Hitrec: Sa špancirunga Zagrebom na vrh SPC-a

Od debelih minusa do debelih pluseva, već smo cijepljeni na nagle promjene raspoloženja vremena, proljeće ponegdje došlo preko reda, čujem napokon dječje glasove na igralištu. Izvukla se dječica iz polumračnih sobica, osvijetljenih samo zrakama računala, laptopova i slične artiljerije, gutanja znanja s tableta i slušanja priča kako je to nekad bilo kada svega toga nije bilo.

Gledam ih kako se pokušavaju kretati na otvorenom prostoru, motoričke sposobnosti su im slične kao i mojem automobilu koji je mislio da će zauvijek raditi od doma i vrlo se srdio kada sam ga u toplom danu pokrenuo da se pridruži onima koji zagađuju planet, čak sam ga provozao po Zagrebu sa zadnjom namjerom da mu padne cigla na glavu, ali je smeće sretno izbjegnulo sve opasnosti, čak i onaj mitski dimnjak na Ciglani u Črnomercu.

Glede cjepiva, miran sam. Cijepio sam se preko veze već u studenom prošle godine. Doduše protiv gripe, ali čini se da djeluje i na nove sojeve. Pušim nekoliko kutija dnevno, a prošloga tjedna, na Dan pušenja ili slično, vjerojatno Dan borbe protiv pušenja, popušio sam četiri. Ne govorim samo tako, ima veze s pandemijom. Ako se sjećate, prvi sam, u ovoj rubrici, otkrio da pušači ne mogu dobiti coronu, što je poslije potvrdila i jedna znanstvena studija. Zatim se pojavile studije koje su rečenu studiju demantirale. Dobro. Već sam na to zaboravio, kadli naletim na jednoga liječnika iz covidske bolnice, pa sutradan na drugoga i oni mi, nezavisno jedan od drugoga u povjerenju kažu da među oboljelima ima vrlo malen broj pušača, gotovo da ih nema. Pa dajte, objavite statistike, velim, ali ni da čuju. Ispalo bi da narodu nude cigarete, a još su i poskupjele. A da pušenje škodi, uopće nije upitno. Pošast je to kojoj je podleglo više od polovice odraslih Hrvata i Hrvatica. Oni (i one) snažnije volje pokušavaju se odreći toga poroka, ne samo u korizmi, a onda dođe potres, dođe epidemija, dođu veće trošarine, vise online i cigareta im visi iz usta, jedna kutija odgovara količini kutije normabela, a ne ćemo se valjda trovati lijekovima.

Zaboravite ovaj uvod, idemo na neštetne aktualije. Popularni Zoki s Pantovčaka proslavio je godinu dana na vrh brda, a što je ondje radio ostaje zagonetnim, osim što je u prvom naletu sklonio neke biste i skinuo kostime počasnoj straži.

U europskim i svjetskim prijestolnicama nisu za nj čuli, osim u Beču kamo je putovao čuvši da je ostalo nekoliko vineršnicla, pa da se ne baci. Jedna je dnevna tiskovina nabrojala njegove domaće čarke i olakšala mi posao. Idemo redom: za oko mu je zapela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (to jest jednoga), glumice u Hollywoodu koji “nije onaj normalan”, “narikače” Dalija i Marijana, te Rada i Vedrana, uz to udruga B.a.B.e koja si je sama kriva za priglupu kraticu. Sve točno, osim o glumicama koje ne treba stavljati u isti koš. Milanović se sažeto dotaknuo fenomena feminokracije koja je nabujala, a uz dobre strane ima i one druge koje su se objesile o zloćudni fenomen političke korektnosti i nametnule strah od bilo kakve primjedbe bilo kojoj pripadnici ženskoga roda, pa i dobronamjerne, uključujući valjda staromodne komplimente. Strah od slobode govora. Ukratko, Milanović se ne libi reći ono o čemu drugi licemjerno šute. Pa i kada je riječ o prostačenju Vedrane Rudan.

Slično je i s muškim pripadnicima ljudskoga roda. Zoki može što drugi ne mogu ili im ne daju urednici bliski, recimo, Puhovskom. Ako bih ja (i meni slični) s pravom nazvao Žarka Puhovskog drukerom i ništarijom, eto mene na kaznenom sudu, gdje sam se već pomalo udomaćio. Tako bi bilo i u slučaju posvećenoga GONG-a koji vuče za nos i ljude i državu, izigravajući nadstranačku i naddržavnu udrugu, u stvari priljepak SDP-a. Za takva organizirana spadala imali su stari Zagrepčani riječ ferajnsmaheraj. Na kraju je Zoki ispljuskao i urednika Indexa koji uzima u zaštitu, a koga nego Puhovskog, sunce mu žarko. Eh da, i o Plenkoviću već standardno, no to je druga priča, a potječe još iz vrtića (Očenašekovog) gdje su dječica jedno drugom stavljali pekmez na stolac i onda se zabavljali kad bi se žrtva zalijepila. Nema koga nije napao, nariču u spomenutoj tiskovini, što nije točno jer ima još, tek je prvu godinu apsolvirao.

Da netko ne bi shvatio kako ovo pišem zatravljen čovjekom s vrha brda, moram reći ovo: da nije bio premijer kakav je bio, da smo se s njim sastali tek kada je postao predsjednikom, imao bi simpatije ako ništa (a što još uopće), a ono za rušenje strahovlade hipokrizije, rušenje jasnim, točnim, kolokvijalnim i često uličarskim rječnikom, u ovom našem javnom hodanju po prstima posve neuobičajenom. Da nije, kažem. Njegova je boljka prtljaga koju vuče iz premijerskoga razdoblja, a ti su kovčezi teški i ne mogu se zaboraviti. Već samo jedno je dovoljno: predsjednik Vlade kroz prorez navučenoga zastora gleda kako odnekud dovučeni policajci tuku hrvatske branitelje, invalide, ne samo ispred nego i koji metar u unutrašnjosti crkve sv. Marka. Žalibože, stajalište prema braniteljima nije ni kao predsjednik bitno promijenio, dotično prema junacima hosovcima. I još nešto, takoreći prometno. Sada kada vidite da se Pelješki most ukazuje nad morem i bliži se dan spajanja hrvatskoga teritorija, sjetite se da su premijer Zoki i njegovi pametni ministri bili protiv mosta.

Patrijarh Porfirije

Veliku je pozornost izazvao izbor Porfirija za patrijarha Srpske pravoslavne crkve, valjda zato što je došao iz Zagreba gdje je nekoliko tjedana prije špancirao ulicama zajedno s Bozanićem i uvjeravao ga da je Stepinac unutarkatolički problem. U Hrvatskoj je djelovao oprezno i obzirno, svjestan da Hrvati nimalo nisu zaboravili ulogu SPC-a u imperijalističkim težnjama Srbije, govorio sve lijepo, ugodno i ekumenski znajući da samo tako može mirno špancirati, ali se od velikosrpskih ispada pokojnoga Irineja nije javno ograđivao, da jest ne bi ga sada izabrali. Pa i kada je izabran u ritualu napipavanja prave kuverte u Evanđelju, govorio je o Hrvatima i Slovencima bolje nego o Srbijancima. Prilagodio se novom, mekom pristupu braći Hrvatima, čija je naivnost evanđeoska. Da ne griješim dušu, možda je Porfirije doista iskra iskrenosti, ali to je samo jedan čovjek koji bi na poziciji patrijarha mogao postati, i hoće, drugi čovjek, jer će se vjerojatno utopiti u mutnoj vodi SPC-a i svetosavlja okružen elitom koja ne trpi novotarije niti se odriče svoje svijesti da je crkva srbijanske države, a ne neka kozmopolitska, univerzalna, možda ipak (sigurno) barem regionalna, južnoslavenska i jugoslovenska, što joj daje izvjesnu širinu pa i nadalje terorizira makedonsku i crnogorsku pravoslavnu crkvu, a hrvatsku manje jer u Hrvatskoj nema konkurenciju, boje se hrvatske vlasti priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu strahujući za njezinu sigurnost, ta zna se kako je završila 1945. kada je uz šest stotina katoličkih svećenika usput ubijeno i pravoslavno svećenstvo HPC-a.

Porfirijev izbor i zanos Kaptola bio je idealan trenutak da se Vučić, četnik i ministar u vrijeme Miloševića, ratni huškač, u intervjuu RTL-u upusti u pojanje nesakralno, ali politički mnogo volšebno i proročansko, da je budućnost jedino moguća zajedničkim životom Srbije i Hrvatske, otprilike, valjda i zajedničkim jezikom, zajedničkim morem, zajedničkim filmskim festivalima na kojima nagradu dobiva “Dara iz Jasenovca”, a na kraju i zajedničkom crkvom koja možda nije iluzija (deluzija) katoličkoga pape, ne samo Franje nego i mnogih prije njega da se davni raskol može nekako slijepiti, što je neinventivno sljepilo i argentinsko nepoznavanje stvari. Raskola su bila dva, prvi u 9. stoljeću kada su se papa i patrijarh Fotije međusobno ekskomunicirali, ali je razlaz prevladan zahvaljujući mudrom Baziliju I. Makedoncu. Drugi put, u dosta kratkom vremenu, raskol je uspio i tako je do danas, s tim da se pravoslavlje rasulo u nekoliko državnih crkava, a carigradski je patrijarh imao sve manje moći, premda je s Bartolomejom dao do znanja da je još tu. Oprostite na ovoj digresiji. Da zaključim: i sa “zagrebačkim” patrijarhom SPC će biti prst i nokat s državom Srbijom i njezinim u miru perfidnim, a u ratu krvoločnim nakanama da se proširi i zavlada “slučajnim” državama nastalim nakon užasne tragedije rasapa Jugoslavije. Uostalom, čitam negdje da je Profirije blizak Vučiću. Ma dajte.

Stepinac naš svagdanji

Sve to (sveto) ima naravno veze i sa Stepincem, bezočnim rimskim trgovanjem mrtvim tijelom i živom dušom zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, koji je postao taocem (njegova kanonizacija) političkoga ribarenja i udičarenja putem mješovitih komisija u kojima SPC određuje pravila igre Katoličkoj crkvi i diže kosu na glavi Crkvi u Hrvata. Hoće li sada Profirije “dati dozvolu” za podizanje Stepinca na oltar, ah, kako bi to bilo lijepo vele oduševljeni hrvatski vjernici, ako se to dogodi onda će zahtijevati i da Porfirije postane katoličkim svecem. Ekumena.

U stvari, na temu sam se vratio poradi teškoga napada na moju osobu iz Gavranova pera (nije Miro nego Zdravko), pod naslovom “Zar i ti sine Brute” ili sličnim. Šalim se o težini, tekst je pisan prijateljski, tek da me podsjeti kako sam pisao o filmu Višnje Starešine ali ne i o filmu Nenada Piskača. Oba su filma o Stepincu, s tim da je Višnjin film dobio sjajan termin na HTV-u, a Piskačev nije prikazan na nacionalnoj televiziji nego drugdje, da se malo izgubi. Pod moralnom i kaznenom odgovornošću izjavljujem: nisam znao da je Piskačev film dovršen pa i dostupan, ne surfam uokolo i živim u mraku neznanja. Imamo, znači, dva odlična filma o Alojziju. I to je dobro. Isto se tako dogodilo da smo ne tako davno imali istodobne premijere dvaju filmova o ubijenoj djeci u vrijeme Domovinskoga rata.

Medvedova giljotina

Među prvima u ratu protiv srpskih terorista, pa i na banovinskim terenima u praskozorje hrvatskog još neorganiziranog otpora, junak Domovinskoga rata Tomo Medved sada se odvažno upustio u borbu protiv terora birokracije. Izgovorena je teška riječ – giljotina. Za koga? Za papirologiju, besmrtnu adiministrativnu zabavu, smišljenu davno da ljudima zagorča život. Pokušala se ta pošast naseliti i na stradaloj Banovini, birokracija je na sigurnom mjestu, daleko od potresa i ruševina, smislila svu silu papira koju očajni ljudi trebaju “priložiti” e da budu obnovljeni. Onda je Medved dovukao giljotinu, u blažem obliku rezača papira, pa je na kraju ostao samo jedan formular, a od priloga osobna iskaznica. Pokazalo se da za sve ostalo postoje umrežene baze podataka, što je birokracija znala i prije, ali je njezin životni smisao da se raduje šaljući ljude sa šaltera na šalter.

Dabrovi

U Hrvatskoj se razmnožili dabrovi. I sada im, vele, treba smanjiti broj. Nehumano, a moglo bi ih se zaposliti u drvno-prerađivačkoj industriji. Ne trebaju ni minimalac. Samo delaju.

Hrvoje Hitrec/HKV