Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Objavljeno

na

Evo malo materijala za čitanje. Riječ je o isječku iz knjige Ivana Aralice “Što sam rekao o Bosni”. Aralica je u ovoj prigodi manje bitan kao književnik i akademik, puno je bitniji kao potpredsjednik županijskog doma sabora u vrijeme kad se odvijao čitav ovaj detuđmanizatorski scenarij.

On je dakle svjedok vremena koji je sve ovo pisao upravo u tom vremenu, ne s nakadnom pameću, i upravo zato, jer se radi o onovremenom svjedočanstvu, i činjenici da je Aralica sve to vidio iz “prvog reda” daje ovom štivu poseban značaj, piše Predrag Nebihi

Ovo tzv. “pismo šestorice” (Banac, Gotovac, Goldstein, Pusić, Žunec, Cviić) kao i Bančev članak objavljen u The New Republic nije, kako to vole reći liberali, komunjare i neki “desničari”, tek “čin normalan u demokratskim društvima, da se on šefa države traži ostavka”, to je samo maska.

Ovo pismo, koje je u ime Erasmus Gilde sastavio Ivo Banac po narudžbi Josipa Manolića kao pokušaj udara na Tuđmana pred drugi opći sabor HDZ-a koji je održan 15. listopada 1993. dolazi u vrijeme kad se na Hrvatsku vrši neviđen međunarodni pritisak zbog preventivnog napada vojno-redarstvenih snaga RH kod Gospića poznatog kao “medački džep”, dok u isto vrijeme muslimanska vojska, Armija BiH svim silama, uz pomoć srpskog topništva i logistike napada šire područje Mostara u operaciji “Neretva”.

Riječ je dakle o višestruko veleizdajničkom činu u kojem najznačaniju ulogu ima upravo Ivo Banac, isti onaj koji bi danas htio biti alfa i omega “desnice”, mentor kojekakvim karamarcima i hasanbegovićima , gdje se zapravo iste ove političke zablude koje je Erasmus Gilda plasirala 1993. danas putem nekakvog čovječuljka žele plasirati kao ideologija desnice.

Pritom se još bezočno i drsko usude pozivati na Tuđmana.

Iz ovog štiva vidjet ćete i tko su štetočine u BiH koje se usude predstavljati kao reprezenti mišljenja većine hrvatskog naroda u BiH, a to su isti oni koje je Nino Raspudić dok je još bio suvisao, s pravom nazivao “daidžama”, to su isti oni koji su u montiranju lažnih haških optužbi sekundirali ne samo Mesiću i Manoliću nego i čitavom Erazmusu, ali i uredništvi negdašnjeg ferala a danas uredništvu srpskih “Novosti”, isti oni kojima je upravo “desničarska vedeta” Hasanbegović u vrijeme dok je bio ministar kulture isplatio pola milijuna kuna iz državnog proračuna u isto vrijeme ispuštajući sipino crnilo uzimajući istovremeno nekakvim nebitnim i opskurnim portalima tipa “forum.tm ili muf.hr” a za koje čak ni ja koji pratim stvari i uočavam jako dobro do tad nisam čuo, uslijed njihove nebitnosti.

Svi ti markešići, jeleči, topići, lovrenovići, džaje, jozelići i slični, članovi udruga maskirnih imena tipa “Hrvatsko narodno vijeće” ili “Hrvatsko kulturno društvo Napredak” su direktno sudjelovali o kreiranju monstruoznih haških optužbi i neviđenih laži poput one da je Mostar bio u opsadi, da je u Mostaru HVO napadao Armiju BiH, da su Hrvati sami sebe etnički očistili iz srednje Bosne i sličnih, kojima su opravdavali bezočnu osmanlijsku agresiju garniranu zločinima s elementima genocida na hrvatske krajeve u BiH.

Kad je general Praljak držao završni govor u obraćanju sudu tijekom žalbene rasprave, najvažnija rečenica u tom obraćanju bila je pri samo kraju kad je rekao:

“U Mostaru, Armija BiH je napadala HVO a ne obratno!”  I tu vam je general Praljak rekao golu istinu.

A da bi vi shvatili kako je kroz sud prošla hrpa tih laži koje su kreirali ne samo vijećari i cvijećari, komunjare i kvaziliberali, nego i ovi koji bi danas preuzeli upravljanje hrvatskom desnicom na daljinski teledirigirani upravljaš udbaških struktura, KOS-struktura, AID-struktura, al-qaida-struktura i sličnog ološa, morat ćete pročitati ono što vam ja pokazujem, u najboljoj namjeri, po posljednji put.

Kad mene netko pita kako ja gotovo uvijek pogodim razvoj događaja, to je zato jer sam prestao lagati sam sebe, jer sam prestao slušati čobane koji me žele voditi niskim strastima i nedostatkom zdravog razuma, sijanjem straha i svođenjem kompleksnih povjesnih i političkih događaja koji su imali dinamiku koja se znala mjenjati nekoliko puta i na dnevnoj bazi na razinu sms-poruke twiter-objave ili skraćeno rečeno – parole, koje hrane lijenost ljudi koji ne žele čitati.

Zato se ovdje obraćam samo vama kojima čitanje i želja za znanjem nisu mrski, i koji ne želite poput onih, za koje je general Praljak rekao da ih je sit, jer “sve žele svesti na razinu svog osobnog znanja, odnosno bolje rečeno – neznanja!” gnojiti i upadati svaki put u istu zamku, a onda optuživati druge jer su stvari krenule krive i kmečati poput traktorista iz Oluje. Meni je lako pogoditi razvoj događaja jer krećem iz točnih premisa koje zaista reguliraju stvarnost, a ne nečiji mokri snovi u kojima se spaja nespojivo, i u kojima se čak i jednog Banca, notornog veleizdajnika želi proglasiti domoljubom.

Znam da Aralica ima malo težak stil pisanja, ali pročitajte var prvih 20-ak stranica ovog štiva, i svi oni kojima glava ne služi samo za šišanje shvatit će odakle vjetar puše.

Naravno, ja ću se s ovim “pismom šestorice” kao i s ovim Bančevim člankom u The New Republic, obračunati na svoj način, kad za to dođe vrijeme, negdje oko 25-godišnjice izlaska ovog pamfleta u kojoj tevabija rasistički optužuje Hercegovce dok se osmanlijske etničke čistače, odrubitelje glava, napadače i osvajače tretira kao najuzvišeniju gospodu finih manira s bečkog dvora.

Da bi mogli to sve pratiti kako treba, morat ćete pročitati bar 4 štiva kao uvod u cijelu tu priču. Ovo štivo je najduže i najteže za čitanje, a nakon toga ići će sve lakše i lakše.

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna. Bez toga sve priče o reformama, tvrdnjama kako će se ovakvim promjenjanam izbornog zakona nešto bitno promjeniti obične su priče za malu djecu, naivce i ‘nepismenu telad’!

Predrag Nebihi

Pročitajte isječak iz knjige Ivana Aralice “Što sam rekao o Bosni”:

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Povjesničar koji je razotkrio ‘Načertanije’

Objavljeno

na

Objavio

Načertanije

“O »Načertaniju« Ilije Garašanina napisane su brojne analize, ali malo je poznato da je prvu ozbiljnu raščlambu toga djela napisao i hrvatsko izdanje priredio istaknuti hrvatski katolički intelektualac Petar Šimunić“, piše Vladimir Lončarević za Glas Koncila.

Rođen je u Zemunu 2. srpnja 1910. Obitelj se 1916. godine preselila u Zagreb, gdje je maturirao 1929. i iste godine upisao se na Filozofski fakultet te je diplomirao 1937. opću i nacionalnu povijest i zemljopis, proboravivši jednu studijsku godinu u Pragu. Oženio se učiteljicom Nedom rođ. Kabalin. Imali su devetero djece. Kao profesor službovao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, zatim na Trgovačkoj akademiji u Somboru, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1941. do 1948. predavao povijest i engleski jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ujedno je aktivno sudjelovao u Marijinoj kongregaciji, najprije u Academica minor, a potom u Academica maior, te u radu Velikoga križarskoga bratstva, kojega je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata potpredsjednik. Bio je član i franjevačkoga Trećega reda.

Nakon 1948. godine bio je prisiljen s obitelji otići iz Zagreba. Došavši u Opatiju, predavao je na više srednjih stručnih škola u Opatiji i Rijeci. Godine 1953. otpušten je iz službe zbog, kako je tada navedeno, »javnoga prakticiranja katoličke vjere i negativnoga utjecaja na odgoj omladine«.

Na poziv biskupa Dragutina Nežića i Bože Milanovića predavao je crkvenu povijest na sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a od 1955. predavao je crkvenu povijest na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Na poticaj američkih Hrvata od 1955. do 1961. pripremao je izdavanje knjiga »Ilustrirana povijest Hrvata«, no Udba mu je provalila u stan i oduzela mu rukopis te ga zatvorila. Bio je mjesec dana izložen raznim torturama, pa je iste godine bio prisiljen otići u mirovinu, no radio je honorarno u raznim ustanovama. Godine 1975. zajedno sa svojom suprugom primio je od pape Pavla VI. visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice«. Umro je 20. ožujka 1988. u Opatiji, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.

U povodu 20. obljetnice smrti održana je u Zagrebu komemoracija, kojom je prigodom isusovac Vladimir Horvat, njegov đak, koji ga je nazvao »progonjeni povjesničar«, zanimljivo posvjedočio: “Prvi sat ostao mi je u posebnom sjećanju. Profesor Šimunić nacrtao je na ploči veliko srce s malim krugom u sredini i rekao: ‘Dečki, ovo je ‘hrvatsko srčeko’. Kroz dugu povijest napadali su ga mnogi neprijatelji s raznih strana osvajačkim ratovima i ranjavali ga otrovnim razornim strelicama.’ Tada je profesor Šimunić crtao strelice koje su se zabijale u ‘hrvatsko srčeko’ s raznih strana i ranjavale ga. Uz svaku je nacrtanu strelicu rekao od kojega neprijatelja i kada je odapinjana.”

Horvat ističe da se bavio i teologijom povijesti i razvio pojam »mistično tijelo Zloga«, nasuprot »mističnu Tijelu Kristovu«.

Surađivao je povijesno-publicističkim prilozima u »Danici« (kalendar za 1943.), »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Neue Ordnungu« i »Hrvatskom godišnjaku« 1945., a nakon rata u »Glasu Koncila«. Vjerske knjige, primjerice Lelottove »Obraćenike XX. stoljeća«, prepisivao je pisaćim strojem ili izdavao ciklostilom. Ostalo je iza njega četrdesetak bilježnica rukopisa.

Od 1937. do 1945. intenzivno se bavio stručnim i znanstvenim radom. Osobit je njegov prinos što je 1944., na stotu obljetnicu prvoga izdanja u Srbiji, prvi objavio i opširnim predgovorom popratio »Načertanije – tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike Ilije Garašanina«, ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja. Knjiga je nakon dolaska komunista na vlast 1945. bila spaljivana i »bunkerirana«. (Drugo izdanje, s kritičkim pogovorom, izišlo je 1992. s predgovorom dr. Mirka Valentića.) Iste godine izdao je knjigu »Izgrađivanje srbskoga mentaliteta: nekoliko primjera iz prošloga stoljeća«.

Šimunić je prvi otvoreno i argumentirano ustvrdio da se isključivi cilj politike Ilije Garašanina svodio na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, što s idejom o zajednici jugoslavenskih naroda nije imalo ništa zajedničko. Štoviše, zaključio je Šimunić, Garašaninovi su politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenske maske, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj).

“Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda”. (M. Kovačević).

Zbog te knjige bio je »progonjeni povjesničar« (V. Horvat).

No objava »Načertanija« 1944. imala je kapitalno historiografsko značenje, ne toliko zbog objave njegova teksta, koliko zbog Šimunićeva predgovora, jer, kako je ustvrdio Damir Agičić u svojoj knjizi »Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću«, povjesničari tijekom prve Jugoslavije trudili su se dokazati da »Načertanije« ima jugoslavenski karakter, a tek je Šimunić detaljnijom raščlambom pokazao i dokazao stvarno značenje toga dokumenta, zaključuje Vladimir Lončarević.

Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari