Radi struke kojom se godinama bavim te uostalom u konačnici osobnog zanimanja za fenomen problematike civilnog društva i vatrenog oružja mogu gotovo sa 100 postotnom sigurnošću potvrditi ponavljanje identičnog obrasca reakcija odgovornih, a koji se u Hrvatskoj kao po pravilu pojavljuje nakon bilo kojeg brutalnog ubojstva, piše Dubravko Gvozdanović.
Naime, nakon svakog takvog tragičnog djela u Hrvatskoj gotovo pa ritualno slušamo iste rečenice: „Nitko to nije mogao predvidjeti.“, “Sustav nije mogao reagirati.”, „Nije bilo zakonske osnove.”, „Institucije nisu imale alate.“. Kao uostalom i mnoga slična druga opravdanja.
I dakako, svaki put nakon toga slijedi isto kolektivno pranje ruku po principu nitko nije odgovoran jer nitko nije mogao znati pa samim time i nitko nije mogao ništa učiniti.
Pa onda, tek samo nekoliko dana kasnije iz susjedstva nam počnu izlaziti priče koje razbijaju cijelu tu konstrukciju laži društva nojeva, a koje najviše preferira zabijanje glave u pijesak. Te priče susjedstva, unatoč nojevima i njihovim glavama u pijesku, sve glasnije nam o počinitelju otkrivaju: „ Bio je problematičan.”, „Prijetio je godinama.”, „Svi su ga se bojali.”,“ Policija je znala sve o njemu.”, Imao je agresivne ispade.”
I dakako te priče u pravilu završavaju ključnom tvrdnjom: „Svi su to znali!”, a koja neminovno povlači logičan i nadasve nepobitan zaključak!
Taj zaključak jest da su svi sve znali i nitko ništa nije poduzeo kako bi spriječio tragične posljedice!
Upravo zato se NE MOGU složiti s stavom pojedinih uglednih odvjetnika i dr. stručnjaka kako se slučaj Aleksić NIJE MOGAO predvidjeti niti prevenirati. Takav stav možda dobro zvuči u televizijskom studiju ili medijskom nastupu odvjetnika, no on nema baš pretjerano veze sa stvarnim životom.
Iako takav stav nema nikakve veze sa stvarnim životom on sasvim sigurno ima veze s hrvatskom stvarnošću u kojoj nojevi već odavna promoviraju načelo neodgovornosti kroz maksimu „brigo moja prijeđi na drugoga“, a sve to umotano u celofan kajkavske narodne uzrečice „ne bum se štel mešati!“
Hrvatska je nažalost prepuna tragedija koje su bile unaprijed najavljene. Navesti ću samo tek nekoliko primjera iz velikog bazena istih.
Slučaj iz Daruvara (šestoro mrtvih).
I opet imamo istu priču u kojoj su ljudi i manje-više većina iz okoline u kojoj se Krešimir Pahoki kretao znali da je riječ o nasilnoj, agresivnoj i problematičnoj osobi. Znalo se za obrasce njegovog ponašanja i svih njegovih ispada. Kojih, dakako nije bilo malo. Znalo se da postoji ozbiljna opasnost za okolinu. Znalo se također da ima dodira s ilegalnim oružjem, a o njegovoj agresiji se čak znalo i u postrojbi vojne policije gdje prije umirovljenja radio.
No, sustav je čekao kao što uvijek i čeka.
Jer ne zaboravimo, narativ je takav da nam odgovorni uvijek priopćiti kako su im ruke vezane i to u pravilu tek nakon što se nedjelo dogodi.
Kao što to obično i biva nojevi uvijek čekaju da netko završi mrtav kako bi nakon toga izvukli glavu iz pijeska i krenuli s beskonačnim analizama postupanja i birokratskim opravdanjima, a sve kako bi se odgovornost prebacila na nekog drugog. I to u pravilu po mogućnosti nekog imaginarnog poput primjerice fenomena južine, guste magle, mlade države pa čak i prokletstva stoljeća sedmog.
Slučaj iz Podvinja (sedmero mrtvih).
Uzmimo za primjer slučaj iz Podvinja kraj Slavonskog Broda od 14. travnja 1998. godine, koji je meni iako se zbio već odavna još uvijek u svježem pamćenju. Tada je Antun Matajić u gostionici „Trenk” automatskom puškom likvidirao sedam ljudi, jednoga teško ranio, a potom se raznio bombom u vlastitom automobilu. Posebnu okrutnost i hladnokrvnost pri počinjenju djela Matajić je pokazao tako što je dodatno u svaku žrtvu ispalio po hitac iz pištolja kako bi dodatno potvrdio svoje zlodjelo. Pričajući s mnogim mještanima i ljudima koji su poznavali počinitelja postalo je jasno da je on što izravno što neizravno konstantno prijetio. Navodno je neposredno ranije prodao neku nekretninu te po mjestu pričao kako kad potroši sav novac i ostane na nekoj određenoj cifri da će napraviti sranje i sve pobiti. Ljudi koji su s njim bili u kontaktu, znali su da je potencijalno opasan, također se znalo se da posjeduje ilegalno oružje, uključujući i policiju, a znalo se da je i nestabilan. I kao što je pokazalo vrijeme prijetnje nisu bile prazne.
A što je društvo napravilo? Kada kažem društvo tu mislim na sve koji su s njime bili u kontaktu. Ništa.
I tu je proradio nojevski mentalitet zabijanja glave u pijesak po principu nezamjeranja, a sve u stilu uzrečice „ne bum se štel mešati!“
Ovdje je evidentno kako se čekalo i dočekalo trenutak u kojem su prijetnje i prikrivena agresija prerasle u masakr od kojeg se onaj kraj još uvijek oporavlja.
No, nije baš da nitko ništa nije poduzeo. Tadašnja je Vlada za tragediju i djelo promptno pronašla krivca u oružju i odmah poduzela pravne mjere u restriktivnom udaru na tadašnji Zakon o oružju! Najočitija mjera bila je ona u kojoj se dobna granici za legalno posjedovanje vatrenog oružja povećala s 18 na 21 godinu. I nikoga nije bilo briga što je počinitelj imao 50 godina u trenutku počinjenja djela i što je djelo počinjeno s ilegalnim oružjem. Javnost je popušila i zdušno podržala žustru reakciju vlasti iako je ona u potpunosti bila besmislena i promašena.
Ista je priča i sa slučajem Mlađan, a koji je nakon puštanja iz zatvora na vikend ubio policajca. I opet će netko reći da se nije moglo znati.
Naravno da se moglo!!!
No, treba skupiti hrabrosti i priznati, prije svega javnosti, pa onda samom sebi da problem nikada nije bio u znanju. Problem leži u kukavičluku sustava i društva koje više nema hrabrosti donositi teške i odlučne odluke.
Kolokvijalno rečeno problem je u društvu koje je izgubilo „muda!“
I upravo je to prava bolest današnje Hrvatske, a slobodno mogu reći i cijele Europe.
Ovdje se ne radi o nedostatku zakona, institucija ili zakonskih procedura, nego o nedostatku snažnog i odlučnog karaktera koje se ogleda u nedostatku muda.
Naprosto smo postali društvo nojeva koji izbjegavaju odgovornost.
Društvo u kojem se SVI skrivaju iza formulara, pravilnika, procjena rizika, ljudskih prava, procedura i birokratskih floskula. U takvom jatu nojeva očito nitko više ne želi biti onaj noj koji će presjeći problem dok je još problem, a ne tragedija.
Htjeli to priznati ili ne danas je važnije zaštititi vlastitu guzicu čitaj poziciju nego zaštititi ljude.
I to je gorka istina ma koliko ona bila okrutna i ma koliko ju ne želimo čuti.
Svi to znamo i svi se pravimo blesavi.
Sebičnost se danas promiče i vrednuje više nego ijedna druga mana ili vrlina. A iz sebičnosti proizlazi sve ono najgore. Ili možda najbolje, kako se uzme, jer za sebičnjaka je svakako najbolje.
U ovom našem jatu nojeva postoje pravila preživljavanja i moraš po njima igrati da bi opstao. U njemu ako reagiraš prerano, riskiraš kritike, ako nekoga procijeniš opasnim, riskiraš medijski linč, a ako slučajno tek doneseš odlučnu mjeru tada sasvim sigurno riskiraš stegovni postupak, distanciranje, prijekor i gađenje okoline. Da o odnosu nadređenih niti ne govorim.
I baš zbog toga naši nojevi biraju najlakši put koji je poznat po krilatici „ne talasaj“ što prevedeno znači nemoj poduzimati ništa. A ta je krilatica u stvari postala i temelj suvremenog institucionalnog licemjerja.
Nakon ovako krvavih i stravičnih tragedija svi će govoriti o mentalnom zdravlju, nasilju, prevenciji i sustavu a usput će se organizirat raznorazni okrugli stolovi, stručne analize i televizijske debate.
No nitko neće ili će tek rijetki izgovoriti okrutno jednostavnu istinu.
U gotovo svakom gradu, selu i ulici postoje ljudi za koje svi znaju da su nasilni, opasni i nestabilni. I vi to znaju!
Znaju susjedi, radni kolege, prijatelji, trenutne i bivše supruge i djevojke, kvartovi, lokalni kafići. Itekako zna i policija, centri za socijalnu skrb, a bogami znaju i sudovi!
Svi znaju i svi okreću glavu dok netko ne završi mrtav.
I to više definitivno nije pitanje sustava nego naprosto pitanje karaktera društva, baš upravo onog društva koje je ostalo bez muda!
Nekada su postojali ljudi koji su bili spremni preuzeti odgovornost i čak riskirati vlastitu karijeru kako bi spriječili tragediju.
Mi nažalost danas živimo u vremenu administrativnih činovnika koji prvenstveno štite sebe. Jer važnije je imati čistu proceduru nego čistu savjest. I uvijek tražiti papir više. S pečatom svakako, jer netko bi nekad mogao pitati: „A gdje je tu pečat?“
Dok god budemo prešutno prihvaćali mentalitet noja i zabijali glavu u pijesak do tada budimo spremni slušati te iste nojeve kako nam ponavljaju: „Nitko nije mogao znati.”
A istina je upravo suprotna. Svi su znali, samo nitko nije imao muda reagirati.
Dubravko Gvozdanović/fb