Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Objavljeno

na

Evo malo materijala za čitanje. Riječ je o isječku iz knjige Ivana Aralice “Što sam rekao o Bosni”. Aralica je u ovoj prigodi manje bitan kao književnik i akademik, puno je bitniji kao potpredsjednik županijskog doma sabora u vrijeme kad se odvijao čitav ovaj detuđmanizatorski scenarij.

On je dakle svjedok vremena koji je sve ovo pisao upravo u tom vremenu, ne s nakadnom pameću, i upravo zato, jer se radi o onovremenom svjedočanstvu, i činjenici da je Aralica sve to vidio iz “prvog reda” daje ovom štivu poseban značaj, piše Predrag Nebihi

Ovo tzv. “pismo šestorice” (Banac, Gotovac, Goldstein, Pusić, Žunec, Cviić) kao i Bančev članak objavljen u The New Republic nije, kako to vole reći liberali, komunjare i neki “desničari”, tek “čin normalan u demokratskim društvima, da se on šefa države traži ostavka”, to je samo maska.

Ovo pismo, koje je u ime Erasmus Gilde sastavio Ivo Banac po narudžbi Josipa Manolića kao pokušaj udara na Tuđmana pred drugi opći sabor HDZ-a koji je održan 15. listopada 1993. dolazi u vrijeme kad se na Hrvatsku vrši neviđen međunarodni pritisak zbog preventivnog napada vojno-redarstvenih snaga RH kod Gospića poznatog kao “medački džep”, dok u isto vrijeme muslimanska vojska, Armija BiH svim silama, uz pomoć srpskog topništva i logistike napada šire područje Mostara u operaciji “Neretva”.

Riječ je dakle o višestruko veleizdajničkom činu u kojem najznačaniju ulogu ima upravo Ivo Banac, isti onaj koji bi danas htio biti alfa i omega “desnice”, mentor kojekakvim karamarcima i hasanbegovićima , gdje se zapravo iste ove političke zablude koje je Erasmus Gilda plasirala 1993. danas putem nekakvog čovječuljka žele plasirati kao ideologija desnice.

Pritom se još bezočno i drsko usude pozivati na Tuđmana.

Iz ovog štiva vidjet ćete i tko su štetočine u BiH koje se usude predstavljati kao reprezenti mišljenja većine hrvatskog naroda u BiH, a to su isti oni koje je Nino Raspudić dok je još bio suvisao, s pravom nazivao “daidžama”, to su isti oni koji su u montiranju lažnih haških optužbi sekundirali ne samo Mesiću i Manoliću nego i čitavom Erazmusu, ali i uredništvi negdašnjeg ferala a danas uredništvu srpskih “Novosti”, isti oni kojima je upravo “desničarska vedeta” Hasanbegović u vrijeme dok je bio ministar kulture isplatio pola milijuna kuna iz državnog proračuna u isto vrijeme ispuštajući sipino crnilo uzimajući istovremeno nekakvim nebitnim i opskurnim portalima tipa “forum.tm ili muf.hr” a za koje čak ni ja koji pratim stvari i uočavam jako dobro do tad nisam čuo, uslijed njihove nebitnosti.

Svi ti markešići, jeleči, topići, lovrenovići, džaje, jozelići i slični, članovi udruga maskirnih imena tipa “Hrvatsko narodno vijeće” ili “Hrvatsko kulturno društvo Napredak” su direktno sudjelovali o kreiranju monstruoznih haških optužbi i neviđenih laži poput one da je Mostar bio u opsadi, da je u Mostaru HVO napadao Armiju BiH, da su Hrvati sami sebe etnički očistili iz srednje Bosne i sličnih, kojima su opravdavali bezočnu osmanlijsku agresiju garniranu zločinima s elementima genocida na hrvatske krajeve u BiH.

Kad je general Praljak držao završni govor u obraćanju sudu tijekom žalbene rasprave, najvažnija rečenica u tom obraćanju bila je pri samo kraju kad je rekao:

“U Mostaru, Armija BiH je napadala HVO a ne obratno!”  I tu vam je general Praljak rekao golu istinu.

A da bi vi shvatili kako je kroz sud prošla hrpa tih laži koje su kreirali ne samo vijećari i cvijećari, komunjare i kvaziliberali, nego i ovi koji bi danas preuzeli upravljanje hrvatskom desnicom na daljinski teledirigirani upravljaš udbaških struktura, KOS-struktura, AID-struktura, al-qaida-struktura i sličnog ološa, morat ćete pročitati ono što vam ja pokazujem, u najboljoj namjeri, po posljednji put.

Kad mene netko pita kako ja gotovo uvijek pogodim razvoj događaja, to je zato jer sam prestao lagati sam sebe, jer sam prestao slušati čobane koji me žele voditi niskim strastima i nedostatkom zdravog razuma, sijanjem straha i svođenjem kompleksnih povjesnih i političkih događaja koji su imali dinamiku koja se znala mjenjati nekoliko puta i na dnevnoj bazi na razinu sms-poruke twiter-objave ili skraćeno rečeno – parole, koje hrane lijenost ljudi koji ne žele čitati.

Zato se ovdje obraćam samo vama kojima čitanje i želja za znanjem nisu mrski, i koji ne želite poput onih, za koje je general Praljak rekao da ih je sit, jer “sve žele svesti na razinu svog osobnog znanja, odnosno bolje rečeno – neznanja!” gnojiti i upadati svaki put u istu zamku, a onda optuživati druge jer su stvari krenule krive i kmečati poput traktorista iz Oluje. Meni je lako pogoditi razvoj događaja jer krećem iz točnih premisa koje zaista reguliraju stvarnost, a ne nečiji mokri snovi u kojima se spaja nespojivo, i u kojima se čak i jednog Banca, notornog veleizdajnika želi proglasiti domoljubom.

Znam da Aralica ima malo težak stil pisanja, ali pročitajte var prvih 20-ak stranica ovog štiva, i svi oni kojima glava ne služi samo za šišanje shvatit će odakle vjetar puše.

Naravno, ja ću se s ovim “pismom šestorice” kao i s ovim Bančevim člankom u The New Republic, obračunati na svoj način, kad za to dođe vrijeme, negdje oko 25-godišnjice izlaska ovog pamfleta u kojoj tevabija rasistički optužuje Hercegovce dok se osmanlijske etničke čistače, odrubitelje glava, napadače i osvajače tretira kao najuzvišeniju gospodu finih manira s bečkog dvora.

Da bi mogli to sve pratiti kako treba, morat ćete pročitati bar 4 štiva kao uvod u cijelu tu priču. Ovo štivo je najduže i najteže za čitanje, a nakon toga ići će sve lakše i lakše.

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna. Bez toga sve priče o reformama, tvrdnjama kako će se ovakvim promjenjanam izbornog zakona nešto bitno promjeniti obične su priče za malu djecu, naivce i ‘nepismenu telad’!

Predrag Nebihi

Pročitajte isječak iz knjige Ivana Aralice “Što sam rekao o Bosni”:

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako se podvalama održava mit o srpskoj svekolikoj pa i intelektualnoj superiornosti

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. listopada anno domini 2019. za govornicu po nekima “visokog doma”, a po nekima “kokošinjca”, stao je lider političke stranke koja se samozvano kiti nazivljem zaštitnice prava u Ustavu Republike Hrvatske nepoznate kategorije “Srba u Hrvatskoj”.

I to za vrijeme saborske rasprave o samostalno induciranim temama. Nasuprot očekivanoj lamentaciji o navodnoj ugroženosti hrvatskih državljana koji su po podrijetlu srpskih etničkih korijena, iz razloga što im Republika Hrvatska nije omogućila neograničeno pravo prvenstva u zauzimanju parkirnog prostora ili osigurala nesmetano pravo “delijama na igre nasred zemlje Srbije u međunarodno nepriznatim granicama”, zavapio je nazočan o nebrizi nacionalne nam države za izgled groba Josipa Runjanina koji se nalazi u susjednoj nam državi. Iznenađenju izazvanom ovim istupom ne bi bilo kraja, kada se po analizi njegovog svekolikog sadržaja ne bi spoznali i pravi motivi. U suprotnom bi slučajni promatrač političke nam zbilje mogao izvući zaključak da se ponekad u promišljanju baštinika lika i djela pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca i osnivača Srpske demokratske stranke čiji je Samostalna demokratska srpska stranka univerzalni sukcesor, može naći i neka intervala lucida usmjerena ka djelanju korisnim za Republiku Hrvatsku.

Dobru inicijativu treba podržati neovisno tko ju je osmislio, te neovisno o skrivenim namjerama koje se iza brda valjaju. Međutim, uvijek je dobro upozoriti na podvale koje se iza naoko dobrih namjera skrivaju. Da se država Hrvatska treba skrbiti o svojim velikanima je neupitna obveza. Međutim, sumnja u čist obraz i čiste ruke predlagatelj inicijative rađa se uslijed iznesene tvrdnje kako je “Josip Runjanin Srbin koji je uglazbio hrvatsku himnu”.

Spor oko izjave vrlog na saborskog zastupnika nije vezan uz podsjećanje na dužnost Republike Hrvatske skrbiti se o osobama od posebnih zasluga za njezinu svekoliku kulturu i povijest. Spor se javlja oko činjenice da se osobi zaslužnoj za hrvatsku povijest nasilno želi prikrpati srpsko podrijetlo.

Josip Runjanin je po vjeri bio pravoslavac, a etnički gledano bio je Cincar. Niti su svi pravoslavci u Hrvatskoj Srbi, niti su to bili Cincari, prebjezi pred otomanskom silom koji su svoju sigurnost i dom našli u Lijepoj našoj. Pretvaranje svakog pravoslavca u etničkog Srbina nije disciplina nevažna za Republiku Hrvatsku. Od “Načrtanja” pa do danas misao vodilja ekspanzionističke srbijanske i srpske politike bila je da hrvatskog naroda nema, te da se radi o plemenu nepostojeće kulture, intelektualno impotentnom, odnosno o skupini u svemu inferiornoj te podređenoj srpstvu. Potkopavanje naših nacionalnih kulturnih vedeta, a s obzirom na njihov izvor, samo je još jedna od subverzivnih silnica usmjerenih ka rastakanju samosvojnosti i samobitnosti hrvatske nacije i čin je duhovne agresije kao nastavka netom neuspjele oružane, samo drugim sredstvima.

Faktografski tvrdnja o Josipu Runjaninu kao “Srbinu koji je uglazbio hrvatsku himnu” najblaže rečeno nije točna.

Pojašnjenja radi, a enciklopedistički gledano, Josip Runjanin hrvatski je glazbenik, amater. Po zanimanju bio je vojni časnik koji se je bavio i glazbom. Što se tiče glazbene naobrazbe J. Runjanin ju je stekao kod vojnoga kapelnika u Glini. Od instrumenata je svirao glasovir. Kao carski kadet često je zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je J. Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”.

Tijekom službe u glinskom garnizonu 1846. ili 1848., Runjanin je navodno prvi uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića “Horvatska domovina”. O ovom podatku ne postoji suglasje kompetentnih povjesničara umjetnosti, ali takvo mišljenje se uvriježilo u drugoj polovici 19. stoljeća. U knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” koja je izdana 1925. godine u Zagrebu na str. 232. stoji:
“…God. 1840. bivši kadetom u Glini ishitrio je poznatu himnu “Lijepa naša domovina” prema melodiji Donizettieve arije “O sole piu ratto” iz 3. čina opere “Lucia di Lammermoor”… “Godine 1861. ukajdio je učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger napjev pjesme. Čim ju je Lichtenegger ukajdio i obradio za muški zbor a glazbeno društvo duhovne mladeži u Zagrebu izdalo u svojim “Sbirkama”, pjesma je postala popularnom.”

Iz iznijetoga proizlazi kako je uglazbljenje današnje hrvatske himne imalo svoju genezu. Nakon Runjaninovog uglazbljenja prvu harmonizaciju za zbor navedene pjesme načinio je vojni kapelnik Josip Wendl i adaptirao ju za vojni orkestar. Novu harmonizaciju načinio je već spomenuti učitelj glazbe V. Lichtenegger, a poslije su to činili Ivan Zajc, Jakov Gotovac i drugi. Prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891., zbog svoje iznimne popularnosti pjesma “Horvatska domovina” na natječaju je bila izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom “Lijepa naša domovina”. Pjesma je pod nazivom “Hrvatska himna” prvi puta izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu, kada nijedan od autora više nije bio živ.

Uzgred rečeno, Runjanin je autor još nekoliko melodija, od kojih je osobito popularna bila “Ljubimo te naša diko”, skladana na temelju motiva arija iz Donizettijeve opere Ljubavni napitak.

Ako promatramo životopis Josipa Runjanina, iz javno objavljenih podataka proizlazi da je rođen u Vinkovcima, gdje je i kršten u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha. Josip Runjanin cincarskog je podrijetla, od roditelja prebjega sa područja pod upravom Otomanskog carstva, koji su bili grčko istočne vjere. Školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje.

Josip Runjanim imao je zapaženu vojnu karijeru. Godine 1847. služio je kao kadet u 10. “Banskoj” graničarskoj pješačkoj pukovniji pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Jelačića. U siječnju 1848. godine postao je kadet-časnički zamjenik, a u svibnju zastavnik, te u rujnu iste godine poručnik. U rujnu 1849. godine unaprijeđen je u čin natporučnika, a satnik je postao u travnju 1857. godine. Deset godina nakon toga dobiva čin bojnika, a 1871.  unaprijeđen je u čin potpukovnika i umirovljen. Poznato je kako je između 1848. i 1866. godine sudjelovao u četiri ratna pohoda u Italiji, te da se u svojoj 43-oj godini oženio kćerju umirovljenog satnika Tome Perakovića. Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. godine u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja povukao se iz javnoga života i nakon toga živio je u Novome Sadu do smrti. Umro je 2. veljače 1878. godine, a pokopan je u Novome Sadu na pravoslavnom Uspenskom groblju.

Tko su Cincari?

S obzirom na tvrdnju da je J. Runjanin bio cincarskog podrijetla potrebnim smatram reći nekoliko riječi i o ovoj činjenici. Cincar je pučko nazivlje koje uglavnom odgovara učenomu imenu Arumunji ili Macedorumunji, a označava balkansku etničku zajednicu koja se je u manjim društvenim skupinama razasula po teritoriju Grčke, Albanije, Makedonije, Bugarske te posebice u Rumunjskoj nakon I. svjetskog rata. Podrijetlo Cincara nije precizno utvrđeno. Prema nekim teorijama oni bi bili potomci romaniziranog stanovništva Dacije koje se prije X. stoljeća preselilo na jug. Prema drugim teorijama Cincari su potomci romaniziranih balkanskih starosjedilaca. Oni govore arumunjskim narječjem rumunjskog jezika s velikim brojem posuđenica iz grčkoga, albanskoga, turskoga i slavenskih jezika balkanskih jezičnih značajki. Stoga postoje brojna narječja arumunjskoga jezika. Među urbaniziranim Cincarima na Balkanu prevladavao je grčki jezik kao jezik kulture, pa ih negdje i zovu Grkovlasima. Po vjeri Cincari pripadaju pravoslavlju.

Povijesno gledano, od bizantskih vremena dio Cincara bavio se polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima, prerađivali drvo, kožu i vunu i razmjenjivali svoje stočarske proizvode za poljodjelske. Živjeli su u proširenim patrijarhatskim obiteljima. Postupno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su ponajprije obrtnici i trgovci. Udruženi u trgovačka društva sudjelovali su u razgranatoj europskoj trgovini. Bavili su se uz to također novčarskim i bankarskim poslovima. Štedljivost je bila jednom od osnovnih cincarskih osobina, pa su bili na glasu kao škrte osobe.

Ime Cincari, ova etnička skupina dobila je od južnih Slavena, a ono se prvi put spominje 1718. Posebne su njihove skupine Kucovlasi (Karaguni) i Arvanitovlasi (Faršerioti), s osebujnim etničkim obilježjima. Zajednička prošlost Grka i Cincara (Arumunja ili Macedorumunja), pod stoljetnom osmanskom vladavinom, stvorila je simbiozu, tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete.

Najnapredniji njihov grad bio je Moskopolje, nekad čuveno trgovačko središte, osobito u XVIII. st., koje je povezivalo Makedoniju, Epir i Albaniju s Venecijom i Austrijom. U pol. XIX. st. bilo ih je približno 600 000, a prema službenim statistikama u Bugarskoj ih je 1926. bilo 1550, u Grčkoj 1928. 19 672, te u Jugoslaviji 1921. oko 9000, a 1948. oko 10 000, od toga u Makedoniji 9508. U Albaniji ih je donedavno bilo 15 000. Pritom valja imati na umu da se službeno najčešće nisu izjašnjavali kao pripadnici posebne etničke skupine. Nakon I. svjetskog rata izloženi su snažnoj etničkoj i kulturnoj asimilaciji u okolinama u kojima žive. Danas ih okolni narodi najčešće nazivaju Vlasima ili Arumunjima.

Zaključak:

Narod koji nema svoje pisane povijesti i kojem su mitovi ispjevani uz gusle jedino izvorište nacionalne samobitnosti, imaju nasušnu potrebu u kulturnoj domeni prisvajanja svega tuđeg. U tome ustaju ne srameći se pri tome izboru sredstava koji opravdavaju njihov cilj. To je nažalost njihova sudbina i kao takvu je treba prihvatiti.

Međutim, hrvatski problem, između mnogih, jest krajnja nebriga za svoje kulturno naslijeđe. Pogotovo je to problem kad u “visokom domu” popunjenom većinski osobama sa očito niskom razinom znanja iz opće kulture, nitko ne reagira na način koji bi ispravio činjenično krive navode, a koji su od utjecaja na predodžbu o nacionalnoj kulturi. Problem je kad vrli nam zastupnici satima raspravljaju o korici limuna ili stupnju zategnutosti vijka na kotaču, ali istovremeno ne nađu za shodno reagirati na iznesene neistine koje su od utjecaja na hrvatsku kulturu pa time i državu. Problem je kad se Sabor bavi političkom korektnošću izazvanoj brizi o spolno nedefiniranim odjevnim predmetima koje trebaju nositi mladi naraštaji ili o jalovoj političkoj inkluzivnosti manjina koje integraciju u hrvatsko društvo smatraju poželjnom otprilike kao i dobitak sarkoma, dok ih za kulturu naroda u ime kojeg obnašaju vlast nije briga. Narod ih sigurno nije birao radi djelatnog doprinosa omalovažavanju hrvatskih svetinja.

Tim više, problem postaje veći iz razloga što je njihova djelatnost putem dalekovidnice dostupna velikom krugu zainteresiranih osoba, od kojih mnogi činjenice širene putem televizije smatraju neupitnima.

Opisani nemar i propust jest nedopustiv. Stoga je doista vrijeme da se svi skupa probudimo i zahvalimo se onima koji se iz nepoznatog mi razloga nazivaju “političkom elitom” na daljnjoj suradnji. Vrijeme je da se politička kasta utemeljena na najgorem nasljeđu “demokratskog centralizma” prodrma te da se oni koji nemaju podršku birača, a na vlasti se nalaze isključivo iz razloga njezine stabilnosti koja suprotno demokratskim uzusima postaje cilj i svrha same vlasti, pošalju u ropotarnicu povijesti. Ako želimo Hrvatsku kakva je opisana u 1. članku Ustava, za navedeno nam nije preostalo previše vremena.

Autor:Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

JEDNA SMRT U PARIZU

Objavljeno

na

Objavio

Ponedjeljak, 16. listopada 1978., nešto iza 23 sata navečer… poznata pariška četvrt Belleville, jedna od žila kucavica Grada svjetlosti živi svojim uobičajenim ritmom. Žagor ljudi na ulicama, trgovima, u parkovima, svjetla neona…

Ulazu u zgradu na broju 57 u Rue de Belleville približava se hrvatski emigrant, književnik, publicist i revolucionar Ante Bruno Bušić. Prolazi usko dvorište i dolazi nadomak stubištu. Ubojica koji čeka skriven u zasjedi, pritrčava mu iz sjene i iz neposredne blizine, s leđa, puca iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65) s prigušivačem. Od pet ispaljenih hitaca, dva pogađaju žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić pada i uskoro podliježe ranama, a ubojica nestaje bez traga.

Ovo je približni opis mučkoga ubojstva izvršenog od strane krvnika jugoslavenske Udbe ili točnije, to su jedine nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema – sve drugo i danas je, 41 godinu nakon ovoga surovog zločina, obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.

Dvojica svjedoka (stanari zgrade Pierre Carnajac i Bernard Didi) dali su izjave policiji, ali nikakvih podrobnijih informacija o događaju i egzekutoru nije bilo, osim toga da je ubojica bio nižeg rasta, zdepast, kratko ošišan, obučen u jaknu i da je viđen kako je utrčao za žrtvom u dvorište noseći u ruci „svjetlucavi metalni predmet“. Jedan od njih je s telefonske govornice pozvao neposredno poslije zločina policiju.

Te večeri u omalenom i neuglednom dvorištu na broju 57 u Rue de Belleville, prestalo je kucati srce 39-godišnjeg revolucionara i humanista, poete, književnika, intelektualca i političara koji se do zadnjega daha borio za svoj ideal slobodne i neovisne Hrvatske – čovjeka kojemu je riječ bila jedino oružje, nepopravljivom i vječitom sanjaru i idealistu koji je borbu za pravdu, istinu, dostojanstvo i slobodu svoga naroda smatrao moralnom i ljudskom obvezom. Komunistička Jugoslavija uz pomoć svoje prljave propagande trovala je svjetsko javno mnijenje i gušila svaki glas istine, pa i uz počinjenje najsurovijih zločina – likvidacijom onih koji se nisu mirili s takvim ropskim i ponižavajućim položajem. Taj državni teror koji je bio na djelu od 1945. godine, nije se zaustavljao na državnim granicama, nego je putem tajnih režimskih službi tragao za svojim žrtvama diljem svijeta i ubijao ih, mučki i kukavički, iz busije, rukom plaćenih ubojica.

Božjom voljom i Njegovom providnošću, istoga dana (tog 16. listopada 1978.), u Vatikanu, na tron svetog Petra sjeda novoizabrani papa Ivan Pavao II, dotadašnji poljski kardinal (svjetovnog imena Karol Józef Wojtyła) kao, 264. po redu poglavar Rimske crkve. U svojih nepunih 27 godina pontifikata postao je moralna uspravnica čovječanstva i nesporni autoritet našeg doba, te zavrijedio naslov „Veliki“. Jedan je od rijetkih papa nakon čije je smrti okupljeni puk na Trgu svetoga Petra iz stotina tisuća grla izvikivao: „Santo subito!“ („Svetac odmah!“). I kao rijetko koji sluga Božji, bio je samo 9 godina poslije smrti proglašen svecem Katoličke crkve.

U vrijeme službovanja ovog neumornog pape putnika, ekumenista, inicijatora sporazumijevanja među religijama i narodima, zagovornika bezuvjetnog mira, duhovnog Oca kršćanskog katoličkog puka i istinskoga apostola i sluge Božjeg ali i velikog državnika Vatikana, bezbožnički komunistički sustav doživio je svoj slom.

Bio je to papa koji je posebno volio nas Hrvate i u najtežim godinama novije povijesti u tri navrata nas pohodio kako bi nam osnažio vjeru u Krista i ohrabrio nas u pravednoj borbi na putu do slobode.

Pad Berlinskog zida i samostalnu i slobodnu Hrvatsku, Bruno Bušić i mnogi naši borci za slobodu nisu doživjeli, ali su utkali svoje živote u borbu za ostvarenje tog uzvišenog cilja.

Zločin je još uvijek obavijen misterijem

Očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno. Oni su imali preča posla nego voditi brigu o jednom hrvatskom emigrantu i njegovoj sudbini.

Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena u lipnju 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.

Nakon izvršenja gnjusnog zločina, oko tog događaja jugoslavenska Udba isplela je čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da se stvar zataška a činjenice nikad ne izađu na vidjelo.

Mada se od početka pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.

Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant bio je žrtva državnog terorizma jugoslavenskog režima i ubijen je od strane plaćenika jugoslavenske Udbe (SDS/SDB). Razlog tomu bilo je njegovo političko angažiranje u krugovima hrvatske emigracije i borba za samostalnost Hrvatske. Ubili su ga samo pet dana prije nego se trebao održati izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća (krovne organizacije hrvatskih emigranata) koji je u dva dana održavanja u Amsterdamu (od 20. do 21. listopada) trebao donijeti odlučujuće smjernice za daljnji rad i prema općem raspoloženju članstva na čelno mjesto izabrati upravo Brunu Bušića. Bruno je u emigraciji brzo stekao golemi ugled i korak po korak postajao nesporni lider tvrde državotvorne struje, ali one koja je svojim novim programom nacionalne pomirbe i jednakim odmakom od stare pro-ustaške opcije kao i od one koja je završavala u kandžama jugoslavenske Udbe i Sorosa, krerirala posve novu koncepciju borbe – razumnu i promišljenu, onu koja ujedinjuje sve Hrvate kojima je iskreno stalo do interesa vlastitog naroda i slobodne i samostalne Hrvatske. 

Bušić je već godinama prije bio na meti Titovog režima koji se panično plašio svake riječi što ju je napisao i izgovorio. Velikosrpska propaganda vođena u okviru tadašnjeg komunističkog aparata nastojala je svijetu prikazati idealiziranu slike Jugoslavije kao države u kojoj vladaju sloboda i demokracija, a svi narodi i građani uživaju najviši stupanj ljudskih prava, ali Bruno i njegovi suradnici svojim su tekstovima u emigrantskom tisku otkrivali pravu istinu. Uz to, nastojali su organizirati i druge akcije kako bi svjetsku javnost upoznali sa stvarnim stanjem u tadašnjoj SFRJ i ponižavajućim položajem hrvatskoga naroda u njoj.

Naročito ogorčenje u režimskim krugovima izazvala je akcija otmice američkog zrakoplova (u rujnu 1976. godine), nakon koje je svijet bio upoznat s istinom. Naime, Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koja je tiskana u obliku letaka i potom bacana iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su je i najugledniji američki listovi sastavio je Bruno i u njoj su detaljno i argumentirano bili objašnjeni razlozi borbe hrvatskih revolucionara i prikazana prava slika stanja i odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji, naročito po pitanju položaja hrvatskoga naroda.

Već sljedeće 1977. godine, još je jedna operacija Brune Bušića i njegovih suradnika uzburkala duhove u Beogradu i izazvala pravu paniku. Na švedskoj televiziji 2. veljače 1978. godine prikazana je specijalna emisija i u okviru nje prikazan je dokumentarni film snimljen nekoliko mjeseci prije „Hrvati: teroristi ili borci za slobodu?“. U emisiji svoje su izjave tada dali: povjesničar i komunistički disident dr. Franjo Tuđman, nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić, filozof  Vlado Gotovac, jedan od vođa hrvatskog studentskog pokreta iz 1971. godine Ivan Zvonimir Čičak, akademik  Petar Šegedin i odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić. Svi spomenuti progovorili su otvoreno o kršenju temeljnih ljudskih i nacionalnih prava u tadašnjoj Jugoslaviji i položaju hrvatskoga naroda kojemu se pored svega ostaloga negirao identitet, priječila uporaba materinjeg jezika i pisma i kršilo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

U jednom kadru spomenutog filma se, međutim, u neposrednoj blizini maskiranih hrvatskih revolucionara koji su izvodili neku od svojih vježbi s oružjem u jednoj šumi, u trenutku pojavilo i lice Brune Bušića (bez maske). Po svemu sudeći to je bilo presudno da se konačno odobri njegova fizička likvidacija (za koju su pripreme započele još u listopadu 1977. godine). Znalo se kako iza svega stoji Bruno koji je vodio cijelu operaciju vezano za snimljeni dokumentarac ali i TV emisiju, a što je imalo velikog odjeka u svjetskim medijima. Dakako, on nije imao nikakve veze s terorizmom, niti je kao humanist i intelektualac sebi dopuštao služiti se takvim sredstvima i jedina opasnost koja je jugoslavenskom režimu od njega prijetila bila je istina o kojoj je preko svojih članaka i medijskih izjava progovarao.

Nalogodavci zločina sjedili su u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija Udba (odnosno SDB/SDS) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.

Oni su dobro znali da jedino tako mogu onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa, jer lidera hrvatske emigracije se nije moglo zastrašiti, ucijeniti ili ušutkati na bilo koji drugi način.

Konkretna odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić).

Činjenice vezano za nalogodavce i organizatore Bušićeva ubojstva ostale su skrivene u komunističkim arhivima i svoju konačnu potvrdu dobile tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen: „ZAKLJUČCI  SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA  OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), a na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.

Sadržaj ovog dokumenta potvrđuje kako  je jedan od operativaca Udbe imao svoga doušnika u Bušićevu bliskom okruženju i u njemu se decidirano traži da se izvrše sve predradnje kako bi se akter akcije pod brojem 1 neutralizirao“, a sve „u cilju onemogućavanja namjera ekstremnih pojedinaca i grupa“. Posve je sigurno kako je „broj 1“ bio Bruno Bušić koji je objektivno gledano i prema svim pokazateljima u to vrijeme predstavljao najveću opasnost za tadašnji komunistički režim.

(Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)

 

Udbaš Josip Perković i njegov branitelj Ante Nobilo na suđenju u Njemačkoj

 Tko su bili egzekutori?

Do danas su mnogi nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je neposredni izvršitelj ovog gnjusnog zlodjela?

Kako je već naprijed rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine.

Među ostalim, ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije; tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak, i, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice već držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba gubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala posebno povjerljive osobe iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog krajnjeg nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Osijeku, Splitu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Bruno je bio „meta“ od posebne važnosti i zato je njegovo ubojstvo pripremano gotovo pune dvije godine, tako da su zločinci imali više nego dovoljno vremena za razrađivanje svih potrebnih detalja i prikrivanje tragova.

Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje ZelićJerko DraginMaks ManfredaPaško RepušićNeven BaričevićSlavko BuljatPetar GudeljAnte PaparellaMiljenko Šimičević  Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (prema tvrdnji Schwartza) bio s Brunom na toj večeri uoči atentata.

Adresu trenutnog boravišta (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Brunin prijatelj i stanodavac Neven Baričević za kojega mnogi izvori također tvrde da je niz godina bio suradnik Udbe. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugima Vinko Sindičić, potom Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još su 1982.godine službeno prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinku Sindičiću (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković  uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve. Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko ČolakIvan LasićBlagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su bili najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on navodi i sljedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ 

(http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo HerljevićMiloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar.

(Vidi: http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su zacijelo imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

Ono što se nikako ne može razumjeti i prihvatiti sadržano je u sramotnoj činjenici da ni danas, 41 godinu poslije mučkoga ubojstva Brune Bušića – čovjeka kojemu je jedino oružje bila riječ – i 29 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske istina nije objelodanjena, krivci i nalogodavci nisu kažnjeni, niti je zločinački komunistički sustav doživio zasluženu moralnu društvenu osudu, čak ni nakon rezolucija Vijeća Europe i Europske unije o nužnosti osude totalitarističkog komunističkog sustava i njegovih zločina.

Režim koji je nastao u krvi i hranio se krvlju, u krvi se i raspao

 Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

Nikad ne smijemo zanemariti kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti – naročito bez odluke Tita, zločinca kojega u Hrvatskoj mnogi još uvijek slave kao vodećeg „antifašistu“  iako je imao do ramena okrvavljene ruke i izravno je odgovoran za smrt stotina tisuća nevinih ljudi.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji i sklapaju savez s monarhistima i četnicima.

Po svijetu se, međutim, i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance, sve do 1989. godine. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (teške pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima provale i otkrivanja identiteta, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili ih se rješava poticanjem sukoba u kriminalnim klanovima pri čemu se oni sami međusobno ubijaju.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je ponovno u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim „ljutim“ ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa „JNA“ protiv razoružanog hrvatskog naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao svojim novcem.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode o kojemu je sanjao i za koji je živio Bruno Bušić.

No, Bruno je bio i ostao trajni simbol i nadahnuće za borbu protiv komunističke i velikosrpske tiranije i putokaz svima koji su se žrtvovali za slobodu hrvatskoga naroda i time što su ga ubili komunistički su krvnici izazvali suprotan učinak od onoga kojega su željeli.

Njegov suborac i prijatelj iz razdoblja komunističke diktature, dr. Franjo Tuđman, dodijelio mu je svojim ukazima 1995. godine posmrtno visoka državna odličja: Red Kneza Domagoja s ogrlicom i Red Stjepana Radića, a posmrtni ostaci našega revolucionara i mučenika preneseni su u Hrvatsku i na 21. obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine) svečano pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

Elitna postrojba Hrvatskog vijeća obrane (1. gardijska brigada), tijekom obrambenog Domovinskog rata s ponosom je nosila ime karizmatičnog hrvatskog junaka Ante Brune Bušića. S njegovim imenom na usnama, s njegovim likom na insignijama i s njegovom idejom o slobodi u srcima, ginulo se diljem Herceg Bosne, gazilo vrleti i krš, prolijevalo krv i s ponosom podnosilo sve žrtve, muke i patnje.

Bruno nije dočekao slobodu – ali je posijao sjeme iz kojega je niknula.

 

HRVATSKA

 

IZMEĐU tebe i mene

 

topla plava pupak-uzica

 

ti

 

kamen na srcu

 

ja

 

‘Smith & Wesson’ u džepu

 

u podne

šalica kave

u ponoć

čaša pelina

u kršu

kad dječak

 

podbode magarca i krene na zvijezdu

 

svijeta

 

na tvoju golu guzicu

 

past će sve naše suze i poljupci

 

zvijezda

mrlja crna i nedokučiva

 

u pepelu je najtoplije

 

Hrvatska

 

ovo je bila pjesma o

 

meni i tebi

 

ona je gotova

 

(Dobiveno od Pariške policije 15. XI. 1978.)

Isječak iz izjave Vlade Gotovca švedskoj televiziji 1977. godine (prikazano u okviru specijalne emisije Hrvati: teroristi ili borci za slobodu): https://vladogotovac.org/iz-medija/intervju-za-svedsku-televiziju-1977/

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari