Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Još nema odluke da se Imotski spali, sva sreća

Objavljeno

na

Tukli se kišni oblaci, vukli se repovi afera od imotske torte do masona, vukli se Hrvatskom opaki virusi iz krunskoga roda, a na kraju se i svemir rasrdio pa eksplodirao od bijesa i poslao na Zemlju omanji meteor koji se raspao iznad Učke i grmljavina se čula do Zagreba.

Netko se prisjetio podatka iz 18. stoljeća kada su kugle padale po Zagorju. A tko je to zabilježio? Moj ljubimac Baltazar Adam Krčelić, kanonik koji je sredinom toga stoljeća zapisivao baš sve što se događalo u Hrvatskoj, i kada je i gdje bio povodanj, kada potres, uz prilike i neprilike društvenoga života posebno zagrebačkog , a poglavito crkvene zgode. Knjigu „Annuae ili Historija“ prevedenu s latinskoga na hrvatski početkom pedesetih prošloga stoljeća, kupio sam negdje šezdesetih i do danas mi je od najdražih, a i dobro mi je poslužila. Godine 1751. bilježi Krčelić da je 27. svibnja viđen oblak koji je proizveo prasak, a zatim se rasplinuo. Ali su kod Hrašćine pale iz zraka dvije kugle i zabile se u zemlju. Tamošnji ih je župnik dao iskopati, pa je o tome pisao raznim ljudima, tako su za to „saznala i Njihova Veličanstva u Požunu, a svijetli car zaželio da mu se jedna kugla pošalje. Stoga je biskup Klobušicki pisao gospodinu Kukuljeviću neka pribavi jednu od tih kugla i pošalje u Požun.“ Učinjeno je to, možda se u Bratislavi negdje i danas čuva. Od manje kugle kovači su kovali čavle, od kojih je jedan došao i do Krčelića a ovaj obznanio svoju teoriju – da su kugle djelovanjem sunca povučene iz rudnog gorja Ivančice gdje, kao što je poznato, ima željeza.

Rekoh da su mi „Annuae“ dobro poslužile i to kada sam pisao povijesni roman „Špilberk“ u kojemu se nalazi i priča o rečenoj pojavi, samo što sam se ja malo zanio i počeo fabulirati u pravcu SF-a. Ako pročitate roman (skrivena reklama), mislim da će vas te stranice zabaviti, rijetke u inače mračnoj storiji o kažnjenicima u zloglasnoj utvrdi iznad Brna, u Moravskoj. Kad sam već kod Moravske, ne znam jeste li kada vidjeli grb te zemlje koja je u devetom stoljeću imala veliku povijest i velik teritorij, a danas se nekako izgubila u okvirima Češke. Naime, službeni grb Moravske sav je u bijelo-crvenim kvadratićima, što nije neobično za one koji nešto znaju. Provjerite na internetu.

Koju godinu poslije zapisuje Krčelić nevolje pri popisu stanovništva i zemljišta. „Međutim“, piše, „popis je izvršen tako da mu nitko nije vjerovao niti je mogao vjerovati“. Kako će biti s popisom koji nam predstoji 2021. teško je reći, ali ga je lako već sada nazvati otpisom stanovništva glede poznatih kretanja Hrvata. Manjine su stale na zadnje noge i već izborile (makar im amandmani nisu prošli) da „svatko popisuje svoje“, što će imati neviđene rezultate u nekim dijelovima Hrvatske, kojima „nitko ne će vjerovati niti može“. Ne znam kada će biti popis u Srbiji, dotično u Vojvodini, ali da će Hrvati ondje biti silno umanjeni već je sada razvidno iz potpora koje Beograd daje projektima tzv. Bunjevaca koji navodno nisu Hrvati i onim Hrvatima koji odbijaju da se drukčije zovu. Pa će nakon Šešeljevih progona u vrijeme rata i opisanim odnosom prema Hrvatima u miru, Hrvata ostati vrlo malo, što je i cilj srbijanske političke klateži. To više što iz Zagreba nema reakcija na takav postupak, a razni bauci bilo koji pokušaj da se izjednače prava Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji odmah proglašavaju nacionalističkom rabotom.

Tako je sada kako jest, mi njih gladimo peruškom, oni preko Dunava rade svoj posao od 1918. do danas, ovim ili onim sredstvima. A Hrvate su u ratovima smanjivali i u Hrvatskoj, nožem i metkom, u još svježoj srpskoj agresiji devedesetih, ali i u Drugom svjetskom ratu, o čemu se malo što može saznati u udžbenicima, posebno o izlazu na more. Na hrvatsko more. Preko imotskih sela.

I tu dolazimo do Imotskog koji je prošlih dana bio izložen suptilnom policijskom, to jest političkom nasilju. Još nema odluke da se Imotski spali, sva sreća. Nego, zašto govorim o srpskim četnicima u vezi s imotskim selima? Možda zato što sam vidio ploču s imenima stotina Hrvata koje su ubijali na razne mučne načine, a „tri popa odrali žive“ kaže se u izvještaju koji je Petar Bačević poslao Draži Mihajloviću, uz trijumfalnu poruku da su tih dana 1942. (kolovoz) „izbili na more“. Draža je bio vrlo sretan i preporučio da se „Dinarce treba potaknuti na aktivnu borbu protiv komunista i ustaša“. U Dalmaciji u to vrijeme kolje pop Đujić uz pomoć Talijana, nazivajući Hrvate strašljivim životinjama.

Gdje je poveznica s Vojvodinom i današnjom situacijom? Draža je opet heroj, četnici rehabilitirani. Pop Đujić, krvnik koji je pustošio Dalmacijom, živio je mirno do smrti krajem devedesetih u demokratskim (ili republikanskim) Sjedinjenim Američkim Državama. Početkom devedesetih Đujić je proizveo Šešelja u vojvodu, te je ovaj zavladao Vojvodinom, proganjao i prognao Hrvate, a sada je slično, na druge načine, ali isto, na vlasti četnički ćata Vučić, u parlamentu četnik Šešelj, sljedbenici fašističko-komunističkoga Miloševića koji je razarao Hrvatsku srbiziranom jugoslavenskom vojskom s crvenom zvijezdom na kapama i šljemovima. Tako dolazimo i opet do Imotskog gdje je ta zvijezda spaljena s likom hrvatskog zastupnika koji tvrdi da u drugom svjetskom ratu i poraću nije ubijeno dovoljno Hrvata.

Spaljivanje je prelilo čašu strpljenja jugonacionalista i sljedbenika kumrovačkog zločinca, pa je vascela hrvatska politička elita ogorčeno reagirala na palež kartonskoga zastupnika (zločina), doduše smanjenog na pravu mjeru jer su mu izjave ne samo strašne i neljudske nego i infantilne. A ona dva veća spaljena lika samo su kolateralne žrtve. Mogu se tumačiti i izvan konteksta koji im je sugeriran, a i tumači se neprirodnom političkom koalicijom, sadanjom i možda budućom. „Izvidi“ još nisu završeni dok ovo pišem, vlast je pretvorila hrvatsku policiju u izviđače, a stradala je u stvari i opet sloboda izražavanja, ma u kakvoj formi. Sljedeće godine fašnike treba zabraniti ili dati narodu točne upute koji su simboli poćudni za spaljivanje, uvesti funkciju fašničkog komesara. Uputnici ne smiju konzultirati europsku rezoluciju iz rujna prošle godine koja (između ostalog) miriše po antikomunizmu. Zagreb žalibože nema karnevalsku tradiciju, ali su oni s obje strane Trga sv. Marka mogli simbolično spaliti rečenu rezoluciju nasred Trga, javno, nakon što su ju šutke poderali i spalili već i prije.

Elem, nastojim pozitivno misliti ali mi ne daju. Uostalom, biti ovih dana pozitivan i nije neka sreća.

Ološ je stvarao Hrvatsku

Nacionalna televizija emitira dugu seriju o predsjedniku Tuđmanu, u žutom naslonjaču izmjenjuju se njegovi danas još živi suradnici. To jest ološ. Odakle mi to? Pa pročitao sam u Pupovačkim Novostima iz pokislog pera B. Dežulovića. Inače ne čitam, ali na ovo sam posebno upozoren. Naime, da Hrvati ne znaju ni tko su ni što su ni odakle su, a Tuđman je bio operetni general koji se okružio ološem. Znači i ja sam ološ. Svakako su me nazivali, ali prvi put je rabljen pravi naziv, valjda. O takvim , kroničnim ispadima u Novostima nema riječi u vrlom „službenom tisku“ i medijima (tko će, valjda ne Hina koja onaj H na početku kratice debelo zaboravlja), ne šalju se ni priopćenja s vrhova vlasti kao o Imotskom, ta Hrvati su većina i njih se može „žive odrati“ kako god se koji srpski novinarski diletant sjeti, bez obzira što se radi o očitom potkornjačkom djelovanju i specijalnom ratu protiv Hrvatske i Hrvata, s četničkih, velikosrpskih pozicija.

Taj se rat, uostalom, vodi punom snagom i u mnogim tiražnim tiskovinama, poglavito na „kulturnom“ planu, a i nevježi je očito da se unutar plana posebno udara po hrvatskom jeziku. Čitam u jednoj od tih novina veliki naslov „Što se događa kada bi genij da popravlja nacionalnu himnu“? Koji je to jezik? Urednici (i lektori ako ih ima) ima da mi objasne jer ja nemam da imam znanja kako da popravljam ni svoj auto, a nekmoli da popravljam himnu. Tekst ispod naslova „ne želim da čitam“ jer po slici vidim tko je autor, ali mi oko ipak zapinje za „fleš“ stavljen u okvir, gdje se kaže ovo: „Uvredljivo je kad HTV ozvuči tronutih jedanaest koji s rukom na srcu, uglavnom nemuzikalnih poput magaraca, na uši milijuna Hrvata pred TV ekranima revu „Lijepu našu“.

Vlast dijeli novac šakom i kapom koronavirusima, a državni odvjetnik kojemu ime kaže da treba braniti državu, eto je ispao mason pa ne može. „Srbobran“ ide dalje. Do konačne pobjede. Je li? Pravosuđe? Sva sreća da nam je sudstvo fenomenalno, to jest fenomen u svjetskim razmjerima. Eto, Ustavni sud prihvati moju tužbu i oslobodi me krivnje za verbalni delikt, ali niže sudstvo munjevito reagira – te me neki dan i opet proglasi krivim. Ako ne vjerujete, tko vam je kriv. A nije ni tako bezazleno kako se na prvi pogled čini. Ako se ne poštuju odluke Ustavnog suda, onda ulazimo u opasnu zonu. Samo čekam nečiju izjavu da se odluka Ustavnog suda ne treba pridržavati kao pijan plota.

Dubravko Jelčić

Doživio je podosta duboku starost, a imao je rašta i živjeti. Omanjeg rasta i sitne građe odvažno je prolazio kroz sve hrvatske Scile i Haribde noseći u sebi onaj požeški gen naslijeđen od tolikih umjetničkih duša koje su proslavile slavonsku Atenu. Pridružio se Kanižliću i obojici Miroslava Kraljevića, Babukiću, Eugenu Tomiću, Dobrici Cesariću, Matku Peiću, Franji Cirakiju, Milki Trnini, Zlatku Boureku i još mnogima bez kojih hrvatska kultura ne bi ni izdaleka bila potpuna. Cijeli je život bio posvećen književnosti, i sam autor, ali još više cijenjen i poznat kao književni povjesnik, urednik knjiga najvećih među velikima u Stoljećima hrvatske književnosti, marljiv erudit i putnik ne toliko nepoznatim svjetovima kao požeški pustolov Lerman, nego vječni putnik po Hrvatskoj i onim njezinim naseljima koje je trebalo pohoditi književnom riječi i upućeno govoriti o svim sastavnicama neponovljivog hrvatskog identiteta.

Njegova je povijest hrvatske književnosti prevedena na talijanski. Pisao je recenzije i kritike, predstavljajući javnosti knjige koje su drugi pokušavali prešutjeti, premda znatno bolje od onih publici silom nametanih. Malen rastom, ali u hrvatstvu veći od mnogih, po prirodi stvari neko je vrijeme proveo i u komunističkoj tamnici, a samostalnu hrvatsku državu dočekao je vrlo sretan, u drugoj polovici devedesetih i zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskoga sabora. S Maticom hrvatskom vezala su ga desetljeća neumornog rada, a zatim je u 21. stoljeću doživio da ga iz Matice odstrane na krajnje prizeman način jer se s novom oligarhijom ondje instaliranom naravno nije mogao složiti.

Bili smo zajedno u Saboru, u rečenom razdoblju, bili smo zajedno i u nevjerojatno dugom i za sada neuspješnom pothvatu uređenja Matoševe rodne kuće i kulturnog centra u Tovarniku. Podsjećam: prvi predsjednik odbora za Matoševu kuću bio je Dragutin Tadijanović, a nakon njegove smrti Dubravko Jelčić, oba akademici, uglednici. Tadijanović je uspio nagovoriti državu i grad Zagreb da ulože novac, ali, premda je svota bila značajna, nedovoljna da se ostvari zamašan plan. Jelčić se našao u nezavidnoj situaciji, zajedno sa svima nama u odboru, jer je ona ista opisana „moderna“ Matica hrvatska blokirala projekt tražeći da im ljudi iz Tovarnika vrate manje od dvjesto tisuća kuna koliko je Matica uložila, za sitan novac (u odnosu na cijenu projekta), posegnula za ovrhom i tvrdoglavim cjepidlačenjem dovela do toga da sve i dalje stoji napola dovršeno. A Matoš gleda odozgo i sliježe ramenima, ništa se nije promijenilo od njegova doba. Sada je i Antun Dubravko Jelčić mrtav, neka mu je laka teška hrvatska zemlja.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari