Dio osvrta umjetne inteligencije na kazališni komad Prima Facie ide ovako, citiram: „Monodrama australske autorice Suzie Miller postala je kulturni fenomen koji je povezao kazališnu umjetnost s pokretom MeToo i aktualnim raspravama o nasilju u domaćem društvu. Predstava se u javnosti percipira kao politički čin i apel za sustavnim promjenama u zaštiti dostojanstva žrtava silovanja naglašavajući da sve što nije: – ‘da’ zapravo znači ‘ne’ – .“.
Pomalo navodi na zaključak da nema obostrane strasti koja prethodi seksualnome činu nego bi trebalo potpisati ugovor s potencijalnim seksualnim partnerom-icom, ili zaokružiti na ponuđenome listiću: ‘da’ ili ‘ne’. Uglavnom, ako ste bez jasnoga pristanka ušli u seksualni odnos možete biti silovatelj ili silovani. Ako ste dobili ili zaokružili NE kao odgovor, onda ste nevini. Nema između. Nema ono što se događa većini ljudi i što je normalna pojava. To je ta woke filozofija!
AI je ukratko sročio medijske osvrte na konkretnu predstavu i pokazao kako to izgleda kada se mainstream novinari uhvate bez zadrške inkorporirati zapadne woke novitade forsirajući svoje viđenje fenomena nepravde i pravde te potom nudeći ispravljanje društva, pod krinkom borbe za dostojanstvo žrtava silovanja. Predstavu Prima Facie u našoj izvedbi producira Teatar Exit, a glumi Nataša Janjić Medančić. Predstava je izvedena i na West Endu.
Nataša je hrvatskoj publici predstavila izvanredne glumačke sposobnosti i taj dio uopće nije sporan. Možemo ustanoviti da imamo sposobne glumce i redatelje koji će nam savršeno predstaviti, nesavršenu dramu sa sumnjivim aktivističkim porukama. Problem je tekst Suzie Miler i što je monodrama takva kakva je, hit u nas i u svijetu, a o njenim manama možete pročitati samo u HT-u.
Silovanje je zlodjelo i kazneno- pravno normiran akt. Društveno- kulturna politika ima obvezu osvještavati i problematizirati temu silovanja. Problem predstave je što problematizira onaj problem koji nam je prikazan kao osobni i nije društveno relevantan, a želi se nametnuti takvim.
Slično je s tzv. transrodnim pravima. Postavljaju se kao prioritet u odnosu na ljudska prava uopće. Društvo koje se bavi irelevantnošću postaje neozbiljno, opasno i nesretno društvo. Zamagljuju se i potiskuju stvarni društveni problemi čime se utječe na efikasnost njihova rješavanja, tako da istinske žrtve(silovanja i drugih društvenih nepravdi), nemaju potrebnu satisfakciju. Društvo, državni aparat se mijenja u smjeru da više nema vremena za važne stvari jer mu je kolektivna psiha usmjerena na nevažne.
U istome duhu nas se navuklo da cijelo vrijeme branimo ustaše i Pavelića ostavljajući branitelje i Tuđmana golom metom leftardima. Tako dobijete niz predstava i filmova u kojima je poanta da smo jednako krivi za rat, da je Tuđman izdao Vukovar, da je hrvatska propali projekt, da je nova NDH itd. To se zove uspješno preusmjeravanje fokusa javnosti gdje su tzv. desničari pokazali veći stupanj retardacije negoli zasluženo nazvani leftardi.
O samoj predstavi
Glede konkretne teme silovanja, monodrama Prima Facie, umjesto da povrati dostojanstvo žrtvama silovanja, neslano se poigrala s izrazito ružnim iskustvom žrtava silovanja. Početak je puno više obećavao dok nije došlo do takva zapleta i raspleta koji više vrijeđa žrtve silovanja negoli im vraća dostojanstvo.
Prije svega moram naglasiti da ne smatram da je bračna, partnerska ili bilo kakva druga zajednica imuna na mogućnosti silovanja, da, ne daj Bože, muškarac ima pravo silovati ženu s kojom je u vezi. Čak pretpostavljam da je monodrama imala neku intenciju problematizirati i educirati i o takvim slučajevima, ali se na tome putu dobrano izgubila.
Glavni lik Tessa je inače odvjetnica koja vrlo uspješno brani silovatelje, a onda ju njen partner Julien, siluje. Oboje su intenzivno pili i imali namjeru stupiti u obostrano dobrovoljni, drugi po redu seksualni odnos. Njoj je u tim trenucima pozlilo, povraćala je i zato joj, što je razumno, nije bilo do seksa, a ne zato što joj partner nije privlačan. Dok se tako pijana migoljila ispod njega, ne vjerujući da partner Julian želi seks pod svaku cijenu, već je fizički bila svladana.
Pitanje je podliježe li takvo osobno ružno iskustvo društvenome interesu da ga se stavi pod zaštitu pravne norme. Kako to izvesti, a da ne postoji mogućnost višestruke manipulacije, okrivljavanja svih i svakoga, a što je još gore: izostanak kazne za teške silovatelje i satisfakcije za istinske žrtve silovanja jer se sve podvodi pod zajednički nazivnik. Životno je Tessa trebala i mogla po priči bez problema napustiti takvu bezveznu osobu nakon toga nemiloga događaja jer se on ne opisuje kao tip nasilnika koji će ju onemogućiti da ga ostavi. A po meni je, nasilan karakter trebalo naglasiti.
Lik Juliena, kako ga Tessa opisuje, vrlo je zgodan, poslovno uspješan i privlačan muškarac. Tjedan prije spornoga događaja, njih dvoje stupaju u obostrano strastveni seks bez ikakve mrlje. Priča nam nikako ne daje naznaku da Julien voli seks bez pristanka, da ga pale i inače žene koje ga ne drže privlačnim, koje vrište, brane se i govore NE, te da ih iz bilo kojih razloga želi poniziti. Čak se njegova nasilnička nakana u nekome trenutku bespotrebno ublažava time da joj on govori da će sve odraditi u smislu da ona ne treba aktivno sudjelovati jer je mrtva pijana. Dakle gledateljima su navedene vrlo sumnjive okolnosti što omogućuje da se postigne suprotan efekt.
Kod pristojnih i pravih muškaraca koji trebaju biti primjer zajednice, može stvoriti efekt težeg opreza i ograničenja u pristupu ženama. Druga vrsta muškaraca, neodgojenih da poštuju ženu, a imaju potencijala svoj karakter oplemeniti da ju poštuju, neće ovom predstavom dobiti tu mogućnost. Najvulgarniji mozgovi mogu dobiti i krila: šta ja znam ‘oće li ona, neće li, nisam dužan čitati njene osjećaje, nisam pravi muškarac ako se trudim čitati ih, mogu uzeti sve što poželim, jer svaka me ustvari želi i kad izgleda da me ne želi, … itd.
Umjesto da se društveno intenzivira istinska problematika, ovako se sve relativizira. Postaje upitnim svako silovanje. Svaki muškarac. Bolji i lošiji. Društveno opasan ili ne. Od lika kakav je Julien do kriminalaca, silovatelja, ubojice i četnika. Tessa, kad je došla k sebi, osjetila se snažno poniženom te slučaj prijavila policiji. S punim pravom se osjetila poniženom i povrijeđenom, ali pitanje je: Zahtjeva li takva vrsta povrijeđenoga dostojanstva pravno društveni angažman zaštite. Zar Tessa nije mogla u privatnome angažmanu lika „kazniti“, ostaviti ga i ne imati posla više s njim!?
Naravno da to ne bi bila njena osobna i potpuna satisfakcija, ali moramo se zapitati: Zar u svemu svatko može u bilo kakvim međusobnim odnosima (prijateljskim, susjedskim, poslovnim, bračnim, izvanbračnim), u kojima se osjeti povrijeđenima, tražiti sudski epilog satisfakcije.
Paradoks je da wokeri imaju nezasitnu potrebu zahtijevanja zaštite svih segmenata njihova života i izraza i to od državnoga aparata kojega istovremeno negiraju i žele uništiti. S ovom predstavom se samo širi woke narativ da je sasvim normalno da se na ovakve slučajeve troši vrijeme kako bi se umanjio državni potencijal (stručni kadar, sredstva i novac), te sposobnost djelovanja u situacijama gdje je zaista potrebna zaštita ljudskih prava.
Kako to izgleda u životu
Kad je gđa Vesna Pusić bila ministrica u Milanovićevoj vladi, ona je poručila Hrvaticama, silovanim u ratu od strane četnika, da idu zajedno s gejevima u Paradu ponosa!? Da istinske žrtve dobiju svoju pravdu na način što će paradirati s razmaženim članovima zajednice kojima je cilj ekspresiju svoje seksualnosti nametnuti u vidu općeprihvaćena društvena showa. Svi moramo u tome uživati, inače smo homofobni. To je samo jedan od niza praktičnih primjera umanjivanja i ponižavanja žrtava silovanja.
Čak je pokret Me Too zagazio u društveno važniju problematiku od same predstave Prima Facie, u smislu osvještavanja društva kod raskrinkavanja i kaznenog gonjenja nemoralnih moćnika. Samo, kako to inače ide kod leftardske površnosti, Me Too je izjednačio žrtvu: silovanu ženu koja je jasno rekla NE, sa ženom, isto žrtvom, koja je htjela napredovati u karijeri, te rekla DA inače neprivlačnom, ljigavom šefu i za to dobila stanovitu nagradu. Osim toga je, nažalost, pokret postao i platforma za kulturu otkazivanja. Za novi progon i paljenje vještica, u ovome slučaju većinom muškoga spola. Za neosnovano blaćenje ljudi i uništavanje karijera komu god se ćefne. Takvo društvo biva neurotičnim i bolesnim, a predstava Prima Face, umjesto da daje ispravnu dijagnozu i pravi lijek, još više pogoršava stanje.
Kod leftardske površnosti nema stupnjevanja problema. To ide u takvu krajnost, vidimo u slučaju Pusić, da je bilo koji gej jednako ugrožen kao i žena koju je četnik mjesecima silovao i držao zatočenom u podrumu. Samo što geja nitko nije držao u podrumu i silovao, nego mu je jednom davno neki đikan s drugoga kraja ulice opsovao pedersku mater. I eto ti razloga da prije negoli silovana žena, pa i žena uopće, dobije sva moguća prava. Stan, posvojiteljsko pravo, posao, što god poželi. Možemo sad širiti temu na izjednačenost gelera i projektila kojima su bili izloženi Hrvati tijekom rata s letećim sendvičima kojima je bio izložen Pupovac, ali i bez našega dodatka; srpske „ugroženosti“, i ovaj globalni leftardski smjer koji sam opisala već dovoljno pokazuje rasturenost zapadnoga društva u cjelini.
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik