Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Ivo Banac

Objavljeno

na

Iako je od haške presude šestorci i teške tragedije koja ju je pratila prošlo više od godinu dana, postoje takvi ljudi u koje spada i moja malenkost, koji se  s tim nikako ne mogu pomiriti. General je oduzeo sebi život iz više razloga, a onaj koji  je  svima jasan i oko kojeg se nitko ne  spori  je onakva haška presuda.

U toj presudi najbolesniji paragraf je  paragraf  54. A u kojem da skratimo sve te kvazipravničke zavrzlame stoji da su  Hrvati  sami sebe protjerali s područja odakle su ih brutalnim etničkim čišćenjem  protjerali Muslimani.

Jedan od idejnih tvoraca te bolesne teze je Ivo Banac, čovjek koji je skupa sa svojom ženom Andreom Feldman, Žarkom Puhovskim i Nadeždom Čačinović sudjelovao u otvaranju  prve ispostave  Soroseve infrastrukture  u Hrvatskoj pod  imenom „Otvoreno  društvo Hrvatska“  kojem je bio i  na čelu, kao što je bio  na čelu  i  druge Soroseve ispostave u Hrvatskoj, tzv HHO-u iliti Hrvatskom helsinškom odboru koji se „proslavio“ brojeći mrtve srpske  civile nakon Oluje i u  dosluhu sa Sorosem, a po receptu Save Štrbca  uvelike multiplicirao broj istih prikazujući Hrvatsku kao državu koja je nastala na zločinu  pokojnog  predsjednika  Tuđmana kao zločinca na  čelu udruženog zločinačkog poduhvata.

17.  veljače 2009. godine u predmetu „Gotovina i ostali – operacija  Oluja“ pred haškim sudom, obrana generala Gotovine pritisnula je  svjedoka  tužiteljstva Žarka  Puhovskog koji je pod teretom činjenica morao priznati da im je Soros plaćao pola milijuna  dolara godišnje  za proizvodnju lažnih vijesti koje su imale za cilj  prikazati predsjednika Tuđmana kao  ratnog zločinca.

Ivo Banac u toj galeriji likova koji su predvodili HHO ima posebno mjesto, a danas je bitan jer je upravo on taj koji je  „intelektualni lider nove  desnice i politički mentor „zvijezde hrvatske desnice“.   Budući da su to ljudi  koji su svojim  djelovanjem jednako kao i  neki s ljevice tipa Mesić, Manolić, Nobilo, Pusić  itd  zapravo doveli do sramne haške presude i  tužne sudbine generala Praljka, njihovu rabotu koju  je  doktor Tuđman još 1996. godine opisao kao spregu „žutih i  zelenih vragova“ ovim tekstom koji je prvi u nizu  želim raskrinkati i povezati  sve te stvari  u jednu smislenu cjelinu.

Samim paragrafom 54., dakle sramnim paragrafom sramne  haške presude bavit ću se u idućem tekstu, a ovdje ću polemizirati s  tekstom Ive Banca koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz BiH  prvi ubacio u  eter, i to ne bilo koji nego  američki eter.

Zahvaljujući  knjizi akademika   Ivana Aralice „Što sam rekao Bosni“ imamo taj članak pod nazivom „Hrvatstvo“ kojeg je  Banac objavio u američkom listu  The new republic  25. listopada 1993. godine  iako je, kako akademik Aralica  to s pravom tvrdi, taj članak  napisan sinkronizirano s famoznim pismom šestorice, kojom se tražila ostavka predsjednika Tuđmana, a što je bio uvod u pokušaj državnog puča u  režiji Mesića  i Manolića  koji  je neslavno propao i svibnnju 1994. godine.

Oba ta antihrvatska pamfleta možete naći na ovoj poveznici, a ja ću  se u ovom tekstu pozabaviti ovim drugim:

https://www.scribd.com/document/385914562/Aralica-Varijacije-uz-pismo-%C5%A1estorice#download

Ivo Banac: Hrvatska je zaboravljeno bojište bivše Jugoslavije. Nedavne strahote u Bosni izbrisale su sjećanje na 1991., kada su Vukovar i Dubrovnik svjetlucali na nezainteresiranom ekranu zapadne pažnje.

Odgovor: Već u uvodu ovog bjednog pamfleta vidi se nekoliko problema. Kao prvo, infatilno-patetični  stil kakvim je obojen cijeli ovaj tekst. Kao drugo, kako su to „strahote u Bosni“ mogle izbrisati Vukovar i  Dubrovnik iz sjećanja zapada kad Banac tvrdi da je taj isti zapad bio  nezainteresiran? I kao treće, država u kojoj su se događale strahote ne zove se Bosna,  nego Bosna i Hercegovina.   U  redu njegovo  je pravo gajiti  patološku mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima kakvu već  gaji, a u čemu   mu mu  u Hrvatskoj mogu parirati samo Mesić i Manolić, ali to mu ne daje pravo da izvaljuje takvu gomilu laži kakva slijedi u nastavku ovog sorosevskog pamfleta.

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Ivo Banac: Priznanje Hrvatske u siječnju 1991. od strane Europske zajednice i prvi Vance-Owenov plan trebali su osigurati častan izlaz Jugoslavenske narodne armije iz  Krajine  – Krajina  je ime koje je Srbija nametnula  dijelu Hrvatske koju je okupirala. 

Odgovor: Kao prvo,  Europska zajednica  nije priznala Hrvatsku  u  siječnju  1991. nego  u siječnju 1992. godine  a  Banac ima kroničnih problema s pokušajem pogađanja datuma i godina pojedinih  događaja, što je čudno za  nekog tko se predstavlja kao povjesničar. Jer, povjesničar koji  ima problema s datumima je kao  nogometaš koji  ima problema s loptom, liječnik koji ima problema sa stetoskopom ili zidar koji ima problem sa zidarskom žlicom. U daljnjoj raščlambi  njegova pamfleta vidjet ćete da  mu to  nije jedini put samo u ovom tekstu da ima problema s datumima. Kao drugo, ne postoji „prvi  Vance-Owen plan“ kao što Banac ovdje  diletantski tvrdi. Plan koji je doveo do sarajevskog sporazuma od 2. siječnja 1992. godine i prestanka borbi u Hrvatskoj  kolokvijalno se zvao „Vanceov plan“ ali bez Owena. Tadašnja MKBJ (Mirovna konferencija o bivšoj jugoslaviji) imala je dva supredsjedatelja. Jednog je nominirao UN  a drugog EZ (preteča  današnje EU koja je tad brojila  12 članica). U vrijeme potpisivanja ovog sporazuma, supredsjedatelj kojeg je nominirao UN bio je Cyrus Vance po  kojem je sporazum i dobio ime, a supredsjedatelj kojeg je nominirao EZ bio je britanski lord Peter Carrington  koji je  na tom  mjestu ostao sve do kolovoza 1992. godine kad je umjesto  njega EZ imenovala Davida Owena. I taj  Owen je onda skupa s Vanceom napravio prvi i  jedini Vance-Owen plan  predstavljen u siječnju   1993. godine koji se tiče BiH i podjele iste na 10 provincija a za kojeg su mnogi usuglasili da je imao  efekt dolijevanja kante benzina na tinjajući plamen koji je razbuktao muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH. Ukratko, Banac nema blagog pojma o čemu priča, ali bitno je za Sorosev i Manolićev račun blatiti Tuđmana, pa čak i ovakvim nesuvislim  diletantskim  glupostima. I kao treće, primjetite kako pojmove kao što su „krajina“ i „jugoslavija“ ili „jugoslavenska“ Banac piše velikim slovom, dok pojam Hercegovina ne piše niti  malim. Za  njega ne postoji Bosna i  Hercegovina, postoji samo  Bosna. Pametnom dosta.

Ivo Banac: Nespretni  i loše tempirani pokušaji Hrvatske da se bori protiv srpske okupacije, kao što je to bio slučaj u mlakoj vojnoj akciji protiv Srba u Maslenici  i Peruči prošle zime, izložili su  vladu u Zagrebu osudi  Zapada.

Odgovor: Kao sudionik akcije Maslenica mogu  iz prve ruke (za razliku od Banca) posvjedočiti da ta operacija nije bila nimalo mlaka. Zapravo, promatrajući ovu Bančevu tezu post hoc, mi znamo da su predsjednik  Tuđman i Glavni stožer OSRH  jako dobro, čak štoviše vrhunski, tempirali i proveli sve vojne operacije, ne samo Maslenicu. Doduše, Maslenica je nakon deblokade Dubrovnika bila prva akcija takvog tipa koju je vodio tadašnji načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko i istina je da je bilo problema u njenoj provedbi, pogotovo u odbijanju srpskog protuudara, ali su  sva tri bitna cilja te operacije  ostvarena unatoč teškoćama, a svaka iduća operacija Hrvatskih snaga bila je sve bolja i bolja, sve vrhunski tempirane i provedene. A ta osuda zapada bila je samo izraz izraz licemjera za koje  i sam  Banac tvrdi da su bili nezainteresirani dok su gorjeli ne samo Vukovar i Dubrovnik, nego  cijela Hrvatska, a onda  su  odjednom kad je HV počela oslobađati  okupirana područja, postali zainteresirani. Prava istina je da je Vanceovim planom dogovoreno da se u roku od  6 mjeseci moraju deblokirati i pod hrvatsku upravu vratiti i  komunikacija   Zadar-Maslenica-Starigrad i zrakoplovna baza u  Zemuniku i  brana  na Peruči. Kao što sam rekao, Vanceov plan stupio je na snagu sarajevskim primirjem od 2. siječnja pa bi čak i takav povjesničar kao Banac koji ima kroničnih  problema s datumima mogao zbrojiti da je prepuštanje tri navdena cilja Hrvatskoj trebalo biti  realizirano do 2. srpnja  1992. Međutim,  Tuđman je znao   da će  zapad lajati kad Hrvatska  krene pa je  na tih šest dogovrenih dodao još šest mjeseci i tek tad krenuo u  napad. Dakle, vrhunski  tempirano.

Ivo Banac: Većina zapadnih vlada kritizirala je akcije Hrvatske. A rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda tražile su  od Hrvatske da se povuče. Poluslužbeno stajalište bilo je da zapad kažnjava  Hrvatsku zbog njenog udjela u raspadu Jugoslavije. Možda su žrtvena  janjad i hipokrizija doista na cijeni u sadašnjem balkanskom sukobu. Ali pouzdanije objašnjenje  ponašanja Zapada prema  Hrvatskoj treba tražiti u samoporažavajućoj politici  hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njegovi  pokušaji da poistovjeti Hrvatsku sa sobom uspjeli su oznad njegovih najsmionijih maštarija, ali uglavnom  na štetu njegove zemlje.

Odgovor: Dakle, ponovo, sarajevski sporazum potpisan je 2. siječnja 1992. UNPROFOR je  trebao osigurati provedbu dogovorenog, odnosno da se u roku od 6 mjeseci Hrvatskoj vrate cestovna komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad, zrakoplovna  baza u  Zemuniku   i brana na Peruči, odnosno  takozvane  „ružičaste zone“.  Hrvatska je čekala godinu dana, dakle je pokazala je i te kako dobru volju za duplo prolongirajući rok koji je dogovoren i potpisan.  Po Bancu i tom vrlom zapadu (dovoljnoje vidjeti kako se danas taj isti  zapad odnosi prema institucionalnom teroru kojeg  nad Hrvatima u BiH čine Muslimani) valjda  smo trebali čekati kao grčki dio Cipra, do onog što naši  Zagorci zovu „svetog nigdarjeva“. Nu, nakon diletantskog uvoda Banac u tekst uvodi svoju metu, doktora Tuđmana. I kaže kako je Tuđman poistovjetio Hrvatsku sa samim sobom i to u istom ulomku o kojem on zapravo Sorosa i neoliberalnu ološ  poistovjećuje s čitavim zapadom, kao da na zapadu nema konzervativaca i  nacionalista. I kaže da mu je to uspjelo „iznad najsmonijih maštarija“ ali, dodaje ovaj neviđeni diletant, „uglavnom  na štetu njegove zemlje“. Cijeli ovaj odlomak posvetio je blaćenju Tuđmana da svojata Hrvatsku da  bi na kraju  rekao  da je Hrvatska „njegova“, odnosno Tuđmanova. Da  nije  žalosno bilo bi  smješno. 

Ivo Banac:  Mašta je kreativna sposobnost koja Tuđmanu  sigurno nedostaje. On je došao na vlast u  travnju  1990. Na krilima hrvatske  pobune protiv nacionalističkih provokacija Slobodana Miloševića uspješno  iskoristivši snagu hrvatskog otriježnjenja od komunizma i Jugoslavije, koje  se tiho povećavalo barem od 1971. 

Odgovor: Tuđmanu nije trebalo mašte  i maštarija, nego realnog sagledavanja teškog stanja u kojem se  Hrvatska  nalazila tijekom srpske agresije.  S druge strane, Banac ima bujnu maštu pa vidi više Vance-Owen planova, vidi   hrvatsko priznanje u  siječnju 1991. odnosno prije  nego je Hrvatska uopće proglasila neovisnost, pa i u ovom kratkom ulomku on vidi  „dolazak Tuđmana na vlast u travnju 1990., unatoč notornoj  činjenici da je Tuđman na vlast došao 30. svibnja 1990.  ili vidi „nacionalističke provokacije  Slobodana Miloševića“ unatoč tvrdoj činjenici da te Miloševićeve provokacije nisu bile nacionalističke, nego upravo suprotno, unitarističke, a Ivo Banac očito spadaju u one diletante koji ne znaju  da su nacionalizam i unitarizam dva dijametralno suprostavljena pojma.

Ivo Banac:  Njegova vlast je od početka autokratska  (ustav iz 1990. dao mu je praktički kontrolu  nad  vladom i parlamentom) a njegova  strategija bila je strategija kompromisa.

Odgovor: Banac u američkim novinama, dakle u državi koja ima predsjednički sustav, autokratskim  naziva polupredsjednički sustav u tadašnjoj Hrvatskoj.  Ako je hrvatski sustav autokratski, onda je američki još autokratskiji. Na  primjer danas, Trump nema kontrolu  nad Kongresom jer tamo sad demokrati imaju većinu,   a tko je branio u Hrvatskoj oporbi koju su činili uglavnom liberali, pravaši  i komunisti osvojiti više glasova od  HDZ-a i preuzeti kontrolu nad  Saborom? To što je HDZ osvajao  većinu a Tuđman je imao utjecaj na HDZ jer mu je bio na  čelu  ni po čemu  nije nedemokratski ako je tako odlučio narod  na demokratskim izborima. Takav model se pokazao funkcionalnijim od svih „demokratskih“ modela nakon  Tuđmanove smrti, pa sad Banac mora živjeti s činjenicom da je prije 25 godina napao Tuđmana lažima i glupostima iz  kojih se ne ogleda nikakva Tuđmanova autokracija nego samo Bančeva  zavist, ljubomora i mržnja prema Tuđmanu.

Ivo Banac: Tuđman je bio uvjeren da je moguća velika hrvatsko-srpska nagodba; da će Milošević pustiti  Hrvatsku da  veselo ide svojim putem samo ako ga Tuđman ne smeta drugdje, osobito  na Kosovu, Vojvodini i  Crnoj Gori, te ako je moguće sklopiti nagodbu o podjeli Bosne između  Srbije i  Hrvatske. Nije teško  vidjeti kako je Milošević, koji je nadmašio Tuđmana i u lukavosti  i u oružju, te ga potpuno potukao u autokraciji i nedosljednosti, lako nasamrio ovog Hrvata.

Odgovor: Banac opet Bosnu i Hercegovinu naziva „Bosna“. Bunca o podjeli bez ikakvog dokaza, ali njemu nije cilj  bio pružiti dokaz nego tu bjednu laž  koja je  na leđa navalila tešku hašku kalvariju Hrvatima iz BiH  upucati u američki medijski  prostor. Teza da je  tad  Tuđman mogao Miloševiću na bilo koji način naškoditi u Vojvodini, Kosovu ili Crnoj Gori toliko je idiotska  da mi ju je ispod časti konentirati, a teza da je Milošević nadmašio Tuđmana je oružju je zlobna koliko i idiotska. Tu zlobnu  tezu Banac želi provući kako bi abolirao Račana (u čijoj vladi je kasnije  bio  ministar)  koji  je predao oružje hrvatske teritorijalne obrane početkom svibnja 1990. pa se to može dovesti u kontekst laži da je Tuđman stupio  na vlast u Hrvatskoj u travnju 1990. Dakle, Banac pokušava Račanovu krivnju prebaciti Tuđmanu. A ovo da je Milošević „nasamario ovog Hrvata“ to smo vidjeli u kolovozu  1995. kad su se  velike traktorske kolone od Knina kretale put  Banja Luke i Beograda. Tu se vidjelo tko je koga na kraju priče nasamario. Miloševiću  je ostalo samo da na onom famoznom srbijanskom „Vrhovnom savetu obrane“ (VSO) od 14. Kolovoza 1995. bjesno pjeni kako su ovi u  „krajini“ ili kako bi  to Banac bez navodnika i  velikim slovom napisao – Krajini, „utekli kao zečevi iako su imali sve uslove da se  brane“  te  „i da  smo napravili  najveću  idiotsku stvar da im pomognemo, nismo imali kuda kad zakrčiše sve puteve u sveopštoj  bežaniji“. Toliko o tome tko je koga  nasamario unatoč prednosti u oružju, ali  i streljivu, obučenom zapovjednom kadru, pomoćnim sredstvima itd.
Takvi kao Milošević, Banac, Mesić i slični su preslabi za Tuđmana i tu je izvor njihove zapjenjene  zavisti, a ne nekakav a izmišljena Tuđmanova autokracija.

Ivo Banac: Milošević nikad ne bi nanio toliko štete da je  hrvatsko  vodstvo slijedilo drugačiju strategiju. No umjesto traženja saveznika kako bi zaštitio svoju zemlju, Tuđman je učinio tri očite pogreške. Prvo, da bi dobio podršku od srpskog vođe, Tuđman  se nastojao distancirati od veza s  anti-Miloševićevom koalicijom. Nade kosovskih Albanaca, Crnogoraca i raznih manjina  – kao što je manjina bosanskih Muslimana u srpskoj pokrajini Sandžak – brzo su bile iznevjerene Tuđmanovom susretljivošću u  odnosu na apetite Srbije.  Drugo, usprkos svojoj odlučnoj retorici, Tuđman  je  učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije. Tuđman je  glasno govorio ali je nosio čačkalicu. Treće, i najpogubnije, on je  tajno pregovarao  sa Srbijom i podjeli Bosne.

Odgovor: Prvo, u to vrijeme nije postojala nikakva „anti-Miloševićevska koalicija“ to je potpuna deluzija, izmišljotina i laž. Pogotovo ne  neka u kojoj bi sudjelovali  Crnogorci koji su bili u Miloševićevskoj koaliciji. Moguće je  da  je Stjepan Mesić nadahnut ovim glupostima koje je Banac zapravo prepisao od još jednog sličnog patološkog detuđmanizatorskog i  antihrvatskog lažljivca, tadašnjeg vođe stranke prava u jednoj  prigodi 2000-ih izjavio kako „mi  nismo nikad ratovali  s Crnogorcima“. Dubrovnik su  vjerojatno napadali marsovci i aboridžini iz podgoričkog korpusa.  Sramno po Banca je to što je on od Dubrovnika, a prodaje ovakve gluposti  i izmišljotine na  koje bi mu se tad smijala cijela Hrvatska. Nu, ovo pismo je ionako bilo namjenjeno američkoj javnosti, a Amerikanci nisu mogli znati da je  nekakava fantomska „anti-Miloševićevska koaliija“ obična izmišljotina jednog jalnuškog diletanta koju je prenio drugi jalnuški diletant. Što se tiče teze o „Tuđmanovoj  susretljivosti  u  odnosu na apetite Srbije“ , Tuđman je bio toliko „susretljiv“ da je zapravo jedini u izmišljenoj  „anti-Miloševićevskoj koaliciji“  organizirao pružanje oružanog otpora velikosrpskoj agresiji. Za razliku od Tuđmana, primjerice Alija Izetbegović je čak i nakon prvo strateškog vala velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. govorio kako će njih  „armija braniti od četnika i paravojnih jedinica SDS-a“ sve do početka svibnja kad ga je ta ista  armija (JNA) otela i zatočila u zračnoj luci Butmir  kod Sarajeva.

Drugo, Tuđman je  učinio sve u  okviru tadašnjih mogućnost  da obrani što  veći dio teritorija Hrvatske. Ponavljam da je ov pismo pisano za američku javnost koja je na temelju ovog  mogla steći utisak da smo mi te 1991. bili naoružani  i opremljeni u jednakoj mjeri kao i Srbi. Zamislite samo  koja je to patološka mržnja prema Tuđmanu kad se američkoj javnosti ide podastirati takva bezočna laž koja je izuzetno štetna po Hrvatsku u tom trenutku? Ništa čudno od jednog Sorosevog lutka na koncu.
I treće, laž je da je Tuđman „tajno pregovarao sa Srbijom o podjeli Bosne“. I bez obzira na to što su  Hrvati u BiH koji su zapravo bili žrtve unutarnje muslimanske agresije u Haagu osuđeni kao da su oni agresori a ne obratno, i kao da su oni protjerali i pobili najmanje 5 puta Muslimana a ne obratno, do dana današnjeg nitko  nije pokazao niti jedan jedini dokaz za ovu tezu. Svi „dokazi“ u Haagu sveli  su se na svjedočenje Mesića protiv Blaškića i Manolića protiv šestorke, dakle istog onog dvojca koji je ovim člankom i onim pismom Banca, Pusićke, Goldštajna, Gotovca, Cviića i Žuneca otpočeo radnje koje će završtiti neuspjelim pokušajem puča u  proljeće 1994. Osim toga, oba ta svjedočenja iz druge ruke, rekla-kazala, su prepuna dokazanih laži, gdje su obojica reterirali u protuispitivanjima, a njihove teze s glavnog ispitivanja nisu ništa drugo nego konstrukcije kojima su  se htjeli osvetiti Tuđmanu za gubljenje  poizicija u  HDZ-u, na drugom općem saboru te stranke  održanom u listopadu 1993. Zbog kojeg je Manolić i naručio ovakav članak kao i ono pismo od Banca i  kamarile.
Također, nikad nitko nije pokazao niti jedan  jedini materijalni dokaz za ovu tezu. Sve se svelo na  „salvetu Paddya Ashdowna“ koja  je  neslavno propala, a kompletno svjedočenje Paddya Ashdowna naknadnom intervencijom, nakon 15 godina uklonjeno sa službene web-stranice haškog suda, i ta činjenica dovoljno govori  sama po sebi.

Banac: Zajednička crta Tuđmanovih grešaka bilo je naivno vjerovanje  da je Miloševića moguće smiriti. Svakako, srpski vođa je u raznim trenucima popustio. Njegov prvotni cilj 1987. godine bio je preuzeti vodstvo cijele Jugoslavije i  ponovo centralizirati zemlju  svrgavanjem Titovog federalnog ustava. Kasnije 1990., napustio je zamisao  da zadrži Sloveniju. Još kasnije 1992., pomirio se s mogućnošću slabe Hrvatske ( bez teritorija koje su Srbi okupirali) i smekšane Makdeonije. I, nedavno, odustao je od  zamisli da  zadrži cijelu  Bosnu.

Odgovor:  Kad  Banac naziva Tuđmana naivcem to je jednako smješno koliko i tragično. Točno je da je prvotni Miloševićev cilj bio ne centralizirati nego unitarizirati jugoslaviju (na isti način na koji uz navijanje  Mesića, Banca i sličnih danas pokušavaju Muslimani s BiH), međutim, Banac ponovo ne može pogoditi godinu kad kaže da je „napustio  zamisao da zadrži Sloveniju“ bilo 1990. godine. Notorna je činjenica naime da je sporazum Milošević Kučan potpisan 24. siječnja 1991. godine, a ne  1990. Dakle „cjenjeni povjesničar“ ponovo ne može pogoditi ni  godinu a nekmoli datum. Nije ni čudo  da su Amerikanci pravi „eksperti“ za povijest i zemljopis dočim im ovakvi poput Banca predaju na jednom od dva njihova najprestižnija sveučilišta. Banac ovdje preskače vrlo bitnu fazu. Naime, nakon što je odustao od koncepta unitarne jugoslavije, Milošević prelazi na koncept velike  srbije koja je  svoje zapadne granice zamišljala na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Od ove zamisli  Milošević je odustao i prešao na politiku „zadržimo koiko god možemo u   Hrvatskoj i BiH“ tek  nakon  što  su hrabri bojovnici Hrvatsklog  vijeća obrane zaustavili „sadejstvo“ Srba  i Muslimana odnosno  njihovu zajedničku ofenzivu pod  kodnim nazivom „operacija Neretva“ u jesen 1993. odnosno upravo u vrijeme kad  se odvija cijela ova priča, odnosno kad Banac piše ovaj članak i vodi još pet sličnih njemu da potpišu ono pismo kojim traže Tuđmanovu  ostavku, dakako, sve po narudžbi Josipa Manolića.  

Banac: Ali, Tuđman  je pogriješio kad je tumačio ove poteze kao geste pomirenja. U  stvari, Miloševićeva povlačenja  samo su pojačala njegov zahtjev za proširenom srpskom državom. Na svako to povlačenje bio je prisiljen čvrstim otporom Slovenaca, Hrvata, Makedonaca i bosanskih Muslimana. Stoga je potpuno nerealno pretpostaviti, kao što to Tuđman očito čini, da će se Milošević suglasiti s povlačenjem iz Hrvatske u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje Miloševićevih otimačina zemlje u Bosni. Milošević postiže napredak u ostvarivanju  svojih ciljeva uvijek kada se njegov cilj stvaranja  etnički etnički čiste srpske države pogrešno smatra ideološki neutralnom sitnom trgovinom.

Odgovor: Banac opet bunca. Kakav nesretni  otpor Slovenaca ili Makedonaca protiv Srba? Deluzije su inače vrlo jasan simptom ozbiljnog psihičkog oboljenja, a nema naznaka da se Banac od tog vremena do danas oporavio od istih. Država u kojoj takvi nisu hospitalizirani na zatvorenom odjelu psihijatrije ima ozbiljnih problema sa zdravstvenim sustavom. Što se tiče „otpora bosanskih Muslimana“ on je  bio sve samo ne  čvrst. Istok i sjever BiH koje su Muslimani trebali braniti  pao je doslovno u roku od 5 minuta. Mjesta poput Zvornika, Višegrada, Ključa, Sanskog mosta, Prijedora, Bjeline, Donjeg Vakufa itd pala su šaptom. Jedini koji su pružili čvrsti otpor kako u Hrvatskoj tako i  u BiH bili su Hrvati. I tu Banac, gle čuda, dakle što se tiče čvrstog otpora Hrvata, malo za promjenu, govori istinu. A drugo je  pitanje  kako on taj trunak istine koji  se  našao u ovom članku može pomiriti s tezama iz istog ovog članka, da je  Tuđman „učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije“ te da je „Tuđman  glasno govorio ali je nosio čačkalicu.“
Dakle osim što bezočno laže, izmišlja, montira, ne može pogoditi niti jedan datum, on je toliko zbunjen da ne može pratiti ni tijek vlastitih misli pa u jednom te istom  članku u jednom ulomku  sam pobija vlastitu  tezu iz prethodnog ulomka. Jadna li si moja  današnja hrvatska  „desnice“ tko je tebi spiritus movens.

Banac: Tuđman je dobacio loptu Miloševiću u ruke na drugi način. Međunarodna zajednica priznala je brutalnosti, srpske agresije u Bosni, no  njen bijes bio je veći od njezine volje za intervenciju na strani  Bosne. I tako su nastali razni planovi kao Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov, koji su stvorili dojam pravičnosti, ali su zapravo ojačali Miloševićeva nastojanja  da ideje o djeljivosti Bosne i pravu  Srbije da zadrži ono što je osvojila, učini legitmnima. Ni jedan od ovih planova ne bi vrijedio da je Hrvatska stala uz bosansku vladu. Umjesto toga, Tuđman je promicao podjelu Bosne  najmanje već od 1990. a 1992. uspostavio je svoju para-državu Herceg-Bosnu, što je Miloševiću samo olakšalo posao.

Odgovor:  Banac ovdje kaže da je Tuđman dobacio loptu Miloševiću na drugi način, a onda počinje totalna bolest kakvu samo teško bolesnici mogu izbljuvati van. On naime ovdje optužuje Tuđmana pa navodi nešto što je učinila međunarodna  zajednica a čime stvara dojam da je Tuđman  upravljao postupcima međunarodne zajednice (inače ovo je jedna od omiljenih manipulacija soroščadi, detuđmanizatora, udbaškioh otpadnika i muslimanskih  unitarista, pridavanje Tuđmana  nevjerojatnih, supremenskih, gotovo božanskih moći) a onda niči izazvan  opet promašuje cijelu  godinu  kad kaže da je „Tuđman 1992. Osnovao paradržavu Herceg-Bosnu“. Notorna činjenica je da je Hrvatska zajednica Hereg-Bosna osnovana  18. studenog 1991. godine a Hrvatska Republika Herceg-Bosna  28. Kolovoza 1993. godine. Osim toga, nju nije  osnovao Tuđman nego Hrvati iz BiH. Osim toga, a to je ovdje  najveća i najbolesnija laž koju ponavljaju svi detuđmanizatori od „desnog“ Parage preko „centrističkog“ Banca sve do „lijevog“ Mesića da je osnivanje Herceg-Bosne Miloševiću olakšalo posao. Ujedno, to je i razlog zašto Banac nije američkom auditoriju objasnio koncept velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Naime, notorna i neoboriva činjenica je da  je  upravo Herceg-Bosna bila mjesto gdje je slomljena kičma konceptu velike srbije. S tim u svezi evo jedne skraćene lekcije iz povijesti ovom povjesničaru 3. srpnja 1991. 600 tenkova iz Srbije preko Batinskog mosta  ulazi u  Hrvatsku i hvata stareški raspored za ubojno djelovanje  u  istočnoj Slavoniji i Baranji 6. srpnja 1991. Počinju pregovori između srpske i muslimanske  delegacije o  pokušaju iznalaženja sporazuma između Muslimana i Srba. Muslimansku delegaciju vodi  Izetbegovićev izaslanik Muhamed Filipović a srpsku Miloiševićev izaslanik Radovan  Karadžić 2. Kolovoza  1991. Muslimani i Srbi sklapaju ugovor koji je  nazvan „Historijski  sporazum“  koji je sklopljen  iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a koji zapravo u svojoj biti predstavlja pakt o nenapadanju sličan onome kojeg su 23. kolovoza 1939. potpisali Sovjetski Savez i Njemačka odnosno Staljinov izaslanik Molotov i  Hitlerov izaslanik Ribbentrop.

Kad su Srbi sebi osigurali bok od eventualnog muslimanskog napada krenuli  su punim opsegom u  agresiju na Republiku Hrvatsku u akciji  kodnog naziva „Ram“. Samo ime te  operacije „riječ „ram“ u  srpskom jeziku znači „okvir“ govori o tome kako je to tek prva faza  njihovog plana.
5. i 6. listopada 1991.  oni famozni Crnogorci iz mokrih Bančevih snova  o „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ angažirani kroz podgorički korpus tzv. JNA napadaju selu Ravno u Hercegovini, dakle u  državi BiH ili kao to Banac rekao „u Bosni“ hvatajući taktičku  širinu  za napad na Dubrovnik. Općina Ravno naseljena pretežito Hrvatima je etnički očišćena, sela su spaljena i opljačkana, a istog tog 6. listopada  Alija Izetbegović na državnoj televiziji izjavljuje „Zapamtite, ovo nije naš rat!“.
U tom trenutku Hrvati u  BiH su ostali bez svake iluzije da će Muslimani braniti BiH kad  Srbi završe svoj okvir odnosno „ram“ u Hrvatskoj i krenu u drugu fazu realizacije projekta velike Srbije agresijom na BiH, i počinju pripreme za osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kako bi se  bar oni, ali i drugi narodi  koji s  njima  to žele, mogli obraniti od očekivanog srpskog  napada,  koji se dogodio u travnju 1992., kad već to muslimansko vodstvo na čelu s Izetbegovićem očito nema namjeru učiniti.

Nakon održanih  priprema osnivačka skupština HZHB zakazana je za 18. studenog. 1991. Na žalost taj dan pao  je  Vukovar, a kasnije su neki zločesti bolesnici ta dva događaja dovodili u izravnu vezu, kad da je čelništvo HZHB imalo kristalnu kuglu pa je znalo da će Vukovar pasti upravo taj dan. Dobro da  takvi u  tu konstukciju nisu ubacili i križarsko osvajanje  Zadra koje se dogodilo na isti datum 1202. godine. Bilo kako  bilo, Srbi su u Hrvatskoj ostvarili značajan dio svojih ciljeva, 2. Siječnja 1992. U sarajevu je potpisano primirje, u Hrvatsku je došao UNPROFOR a  Srbi su se počeli pripremati za drugu fazu koja je podrazumjevala „popunjavanje rama“ odnosno okvira osvajanja u Hrv atskoj odnosno prvi val agresije na BiH i drugi val agresije na Hrvatsku kroz takozvana „velika i mala kliješta“. Velika kliješta su značila osvajanja na  istoku u rijeku  Drinu i na sjeveru i sjeverozapadu koja su onda trebala biti  stegnuta oko Sarajeva komunikacijom Jajce-Travnik-Vitez-Kaonik i odatle jednim pravcem preko Viskog a drugim preko Kiseljaka na Sarajevo. Mala kliješta su  značila ovladavanje Dalmacijom preko jugozapada Bosne i preko  Hercegov ine odnosno sjevernim krakom malih kliješta preko Kupresa, Tomislavgrada i Livna  gdje su imali naum izbiti na Vaganjski plato  a južnim krakom kliješta preko Mostara i Čapljine izbiti u deltu  Neretve. I u tom trenutku, da je taj plan  uspio, odnosno da hrabri branitelji HVO-a uz pomoć dragovoljaca iz HV-a među kojima je bio i  zapovjednik obrane  Livna Ante Gotovina nisu zaustavili taj  napad, najužnija  točka  Hrvatske bila bi  selo Ribnik nekih par kilometara južno od  Gospića.
Prema tome, možda je  Banac povjesničar, iako sam ja sigurno što se tiče tema iz Domovinskog rata za njega  tata, ovo su  činjenice temeljene na vojnoj znanosti a tu sam ja za  njega tata-mata.

Ali unatoč tome, on ima obraza  biti toliko bezobrazan i reći da je osnivanje Herceg-Bosne koja nije bila nikakva „paradržava“ kako on  tvrdi neko zajednica općina koja je imala utemeljenje u tadašnjem ustavu  SFRJ kao i u Ustavu SR BiH (ma koliko Bančev istomišljenik  Ciril Ribičić, inače sin krvničkog komunističkog ratnog zločinca Mitje  Ribičića tvrdio drugačije).  

Predrag Nebihi

Nastavak slijedi…

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari