih tabloida ili zagrebačkih „Novosti“, a uključili su se (uključivost je popularan pojam) i tzv. neslužbeno zvani službeni dnevnici u kojima recimo stanoviti Gerovac bez oklijevanja dolijeva ulje na vatru.

Riječki slučaj je indikativan: prosvjednici protiv zatvaranja Matka iz Gorske službe spašavanja uprli su prstom u medije, dotično „Novi list“ koji se doslovce razulario i pokušao okrenuti javnost protiv Matka, što mu se vratilo u lice. Medijski linč prevršio je mjeru i izazvao ljude koji su postali primorska služba spašavanja, povukla su se i krivosudna tijela pa je pod pritiskom „ulice“ (kako vole govoriti vlastodršci) Matko brzopotezno pušten iz pritvora. Hrvatska Rijeka pokazala je napokon zube, razumjela što se događa i to iskazala točnim transparentom „Danas Matko, sutra svatko“. (Usput, i Armada o kojoj se svašta govori, sjajno je odigrala.)

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

Šćućureni u svojim kabinetima, najviši predstavnici hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti bojali su se samo trenutka u kojemu će istupiti On, nedodirljivi Milorad Pupovac koji je pomislio da je došao njegov trenutak i nastupio kao Stanko Stojčević, zatucani šef tada još jedine i neupitne partije, doduše u rasulu. Štoviše, čak i više. Nakon što je prethodno, početkom ljeta, izvrijeđao hrvatske branitelje i Crkvu u Hrvata usred Sabora, a prošao samo s blagim, uvijenim prosvjedom Vlasti kojoj osim toga i sam pripada, Pupovac je shvatio da mu se otvara i širi prostor, a taj je država, nacionalna država hrvatskoga naroda, pa se hrabro odlučio napasti nju samu, a smjelost su mu dala prethodna Vučićeva obećanja Hrvatskoj koja nisu bila drugo do puhanje u ratne trube… Plan je zamašan i providan: zaljuljati Hrvatsku iznutra, kao u starim dobrim vremenima, pozvati Srbe na okup jer je, eto, opet riječ o ustašama koji ugrožavaju Srbe, kao i 1990. godine.

Tužiti modernu hrvatsku državu „Europi“ kao zadnje uporište fašizma na europskom tlu. Pupovac, međutim, nije dobro računao: koliko god su vlastodršci , odnosno Plenković, umiljati i popustljivi, čak ni oni (on) nisu mogli ne oglasiti se barem slabim glasom jer im je sinulo da je sada i njihova koža u pitanju. Jasnim glasom javili su se oni na čijoj je krvi država rođena, branitelji, Hvidra posebno odlučno, zahtijevajući da se ta sablazan od srbijanske agenture u Hrvatskoj napokon barem izdvoji iz vlasti, jer takva koalicija nije samo neprirodna nego i opasna (izdvoji barem, kažu, premda bi tu stranku trebalo zabraniti kao i onu koja svojedobno jest bila zabranjena). Opasna, jer brak sadašnjega HDZ-a sa SDSS-om nije putativan brak, to jest nije onaj u kojemu stranke nisu znale za moguće zapreke.

A što Plenković? Jedino je „odbacio“ tezu da se moderna Hrvatska uspoređuje s NDH. Dalje nije išao, odnosno jest. U „Jutarnjem listu“ (petak 30. kolovoza, str.5) čitam: „Dok god sam živ, moj je stav da manjine trebaju biti dio vladajuće većine.“ On, znači, ima stav. To što takav stav ne poznaje hrvatski Ustav, nije valjda važno, taj ustav koji inače bez sumnje visokim standardima štiti manjine ni u jednoj odredbi ne spominje da manjine trebaju biti „dio vladajuće većine“. Dosta je već to, i previše, da imaju toliko zajamčenih mjesta u Saboru, ali Hrvatski je Sabor zakonodavno tijelo, a ne „vladajuće“, što Plenkovića rastužuje. I da je riječ o „manjinama“ uopće – a nabrojene su u Ustavu u ogromnim količinama – ni po jada, ali se radi isključivo (uključivo) o srpskoj manjini, pa ni to, nego o SDSS-u i vođi svih Srba (navodno) – M. Pupovcu.

Rečena stranka i njezin reprezent koji usko surađuju sa četničkom vlasti u Srbiji, bit će, znači, na vlasti (u vlasti) u Hrvatskoj sve dok je Plenković živ. Tragom te izjave koja pristoji basileusu, nameće se samo jedno rješenje, odnosno dva: Plenkovića proglasiti doživotnim premijerom, ili pak mimo njega živog izabrati vlast koja ne će koalirati s onima (onim) koji za račun druge države rade protiv države u kojoj žive (što nigdje na svijetu ne postoji, niti može). Predsjednica države je dala dobar intervju HTV-u, te izravno poručila upravo što i HKV godinama radi, upućujući Pupovca na Zagreb, a ne na Beograd koji ispred nogometnog igrališta postavlja tenkove „zarobljene u Vukovaru“, u stvari srbijanske tenkove koji su bili pošli u opšti napad na Hrvatsku i slavno propali u prvu grabu. Za sada Srbija ne šalje tenkove u Hrvatsku, nego se još podmuklo bavi kulturnim djelatnostima, pa šalje u Vukovar četničkoga pjevača, a da nema Penave i Vukovaraca još bi i prošlo. To je taj bezobrazluk (balkanski pojam) o kojemu govori Kolinda, a u svezi s Pupovcem. U kulturnom hrvatskom jeziku taj se pojam izražava riječju drskost, no balkanski je oblik točan u kontekstu u kojem je izgovoren.

Sve se to događalo u vrijeme kada je obilježen Dan nestalih, kojih još ima oko dvije tisuće, majke i žene toliko su rezignirane da traže, što reče jedna od njih, barem jednu jedinu kost svojih sinova, muževa, očeva. Iz te Srbije kojoj Pupovac drži štangu dolazi samo podmukla, podrugljiva šutnja. Dokumenti? Nema ih. Ne mogu da se nađu. Grobnice? Nema ih, nekoliko puta su kosti premještane, pa tko bi tu da se snađe? Logori u Srbiji? Nije ih ni bilo. Zločinci? Bilo je nešto kao suđenje, ali je poništeno, uglavnom. Vukovar? Pa to je srpski grad, trebalo ga je osloboditi od ustaša. Srebrenica? Genocida nije bilo, samo malo ubijanja, poslije ručka. I to ako. Zločinci su našli utočište u Srbiji, ali su neki i ostali u hrvatskom Podunavlju, neki (mnogi) znali bi reći gdje su grobnice, gdje bi majka mogla naći onu jednu jedinu kost, ali ne će, šute i podsmjehuju se, tko zna što govore u svojim kafićima. Ima očajnih ljudi koji su takvima nudili i novac za informaciju, pa ostali i bez novaca i bez obavijesti. Hrvatska policija, odvjetništvo (drž.) i sudstvo imaju, bez svake sumnje, politički nalog da ne talasaju, a ako se Penava pobuni protiv takve prakse, privedu dvojicu s rukama u džepovima i „ustanove“ da su nedužni. Politički nalog? Da. I to je posljedica Pupovca i pupovaca u vlasti, oni ne moraju biti na ulici i prosvjedovati, oni su u kancelarijama, u državnim tijelima, Pupovac je predsjednik saborskoga odbora za ljudska prava i prava manjina. Ljudsko je pravo, između ostalih, biti dostojno pokopan poslije smrti, i sada bi, valjda, ona majka koja traži jednu jedinu kost trebala uputiti dopis Odboru za ljudska prava, dopis bi došao do Pupovca, i tako dalje.

Nogometnim rječnikom: Pupovac nije dobio crveni karton, nije izbačen s igrališta, nije dobio ni žuti karton, samo je (i opet, nakon svega!) blago opomenut za preoštri start, ali mu je u razgovoru s basileusom očito zajamčeno da će ostati u igri dok je ovaj živ. Tako se nastavlja lanac beščašća u hrvatskoj politici drugoga desetljeća 21. stoljeća, na prepast potomaka (ako ih bude) – onih koji će proučavati hrvatsku povijest koja je sada, na žalost, naša sadašnjost.

Nisam kanio spominjati HDZ, ali kao veteran pokreta za samostalnost i nezavisnost hrvatske države, ne mogu ne reći da smo mi (a bili smo veličanstveni usprkos svemu) zgroženi mutavim reakcijama (iznimka: Kolinda) na drske ugroze te iste države a ona, država, samo što se ne ispričava neprijateljima, dotično: ponaša se zbunjeno i nesposobno kao hrvatska kom. partija svršetkom osamdesetih. Usrdno se nadam da Crvena zvezda ne će proći skupinu, pa ne postoji bojazan od utakmice (utakmica) Zvezde i Dinama . Ako se dogodi, sadašnja hrvatska policija imat će politički nalog da u Zagrebu prebije navijače plavih, budu li nestašni „na nacionalnoj osnovi“. I na kraju: nisu svi hrvatski branitelji ubijeni u ratu, niti su se sami ubili nakon rata, niti su svi bolesni i vrlo stari. Još su tu, a ni svi mladi ljudi nisu otišli u inozemstva, a ako mnogi i jesu – mnogi će se i vratiti ako zatreba. Pa i virovitička skupina je još tu.

Lovro Kuščević

Već viđeno: kada se desni centar (ha) obračunava sa svojim donedavnim istaknutim članovima, onda to radi temeljito i okrutno, podilazeći usput oporbi koja cvate od radosti. Ne ću ovaj put potezati usporedbu s Đurom Brodarcem, jer ne bi bilo na mjestu, niti s mnogima čija je sudbina ipak naoko ili doista „lakša“. Iz svega što do sada znamo, u Nerežišćima, nekad glavnom gradu Brača, nije učinjena nikakva strašna, kriminalna radnja niti je riječ o zajedničkom zločinačkom pothvatu, nego tek (koliko se zna, velim) o izmjenama ili korekcijama plana razvoja općine, koja je i u svim nevoljama tzv. desnog centra uvijek ostajala vjerna matici. Što ako se na kraju pokaže da nije sve kako mediji hoće da bude? I odakle medijima slike interijera, bez obzira na druge slike? Kada su svojedobno objavljene slike iz podruma skupljača prepariranih životinja, čini mi se da je nastradao policijski fotograf. Ne sjećam se dobro. Ovaj put je slikar bio očito medijski fotograf, a kako mu je dopušteno da uđe, i kako nitko od toga ne pravi pitanje?

U obranu Kuščevića za sada ne ustaje nitko, jer oni koji bi možda htjeli ne mogu mu oprostiti slučaj s brojanjem glasova. No, budimo realni, ne pravimo se glupima: zna se tko je takvo brojanje zapovjedio, to jest dva suvladara, august i njegov cezar.

Pokop Radoslava Katičića

Na Mirogoju je, u skromni grob, položeno tijelo umnoga sveznadara Radoslava Katičića, filologa i književnika, akademika mnogih akademija, pisca Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Održani su govori, u ime HAZU akademik Mislav Ježić, u ime „Školske knjige“ njezin vlasnik Ante Žužul, koji je jedini spomenuo ono što je i ovom prilikom trebalo – tešku uvredu koju je doživio Katičić kada su Jovanović i njegova klatež ukinuli Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Jovanovićev operativac koji i danas slovi kao jezikoslovni ljubimac medija i politike, bio je navodno u počasnoj straži (nisam vidio) uz Katičićev odar. Quo titulo?, pitali bi Latini. Bezmjerna je epidemija licemjerja u današnjoj Hrvatskoj, jest.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari