Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Za čime plaču jugonostalgičari i slična klatež orjunaška

Objavljeno

na

Goli Otok

Hladni val, dosta kratak, ali dovoljan za prehladiti se. Jednostavno, nismo navikli na temperature ispod plus dvadeset. Čim malo zahladi, u ljekarnama trljaju ruke, kupuju ljudi sirupe i aspirine – dobar sirup plus Lupocet, sve zajedno oko sto kuna. Prilagođeno standardu hrvatskih građana, o lijekovima za ozbiljnije bolesti bolje je i ne govoriti. Za sada se narod vraća češnjaku i rakiji, koji su navodno korisni i za liječenje gripe, a ona je na pragu. Hrvatska je nabavila nekoliko stotina tisuća doza polivalentnog cjepiva koje vas čuva od četiri vrste virusa, ali onda u pravilu dolazi peta kolona, neočekivana. Točnije, nabavljeno je tristo tisuća doza, baš toliko koliko nas ima preko četiri milijuna, što znači da četiri milijuna ljudi ne će biti cijepljeno.

Umjesto cjepiva bit će objavljena upozorenja da se izbjegavaju veći skupovi kao što su oni za predsjedničke izbore, odlazak u kino, kazalište i tulume. Glede predsjedničkih, ljudi su se ionako već opredijelili, pa koliko god tko pričao o ovakvim ili onakvim programima i „nevažnim“ stvarima izvan ideoloških okvira, ti su okviri već na početku kampanja zacrtani, nacrtani i opisani: bira se između titoista i orjunaša s jedne strane, te domoljuba i vlasnika prirodnih hrvatskih osjećaja s druge strane. Pa koliko god orjunaši i ostali koji cmizdre za ljepotama odavno krepane naddržave nastoje odjenuti svoje floskule u suvremeno ruho, uvijek ima usijanih kolumnista (i) u tiražnim medijima koji neoprezno izlijeću i odaju ono što bi orjuna htjela sakriti, barem dok ne dođe na vlast. A to je da mrze Hrvatsku, iz dna duše.

Reakcije na zadnje Kolindine zavjese pokazale su koliko je živa i strasna (strašna) ljubav prema komunističkoj Jugoslaviji i nakon trideset godina moderne hrvatske države, da je ta ljubavna priča očito besmrtna koliko i tužna – prije svega jer je očito da je dio hrvatskih građana (nazivam ih tako za ovu priliku) zaostao i zastao u vremenu, da je negdje devedesete pao u komu iz koje se nikako ne može probuditi. To je taj komatozni balast koji nam ne da naprijed, a ponavljati da su spavači, paradoksalno, premda pospani živahno zauzeli ustanove suvremene hrvatske države – izlišno je. Oni, zaštićeni nazivom državne ili kakve druge institucije, nikada ne će u svoje niti u njezino ime javno podržati svoje „civilne“ ljubimce, ali će tako ustrojiti svoja povjerenstva, žirije, savjetodavna i nadzorna tijela da u njima komatozni uvijek imaju barem jedan glas više, odlučujući, pa je sve po zakonu, transparentno, i one (ustanove) ne mogu biti prozvane da su tu nešto utjecale. Rezultati takve usmjerene „politike“ vidljivi su na svakom koraku.

Oni drugi, a drugi su većina i Hrvatsku vole makar ne znaju uvijek zašto, čudom se čude kako stalno ostaju na margini, vide da ih se, štoviše, vrijeđa i šikanira, ali se nikako ne mogu domisliti što su to krivo učinili da ih njihova, valjda hrvatska država ne štiti, ne digne glas u njihovu korist, da nema nikoga tko će jače lupiti šakom o stol i reći: dosta je bilo te bijedne komedije, hajdmo staviti karte na stol i vidjeti gdje smo, zašto smo i što treba učiniti da bude onako kako su očevi nacije zamislili, a fačuki izigrali.

Da budem posve jasan: različiti svjetonazori su prirodna pojava i tu se ne treba i ne može intervenirati. Lijevo, desno, sredina, koliko god primitivna podjela bila, postoji i bit će, koliko god nam to ne bilo drago, ako smo u suprotnom taboru. Međutim, u Hrvatskoj uopće nije o tome riječ, niti svrstavanje ima u fundamentu svjetonazor, pa znači ni ideologiju u klasičnom smislu riječi. U Hrvatskoj je u igri nešto posve drugo, a to nešto zove se država. Sva ideološka i ostala zamagljivanja, kada se obasjaju farovima jasnoga izričaja, osvjetljavaju golu istinu: u ovom se trenutku (koji dugo traje) vodi bespoštedna bitka protiv hrvatske države i njezina neoprostiva postojanja, a s druge su strane njezini branitelji koji svakodnevno gutaju žabe jer im ta ista država koju vole i za nju bi sve dali ne da artikulirati njihove težnje i drži ih u sjeni, daleko od reflektora i mikrofona, te imaju dojam da su prevareni i odbačeni. To jest da državne vlasti već dvadesetak godina, javno proklamirajući više-manje sve što izigrani žele čuti, u potaji šuruju s protivnicima hrvatske države. I ne baš posve potajno, o čemu svjedoče više-manje javne koalicije ali s tajnim paragrafima.

Mislim da je ta licemjerna igra došla do granice izdržljivosti, strpljenja naroda, da je takvo stanje nepodnošljivo i ne može više dugo trajati. U tom sklopu, više no očito zataškavanje komunističkih zločina (usprkos europskim rezolucijama) samo je jedan od znakova pravoga karaktera vlasti (u množini) u Hrvatskoj. Opazili ste i vi, naravno, da „prigovori“ jugokomunističkom zločinačkom režimu počinju, kronološki, s Golim otokom. Genocid nad hrvatskim narodom 1945. preskače se, ne spominje. (Usput, nedavnih je dana američki Kongres osudio turski genocid nad Armencima, počinjen prije oko stotinu godina. Genocid nad Hrvatima valjda još mora pričekati „priznanje“, ne samo u Americi nego i u Hrvatskoj.)

Sve nakon Golog otoka bilo je med i mlijeko, osim što su sedamdesetih tisuće intelektualaca i studenata bile smještene u kazamate, a u svim desetljećima vladao teror većih ili manjih razmjera, nad hrvatskim narodom, hrvatskim jezikom, nacionalnim i individualnim slobodama – što jugobranitelji drže normalnim i dobrodošlim. I, što je najvažnije, teror nad i samim pojmom hrvatske države, odnosno nad i slabašnim krikovima unutar hrvatske šutnje, težnjama za vlastitom državom. To je bio najveći crimen u onim olovnim vremenima. Većega nije bilo. Za tim vremenima plaču jugonostalgičari i slična klatež orjunaška. Ne za komunizmom kao sustavom, ne za jugorežimom, nego za činjenicom da tada samostalne hrvatske države nije bilo. I da se nije smjelo dopustiti da je bude. A kada već jest, na žalost, treba ju potkopavati gdje se stigne. I to se radi. Nisam samo ja definirao sadašnje stanje kao specijalni rat protiv Hrvatske. Nedavno je isto izjavio i Pavao Miljavac u ime Generalskog zbora, slično i Đakić. Pritom ni oni ni ja nismo mislili samo na „domaću“ scenu, nego i na susjede iz pakla koji se, usput, ubrzano naoružavaju. Dalekometno i dostižno.

Da se vratim (i ja) u komunistička vremena, „koja smo preživjeli“, kako reče predsjednički kandidat Milanović. U davnom razgovoru sa sada već pokojnim županom splitsko-dalmatinskim, učenim čovjekom, reče on da se jedno mora priznati: i nekomunistima, pa i šutljivim antikomunistima, komformistima, bilo je omogućeno da naprave karijere, znanstvene i ine, da studiraju medicinu, pravo, ekonomiju itd., da postanu inženjeri i slično. To je točno. A nego što je preostalo toj naddržavi, jer i ona je trebala sve te inženjere, liječnike i ostale da bi uopće mogla funkcionirati, da bi opstala, da bi preživjela. I tako je ona preživljavala, a i oni spomenuti preživljavali su i sve se svelo baš na preživljavanje, dok je povlaštena komunistička kasta preživala i budno pratila „pojave“, te ih drastično kažnjavala gradiškama i lepoglavama ili metkom.

U vrijeme kada je valjda Hrvatska bila s „prave strane željezne zavjese“. Samo je u dva navrata Hrvatska nešto prodisala, svršetkom šezdesetih koje su odmah početkom sedamdesetih završile slomom Hrvatskog proljeća i novim terorom, te krajem osamdesetih koje su, Bogu budi hvala, završile uspostavom hrvatske države, ali odmah i još gorim terorom pomahnitale jugoslavenske armije i velikosrpskog, to jest srpskog oružanog nasilja nad Hrvatskom i Hrvatima. I tu dolazimo do današnjeg opet rasplamsalog jugoslavenskog i srpskog iluzionizma koji upravo puni novinske stupce, s osloncem na istoričare koji žive u Hrvatskoj (osuđeni na Hrvatsku). Oni poštuju kronologiju i navode: prvo, nije točno da se hrvatski narod na referendumu izjasnio da hoće svoju državu. Referendum je bio namješten, glasovanje krivotvoreno. Da nije krivotvoreno, proglašenje nezavisnosti ne bi imalo temelj u volji naroda.

Drugo: Hrvatska se odcijepila bez razloga, donijela čak i Ustav po kojemu su Srbi postali manjinom, što je izazvalo njihov pravedan gnjev. Zato je izbio građanski rat u kojem su Srbi, braneći vjekovna ognjišta, doduše poubijali petnaest tisuća muškaraca, žena i djece hrvatske nacionalnosti, ostale otjerali u progonstvo, ali što se mora, mora se. Pomogla im je uvelike jugoslavenska vojska koja nije bila u funkciji velike Srbije, nipošto, samo je malo okupirala Hrvatsku, vojna vježba, ništa drugo, a ljudi u Vukovaru krivo shvatili pa uzeli oružje, jest. Pred očima hrvatske javnosti, pričaju se te priče zadnjih tjedana, ozbiljno se i stručno „suprotstavljaju argumenti“, kao da je publika priglupa.

A je li narod glup? Jest, kaže se u naslovu dnevnoga lista, koji velik prostor daje slavujskom glasu Slavoja Žižeka, šarlatana navodno svjetskog glasa. Njegova misao da je narod glup stigla je na stupce nakon tragedije (doslovce) u zagrebačkom HNK koji je postavio njegovu verziju „Antigone“, katastrofu jednu kojom se blamirao i on i oni (ona) koji su mu otvorili vrata te nekad cijenjene ustanove a ta, nota bene, u nazivu ima pridjev „narodno“. Pa ljudi idu u narodno kazalište, na nešto što se zove dramska predstava, a obična je svinjarija, te im još njezin autor, ha, naknadno poručuje da su glupi. (Inače, o tome što se događa u zgb. HNK trebalo bi ozbiljno povesti računa.)

Spomenuo sam riječ prostor. Ne govorim ništa novo, prostor se daje svemu što je protiv hrvatske kulture, svaki šugavi provokator dobit će prostor prije umjetnika koji do umjetnosti nešto drže, svakako prije umjetnika u čijim se djelima osjeća barem prigušeni nacionalni naboj. Oni koji (resorno) trebaju bdjeti nad hrvatskom kulturom, ne oglašavaju se. Knjige koje imaju spomenuti naboj, fiction ili non, stiže ista sudbina. Ilustracija: pred prepunom dvoranom predstavljena je nedavno knjiga dr. Tomislava Jonjića „Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom“ (naklada AGM). Kolosalna knjiga opsegom i kvalitetom, ali o njoj niste mogli baš ništa saznati iz medija, koliko sam pratio. A ne možete saznati ni zašto nakon toliko godina još nije dovršena obnova rodne kuće Matoševe (i kulturni centar) u Tovarniku. Između ostalog, valjda, zato što je Matoš bio starčevićanac, i to strastveni, a Starčević je, kažu, otac moderne hrvatske misli o vlastitoj državi.

Svi sveti i dušni rad

Imam dojam da se ljudima, deklariranim katolicima, svake godine mora ponovno objašnjavati što znače Svi sveti, a što Dušni dan. Možda su markirali sa satova vjeronauka. Nego, a u svezi s gornjim mojim lamentacijama, ne podsjeća se mlađe što znači onaj crveni tepih uz veliki križ na Mirogoju, tepih od tisuća lampiona: tu svjetlost svijeća gori za one kojima se ne zna grob, onima koji su „nestali“ u vrijeme genocida nad Hrvatima 1945. i nadalje. Mene su učili da znam što znače, i znam.

Jesu li među tim svijećama i one za nestale u srpskoj agresiji devedesetih. Vjerojatno ih ima. U Vukovaru i drugdje , u Podunavlju i zaleđu Dalmacije, mnogo više. Bliži se dan već legendarne Kolone u Vukovaru, gradu koji se od patnja još nije oporavio, a iz Zagreba mu poručuju da se oporavi. Kupio sam prije tjedan dana na kiosku (prvi put ih ugledah) Vukovarske novine“. Na prvih pet stranica svi su napisi o boli i vrisku Vukovara, tek na šestoj i nadalje ponešto komunalno i športsko. Na naslovnici Penavine riječi: „Dosadašnji sramotni rezultati stradalnicima daju za pravo da vrište na sav glas pa i da cijelu državu prevrnu naopačke.“

Na Dušni dan gledam Dnevnik HTV-a. Kratak, dojmljiv raport iz naselja Lužac pokraj Vukovara, koje je na Dušni dan 1991. doživjelo bezdušan srpski napad i pokolj stanovnika. Jedna gospođa daje izjavu. Kaže da su ubojice i dalje tu, u istom tom naselju Lužac. Dan-danas. Ja sam to vidio, čuo tu izjavu, vjerojatno ste i vi čuli, ali je li čuo državni odvjetnik. Ako jest, istoga je trena trebao sjesti u automobil ili što već, otići u Lužac i zamoliti gospođu da mu pokaže zločince. To mu je posao. A je li sjeo, ne zna se. Dvojim. Prvo se mora posavjetovati s politikom, a politika s Pupovcem.

Obljetnica Zagrebačkoga sveučilišta Vrlo svečano u Lisinskom, 350 godina poslije. Dokumentarni film o povijesti Sveučilišta (skraćena verzija), red govora, red glazbe, sjajna interpretacija teksta s ruba pameti (D. Despot), zbor Hrvatica (Vatroslav) i na kraju Gaudeamus s raspjevanom akademskom publikom na nogama. Decentno. Alma mater na visini. Glede govora, bijahu više-manje uznositi, slavljenički, ali se tu i tamo provukla nevesela zbilja o sve više praznih klupa na fakultetima. Zamjerka: nakon što je rektor Boras pozdravio sve koji protokolarno ulaze u pozdrave, sljedeći govornici nisu trebali opet pozdravljati sve već rečene i utvrđivati gradivo. Na kraju sam očekivao da neki pozdrave i sami sebe.

Govorilo se i o zaslugama zgb. Sveučilišta za očuvanje hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika. Nadam se da u dvorani nisu bili ljubitelji „zajedničkoga jezika“ s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Još nešto o jeziku

Školnici i dalje štrajkaju, barem dok ovo pišem. Kojekakve se informacije daju o plaćama učitelja i profesora. Na tv-ekranu vidim papir, snimljen popis zanimanja i prihoda, valjda iz resornog ministarstva. Vidim i riječ „odgajatelj“, što znači da birokrati u Hrvatskoj i dalje rabe tu riječ umjesto točne koja zvuči – odgojitelj. Forenzičnim istraživanjem već sam davno, ne znam je li u ovoj rubrici, utvrdio kada se umjesto hrvatskog odgojitelja počela rabiti „zajednička“ riječ odgajatelj: bilo je to negdje svršetkom pedesetih godina prošloga stoljeća, u jeku srpske ofanzive na hrvatski jezik.
Šport i politika

Neočekivano, u kampanju(e) za predsjedničku fotelju u prvo je plan došao šport, dotično nogomet. Bilo je tu i autogolova, a u središtu su se našli Rijeka i Hajduk, u nadmetanju tko je bio crveniji u crveno doba. Zanimljivo je da nitko nije potegnuo zagrebačku situaciju, naime veliku selidbu najboljih zagrebačkih nogometaša u Beograd pedesetih godina, ne voljom igrača nego dekretom – bili su bez pitanja prekomandovani, poput Čajkovskog i Zebeca primjerice, ali i još mnogih.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari