Pratite nas

Kolumne

HITREC: Ova država boluje od mazohizma na svim područjima

Objavljeno

na

Svima je puna kapa vrućina, znojnoga turizma, gužva na cestama i ulicama gradova koji svoju veliku povijest naveliko reklamiraju, a to im se (uz šolde, naravno) vraća kao bumerang, pa tri mjeseca žive u opsadnom stanju, skupo je i njima skupa s turistima, iz stanova pretvorenih u apartmane sami su se izbacili pa ljetuju u garažama, ni rublje više ne smiju sušiti na konopcima premda je i to dio baštine, ali, eto, valjda toliko opscen običaj vrijeđa nježne, bayronovske duše stranaca. U Splitu je došlo i do prosvjeda poradi nevjerojatno blistavo zamišljenog izlaska automobila iz trajektne luke, u čije sam se čari i sam uvjerio: preko onog uskog mosta kod Bačvica prolaze milijuni automobila, autobusa i sličnih vozila, a jedan je jedini mostić kao u vrijeme parobroda kada je automanija tek bila skromno započela.

Problem je u stvari jednostavno riješiti, ako nikako drukčije treba pitati Kineze koji upravo izlaze iz vode kod Pelješca, a pristupne ceste grade se od hrpa papira na kojima su ispisane žalbe onih koji bi htjeli graditi, odnosno onih koji bi željeli naškoditi povezivanju hrvatskoga teritorija, pa se žale u beskonačnost. Rugaju se, koriste postojeće zakone i propise koji im idu na ruku, a sudovi su (kao i uvijek) na godišnjem odmoru. Normalna bi država za tako krucijalan strateški projekt donijela poseban zakon, a moguće žalbe rješavala po kratkom postupku.

No, ova država boluje od mazohizma na svim područjima, pa se dade ucjenjivati i samu sebe činiti smiješnom.

Kolovoz je i inače završio u tom stilu, Hrvatska je ucijenjena na još bezočniji način, pa je nekoliko incidenata podignuto na opštegrozno opće stanje u zemlji koja je, po drznicima, ogrezla u fašizmu i motociklizmu. Vlasti su se dale nasanjkati usred ljeta, prštale su osude (ujedno i presude) s najviših mjesta (osim Pantovčaka), Uzdolje je dobilo dimenzije krvavoga sabora u Križevcima, a smutljivac u Rijeci koji se i na parkiralištu ponaša kao svoj na svome, prometnut je u povratničkog Miloša Kobilića posebno u interpretaciji riječkog „Novog lista“ koji o Hrvatima piše gore od beogradskih tabloida ili zagrebačkih „Novosti“, a uključili su se (uključivost je popularan pojam) i tzv. neslužbeno zvani službeni dnevnici u kojima recimo stanoviti Gerovac bez oklijevanja dolijeva ulje na vatru.

Riječki slučaj je indikativan: prosvjednici protiv zatvaranja Matka iz Gorske službe spašavanja uprli su prstom u medije, dotično „Novi list“ koji se doslovce razulario i pokušao okrenuti javnost protiv Matka, što mu se vratilo u lice. Medijski linč prevršio je mjeru i izazvao ljude koji su postali primorska služba spašavanja, povukla su se i krivosudna tijela pa je pod pritiskom „ulice“ (kako vole govoriti vlastodršci) Matko brzopotezno pušten iz pritvora. Hrvatska Rijeka pokazala je napokon zube, razumjela što se događa i to iskazala točnim transparentom „Danas Matko, sutra svatko“. (Usput, i Armada o kojoj se svašta govori, sjajno je odigrala.)

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

Šćućureni u svojim kabinetima, najviši predstavnici hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti bojali su se samo trenutka u kojemu će istupiti On, nedodirljivi Milorad Pupovac koji je pomislio da je došao njegov trenutak i nastupio kao Stanko Stojčević, zatucani šef tada još jedine i neupitne partije, doduše u rasulu. Štoviše, čak i više. Nakon što je prethodno, početkom ljeta, izvrijeđao hrvatske branitelje i Crkvu u Hrvata usred Sabora, a prošao samo s blagim, uvijenim prosvjedom Vlasti kojoj osim toga i sam pripada, Pupovac je shvatio da mu se otvara i širi prostor, a taj je država, nacionalna država hrvatskoga naroda, pa se hrabro odlučio napasti nju samu, a smjelost su mu dala prethodna Vučićeva obećanja Hrvatskoj koja nisu bila drugo do puhanje u ratne trube… Plan je zamašan i providan: zaljuljati Hrvatsku iznutra, kao u starim dobrim vremenima, pozvati Srbe na okup jer je, eto, opet riječ o ustašama koji ugrožavaju Srbe, kao i 1990. godine.

Tužiti modernu hrvatsku državu „Europi“ kao zadnje uporište fašizma na europskom tlu. Pupovac, međutim, nije dobro računao: koliko god su vlastodršci , odnosno Plenković, umiljati i popustljivi, čak ni oni (on) nisu mogli ne oglasiti se barem slabim glasom jer im je sinulo da je sada i njihova koža u pitanju. Jasnim glasom javili su se oni na čijoj je krvi država rođena, branitelji, Hvidra posebno odlučno, zahtijevajući da se ta sablazan od srbijanske agenture u Hrvatskoj napokon barem izdvoji iz vlasti, jer takva koalicija nije samo neprirodna nego i opasna (izdvoji barem, kažu, premda bi tu stranku trebalo zabraniti kao i onu koja svojedobno jest bila zabranjena). Opasna, jer brak sadašnjega HDZ-a sa SDSS-om nije putativan brak, to jest nije onaj u kojemu stranke nisu znale za moguće zapreke.

A što Plenković? Jedino je „odbacio“ tezu da se moderna Hrvatska uspoređuje s NDH. Dalje nije išao, odnosno jest. U „Jutarnjem listu“ (petak 30. kolovoza, str.5) čitam: „Dok god sam živ, moj je stav da manjine trebaju biti dio vladajuće većine.“ On, znači, ima stav. To što takav stav ne poznaje hrvatski Ustav, nije valjda važno, taj ustav koji inače bez sumnje visokim standardima štiti manjine ni u jednoj odredbi ne spominje da manjine trebaju biti „dio vladajuće većine“. Dosta je već to, i previše, da imaju toliko zajamčenih mjesta u Saboru, ali Hrvatski je Sabor zakonodavno tijelo, a ne „vladajuće“, što Plenkovića rastužuje. I da je riječ o „manjinama“ uopće – a nabrojene su u Ustavu u ogromnim količinama – ni po jada, ali se radi isključivo (uključivo) o srpskoj manjini, pa ni to, nego o SDSS-u i vođi svih Srba (navodno) – M. Pupovcu.

Rečena stranka i njezin reprezent koji usko surađuju sa četničkom vlasti u Srbiji, bit će, znači, na vlasti (u vlasti) u Hrvatskoj sve dok je Plenković živ. Tragom te izjave koja pristoji basileusu, nameće se samo jedno rješenje, odnosno dva: Plenkovića proglasiti doživotnim premijerom, ili pak mimo njega živog izabrati vlast koja ne će koalirati s onima (onim) koji za račun druge države rade protiv države u kojoj žive (što nigdje na svijetu ne postoji, niti može). Predsjednica države je dala dobar intervju HTV-u, te izravno poručila upravo što i HKV godinama radi, upućujući Pupovca na Zagreb, a ne na Beograd koji ispred nogometnog igrališta postavlja tenkove „zarobljene u Vukovaru“, u stvari srbijanske tenkove koji su bili pošli u opšti napad na Hrvatsku i slavno propali u prvu grabu. Za sada Srbija ne šalje tenkove u Hrvatsku, nego se još podmuklo bavi kulturnim djelatnostima, pa šalje u Vukovar četničkoga pjevača, a da nema Penave i Vukovaraca još bi i prošlo. To je taj bezobrazluk (balkanski pojam) o kojemu govori Kolinda, a u svezi s Pupovcem. U kulturnom hrvatskom jeziku taj se pojam izražava riječju drskost, no balkanski je oblik točan u kontekstu u kojem je izgovoren.

Sve se to događalo u vrijeme kada je obilježen Dan nestalih, kojih još ima oko dvije tisuće, majke i žene toliko su rezignirane da traže, što reče jedna od njih, barem jednu jedinu kost svojih sinova, muževa, očeva. Iz te Srbije kojoj Pupovac drži štangu dolazi samo podmukla, podrugljiva šutnja. Dokumenti? Nema ih. Ne mogu da se nađu. Grobnice? Nema ih, nekoliko puta su kosti premještane, pa tko bi tu da se snađe? Logori u Srbiji? Nije ih ni bilo. Zločinci? Bilo je nešto kao suđenje, ali je poništeno, uglavnom. Vukovar? Pa to je srpski grad, trebalo ga je osloboditi od ustaša. Srebrenica? Genocida nije bilo, samo malo ubijanja, poslije ručka. I to ako. Zločinci su našli utočište u Srbiji, ali su neki i ostali u hrvatskom Podunavlju, neki (mnogi) znali bi reći gdje su grobnice, gdje bi majka mogla naći onu jednu jedinu kost, ali ne će, šute i podsmjehuju se, tko zna što govore u svojim kafićima. Ima očajnih ljudi koji su takvima nudili i novac za informaciju, pa ostali i bez novaca i bez obavijesti. Hrvatska policija, odvjetništvo (drž.) i sudstvo imaju, bez svake sumnje, politički nalog da ne talasaju, a ako se Penava pobuni protiv takve prakse, privedu dvojicu s rukama u džepovima i „ustanove“ da su nedužni. Politički nalog? Da. I to je posljedica Pupovca i pupovaca u vlasti, oni ne moraju biti na ulici i prosvjedovati, oni su u kancelarijama, u državnim tijelima, Pupovac je predsjednik saborskoga odbora za ljudska prava i prava manjina. Ljudsko je pravo, između ostalih, biti dostojno pokopan poslije smrti, i sada bi, valjda, ona majka koja traži jednu jedinu kost trebala uputiti dopis Odboru za ljudska prava, dopis bi došao do Pupovca, i tako dalje.

Nogometnim rječnikom: Pupovac nije dobio crveni karton, nije izbačen s igrališta, nije dobio ni žuti karton, samo je (i opet, nakon svega!) blago opomenut za preoštri start, ali mu je u razgovoru s basileusom očito zajamčeno da će ostati u igri dok je ovaj živ. Tako se nastavlja lanac beščašća u hrvatskoj politici drugoga desetljeća 21. stoljeća, na prepast potomaka (ako ih bude) – onih koji će proučavati hrvatsku povijest koja je sada, na žalost, naša sadašnjost.

Nisam kanio spominjati HDZ, ali kao veteran pokreta za samostalnost i nezavisnost hrvatske države, ne mogu ne reći da smo mi (a bili smo veličanstveni usprkos svemu) zgroženi mutavim reakcijama (iznimka: Kolinda) na drske ugroze te iste države a ona, država, samo što se ne ispričava neprijateljima, dotično: ponaša se zbunjeno i nesposobno kao hrvatska kom. partija svršetkom osamdesetih. Usrdno se nadam da Crvena zvezda ne će proći skupinu, pa ne postoji bojazan od utakmice (utakmica) Zvezde i Dinama . Ako se dogodi, sadašnja hrvatska policija imat će politički nalog da u Zagrebu prebije navijače plavih, budu li nestašni „na nacionalnoj osnovi“. I na kraju: nisu svi hrvatski branitelji ubijeni u ratu, niti su se sami ubili nakon rata, niti su svi bolesni i vrlo stari. Još su tu, a ni svi mladi ljudi nisu otišli u inozemstva, a ako mnogi i jesu – mnogi će se i vratiti ako zatreba. Pa i virovitička skupina je još tu.

Lovro Kuščević

Već viđeno: kada se desni centar (ha) obračunava sa svojim donedavnim istaknutim članovima, onda to radi temeljito i okrutno, podilazeći usput oporbi koja cvate od radosti. Ne ću ovaj put potezati usporedbu s Đurom Brodarcem, jer ne bi bilo na mjestu, niti s mnogima čija je sudbina ipak naoko ili doista „lakša“. Iz svega što do sada znamo, u Nerežišćima, nekad glavnom gradu Brača, nije učinjena nikakva strašna, kriminalna radnja niti je riječ o zajedničkom zločinačkom pothvatu, nego tek (koliko se zna, velim) o izmjenama ili korekcijama plana razvoja općine, koja je i u svim nevoljama tzv. desnog centra uvijek ostajala vjerna matici. Što ako se na kraju pokaže da nije sve kako mediji hoće da bude? I odakle medijima slike interijera, bez obzira na druge slike? Kada su svojedobno objavljene slike iz podruma skupljača prepariranih životinja, čini mi se da je nastradao policijski fotograf. Ne sjećam se dobro. Ovaj put je slikar bio očito medijski fotograf, a kako mu je dopušteno da uđe, i kako nitko od toga ne pravi pitanje?

U obranu Kuščevića za sada ne ustaje nitko, jer oni koji bi možda htjeli ne mogu mu oprostiti slučaj s brojanjem glasova. No, budimo realni, ne pravimo se glupima: zna se tko je takvo brojanje zapovjedio, to jest dva suvladara, august i njegov cezar.

Pokop Radoslava Katičića

Na Mirogoju je, u skromni grob, položeno tijelo umnoga sveznadara Radoslava Katičića, filologa i književnika, akademika mnogih akademija, pisca Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Održani su govori, u ime HAZU akademik Mislav Ježić, u ime „Školske knjige“ njezin vlasnik Ante Žužul, koji je jedini spomenuo ono što je i ovom prilikom trebalo – tešku uvredu koju je doživio Katičić kada su Jovanović i njegova klatež ukinuli Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Jovanovićev operativac koji i danas slovi kao jezikoslovni ljubimac medija i politike, bio je navodno u počasnoj straži (nisam vidio) uz Katičićev odar. Quo titulo?, pitali bi Latini. Bezmjerna je epidemija licemjerja u današnjoj Hrvatskoj, jest.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji

Objavljeno

na

Objavio

U prošlom tjednu pun Mjesec noću, puno Sunce danju, teško je zaspati, a još teže probuditi se, ljeto ne odustaje, trava ne odustaje, treba kositi, a treba i pisati. Ptice se navečer razgalame, simfonijski orkestar i mnoštvo vokalnih solista, samo se umorne i mudre vrane šutke spremaju na spavanje nakon što su obrstile podosta plodova ljudskih ruku. Danju se čuje i cvrkut djece koja imaju nevjerojatnu sreću da pohađaju, odnosno ne pohađaju, školu u vrijeme kurikularno cirkularno, pa cirkuliraju na biciklima i igraju se baš kao djeca u Saboru.

Glede Hrvatskoga sabora, po sastavu najgoreg u modernoj hrvatskoj državi, vraćam se, ne slučajno, na nedavni Dan otvorenih vrata Sabora. Opaženi su toga dana, uz radoznale građane i djecu, i neki saborski zastupnici koji su došli razgledati zgradu Sabora i sabornicu u njoj, zanimalo ih je kako to izgleda i možda odlučili da će jednoga dana do kraja mandata opet navrnuti. Navodno je toga dana nestala i famozna torba oko koje se podignula velika prašina. S torbama je već bilo dogodovština u Saboru početkom devedesetih, ali su se bacale na protivničke sabornike, a nisu bile ukradene kao sada. No, to je tek početak, pravo torbarenje slijedi u izborima svršetkom ove i u sljedećoj godini, ako parlamentarni ne budu ranije, a ne će jer Hrvatska mora mirno, pribrano i stabilno šest mjeseci predsjedati Europskom unijom i donijeti europski proračun za sedam sljedećih godina.

Predsjednički izbori nisu daleko, a po prvi put su se prometnuli u nešto drugo: u bitku, ne osobnu za Pantovčak, nego za Ustav, to jest njegovu promjenu. Nastale su dvije grupacije, jedna za petrificiranje sadašnjega Ustava koji je, po uzoru valjda na Daytonski sporazum naknadnim izmjenama otišao podosta daleko od božićnoga i nakrcao u odredbe sve i svašta, nešto po diktatu Europe, a nešto po željama naroda i narodnosti bivše Jugoslavije koji su u obliku manjina zapeli u Hrvatskoj „na koju su osuđeni“. Druga grupacija izašla je pred javnost s programom ustavnih promjena baš u segmentima koji su petrifikatorima dragi i bliski, a Hrvati sve više razumiju da su nositelji (ustavnih) promjena na tragu težnja hrvatskoga naroda koji osjeća da je njegova nacionalna država proviđena drugim i drukčijim svrdlanjima, dosta mu je tzv. političke korektnosti, malja za „nacionaliste“, i sve češćih provokacija posebno (naravno) jedne manjine čija arogancija upravo svetosavska nameće svoje zaplotnjačko cmizdrenje narodu koji se sve manje naziva hrvatskim, a sve više samo – većinskim. Nije možda daleko dan kada će u povijesnim udžbenicima pisati da su u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća živjeli Većini, narod hrvatskoga porijekla koji je izumro negdje polovicom istoga stoljeća, a njegovi potomci mogu se još naći u teško dostupnim zaselcima.

U Vukovaru se Većini brane od nove, perfidne agresije koja za sada bez srpskih tenkova nameće ćirilicu u gradu gdje nije postojala ni u vrijeme jugoslavenske (slabo prikrivene velikosrpske) tvorevine, ne bi li (ponavljam se) učvrstila mostobran na desnoj obali Dunava, a hrvatski otpor i opet je jednom prepušten u tom dijelu zemlje Vukovarcima koji iz konsterniranog Zagreba dobivaju upute da se smire, pa to je samo ćirilica a ne bauk, pa ćirilica je i jedno od starih hrvatskih pisama. Nije, bosančica je nešto drugo, srpska je ćirilica iz novijeg doba, nastala po uzoru na rusku. Ćirilični, srpski Statut grada Vukovara je (najavljena) provokacija kruga oko Pupovca, smišljena u zagrebačkoj središnjici i donesena u Vukovar.

Penava je reagirao kako je hrvatska javnost (još postoji) očekivala, bacio ju je na pod, a čovjek koji je sjedio pokraj njega s majicom na kojoj su tisuće ubijenih u srpskoj agresiji likovno je prikazao razlog emotivne, ali i racionalne reakcije gradonačelnika, u skladu s načelom da ni jedna manjina ne može uvoditi i provoditi ono što se kosi s osjećajima hrvatskoga naroda. Usporedo, Srbija se ubrzano naoružava, „ne će da bude Bambi“ u okruženju godzila koje se zovu Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Hrvatska.

U Zagrebu nije smještena samo SDSS-centrala, nego i manje ili veće „hrvatske“ hidrocentrale i vjetrenjače koje su posvećene istom poslu, a nalaze se u državnim i inim ustanovama, na fakultetima i drugdje. Njihova je zadaća, uz ostalo, svrdlati po hrvatskom jeziku, i to rade s diletantskim zanosom, neznanstveno toliko da čovjek ne mora biti jezikoslovac e da bi shvatio s kakvom klateži ima posla. U knjizi trojke (valjda po skojevskom uzoru) „Jeziku je svejedno“ zastupa se plamena anarhistička ideja, koja u prijevodu ima naziv „ki kak more, ki kak zna“.

Članovi udarne trojke su notorni Mate Kapović, uz njega meni nepoznati Anđel Starčević (!), i jedna gospođa kojoj nisam zapamtio ime (nije Snježana ) a i nije potrebno. Znači, kako donose „Novosti“, njih su troje već odavno nešto popili i za šankom dogovorili strategiju. Krunska je njihova misao da „ništa što je nestandardno ne može biti neispravno“. A tko to u Hrvatskoj brani ljudima da govore, pa i pišu, „nestandardno“? Na televizijama, pa i na nacionalnoj, ljudi daju izjave na svom narječju i nitko nema ništa protiv, štoviše. I predsjednica, kada se nađe u svom kraju, govori njegovim dijalektom. Kada daje službene, političke izjave, govori hrvatskim standardnim jezikom.

Podmetanje „trojke“ je prozirno i pogledi arhaični, dotično nastoji se hrvatski jezik baciti u stanje prije standardizacije koju su, prije ili poslije, doživjeli svi europski narodi. Ili,i točnije rečeno, rastočiti jezik moderne hrvatske nacije, što je priglup napor, besmislen i bez ikakva izgleda da uspije. „Ispravljanje“ kojemu se trojka protivi vidljivo je jedino i samo unutar hrvatskoga standardnoga jezika, odnosno upućivanje neupućenih što jest standard a što nije –kad već rabe „književni“ jezik – a onda je riječ o dodatnom školovanju. A da hrvatski jezik sa svim njegovim narječjima i govorima, kao i hrvatski standardni jezik, treba zaštititi zakonom, nema sumnje. Ustavna odredba nije dovoljna.

Nema u „Jeziku je svejedno“ jezikoslovlja nego isključivo poznate politike koja dijeli lingviste na desne i lijeve. Postoje „desni stavovi o jeziku“ kaže trojka koja ne zna za stajališta nego čeka na krivom peronu. Desni su, vele, Radoslav Katičić i Dalibor Brozović, a da je Brozović desni lingvist dokazuju za jezikoslovlje vrlo relevantnom znanstvenom činjenicom da se svojedobno priklonio HDZ-u . Ta dva uglednika, na žalost pokojna, na vrhu su rang-liste koju je trojka sastavila, ispod njih Nives Opačić i Marko Alerić, na trećem mjestu „lektorska pješadija“, a na dnu ljudi koji sami od sebe djeluju na društvenim mrežama.

I sve bi to bilo smiješno da autori svejednoga jezika („Jeziku je svejedno“) na kraju balade ne otkrivaju karte i čitatelj razumije da bi oni htjeli, razbijanjem hrvatskoga standarda, doći upravo do jednoga jezika koji nikada nije postojao niti ne će, znači do sve-jednoga jezika koji je toliko prošaran srpskim da se može nazvati hrvatsko-srpskim ili obratno, svejedno. Eto što kažu: da je „tjeranje srbizama preslika tjeranja Srba iz društva“. Tjeranje? Trojka insinuira, znači, da je u tijeku progon Srba, valjda u režiji hrvatskih vlasti u kojima je i SDSS. A da bi taj izmišljeni progon (tjeranje) trebalo zaustaviti, da se Srbi ne osjećaju ugroženima, u hrvatski jezik se mora ubaciti što više srbizama da svi budu sretni.

Cilj trojanske knjige (ako ste pomislili na konja, dobro ste učinili) dogovorene za šankom jest, znači, ne samo bitka protiv hrvatskoga standardnog jezika nego i bitka za (novu) srbizaciju hrvatskoga jezika, nakon što su „desni“ valjda obavili mračan posao, pa se treba vratiti novosadskom stanju. Povezanost s novijim događajima u Vukovaru nije na prvi pogled očita, tek na drugi. U pismo za sada ne ulaze. Ako uđu, onda će predložiti sablasnu kombinaciju s izbornih plakata SDSS-a kakvu ni utemeljitelj zločinac G. Hadžić nije zamišljao. Pa kada sam nekoliko puta rekao, i sada opet, da se vodi specijalni rat protiv Hrvatske, eto vam komadića koji je dio mozaika. Pridodajte tomu fukaru koja u dnevnim novinama piše „tačno“ – uz pognute glave lektorske pješadije! – što je samo (i opet) istaknuta provokacija unutar jezika kojim pišu, a čak ni melodijom ne podsjeća na hrvatski. I to je silovanje hrvatskoga jezika.

Silovanja

Tako dolazimo i do silovanja uopće, koje je u prošlom tjednu stiglo na naslovnice i u parkove hrvatskih gradova u kojima su žene i djevojke prosvjedovale protiv širokogrudnih odluka sudova, vrlo obzirnih prema silovateljima U reakcijama na blago postupanje prema seksualnim banditima nema svjetonazornih podjela, svi su normalni ljudi na strani žrtve. Okupilo se pola milijuna i u Barceloni, nešto manje u Londonu, ili sam krivo shvatio, možda se radilo o drugim povodima.

Nisam slučajno spomenuo svjetonazor(e). Moje je pitanje: zašto se toliko ljudi ne okupi na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu sličnim povodom, naime zašto masovno ne izvrše pritisak (a bez toga ne ide) na „institucije“ kojima bi trebala biti zadaća da uhvate i privedu pravdi silovatelje iz vremena srpske agresije, a bilo ih je bezbroj u tada okupiranim hrvatskim područjima, uz ili usporedo s ubojstvima žena, djevojaka, djevojčica. Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji, svi su mirni jer Srbija ima jurisdikciju i nad zločinima počinjenim u Hrvatskoj, što je hrvatskim državnim vlastima i pravosuđu vrlo zgodno, ne moraju ništa poduzimati. A što to ima sa svjetonazorima? Ima. Jedan od tih „svjetonazora“ i danas potiho poručuje da su silovane žene to zaslužile, makar bile i kolateralne žrtve u ratu koji su izazvali njihovi muškarci protiveći se (bez veze, valjda) ostanku u Jugoslaviji, to jest u velikoj Srbiji.

Rečeno ne postupanje prema zločincima uostalom je i (jedan od najvećih) razloga što je Penava bacio na pod ćirilični statut. Kako bi rekla Kolinda, prvo treba rješavati krupne stvari. Ili su krupne stvari u – zastari?

Spomenuo sam Kataloniju, iz vica, ali i u tom je pogledu razvidna podjela: hrvatski narod (iliti Većini) na strani je Katalonije, hrvatske državne vlasti nisu srcem i dušom na strani Španjolske, ali kao i da jesu. Šute, muljaju, pa i nakon što su katalonski referendumaši osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ah, blažena zemlja, misle oni ( ili on) gdje se za organiziranje referenduma ide u zatvor. Usput zaboravljaju da je Hrvatska prije tridesetak godina bila u istoj situaciji kao Katalonija sada, te bi trebalo makar nešto više sućuti i protesta, javno izrečenih. A ni glede Škotske ne treba biti škrt na potpori novom referendumu, ako ga bude. Ni glede hrvatskoga referenduma u BiH (kratica za Bog i Hrvati) kojim će biti uspostavljena republika Herceg-Bosna. I neka živi vječno.

Antigona

Praizvedba Žižekova remek-djela u HNK, u okviru nečega što se zove filozofski teatar, a po zakonu spada u silovanje publike. Tema je Antigone, kao što znate, dvojba oko pokopa. Nadam se da će (i) kritika pokopati taj drumski, oprostite, taj dramski pokušaj razaranja hrvatskoga glumišta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari