Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Zabava se nastavlja – sav politički život se okreće prema predsjedničkim izborima

Objavljeno

na

Oni koji su u svibnju vadili iz ormara košulje i majice s kratkim rukavima, ostali su kratkih rukava, a što će biti u lipnju, samo Bog zna. Zemlja se navodno vrti oko Sunca, ali ja to Sunce nikako ne vidim. Predviđa se da će ljeto početi oko Velike Gospe, a jesen oko Božića. Sve se pomiče, i klimatski i politički, pa se i Dan državnosti navodno vraća gdje mu je i mjesto. U stvari, potrebna su nam samo tri velika državna blagdana vezana uz blisku prošlost: 30. svibnja kao Dan državnosti, 25. lipnja Dan nezavisnosti i 5. kolovoza Dan pobjede. Pa da barem budući naraštaji ne budu nesigurni kada je što i zašto, kad je već jedan proživio lutanje u potpunoj škrabalovskoj zbrci.

Prošli je tjedan protekao u analizama europskih izbora, previranjima i šokovima, traženju krivaca i iskakanju pretendenata iz sjene. Pri tome analitičari zaboravljaju da vođa nikada ne može biti kriv ni za što, da je tako uvijek bilo i bit će – nije Kim odgovoran što su propali pregovori s Trumpom, nego savjetnici i pregovarači, te su oni navodno ovih dana strijeljani iza nekog štaglja. Mi ipak živimo u nekoj vrsti zagonetne demokracije, pa takvi mogu biti odstrijeljeni na druge, manje brutalne načine, ali povijest pokazuje da im je to dobra karta za budućnost kada će i sami možda jednoga dana postati kalifi umjesto kalifa.

Glede vladajuće stranke u vladajućoj koaliciji, pokazala se sva besmislenost rivanja ulijevo, pretjecanja kolone koja se uredno kreće desnim trakom u automobilima starim petnaestak godina, pa kroz zube mrmlja o bahatim vozačima u luksuznim vozilima. U lošem rezultatu HDZ-a ima puno zemljopisa i gradova poput Istanbula, Marakeša, Bruxellesa, ali i Berlina i Pariza, a tu su i koalicije s HNS-om i SDSS-om od kojih se biračima diže kosa na glavi, a ruka spušta u druge kutije. Slučajno sam provjerio kako su glasovali Hrvati u prekomorskim zemljama, inače do sada stopostotni hadezeovci: zaokružili su suvereniste, a HDZ se našao na drugom ili trećem mjestu.

No, nije važno, sada se sav politički život okreće prema predsjedničkim izborima i zabava se nastavlja. Uz aktualnu predsjednicu koja ima najveće šanse, već se javilo podosta toga, a najimpresivniji je kandidat svakako sudac Kolakušić koji, osim na Pantovčak, pretendira na Banske dvore i većinu ministarstava, a sve za jednu plaću manju od europarlamentarne, za džeparac. Tu najavu svakako treba uzeti u razmatranje, jer donosi velike uštede državnom proračunu. Uz Milanovića koji se nećka, ali ne će dugo, na drugom kraju spektra pojavio se na pozornici Škoro i uškoro zadobio simpatije ne samo svoje estradne publike, kojoj uglavnom nije ni poznato da je i pjevač potekao iz Diplomatske škole Mate Granića, što (jedino) može biti zabrinjavajuće.

Kako su glasovali Romi iz Međimurja, nema podataka, a i inače se ne zna komu su skloni, samo znamo čemu su skloni, to jest socijalnim i porodiljnim naknadama s kojima pažljivo raspolažu tri dana u mjesecu koliko traje fešta, s pucnjavom i glazbom iz zvučnika. Ne svi Romi, ali lijep broj od njih desetak tisuća koji su se utaborili u Međimurju na radost Hrvata koji ondje žive. Romski simbol je kotač, ali su kotače odbacili i smjestili se pokraj domorodaca, ali nikako da se integriraju niti ne će, jer je riječ o drukčijoj kulturi koja je vazda bila svoja, teško i nikako razumljiva „većinskom stanovništvu“ koje bi – poznavajući Međimurce – strpljivo odmahivali rukom i puštali Rome da žive kako hoće, ali se počelo shvaćati, već odavno, da se tu radi o nečem mnogo opasnijem, o teroru manjine nad većinom. Doduše, mi smo se takvih ili sličnih terora nagledali, a i znamo kako to ide, no tu je sada činjenica da Hrvati u dobrom dijelu Međimurja, pa i u Čakovcu, gradu Zrinskih, ne mogu normalno živjeti i to su rekli jednostavnim riječima na skupu od preko tisuću njih.

Moralo je jednom eksplodirati, jer su se poglavito adolescentne bande toliko namnožile i osilile da im policija ne može stati na kraj. Nije to sada prosvjed najbližih susjeda romskih naselja, nego prosvjed župana, načelnika i gradonačelnika, znači cijele strukture u županiji kojom inače vlada HNS o kojemu se može svašta reći, i kaže se, samo da nije „desničarski“. No, odmah su se javile razne udruge za pljuvanje po Hrvatskoj, pa zahtjev građana za normalnim životom nazvale fašističkim i slično, jer kako netko može na tako demonstrativan način, usred tolerantne Hrvatske, prozivati manjinu (ili njezin dio). Treba li Rome negdje preseliti? Ali gdje, kamo, kotača više nemaju. Nego, sve spomenute koji sada vrište u licemjernoj zaštiti vinovnika terora treba preseliti iz ugodnih gradova i ugodnih susjedstava u – susjedstvo romskih naselja, u najveću blizinu. Pa da vidimo. I vidjeli bismo ih za koji mjesec na istom trgu u Čakovcu, kako vape za normalnim životom. (Usput: čitao sam više no potresan napis o mučenju životinja u romskom naselju i nastojanja Društva za zaštitu životinja da nešto učini. Ali kako, kad se ni policija ne usudi ući.)

U više-manje ugodnom Zagrebu tema je bila obljetnica grada, s pjevanjima i tamburicama, svečanom procesijom do Kamenitih vrata i kraćim govorom Milana Bandića koji je gradonačelnik još od vremena Zlatne bule, ili se tako mlađima čini. Je li Bandić spasio iz požara sliku Majke Božje, ni to se ne zna. Glede Kamenitih vrata i opštega stanja u kulturi, a posebno u filmu, samo jedan moj ne tako davni doživljaj: napisao sam scenarij iz suvremenoga zagrebačkog života, uglavnom je riječ o kazališnim zbivanjima i hrvatskom glumištu, dao ga na čitanje povjerenicima u HAVC-u. Bila su dva, jedan je napisao oduševljenu recenziju, a drugi (druga) vrlo mlaku. Jedna od zamjerki te drugarice, meni nepoznate, bila je u svezi s detaljem: naime, glumica (u filmu koji ne će biti snimljen) stanuje na Gornjem gradu, a kada prolazi kroz Kamenita vrata – prekriži se. Dovoljno da i ostatak scenarija bude bačen u koš.

S knjigama i Kamenitim vratima imam bolja iskustva: legenda o čudesnoj slici Majke Božje i velikom požaru bila je uvrštena u moju knjigu „Zagrebačke legende“, poslije i u opsežniju knjigu „Hrvatske legende“. Te 1731. godine požar je krenuo iz Sjemeništa sv. Josipa, snažan vjetar je mahnitao i mijenjao smjer te se vatra u času prebacila na susjedne kuće, zahvatila Gospodsku ulicu i poharala Kapucinsku, ali se spustila i na istok niz Kamenitu i stigla od gradskih vrata iznad kojih je u to vrijeme živjela udovica Modlar. Ona je bila vlasnica slike, a kako je do nje došla – eh, u mojoj verziji na vrlo neobičan način. A požar nisu skrivili sjemeništarci, odnosno dijaci iz uglednih plemićkih obitelji, nego vratar koji je noću bio budan i supijan, pušio lulu,p a zaspao…Da, a druga jedna legenda – o postanku Zagreba – pretvorena u dramski komad na rubu mjuzikla otvorila je novu zgradu Kazališta Trešnja 1999. (jedinu novoizgrađenu poslije HNK 1895.) Glazbu je na moju zamolbu napisao Đelo Jusić, i to majstorski, naravno.

Još se danas sjećam kada je došao u moju još neuređenu i neurednu kancelariju, u kojoj je ipak bio i pianino, pa odsvirao što je skladao, pjevušeći pritom i ne gledajući u partituru, onako mršav, markantan i simpatičan, dobar čovjek po svemu, u prirodi i umjetnosti. Bio sam naravno oduševljen. Usput smo se prisjećali kako je bilo u Dubrovniku svršetkom listopada 1991. kada sam se s još trojicom umjetnika probio u opkoljeni grad gliserom Odreda naoružanih brodova (ne znam jesu li se već tada tako zvali), a u Gradu koji su mnogi napustili našao Đelu – stajao u redu za vodu pred samostanom. Taj je susret zabilježio kamerom slikar Davor Jelavić. Mogao je Đelo i tada stradati, srećom nije, poživio je još podosta dugo, ali opet prekratko.

Kada sam već spomenuo HNS i Međimurje, što da ne kažem nešto o školstvu koje je dezorijentirana desna opcija prepustila nejasnoj, ali vrlo lijevoj, nedovoljno odmaknutoj od pusićka, što se vidi iz mnogih poteza, pa i iz zadnjega – u priči o udžbenicima iz vjeronauka. I inače slabo obaviještena ministrica Divjak, očito nije pročitala ugovor Hrvatske i Sv. Stolice, niti joj je rečeno da je vjeronauk obvezni (ili kako ona kaže – obavezni) predmet od trenutka kada se učenici (roditelji) odluče za nj, te od toga časa više nema status izbornog predmeta. Pa je tako došlo do zavrzlame posve nepotrebne, pa je tako morala intervenirati Crkva, pa je tako ministrica uvalila u pripovijest ministra financija, a i cijelu Vladu.

Jedna anketa, koja ne pada na dušu samo sadašnjim prosvjetnim čarobnjacima, doista je šokirala hrvatsku javnost, a i mene koji sam, doduše davno, pisao da u škole predajemo zdravu djecu, a škola od njih učini neurotičare. Napisao sam to onako, neznanstveno, a sada je znanstveno potvrđeno da su djeca nesretna, da su deprimirana, da u podosta slučajeva pomišljaju i na samoubojstvo. Te se navode mogući razlozi, ali je u biti razlog jedan i jedini: školski sustav nije dobar, niti ga tzv. škola za život sa svojim digitalijama ne će popraviti. Jedan od razloga navedenih u istraživanju govori o – nevidljivosti, drugi o vršnjačkom nasilju. Da opet budem osoban, a zašto ne bih, moj kratki roman „Asasin ili Latica u nevolji“ (AGM), navodno dosta čitan, govori upravo o spoju tih dvaju fenomena, nevidljivosti i nasilju. Roman je proglašen urbanom bajkom, premda ja tu ništa bajkovito ne vidim, osim što sam u realnost uveo lik iz poznate igrice s kojim djevojčica (djevojka) komunicira dok je u komi. Jest, srednjoškolsko doba je u životu mladih (i bez škole) teško razdoblje puno pitanja i nesigurnosti, zabrinutosti više no što odrasli mogu razumjeti, premda su i sami to prošli, pa zaboravili.

Nazorova nagrada

Zove se po Nazoru, a dodjeljuje prema svjetonazoru. Ovogodišnja dodjela je, barem u filmskom dijelu, bila na rubu skandala. Državna nagrada za prinos kulturi treba voditi računa o svim „aspektima“ osobe kojoj se dodjeljuje, treba biti respektna i ne izazivati hrvatsku, ne samo kulturnu javnost koja, primjerice, znade za Šerbedžijin odmak u trenutku srpske agresije na Hrvatsku (svaka ptica svome jatu leti), niti godišnju nagradu može dobiti snimljeno Frljićevo uprizorenje „Srbenke“ koju je (čak) i Hrvatska televizija odbila emitirati. Nagradu nije dobio film koji govori o četiri stotine ubijene djece u srpskom teroru, od toga gotovo trideset u Slavonskom Brodu. Zašto nije? Možda bi dobio da je snimljen, ali nije. A zašto nije? Zato što scenaristi i redatelji koji bi se toga dohvatili unaprijed znaju da će ih neki „povjerenici“ odbiti, da novac ne će dobiti, zato što je sustav u ovom trenutku tako posložen da obeshrabri teme hrvatskih žrtava. Osim toga, scenaristi i redatelji znaju da bi, kad bi i bili financirani, odnosno njihov projekt – taj bi im posao bio zadnji u životu, barem što se tiče igranoga filma. Skupina koja se nametnula hrvatskom filmu, preuzela je sve konce uz blagoslov države, a novac dijeli svojim pripadnicima. I tako sve do Nazorove nagrade.

Dubravko Horvatić

Nešto prije znamenitih europskih izbora koji nisu previše uzdrmali Europu, ali jesu Hrvatsku, služena je u zagrebačkoj Katedrali misa za antologijskog pjesnika Dubravka Horvatića, mojeg prijatelja, prvoga među onim književnicima koji su djelatno surađivali s tada još disidentom Franjom Tuđmanom (Horvatić me je i upoznao s Franjom). Autor pedesetak knjiga, među kojima ima i onih za djecu pisanih u vrijeme kada je bio pod prismotrom, sjajan glavni urednik u zlatno doba „Hrvatskoga slova“, esejist, likovni kritičar itd. umro je 20. svibnja 2004. (rođen 1939.) Na spomenutoj misi u Katedrali gledam oko sebe, ne vidim ni jednoga (barem meni) poznatog pisca. Vidim dvojicu Filipinaca, ne izgledaju kao pisci, ali hrvatskog književnika ne vidim. Je li kakva nespretnost u obavješćivanju, ne znam.

Pogledao sam na međumrežju što je pisano kada je Horvatić umro. Naglasak: da je s puno strasti pisao o prešućivanim piscima. I još nešto: da je Horvatićevo književno djelo platilo težak danak Horvatićevim političkim stavovima. Jest, i u samostalnoj hrvatskoj državi, za koju je stavio glavu na panj svršetkom osamdesetih, kao i u vrijeme Hrvatskog proljeća. Pa kako se poslije samostalnosti, kao i poslije Proljeća, naglo nakotila protuhrvatska klatež i proglasila kulturtregerima, tako je i Dubravko Horvatić počeo plaćati danak „svojim stavovima“ – u državi koju je sanjao. A kakvi su to bili stavovi, to jest stajališta, lako je zaključiti i ne poznavajući književni i publicistički rad toga pjesnika kojega ni jedna antologija ne će moći prešutjeti. A i to se može dogoditi. Hrvatska je to. Onda će u budućnosti opet netko s velikom strasti pisati o prešućenim književnicima, pa spomenuti i Horvatića koji je u svoje vrijeme s puno strasti pisao o prešućenima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na tablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru – nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati…“ Pa i nakon što su nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ – u premda još ne u posve razvidnom obliku – opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, bit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i – plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su spasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni drugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari