Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Politika je napokon učinila nešto dobro, povukla se u drugi plan i stvari prepustila stručnjacima

Objavljeno

na

Obično su u školama prvih dana proljeća djeca dobivala domaće zadaće na temu Stiglo nam je proljeće. Sada pišu sastavke Stigao nam je koronavirus. A pišu i svi ostali, novine i portali, toliko su obuzeti virusom da ih više ništa drugo ne zanima, kao ni publiku (stanje do potresa). Panike nema, ali se širi lagana nervoza, nema ni zaštite jer su maske nedostupne običnim smrtnicima, pa na dvadeset nemaskiranih vidim samo nekolicinu s krinkom, okupljati se može samo jedna osoba sama sa sobom, vanjski je život zamro i jedinke prepuštene svojem unutarnjem životu, ako ga imaju. Ovo što se događa svojevrstan je test ispraznosti.

Zatvorene kavane, restorani, kina, kazališta, estradni i športski događaji odgođeni za neko bolje vrijeme. Vjernicima su doduše crkve otvorene, ali ih u hramu ne smije biti puno. Nema misa. Napokon su se ispunili mokri snovi komunističkih ateista. U Rimskom misalu postoji oblik „Reda mise bez naroda“, kako je podsjetila Biskupska konferencija. U suvremenoj hrvatskoj politici postoji oblik „Reda donošenja krupnih odluka bez naroda“, to jest referenduma.

Eruditi i oni s površnim znanjem prisjećaju se što sa zarazama imaju Boccaccio, Shakespeare (da nije bilo kuge, priča o Romeu i Juliji drukčije bi završila), što ima Tukidid, a što Galen, svi zaboravljaju na Kozarca i Tenu koja je nakon pustopašnih godina stradala od boginja (variola vera, velike ospice iliti kozice, a ima narod još zaboravljenih naziva poput osutka, recimo, a osulo se i sedamdesetih prošloga stoljeća.) Povjesnicima su poznate pošasti u staroj Grčkoj i poslije za vrijeme Rimljana, u Ateni kojih četiri stotine godina prije Krista, u Rimu dvjesto godina poslije Isusova rođenja u doba Marka Aurelija kada je vladala tzv. antoninska kuga (po dinastiji), a sv. Jeronim će u 5. stoljeću napisati da je „Rim od tada bio u nevolji“. Stoljećima nakon ovoga našega netko će napisati da je Europska unija od tada bila u nevolji. A kako su se ponašali liječnici u doba Marka Aurelija? Znameniti Klaudije Galen zbrisao je daleko od Rima, ali su ga priveli natrag, što je dobro budući je ostavio zapise o zarazi za koju se sumnjalo da je stigla Putom svile, koji sada spominje i geostrateg Domazet Lošo. Admiralova razmišljanja treba barem pokušati razumjeti, a ne samo odmahnuti rukom. Ono što zabrinjava, a prva je dala naslutiti Nela Sršen, jest da langobardijski virus nije isti onaj kineski, nego mutant sa sličnim svojstvima, ali još gadniji.

Hrvatsku hvale i Hrvatska se hvali da je dobro reagirala, i jest. Iz dubina anonimnosti iskočio je na svjetlost bl. Vili Koronski, uz njega epidemiologinja dr. Alemka Markotić koja nikako ne može postati članicom HAZU party. Politika je napokon učinila nešto dobro, povukla se u drugi plan i stvari prepustila stručnjacima. Zapažena su ipak dva obraćanja javnosti, sredinom prošloga tjedna, onaj predsjednika RH i premijera. Zokijevo obraćanje bilo je površno i takoreći kolokvijalno, bez sadržaja, očekivano. Premijer se puno bolje pripremio, očito su na tekstu radili mnogi te su bila obuhvaćena sva područja života uključujući gospodarstvo i financije, čitao je s blesimetra, što je u ovom slučaju poželjno.

Ono najvažnije: po uvodu je bilo očito da je kriza velika, jer zašto bi se Plenković inače obraćao s „Hrvatice i Hrvati“, rabio pojam „nacija“, a čak se prisjetio i sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske prije četrdeset pete i poslije devedesete. Kada je sve relativno mirno i nema frke, ima samo građana, a tek kada zagusti pojavljuje se hrvatski narod pod svojim pravim imenom, u ratu i koroni. Kada Hrvatice i Hrvati svladaju krizu, opet će se pojaviti bezimeni „građani“, u gradu i na selu. Kad smo već pri gradovima: najveće zlo i staroga i modernoga doba baš su gradovi i pretjerana koncentracija stanovništva, idealna za epidemije. Doduše i negdašnje selo u doba dr. Štampara bilo je izvorom svakojakih boleština, plus sušica koja je u stvari permanentno vladala i odnosila živote na selu i u gradu, a pogađala i hrvatske umjetnike od kojih su mnogi umrli mladi. Sada hrvatski umjetnici, posebno slobodni umjetnici, umiru od prepasti kada vide kakvi im se zakoni pripremaju. I slobodni književnici među njima, koji uz to nisu dobili svoj novac od posudbe knjiga iz javnih knjižnica – za zadnje tri godine. No, sada bi im barem to moglo biti isplaćeno, ali ne. A knjižnice su zatvorene, pa ljudi koji nemaju privatne biblioteke mogu posuditi knjige u bibliobusima. Već dugo nisam vidio neki bibliobus, a ne znam postoje li još ta zgodna vozila koja su kružila gradom. Mogla bi u ovoj situaciji usput obavještavati ljude da se drže na distanci.

Glede Imunološkoga zavoda i krize: prava vlast sada bi pokupila sve koji su godinama i godinama radili na uništavanju Imunološkog, poradi zemljišta ili kojeg drugog razloga kao što je podilaženje stranim profiterima, pokupila, velim, i zatvorila na neko vrijeme u dobro čuvanu ustanovu jer su učinili sve da ugroze domovinsku sigurnost, a to se u nekim zemljama i puno oštrije sankcionira.

Potreseni Zagreb

Bilo je samo pitanje vremena kada će se zatresti Zagreb, budući je poznato da se nalazi na seizmološki sumnjivom području. Što se s tim čekalo, ne znam, valjda je netko gore (ili dolje) odlučio da je bolje sve staviti na hrpu, sve nevolje odjednom, da ispita koliko narod može izdržati. Živim blizu Samobora, ali sam inače sa Zagrebom ostao u dobrim odnosima, kao i Zagorci s Hrvatima, pa mi nije bilo svejedno. I ja sam se tresao, popadale slike sa zidova i razbila se stakla, iskočile iz polica neke knjige koje sam dugo tražio, svako zlo za nešto dobro, pao je i jeftini zidni plastični zidni sat koji ću sačuvati jer je stao u trenutku potresa.

Uključujem televizor, na prvom programu HTV-a trebalo je dosta dugo čekati vijest o potresu, barem na teletekstu, a slikom smo sljedeća dva sata gledali „Grka Zorbu“ i još je neko vrijeme u desnom gornjem kutu pisalo OSTANITE DOMA. U to doba ljudi su već odavno bili izjurili na zagrebačke ulice. Kako je prolazilo vrijeme, pojavilo se novo upozorenje OSTANITE VANI. Dobro. Prema podnevu situacija se malo stabilizirala, Zrinka Grancarić je odlučno lutala ulicama Zagreba i odlično izvještavala, stari Donji grad se rasuo po asfaltu i sve je djelovalo pomalo zastrašujuće, zatim se program sredio a novorođenčad evakuirana iz Petrove, gdje sam se svojedobno rodio usred svjetskog rata, ali evakuacija tada nije bilo, a ni Bad Blue Boysa. Granulo je sunce, smrznuti ljudi pomalo se vraćali u kuće, oni manje sretni nisu se imali kamo vratitit. Štete se popisuju, goleme su, stradala crkva u Palmotićevoj i tada je postalo jasno da je nad onom odlukom o praznim i bezmisnim crkvama bila ruka Božja. Sakralna zdanja i inače su prošla loše: odrezan vrh zvonika Katedrale, štete u sv. Marku, u Remetama, ali i u Zagorju svetište Majke Božje Bistričke.
Zagreb je ostao na nogama, junak mlad kako mu je tepao

August Šenoa kojemu je onaj potres prije stotinu i četrdeset godina došao glave – bio je tada August gradski vijećnik, ako se ne varam, malo se previše aktivirao po hladnom vremenu, dobio upalu pluća i umro. „Ne dajte mi umrijeti“, rekao je netom prije smrti, „još toliko toga moram napisati“ Bijaše on relativno mlad, ali je Bog odlučio da je dosta i ono što je do tada napisao. I jest, velika je djela učinio za hrvatsku književnost.

O čuvenom potresu u Dubrovniku u 17. stoljeću ostavljeni su brojni zapisi, pa i onaj da se pomišljalo na odustajanje od obnove grada, što se srećom nije dogodilo, ali o drugom jednom potresu iz 1750. čitam samo u Krčelićevim kronikama: „Ove je godine bio jak i dug potres osobito na Rijeci te je gotovo razorio taj grad. I ovdje u Zagrebu osjetio se više puta, pogotovu 27. I 30. studenoga. U prosincu također više puta, i to takav da se u biskupovoj rezidenciji, u sobama, a u kojima je strop plastično ukrašen, mogao, a može i danas vidjeti po raspuklinama.“ Godine 2020. nadbiskupska rezidencija puno je gore prošla, probio ju je pali križ sa zvonika, što me je podsjetilo na atentat 1991.i Banske dvore.

Toliko za sada po potresima koji i u hrabrih izazivaju iskonski strah jer se jedino njima ne možemo oprijeti, gubimo tlo pod nogama i postajemo još jednom svjesni na kako tankoj kori živimo. Sigurno će se sljedećih dana (već jesu) spominjati genijalni Mohorovičić, čije je otkriće doskontinuiteta u Zemljinoj kori epohalno. To jest, otkrio je graničnu plohu u najgornjem dijelu Zemljine korice koja uopće nije debela, a po njemu se ta ploha zove Moho. Zašto Hrvatska vojska nije izbila na tu granicu, nejasno je. Još samo nešto: premda je neumjesno u svim ovim nesrećama potezati jezična pitanja, ipak bi umornom i prezaposlenom Božinoviću trebalo reći da mi Hrvati rabimo izraz potres, a ne zemljotres. Činili smo to čak i u doba ONO i DSZ.

O knjigama osobno i što se u njima može naći

Moj roman „Vladar Bosne“ objavljen je u veljači (AGM) , ali još nije predstavljen jer se umiješao odurni virus, na promociji bi se okupio pristojan broj ljudi koji bi se srdačno družili i završili u Areni gdje se priprema eksponencijalni spektakl, ne daj Bože. Tako je promocija u samoizolaciji, ali knjiga se može nabaviti u knjižarama rečenoga nakladnika. Dok čekam na predstavljanje barem prije Božića, pišem povijesni roman iz hrvatskoga i ne samo hrvatskoga 9. stoljeća, dotično iz doba kneza Branimira, Karla Ćelavog i Karla Debelog, velikoga cara Bazilija u Byzantionu koji je zaklao suvladara Mihajla, kao i o vremenu znamenitoga pape Ivana VIII., prvoga pape poslije razdoblja mučenika koji je ubijen i to na bestijalan način.

Ima li Ivan VIII. kakve veze s pošastima? Prije nego što odgovorim, podsjećam da je riječ o onom papi koji je 879. godine na dan Uzašašća Gospodinova služio misu na žrtveniku sv. Petra, podignuo ruke i blagoslovio kneza Branimira, sav narod i svu zemlju njegovu, to jest prvi put i formalno proglasio Hrvatsku nezavisnom, samostalnom i suverenom, a bila je to ionako već u vrijeme Trpimira. Jedno me je privuklo u Ivanovu pismu Branimiru: papa kaže, otprilike, da će kneza i njegovu zemlju blagoslov štititi od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Što je mislio pod nevidljivim neprijateljima? Teško da je mislio na viruse, ali ja imam takav, podmukli nalet asocijacija da povezujem i ono što ne treba.

Vraćam se na prijelaz 14. u 15. stoljeće i roman „Vladar Bosne“, gdje je velika epidemija odmah na početku romana, ona koja je harala (kuga) sredinom i u drugoj polovici četrnaestog. Roman je u „ich“ formi, protagonist u međuvremenu zaboravljeni ugarski velikaš Pippo od Ozore, moćan i slavan toliko da je pokopan u grobnici mađarskih kraljeva u Stolnom Biogradu, prijatelj kralja (potom i cara) Žigmunda Luksemburškog. A u vrijeme prve mladosti taj pustolov i vojskovođa kojega naša narodna pjesma naziva Pippom Mađarinom, bio je sirotan iz okolice Firence, bez ikakvih šansa da uspije u životu, uz to i „kopile“. Ovako je to bilo, citiram iz „Vladara Bosne“: „Majka je imala samo mene jer su svi njezini umrli u vrijeme kuge koja je ubila pola svijeta.“ I tako dalje. Spletom okolnosti Pippo je dospio u Beč, zatim u Prag gdje ga je još mladi Žigmund „pokupio na ulici“, prošli su zajedno nevjerojatno zgusnut dio tadanje povijesti, nižu se događaji od Horvata i Paližne preko brojnih pohoda u Bosnu, Nikopoljske bitke u kojoj su Turci porazili kršćansku vojsku sa svih strana Europske unije, do krvavog križevačkog sabora ,Ladislava Napuljskog itd. Ne ću naravno otkrivati detalje romana, ali ima jedna veza s vrlo banalnom sadašnjom situacijom oko toaletnog papira. Kada je ugarskim i hrvatskim velmožama prekipjelo jer se kralj Žigmund ponašao lakomisleno i razuzdano umjesto da vlada, oni su ga jednoga dana okružili, nakani da ga ubiju. Nisu ga ipak ubili, nego odveli u tamnicu u Višegrad (mađarski), a odani Pippo mu se dragovoljno pridružio. Tamnica nije bila mračna, igrali su njih dvojica šah, a postojala je omanja prostorija za nuždu i ondje, citiram,“ pripremljene trave za brisanje stražnjice“. Eto kako se to radilo u davna vremena kada je papir tek smjenjivao pergamenu i nije se mogao nabaviti u robnim kućama.

Nešto prije potresa

Dan prije potresa donosi mi poštar pisanu presudu općinskoga kaznenog suda u Zagrebu, kojom sam i opet proglašen krivim u poznatom idiotskom slučaju. Čitam obrazloženje, vrlo potresen: ni jednom jedinom riječi ne spominje se odluka Ustavnoga suda donesenu prije kratkoga vremena, u moju korist. Kao da te odluke nema. Pa ako smo dotle došli da ignoriramo Ustavni sud, onda smo, bogme, daleko stigli.

Na prvom općinskom sudištu prije sedam godina, u istom „predmetu“, bilo je zgodnih situacija. Moj je branitelj, sjajni odvjetnik Srećko Ilić, spomenuo saborski puč iz 1994., na što je sud (namjerno depersonaliziram) ustvrdio da je „pratio politiku na dnevnoj bazi, ali za takav neki puč nikada nije čuo“. Baš tako. Dobro da je ove godine emitirana serija „Predsjednik“ u kojoj se o puču Mesić-Manolić opširno govorilo, pa su valjda sada o tome saznali i oni iz dnevne baze.

Još nešto: iz nepoznatih razloga stavljen sam u najavu serije i svake epizode „Predsjednika“ s rečenicom da je Tuđman bio siguran kako je on taj koji treba voditi pokret. Točno. No ima i nastavak koji je izrezan zbog uštede vremena. U nastavku sam podsjetio kako je Tuđman u veljači 1989. objasnio zašto je on taj: reče da mu nitko ne može oduzeti autorstvo kao što Ranku Marinkoviću nitko ne može oduzeti „Kiklopa“ , niti Krleži „Balade“. Zašto je imao potrebu o tome govoriti? Pa zato jer su se u to vrijeme već javljali i drugi pretendenti. Riječ je bila, takoreći, o autorskim pravima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari