Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Ivo Banac

Objavljeno

na

Iako je od haške presude šestorci i teške tragedije koja ju je pratila prošlo više od godinu dana, postoje takvi ljudi u koje spada i moja malenkost, koji se  s tim nikako ne mogu pomiriti. General je oduzeo sebi život iz više razloga, a onaj koji  je  svima jasan i oko kojeg se nitko ne  spori  je onakva haška presuda.

U toj presudi najbolesniji paragraf je  paragraf  54. A u kojem da skratimo sve te kvazipravničke zavrzlame stoji da su  Hrvati  sami sebe protjerali s područja odakle su ih brutalnim etničkim čišćenjem  protjerali Muslimani.

Jedan od idejnih tvoraca te bolesne teze je Ivo Banac, čovjek koji je skupa sa svojom ženom Andreom Feldman, Žarkom Puhovskim i Nadeždom Čačinović sudjelovao u otvaranju  prve ispostave  Soroseve infrastrukture  u Hrvatskoj pod  imenom „Otvoreno  društvo Hrvatska“  kojem je bio i  na čelu, kao što je bio  na čelu  i  druge Soroseve ispostave u Hrvatskoj, tzv HHO-u iliti Hrvatskom helsinškom odboru koji se „proslavio“ brojeći mrtve srpske  civile nakon Oluje i u  dosluhu sa Sorosem, a po receptu Save Štrbca  uvelike multiplicirao broj istih prikazujući Hrvatsku kao državu koja je nastala na zločinu  pokojnog  predsjednika  Tuđmana kao zločinca na  čelu udruženog zločinačkog poduhvata.

17.  veljače 2009. godine u predmetu „Gotovina i ostali – operacija  Oluja“ pred haškim sudom, obrana generala Gotovine pritisnula je  svjedoka  tužiteljstva Žarka  Puhovskog koji je pod teretom činjenica morao priznati da im je Soros plaćao pola milijuna  dolara godišnje  za proizvodnju lažnih vijesti koje su imale za cilj  prikazati predsjednika Tuđmana kao  ratnog zločinca.

Ivo Banac u toj galeriji likova koji su predvodili HHO ima posebno mjesto, a danas je bitan jer je upravo on taj koji je  „intelektualni lider nove  desnice i politički mentor „zvijezde hrvatske desnice“.   Budući da su to ljudi  koji su svojim  djelovanjem jednako kao i  neki s ljevice tipa Mesić, Manolić, Nobilo, Pusić  itd  zapravo doveli do sramne haške presude i  tužne sudbine generala Praljka, njihovu rabotu koju  je  doktor Tuđman još 1996. godine opisao kao spregu „žutih i  zelenih vragova“ ovim tekstom koji je prvi u nizu  želim raskrinkati i povezati  sve te stvari  u jednu smislenu cjelinu.

Samim paragrafom 54., dakle sramnim paragrafom sramne  haške presude bavit ću se u idućem tekstu, a ovdje ću polemizirati s  tekstom Ive Banca koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz BiH  prvi ubacio u  eter, i to ne bilo koji nego  američki eter.

Zahvaljujući  knjizi akademika   Ivana Aralice „Što sam rekao Bosni“ imamo taj članak pod nazivom „Hrvatstvo“ kojeg je  Banac objavio u američkom listu  The new republic  25. listopada 1993. godine  iako je, kako akademik Aralica  to s pravom tvrdi, taj članak  napisan sinkronizirano s famoznim pismom šestorice, kojom se tražila ostavka predsjednika Tuđmana, a što je bio uvod u pokušaj državnog puča u  režiji Mesića  i Manolića  koji  je neslavno propao i svibnnju 1994. godine.

Oba ta antihrvatska pamfleta možete naći na ovoj poveznici, a ja ću  se u ovom tekstu pozabaviti ovim drugim:

https://www.scribd.com/document/385914562/Aralica-Varijacije-uz-pismo-%C5%A1estorice#download

Ivo Banac: Hrvatska je zaboravljeno bojište bivše Jugoslavije. Nedavne strahote u Bosni izbrisale su sjećanje na 1991., kada su Vukovar i Dubrovnik svjetlucali na nezainteresiranom ekranu zapadne pažnje.

Odgovor: Već u uvodu ovog bjednog pamfleta vidi se nekoliko problema. Kao prvo, infatilno-patetični  stil kakvim je obojen cijeli ovaj tekst. Kao drugo, kako su to „strahote u Bosni“ mogle izbrisati Vukovar i  Dubrovnik iz sjećanja zapada kad Banac tvrdi da je taj isti zapad bio  nezainteresiran? I kao treće, država u kojoj su se događale strahote ne zove se Bosna,  nego Bosna i Hercegovina.   U  redu njegovo  je pravo gajiti  patološku mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima kakvu već  gaji, a u čemu   mu mu  u Hrvatskoj mogu parirati samo Mesić i Manolić, ali to mu ne daje pravo da izvaljuje takvu gomilu laži kakva slijedi u nastavku ovog sorosevskog pamfleta.

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Ivo Banac: Priznanje Hrvatske u siječnju 1991. od strane Europske zajednice i prvi Vance-Owenov plan trebali su osigurati častan izlaz Jugoslavenske narodne armije iz  Krajine  – Krajina  je ime koje je Srbija nametnula  dijelu Hrvatske koju je okupirala. 

Odgovor: Kao prvo,  Europska zajednica  nije priznala Hrvatsku  u  siječnju  1991. nego  u siječnju 1992. godine  a  Banac ima kroničnih problema s pokušajem pogađanja datuma i godina pojedinih  događaja, što je čudno za  nekog tko se predstavlja kao povjesničar. Jer, povjesničar koji  ima problema s datumima je kao  nogometaš koji  ima problema s loptom, liječnik koji ima problema sa stetoskopom ili zidar koji ima problem sa zidarskom žlicom. U daljnjoj raščlambi  njegova pamfleta vidjet ćete da  mu to  nije jedini put samo u ovom tekstu da ima problema s datumima. Kao drugo, ne postoji „prvi  Vance-Owen plan“ kao što Banac ovdje  diletantski tvrdi. Plan koji je doveo do sarajevskog sporazuma od 2. siječnja 1992. godine i prestanka borbi u Hrvatskoj  kolokvijalno se zvao „Vanceov plan“ ali bez Owena. Tadašnja MKBJ (Mirovna konferencija o bivšoj jugoslaviji) imala je dva supredsjedatelja. Jednog je nominirao UN  a drugog EZ (preteča  današnje EU koja je tad brojila  12 članica). U vrijeme potpisivanja ovog sporazuma, supredsjedatelj kojeg je nominirao UN bio je Cyrus Vance po  kojem je sporazum i dobio ime, a supredsjedatelj kojeg je nominirao EZ bio je britanski lord Peter Carrington  koji je  na tom  mjestu ostao sve do kolovoza 1992. godine kad je umjesto  njega EZ imenovala Davida Owena. I taj  Owen je onda skupa s Vanceom napravio prvi i  jedini Vance-Owen plan  predstavljen u siječnju   1993. godine koji se tiče BiH i podjele iste na 10 provincija a za kojeg su mnogi usuglasili da je imao  efekt dolijevanja kante benzina na tinjajući plamen koji je razbuktao muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH. Ukratko, Banac nema blagog pojma o čemu priča, ali bitno je za Sorosev i Manolićev račun blatiti Tuđmana, pa čak i ovakvim nesuvislim  diletantskim  glupostima. I kao treće, primjetite kako pojmove kao što su „krajina“ i „jugoslavija“ ili „jugoslavenska“ Banac piše velikim slovom, dok pojam Hercegovina ne piše niti  malim. Za  njega ne postoji Bosna i  Hercegovina, postoji samo  Bosna. Pametnom dosta.

Ivo Banac: Nespretni  i loše tempirani pokušaji Hrvatske da se bori protiv srpske okupacije, kao što je to bio slučaj u mlakoj vojnoj akciji protiv Srba u Maslenici  i Peruči prošle zime, izložili su  vladu u Zagrebu osudi  Zapada.

Odgovor: Kao sudionik akcije Maslenica mogu  iz prve ruke (za razliku od Banca) posvjedočiti da ta operacija nije bila nimalo mlaka. Zapravo, promatrajući ovu Bančevu tezu post hoc, mi znamo da su predsjednik  Tuđman i Glavni stožer OSRH  jako dobro, čak štoviše vrhunski, tempirali i proveli sve vojne operacije, ne samo Maslenicu. Doduše, Maslenica je nakon deblokade Dubrovnika bila prva akcija takvog tipa koju je vodio tadašnji načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko i istina je da je bilo problema u njenoj provedbi, pogotovo u odbijanju srpskog protuudara, ali su  sva tri bitna cilja te operacije  ostvarena unatoč teškoćama, a svaka iduća operacija Hrvatskih snaga bila je sve bolja i bolja, sve vrhunski tempirane i provedene. A ta osuda zapada bila je samo izraz izraz licemjera za koje  i sam  Banac tvrdi da su bili nezainteresirani dok su gorjeli ne samo Vukovar i Dubrovnik, nego  cijela Hrvatska, a onda  su  odjednom kad je HV počela oslobađati  okupirana područja, postali zainteresirani. Prava istina je da je Vanceovim planom dogovoreno da se u roku od  6 mjeseci moraju deblokirati i pod hrvatsku upravu vratiti i  komunikacija   Zadar-Maslenica-Starigrad i zrakoplovna baza u  Zemuniku i  brana  na Peruči. Kao što sam rekao, Vanceov plan stupio je na snagu sarajevskim primirjem od 2. siječnja pa bi čak i takav povjesničar kao Banac koji ima kroničnih  problema s datumima mogao zbrojiti da je prepuštanje tri navdena cilja Hrvatskoj trebalo biti  realizirano do 2. srpnja  1992. Međutim,  Tuđman je znao   da će  zapad lajati kad Hrvatska  krene pa je  na tih šest dogovrenih dodao još šest mjeseci i tek tad krenuo u  napad. Dakle, vrhunski  tempirano.

Ivo Banac: Većina zapadnih vlada kritizirala je akcije Hrvatske. A rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda tražile su  od Hrvatske da se povuče. Poluslužbeno stajalište bilo je da zapad kažnjava  Hrvatsku zbog njenog udjela u raspadu Jugoslavije. Možda su žrtvena  janjad i hipokrizija doista na cijeni u sadašnjem balkanskom sukobu. Ali pouzdanije objašnjenje  ponašanja Zapada prema  Hrvatskoj treba tražiti u samoporažavajućoj politici  hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njegovi  pokušaji da poistovjeti Hrvatsku sa sobom uspjeli su oznad njegovih najsmionijih maštarija, ali uglavnom  na štetu njegove zemlje.

Odgovor: Dakle, ponovo, sarajevski sporazum potpisan je 2. siječnja 1992. UNPROFOR je  trebao osigurati provedbu dogovorenog, odnosno da se u roku od 6 mjeseci Hrvatskoj vrate cestovna komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad, zrakoplovna  baza u  Zemuniku   i brana na Peruči, odnosno  takozvane  „ružičaste zone“.  Hrvatska je čekala godinu dana, dakle je pokazala je i te kako dobru volju za duplo prolongirajući rok koji je dogovoren i potpisan.  Po Bancu i tom vrlom zapadu (dovoljnoje vidjeti kako se danas taj isti  zapad odnosi prema institucionalnom teroru kojeg  nad Hrvatima u BiH čine Muslimani) valjda  smo trebali čekati kao grčki dio Cipra, do onog što naši  Zagorci zovu „svetog nigdarjeva“. Nu, nakon diletantskog uvoda Banac u tekst uvodi svoju metu, doktora Tuđmana. I kaže kako je Tuđman poistovjetio Hrvatsku sa samim sobom i to u istom ulomku o kojem on zapravo Sorosa i neoliberalnu ološ  poistovjećuje s čitavim zapadom, kao da na zapadu nema konzervativaca i  nacionalista. I kaže da mu je to uspjelo „iznad najsmonijih maštarija“ ali, dodaje ovaj neviđeni diletant, „uglavnom  na štetu njegove zemlje“. Cijeli ovaj odlomak posvetio je blaćenju Tuđmana da svojata Hrvatsku da  bi na kraju  rekao  da je Hrvatska „njegova“, odnosno Tuđmanova. Da  nije  žalosno bilo bi  smješno. 

Ivo Banac:  Mašta je kreativna sposobnost koja Tuđmanu  sigurno nedostaje. On je došao na vlast u  travnju  1990. Na krilima hrvatske  pobune protiv nacionalističkih provokacija Slobodana Miloševića uspješno  iskoristivši snagu hrvatskog otriježnjenja od komunizma i Jugoslavije, koje  se tiho povećavalo barem od 1971. 

Odgovor: Tuđmanu nije trebalo mašte  i maštarija, nego realnog sagledavanja teškog stanja u kojem se  Hrvatska  nalazila tijekom srpske agresije.  S druge strane, Banac ima bujnu maštu pa vidi više Vance-Owen planova, vidi   hrvatsko priznanje u  siječnju 1991. odnosno prije  nego je Hrvatska uopće proglasila neovisnost, pa i u ovom kratkom ulomku on vidi  „dolazak Tuđmana na vlast u travnju 1990., unatoč notornoj  činjenici da je Tuđman na vlast došao 30. svibnja 1990.  ili vidi „nacionalističke provokacije  Slobodana Miloševića“ unatoč tvrdoj činjenici da te Miloševićeve provokacije nisu bile nacionalističke, nego upravo suprotno, unitarističke, a Ivo Banac očito spadaju u one diletante koji ne znaju  da su nacionalizam i unitarizam dva dijametralno suprostavljena pojma.

Ivo Banac:  Njegova vlast je od početka autokratska  (ustav iz 1990. dao mu je praktički kontrolu  nad  vladom i parlamentom) a njegova  strategija bila je strategija kompromisa.

Odgovor: Banac u američkim novinama, dakle u državi koja ima predsjednički sustav, autokratskim  naziva polupredsjednički sustav u tadašnjoj Hrvatskoj.  Ako je hrvatski sustav autokratski, onda je američki još autokratskiji. Na  primjer danas, Trump nema kontrolu  nad Kongresom jer tamo sad demokrati imaju većinu,   a tko je branio u Hrvatskoj oporbi koju su činili uglavnom liberali, pravaši  i komunisti osvojiti više glasova od  HDZ-a i preuzeti kontrolu nad  Saborom? To što je HDZ osvajao  većinu a Tuđman je imao utjecaj na HDZ jer mu je bio na  čelu  ni po čemu  nije nedemokratski ako je tako odlučio narod  na demokratskim izborima. Takav model se pokazao funkcionalnijim od svih „demokratskih“ modela nakon  Tuđmanove smrti, pa sad Banac mora živjeti s činjenicom da je prije 25 godina napao Tuđmana lažima i glupostima iz  kojih se ne ogleda nikakva Tuđmanova autokracija nego samo Bančeva  zavist, ljubomora i mržnja prema Tuđmanu.

Ivo Banac: Tuđman je bio uvjeren da je moguća velika hrvatsko-srpska nagodba; da će Milošević pustiti  Hrvatsku da  veselo ide svojim putem samo ako ga Tuđman ne smeta drugdje, osobito  na Kosovu, Vojvodini i  Crnoj Gori, te ako je moguće sklopiti nagodbu o podjeli Bosne između  Srbije i  Hrvatske. Nije teško  vidjeti kako je Milošević, koji je nadmašio Tuđmana i u lukavosti  i u oružju, te ga potpuno potukao u autokraciji i nedosljednosti, lako nasamrio ovog Hrvata.

Odgovor: Banac opet Bosnu i Hercegovinu naziva „Bosna“. Bunca o podjeli bez ikakvog dokaza, ali njemu nije cilj  bio pružiti dokaz nego tu bjednu laž  koja je  na leđa navalila tešku hašku kalvariju Hrvatima iz BiH  upucati u američki medijski  prostor. Teza da je  tad  Tuđman mogao Miloševiću na bilo koji način naškoditi u Vojvodini, Kosovu ili Crnoj Gori toliko je idiotska  da mi ju je ispod časti konentirati, a teza da je Milošević nadmašio Tuđmana je oružju je zlobna koliko i idiotska. Tu zlobnu  tezu Banac želi provući kako bi abolirao Račana (u čijoj vladi je kasnije  bio  ministar)  koji  je predao oružje hrvatske teritorijalne obrane početkom svibnja 1990. pa se to može dovesti u kontekst laži da je Tuđman stupio  na vlast u Hrvatskoj u travnju 1990. Dakle, Banac pokušava Račanovu krivnju prebaciti Tuđmanu. A ovo da je Milošević „nasamario ovog Hrvata“ to smo vidjeli u kolovozu  1995. kad su se  velike traktorske kolone od Knina kretale put  Banja Luke i Beograda. Tu se vidjelo tko je koga na kraju priče nasamario. Miloševiću  je ostalo samo da na onom famoznom srbijanskom „Vrhovnom savetu obrane“ (VSO) od 14. Kolovoza 1995. bjesno pjeni kako su ovi u  „krajini“ ili kako bi  to Banac bez navodnika i  velikim slovom napisao – Krajini, „utekli kao zečevi iako su imali sve uslove da se  brane“  te  „i da  smo napravili  najveću  idiotsku stvar da im pomognemo, nismo imali kuda kad zakrčiše sve puteve u sveopštoj  bežaniji“. Toliko o tome tko je koga  nasamario unatoč prednosti u oružju, ali  i streljivu, obučenom zapovjednom kadru, pomoćnim sredstvima itd.
Takvi kao Milošević, Banac, Mesić i slični su preslabi za Tuđmana i tu je izvor njihove zapjenjene  zavisti, a ne nekakav a izmišljena Tuđmanova autokracija.

Ivo Banac: Milošević nikad ne bi nanio toliko štete da je  hrvatsko  vodstvo slijedilo drugačiju strategiju. No umjesto traženja saveznika kako bi zaštitio svoju zemlju, Tuđman je učinio tri očite pogreške. Prvo, da bi dobio podršku od srpskog vođe, Tuđman  se nastojao distancirati od veza s  anti-Miloševićevom koalicijom. Nade kosovskih Albanaca, Crnogoraca i raznih manjina  – kao što je manjina bosanskih Muslimana u srpskoj pokrajini Sandžak – brzo su bile iznevjerene Tuđmanovom susretljivošću u  odnosu na apetite Srbije.  Drugo, usprkos svojoj odlučnoj retorici, Tuđman  je  učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije. Tuđman je  glasno govorio ali je nosio čačkalicu. Treće, i najpogubnije, on je  tajno pregovarao  sa Srbijom i podjeli Bosne.

Odgovor: Prvo, u to vrijeme nije postojala nikakva „anti-Miloševićevska koalicija“ to je potpuna deluzija, izmišljotina i laž. Pogotovo ne  neka u kojoj bi sudjelovali  Crnogorci koji su bili u Miloševićevskoj koaliciji. Moguće je  da  je Stjepan Mesić nadahnut ovim glupostima koje je Banac zapravo prepisao od još jednog sličnog patološkog detuđmanizatorskog i  antihrvatskog lažljivca, tadašnjeg vođe stranke prava u jednoj  prigodi 2000-ih izjavio kako „mi  nismo nikad ratovali  s Crnogorcima“. Dubrovnik su  vjerojatno napadali marsovci i aboridžini iz podgoričkog korpusa.  Sramno po Banca je to što je on od Dubrovnika, a prodaje ovakve gluposti  i izmišljotine na  koje bi mu se tad smijala cijela Hrvatska. Nu, ovo pismo je ionako bilo namjenjeno američkoj javnosti, a Amerikanci nisu mogli znati da je  nekakava fantomska „anti-Miloševićevska koaliija“ obična izmišljotina jednog jalnuškog diletanta koju je prenio drugi jalnuški diletant. Što se tiče teze o „Tuđmanovoj  susretljivosti  u  odnosu na apetite Srbije“ , Tuđman je bio toliko „susretljiv“ da je zapravo jedini u izmišljenoj  „anti-Miloševićevskoj koaliciji“  organizirao pružanje oružanog otpora velikosrpskoj agresiji. Za razliku od Tuđmana, primjerice Alija Izetbegović je čak i nakon prvo strateškog vala velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. govorio kako će njih  „armija braniti od četnika i paravojnih jedinica SDS-a“ sve do početka svibnja kad ga je ta ista  armija (JNA) otela i zatočila u zračnoj luci Butmir  kod Sarajeva.

Drugo, Tuđman je  učinio sve u  okviru tadašnjih mogućnost  da obrani što  veći dio teritorija Hrvatske. Ponavljam da je ov pismo pisano za američku javnost koja je na temelju ovog  mogla steći utisak da smo mi te 1991. bili naoružani  i opremljeni u jednakoj mjeri kao i Srbi. Zamislite samo  koja je to patološka mržnja prema Tuđmanu kad se američkoj javnosti ide podastirati takva bezočna laž koja je izuzetno štetna po Hrvatsku u tom trenutku? Ništa čudno od jednog Sorosevog lutka na koncu.
I treće, laž je da je Tuđman „tajno pregovarao sa Srbijom o podjeli Bosne“. I bez obzira na to što su  Hrvati u BiH koji su zapravo bili žrtve unutarnje muslimanske agresije u Haagu osuđeni kao da su oni agresori a ne obratno, i kao da su oni protjerali i pobili najmanje 5 puta Muslimana a ne obratno, do dana današnjeg nitko  nije pokazao niti jedan jedini dokaz za ovu tezu. Svi „dokazi“ u Haagu sveli  su se na svjedočenje Mesića protiv Blaškića i Manolića protiv šestorke, dakle istog onog dvojca koji je ovim člankom i onim pismom Banca, Pusićke, Goldštajna, Gotovca, Cviića i Žuneca otpočeo radnje koje će završtiti neuspjelim pokušajem puča u  proljeće 1994. Osim toga, oba ta svjedočenja iz druge ruke, rekla-kazala, su prepuna dokazanih laži, gdje su obojica reterirali u protuispitivanjima, a njihove teze s glavnog ispitivanja nisu ništa drugo nego konstrukcije kojima su  se htjeli osvetiti Tuđmanu za gubljenje  poizicija u  HDZ-u, na drugom općem saboru te stranke  održanom u listopadu 1993. Zbog kojeg je Manolić i naručio ovakav članak kao i ono pismo od Banca i  kamarile.
Također, nikad nitko nije pokazao niti jedan  jedini materijalni dokaz za ovu tezu. Sve se svelo na  „salvetu Paddya Ashdowna“ koja  je  neslavno propala, a kompletno svjedočenje Paddya Ashdowna naknadnom intervencijom, nakon 15 godina uklonjeno sa službene web-stranice haškog suda, i ta činjenica dovoljno govori  sama po sebi.

Banac: Zajednička crta Tuđmanovih grešaka bilo je naivno vjerovanje  da je Miloševića moguće smiriti. Svakako, srpski vođa je u raznim trenucima popustio. Njegov prvotni cilj 1987. godine bio je preuzeti vodstvo cijele Jugoslavije i  ponovo centralizirati zemlju  svrgavanjem Titovog federalnog ustava. Kasnije 1990., napustio je zamisao  da zadrži Sloveniju. Još kasnije 1992., pomirio se s mogućnošću slabe Hrvatske ( bez teritorija koje su Srbi okupirali) i smekšane Makdeonije. I, nedavno, odustao je od  zamisli da  zadrži cijelu  Bosnu.

Odgovor:  Kad  Banac naziva Tuđmana naivcem to je jednako smješno koliko i tragično. Točno je da je prvotni Miloševićev cilj bio ne centralizirati nego unitarizirati jugoslaviju (na isti način na koji uz navijanje  Mesića, Banca i sličnih danas pokušavaju Muslimani s BiH), međutim, Banac ponovo ne može pogoditi godinu kad kaže da je „napustio  zamisao da zadrži Sloveniju“ bilo 1990. godine. Notorna je činjenica naime da je sporazum Milošević Kučan potpisan 24. siječnja 1991. godine, a ne  1990. Dakle „cjenjeni povjesničar“ ponovo ne može pogoditi ni  godinu a nekmoli datum. Nije ni čudo  da su Amerikanci pravi „eksperti“ za povijest i zemljopis dočim im ovakvi poput Banca predaju na jednom od dva njihova najprestižnija sveučilišta. Banac ovdje preskače vrlo bitnu fazu. Naime, nakon što je odustao od koncepta unitarne jugoslavije, Milošević prelazi na koncept velike  srbije koja je  svoje zapadne granice zamišljala na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Od ove zamisli  Milošević je odustao i prešao na politiku „zadržimo koiko god možemo u   Hrvatskoj i BiH“ tek  nakon  što  su hrabri bojovnici Hrvatsklog  vijeća obrane zaustavili „sadejstvo“ Srba  i Muslimana odnosno  njihovu zajedničku ofenzivu pod  kodnim nazivom „operacija Neretva“ u jesen 1993. odnosno upravo u vrijeme kad  se odvija cijela ova priča, odnosno kad Banac piše ovaj članak i vodi još pet sličnih njemu da potpišu ono pismo kojim traže Tuđmanovu  ostavku, dakako, sve po narudžbi Josipa Manolića.  

Banac: Ali, Tuđman  je pogriješio kad je tumačio ove poteze kao geste pomirenja. U  stvari, Miloševićeva povlačenja  samo su pojačala njegov zahtjev za proširenom srpskom državom. Na svako to povlačenje bio je prisiljen čvrstim otporom Slovenaca, Hrvata, Makedonaca i bosanskih Muslimana. Stoga je potpuno nerealno pretpostaviti, kao što to Tuđman očito čini, da će se Milošević suglasiti s povlačenjem iz Hrvatske u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje Miloševićevih otimačina zemlje u Bosni. Milošević postiže napredak u ostvarivanju  svojih ciljeva uvijek kada se njegov cilj stvaranja  etnički etnički čiste srpske države pogrešno smatra ideološki neutralnom sitnom trgovinom.

Odgovor: Banac opet bunca. Kakav nesretni  otpor Slovenaca ili Makedonaca protiv Srba? Deluzije su inače vrlo jasan simptom ozbiljnog psihičkog oboljenja, a nema naznaka da se Banac od tog vremena do danas oporavio od istih. Država u kojoj takvi nisu hospitalizirani na zatvorenom odjelu psihijatrije ima ozbiljnih problema sa zdravstvenim sustavom. Što se tiče „otpora bosanskih Muslimana“ on je  bio sve samo ne  čvrst. Istok i sjever BiH koje su Muslimani trebali braniti  pao je doslovno u roku od 5 minuta. Mjesta poput Zvornika, Višegrada, Ključa, Sanskog mosta, Prijedora, Bjeline, Donjeg Vakufa itd pala su šaptom. Jedini koji su pružili čvrsti otpor kako u Hrvatskoj tako i  u BiH bili su Hrvati. I tu Banac, gle čuda, dakle što se tiče čvrstog otpora Hrvata, malo za promjenu, govori istinu. A drugo je  pitanje  kako on taj trunak istine koji  se  našao u ovom članku može pomiriti s tezama iz istog ovog članka, da je  Tuđman „učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije“ te da je „Tuđman  glasno govorio ali je nosio čačkalicu.“
Dakle osim što bezočno laže, izmišlja, montira, ne može pogoditi niti jedan datum, on je toliko zbunjen da ne može pratiti ni tijek vlastitih misli pa u jednom te istom  članku u jednom ulomku  sam pobija vlastitu  tezu iz prethodnog ulomka. Jadna li si moja  današnja hrvatska  „desnice“ tko je tebi spiritus movens.

Banac: Tuđman je dobacio loptu Miloševiću u ruke na drugi način. Međunarodna zajednica priznala je brutalnosti, srpske agresije u Bosni, no  njen bijes bio je veći od njezine volje za intervenciju na strani  Bosne. I tako su nastali razni planovi kao Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov, koji su stvorili dojam pravičnosti, ali su zapravo ojačali Miloševićeva nastojanja  da ideje o djeljivosti Bosne i pravu  Srbije da zadrži ono što je osvojila, učini legitmnima. Ni jedan od ovih planova ne bi vrijedio da je Hrvatska stala uz bosansku vladu. Umjesto toga, Tuđman je promicao podjelu Bosne  najmanje već od 1990. a 1992. uspostavio je svoju para-državu Herceg-Bosnu, što je Miloševiću samo olakšalo posao.

Odgovor:  Banac ovdje kaže da je Tuđman dobacio loptu Miloševiću na drugi način, a onda počinje totalna bolest kakvu samo teško bolesnici mogu izbljuvati van. On naime ovdje optužuje Tuđmana pa navodi nešto što je učinila međunarodna  zajednica a čime stvara dojam da je Tuđman  upravljao postupcima međunarodne zajednice (inače ovo je jedna od omiljenih manipulacija soroščadi, detuđmanizatora, udbaškioh otpadnika i muslimanskih  unitarista, pridavanje Tuđmana  nevjerojatnih, supremenskih, gotovo božanskih moći) a onda niči izazvan  opet promašuje cijelu  godinu  kad kaže da je „Tuđman 1992. Osnovao paradržavu Herceg-Bosnu“. Notorna činjenica je da je Hrvatska zajednica Hereg-Bosna osnovana  18. studenog 1991. godine a Hrvatska Republika Herceg-Bosna  28. Kolovoza 1993. godine. Osim toga, nju nije  osnovao Tuđman nego Hrvati iz BiH. Osim toga, a to je ovdje  najveća i najbolesnija laž koju ponavljaju svi detuđmanizatori od „desnog“ Parage preko „centrističkog“ Banca sve do „lijevog“ Mesića da je osnivanje Herceg-Bosne Miloševiću olakšalo posao. Ujedno, to je i razlog zašto Banac nije američkom auditoriju objasnio koncept velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Naime, notorna i neoboriva činjenica je da  je  upravo Herceg-Bosna bila mjesto gdje je slomljena kičma konceptu velike srbije. S tim u svezi evo jedne skraćene lekcije iz povijesti ovom povjesničaru 3. srpnja 1991. 600 tenkova iz Srbije preko Batinskog mosta  ulazi u  Hrvatsku i hvata stareški raspored za ubojno djelovanje  u  istočnoj Slavoniji i Baranji 6. srpnja 1991. Počinju pregovori između srpske i muslimanske  delegacije o  pokušaju iznalaženja sporazuma između Muslimana i Srba. Muslimansku delegaciju vodi  Izetbegovićev izaslanik Muhamed Filipović a srpsku Miloiševićev izaslanik Radovan  Karadžić 2. Kolovoza  1991. Muslimani i Srbi sklapaju ugovor koji je  nazvan „Historijski  sporazum“  koji je sklopljen  iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a koji zapravo u svojoj biti predstavlja pakt o nenapadanju sličan onome kojeg su 23. kolovoza 1939. potpisali Sovjetski Savez i Njemačka odnosno Staljinov izaslanik Molotov i  Hitlerov izaslanik Ribbentrop.

Kad su Srbi sebi osigurali bok od eventualnog muslimanskog napada krenuli  su punim opsegom u  agresiju na Republiku Hrvatsku u akciji  kodnog naziva „Ram“. Samo ime te  operacije „riječ „ram“ u  srpskom jeziku znači „okvir“ govori o tome kako je to tek prva faza  njihovog plana.
5. i 6. listopada 1991.  oni famozni Crnogorci iz mokrih Bančevih snova  o „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ angažirani kroz podgorički korpus tzv. JNA napadaju selu Ravno u Hercegovini, dakle u  državi BiH ili kao to Banac rekao „u Bosni“ hvatajući taktičku  širinu  za napad na Dubrovnik. Općina Ravno naseljena pretežito Hrvatima je etnički očišćena, sela su spaljena i opljačkana, a istog tog 6. listopada  Alija Izetbegović na državnoj televiziji izjavljuje „Zapamtite, ovo nije naš rat!“.
U tom trenutku Hrvati u  BiH su ostali bez svake iluzije da će Muslimani braniti BiH kad  Srbi završe svoj okvir odnosno „ram“ u Hrvatskoj i krenu u drugu fazu realizacije projekta velike Srbije agresijom na BiH, i počinju pripreme za osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kako bi se  bar oni, ali i drugi narodi  koji s  njima  to žele, mogli obraniti od očekivanog srpskog  napada,  koji se dogodio u travnju 1992., kad već to muslimansko vodstvo na čelu s Izetbegovićem očito nema namjeru učiniti.

Nakon održanih  priprema osnivačka skupština HZHB zakazana je za 18. studenog. 1991. Na žalost taj dan pao  je  Vukovar, a kasnije su neki zločesti bolesnici ta dva događaja dovodili u izravnu vezu, kad da je čelništvo HZHB imalo kristalnu kuglu pa je znalo da će Vukovar pasti upravo taj dan. Dobro da  takvi u  tu konstukciju nisu ubacili i križarsko osvajanje  Zadra koje se dogodilo na isti datum 1202. godine. Bilo kako  bilo, Srbi su u Hrvatskoj ostvarili značajan dio svojih ciljeva, 2. Siječnja 1992. U sarajevu je potpisano primirje, u Hrvatsku je došao UNPROFOR a  Srbi su se počeli pripremati za drugu fazu koja je podrazumjevala „popunjavanje rama“ odnosno okvira osvajanja u Hrv atskoj odnosno prvi val agresije na BiH i drugi val agresije na Hrvatsku kroz takozvana „velika i mala kliješta“. Velika kliješta su značila osvajanja na  istoku u rijeku  Drinu i na sjeveru i sjeverozapadu koja su onda trebala biti  stegnuta oko Sarajeva komunikacijom Jajce-Travnik-Vitez-Kaonik i odatle jednim pravcem preko Viskog a drugim preko Kiseljaka na Sarajevo. Mala kliješta su  značila ovladavanje Dalmacijom preko jugozapada Bosne i preko  Hercegov ine odnosno sjevernim krakom malih kliješta preko Kupresa, Tomislavgrada i Livna  gdje su imali naum izbiti na Vaganjski plato  a južnim krakom kliješta preko Mostara i Čapljine izbiti u deltu  Neretve. I u tom trenutku, da je taj plan  uspio, odnosno da hrabri branitelji HVO-a uz pomoć dragovoljaca iz HV-a među kojima je bio i  zapovjednik obrane  Livna Ante Gotovina nisu zaustavili taj  napad, najužnija  točka  Hrvatske bila bi  selo Ribnik nekih par kilometara južno od  Gospića.
Prema tome, možda je  Banac povjesničar, iako sam ja sigurno što se tiče tema iz Domovinskog rata za njega  tata, ovo su  činjenice temeljene na vojnoj znanosti a tu sam ja za  njega tata-mata.

Ali unatoč tome, on ima obraza  biti toliko bezobrazan i reći da je osnivanje Herceg-Bosne koja nije bila nikakva „paradržava“ kako on  tvrdi neko zajednica općina koja je imala utemeljenje u tadašnjem ustavu  SFRJ kao i u Ustavu SR BiH (ma koliko Bančev istomišljenik  Ciril Ribičić, inače sin krvničkog komunističkog ratnog zločinca Mitje  Ribičića tvrdio drugačije).  

Predrag Nebihi

Nastavak slijedi…

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Talijanska retorika glede Istre, Primorja i Dalmacije se ne mijenja

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji   ništa novo, retorika  i folklor svojatanja hrvatskog teritorija  su konstanta talijanske politike.

Međutim pokazalo se da je talijanska retorika posijala sjeme i među mladom generacijom pa se redaju incidenti na hrvatskom teritoriju od strane talijanskih državljana i pri obilježavanju drugih obljetnica.

Piše: Lili Benčik

Karakterističan je jedan komentar na koji sam naišla na Facebooku, koji pokazuje na stvarno razmišljanje talijanskih državljanja;

“Cara vecchia Italia,ci fossi ancora tu! Il nostro sogno di ogni Istriano e Delmato e rivedere la bandiera italiana sventolare. Per quanto i nostri padri ,nonni siamo andati via per noi rimarra sempre Italia. Ma abbiamo un dovere nei confronti dei nostri figli ,ricordagli che questa tera stata italiana e mai croata.E coloro che que oggi pensanodi essere i padroni ,non solo,niente altro che occupanti e questa per quanto dicono non sara mai la loro terra.”

-Stara Italia san si  svakog Istrijana i Dalmatinca ,da vidi kako se vije talijanski barjak. Od kako su otišli naši očevi  i djedovi za nas zauvijek ostaje  Italia.Ali mi imamo obavezu  našu  djecu učiti da je to talijanska zemlja i da nije nikada bila hrvatska. I svi oni koji misle da su vlasnici, nisu ništa doli okupatori, jer to nikada neće biti njihova zemlja.-

I vidi se iz priloženog da uspješno uče svoju djecu da je to talijanska zemlja ! le terre nostre”

Tako su trojica Talijana 30.lipnja 2019.godine postavili talijansku zastavu na Trsatsku Gradinu (vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom) spominjući  i veliku Italiju, d’Annunzia i talijansku Rijeku i sve objavili na You Tube i Facebooku.

Ponovno je grupa mladih Talijana objesila talijansku zastavu na Guvernerovu palaču u Rijeci i to na dan stote godišnjice okupacije Rijeke od strane talijanskog začetnika fašizma talijanskog  pjesnika Gabriela D’Annunzija.

12. rujna navršilo  se 100 godina otkad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, na poziv riječkih iredentista, sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i potom proglasio vlastitu nezavisnu državu pod nazivom Talijanska uprava za Kvarner. Taj je pohod, koji je uz klicanje dočekalo 30-ak tisuća tadašnjih Riječana, Benitu  Mussoliniju bio inspiracija za fašistički marš na Rim 1922.godine.

O toj temi pisala sam više puta i konstatirala poznavajući povijesni kontekst, kao rođena Istranka, da Talijani ni nakon protoka vremena ne odustaju od svojatanja hrvatskih teritorija, koja se kratko između dva svjetska rata bili dodijeljeni Italiji.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

velika italia

2007. godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”,nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

htps://www.jutarnji.hr/arhiva/prodi-mesic-me-zgrozio/3271343

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

https://istarski.hr/node/45106-petar-curic-sto-iredentisticka-opcina-pula-u-egzilu-radi-na-vergaroli

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

 Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Talijanski_iredentizam

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1.svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima .Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva .Bizant je 538.godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv.Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“ Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač ,a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom .Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14.stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika ,a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine ,Like ,Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797.godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814 godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822.godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela :Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846.godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika ,od toga Hrvata 134 455,Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci ,baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine ,javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“,list „Naša sloga“(1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006.godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr.Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu . Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku ,iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane ,koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883.godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika ,no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri ,koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić ,Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića ,prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884 godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu ,Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika,od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Piše: Lili Benčik

Literatura: Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;

Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Dukovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari