Pratite nas

Kolumne

Irinej samo nastavlja tradiciju svoje crkve – huška i širi mržnju

Objavljeno

na

Nedavno, na sajmu knjiga u Beogradu, srpski patrijarh Irinej ponovio je neke od toliko puta recikliranih otrovnih laži, huškajući na mržnju i stvarajući zlu krv između svoga stada i pripadnika drugih vjera.

Osim što smo ponovno čuli staru velikosrpsku naci-fašističku tezu o tomu kako je „Srbija gdje god žive Srbi“, pa „bilo to u B i H, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“  (što vrijedi samo i ekskluzivno za srpski i ni za jedan drugi narod), Irinej nije propustio baciti rukavicu i nama Hrvatima, ustvrdivši kako drži „tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveće stradanja Srba, ali da pri tomu nikad nisu iskazali kajanje ili ispriku“, dodajući svome ekspozeu i dobro poznatu ofucanu i monstruoznu laž koju velikosrpska propaganda ponavlja desetljećima, kako su „Hrvati jedini u Europi imali dječje logore.“ (Opširnije: http://priznajem.hr/novosti/svijet/partijarh-irinej-pokusava-oziviti-opasnu-ideju-velike-srbije/).

Ne znam je li naša Crkva službeno reagirala na ovo, ali Islamska vjerska  zajednica u B i H jeste, navodeći u svome priopćenju  među ostalim:

Još jednom se pokazalo da je ideja ‘velike Srbije’ koja je prouzročila stradanja milijuna ljudi na ovim prostorima začeta, odgajana i provedena u dijelu svećenstva i srpskih nacionalističkih elita. Zabrinjava da se ta ideja i danas ponovo oživljava kroz istupe zvaničnika i različite političke i društvene inicijative“.

IVZ B i H podsjeća kako je „u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća ubijeno stotinu imama, na stotine ih je stradalo u logorima srpske vojske, porušeno je 614 džamija“ itd.

Jedino s čim se u IZ-u slažemo u izjavama Irineja jest njegova konstatacija da ‘narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost’, stoji u priopćenju.“ (isto, istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.10.2017.)

Naravno da bi i mi Hrvati na ovu temu itekako imali što reći, no ovom prigodom prisjetit ćemo se samo nekih događaja iz 1991. godine, iz vremena kad je započela krvava i brutalna velikosrpska agresija na Hrvatsku i kad su velikosrpski naci-fašisti (kako oni u Srbiji tako i njihova subraća u „srpskim“dijelovima B i H i Hrvatske), skupa sa svojom crkvom, „JNA“ i četnicima masovno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko zapadno od Drine.

Ako je povijest učiteljica života (a stari Latini su tvrdili da jeste) mogu li se u razmatranjima tog vremena zaobići i zanemariti, primjerice, „ekumenske“ poruke koje je u rano proljeće 1991. godine slao tadašnji vrhovni vjerski i duhovni autoritet srpskog naroda, patrijarh Pavle (kojega su u Srbiji još za života prozvali „svecem koji hoda po Zemlji“)?

Iako situacija (na sreću), danas (još uvijek) nije ni približno tako zagrijana kao što je bila krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlosg stoljeća, možda nije zgoreg podsjetiti se što je to Irinejev prethodnik svojim vjernicima i srpskom narodu poručio za pravoslavni Uskrs 1991. godine, u vrijeme kad su u Hrvatskoj na djelu bile terorističke akcije pobunjenih Srba kao najava krvavog rata za „Veliku Srbiju“.

Oprez je majka mudrosti, kaže jedna poslovica. Mi danas, nažalost, opet imamo itekakvih razloga za oprez.

 Poruke mržnje i pozivi na naplatu „duga u krvi“ patrijarha Pavla

U povodu pravoslavnog Uskrsa, početkom travnja mjeseca 1991. godine, novi poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle (koji je na ovu dužnost ustoličen u prosincu 1990. godine), svojim vjernicima i srpskom narodu uputio je „poslanicu“ koja je po običaju čitana u svim srpskim pravoslavnim crkvama, i objavljena u vjerskom tisku (od Glasnika, Glasa crkve i Pravoslavlja do Svetosavskog zvoncalista namijenjenog mladeži i djeci), a prenijeli su je i svi značajniji mediji u Srbiji i „srpskim krajevima zapadno od Drine“.

U njoj se, među ostalim kaže:

Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo

Moramo oprostiti jer smo hrišćani. Spasitelj kaže: ‘Ako li oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš nebeski’. Zaista nije lako u sebi ugušiti glas ljudske krvi, kada su u pitanju neviđeni zločini i mučeništva, koja su na pravdi Boga pretrpeli naši dedovi, oci, majke, braća i sestre i deca. (…) Razmišljajući o ovom pitanju blažene uspomene, veliki vladika žički, Nikolaj je rekao: ‘Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja. To Srbi nikada nikome nisu činili, ni zverovima a kamo li ljudima‘.

Sa druge strane, pročitali smo nedavno reči jednog našeg umnika: ‘Zločin je zaboraviti zločin, i novo je zlodelo’. Zaborav je veliki greh i saučesništvo sa neljudima koji su vršili genocid nad našim nedužnim narodom (…)

  Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište i mučilište, gde su ljudi satirani krvožedjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova!

Nešto još gore ovde je što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, dokazuju događaji, koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.“ (Svetosavsko zvonce, br. 1, Beograd, 1991, 1-4.; istaknuo: Z.P.)

Je li moguće zamisliti veću perfidiju od ove?

Pod krinkom „kršćanske ljubavi“, „mirotvorstva“ i „oprosta“, sije se otrovno sjeme mržnje i razdora i poziva na krvoproliće!? Jesu li to riječi prvosvećenika jedne kršćanske crkve ili Sotone u ljudskom obliku!?

Ne treba previše mudrosti da bi se zaključilo kako je ovaj propagandni pamflet patrijarha Pavla (kojega nećete naći nigdje na internetu – jer svi takvi i slični pamfleti brižno se brišu!) prožet otrovnom i bolesnom mržnjom ciljano usmjeren na to da se međunacionalne tenzije pojačaju, jaz između Srba i drugih naroda (posebice Hrvata) dodatno produbi, a ratni požar proširi. 

Poglavar SPC kroz usta naci-fašista, rasista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog, te drugih (neimenovanih) „srpskih znalaca, mislilaca i umnika“ (istog usmjerenja) poziva na odmazdu, priziva krv i zlo, i ponovno, po tko zna koji put, smišljeno i podmuklo  navodi lažnu i višestruko uvećanu brojku od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu? A sve to, ne bi li potaknuo svoje zemljake da krenu u „osvetu“ i spriječe „novi zločin genocida“ koji se „Srbima opet dešava na istom mestu i od istih počinilaca.

Ovi „nepokajani“ i „neokajani gresi“ (po njemu), ponavljaju se, dakle, i te 1991. godine, „na istom mestu i od istih počinilaca“!?

Što je to drugo, nego otvoreni poziv na odmazdu prema onima koji su optuženi kao „demoni“ zla, okrivljeni da su „satirali“ srpski narod „krvožedjem“ i tako počinili „greh grehova“? Nakon ovako teških riječi i objeda  – i slikovitog prikaza onoga što su „zverovi“ činili Srbima – zaključke nije teško izvući. Ishodište je: poziv za naplatu „duga u krvi“. A zna se i od koga, jer Hrvati su ne od jučer glavna meta takvih prljavih, lažnih i opskurnih optužbi.

Perfidija je utoliko veća što prvak SPC sve ovo govori, kako bi, tobože, uputio svoju „hrišćansku“  poruku svome narodu o potrebi praštanja i „umanjenja“ zločina!?

Može li zdrav ljudski um shvatiti ovu perverziju? Do koje mjere sežu ljudska mržnja i pokvarenost i što su sve neki u stanju učiniti svojim bližnjima – i to pod krinkom „hrišćanske ljubavi“?

Sve što su patrijarh Pavle i vrh SPC poduzimali u to vrijeme (uključujući i ovu „Uskrsnu poslanicu“ koja je samo kap u moru te huškačke kampanje), nemoguće je promatrati izvan konteksta ukupnih događanja u tadašnjoj SFRJ, koja je od ranog proljeća 1991. godine, zahvaljujući srpskoj „pobuni“ u Kninu i okolici i narastajućem srpskom ekstremizmu, bila već u fazi oružanih sukoba. U tijeku su napadi na Hrvatsku i Hrvate (događaji u Pakracu 1-2 ožujka, na Plitvicama – gdje je na sam katolički Uskrs, 31. ožujka, od strane srpskih terorista ubijen hrvatski policajac Josip Jović itd.), koji su samo uvod u krvavi rat s ciljem istrebljenja našeg naroda.

Da pamflet pod radnim naslovom „Uskrsna poslanica patrijarha Pavla“ nije bio nikakva omaška nego samo kockica u beskonačnom nizu izljeva otrovne mržnje, srpski patrijarh i njegovi episkopi dokazali su riječju i djelom nebrojeno puta. Njihovi postupci bili su, nažalost, samo pokazatelj općeg stanja duha u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u to vrijeme, s neizbježnim utjecajem na široke slojeve srpskog naroda, što je porazna i tragična činjenica.

Mada danas mnogi nastoje opravdati pokojnog Pavla uz relativiziranje njegovih izjava (i tvrdnje kako primjerice, njegova česta drugovanja s ratnim zločincima nisu bila stvar njegove) uz tragikomična objašnjenja da blagoslovi i „parastosi“ što ih je nesebično dijelio notornim srpskim zločincima i masovnim ubojicama iz sadašnjosti i prošlosti nisu ustvari blagosiljanje zločina nego „splet okolnosti“, opravdanja za njegove postupke nema.

Zar nije prvak jedne kršćanske crkve zadnja osoba na svijetu koja može i smije podleći Zlu i služiti kao pokriće za Zločin? Smije li itko s te pozicije huškati na rat i širiti mržnju?

„Svetac koji hoda Zemljom“, njegovo „Preosveštenstvo“ patrijarh srpski Pavle, neumorno je pisao brojne prizemne propagandne pamflete, „apele“ i „poslanice“, držao „parastose“, i „opela“, palio vatru i širio mržnju u srpskom narodu, dizao borbeni moral srpskim krvnicima i teroristima, obilazio „krajinu“ u Hrvatskoj i okupirane dijelove B i H, vrijedno davao izjave i intervjue, slao dopise i molbe međunarodnoj zajednici u cilju opravdavanja masovnih zločina srpskog genocida optužujući druge narode za ono što je činila njegova pastva – poput  pisma Carringtonu u kojemu tijekom najžešće srpske agresije na Hrvatsku (1. studenoga 1991.) i razaranja Vukovara i drugih gradova u Hrvatskoj (uz progon preko pola milijuna civila i tisuće ubijenih) iznosio notorne neistine o „genocidu nad Srbima“ i nužnosti njihove „oružane borbe“ čiji je cilj „život pod jednim krovom“, odnosno, u „Velikoj Srbiji“, uz tvrdnje da „zajednički život s Hrvatima nije moguć“ itd., itd.

Patrijarh Pavle kao „duhovni komandant“ zločinaca

Uz sve to, on druguje s najvećim ratnim zločincima – Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom (koji se hvalio kako je „patrijarh Pavle njegov duhovni komandant“), krvnicima Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić (koje i blagosilja u jeku rata u Bosni i Hercegovini), na mjestima počinjenih zločina i zgarištima spaljenih kuća, katoličkih crkava i džamija otvara „duhovne akademije“ SPC (Višegrad), redovito obilazi okupirana područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sve do ljeta 1995. godine!), i hrabri sunarodnjake da istraju u svojoj „pravednoj“ borbi, agitira za odbijanje svih predloženih mirovnih planova čiji je cilj zaustaviti rat i krvoproliće, pa čak osuđuje i Miloševića zbog „popuštanja“ međunarodnoj zajednici.

Niti jedne jedine naznake empatije za besprimjerne žrtve i razaranja, a kamo li riječi pokajanja ili priznanja krivnje, kroz sve godine rata od srpskog patrijarha nije bilo!

Pod njegovim vodstvom posebne privilegije uživali su najradikalniji klerici iz redova SPC (tzv nikolajevci – rigidni nacionalisti nazvani po svom uzoru Nikolaju Velimiroviću Žičkom koji kao njegovi sljedbenici i propovjednici srpske nacističke doktrine nazvane „svetosavljem“ vode rat za ostvarenje velikosrpskih ciljeva), poput mitropolita Amfilohija Radovića, episkopa Artemija Radosavljevića, episkopa Atanasija Jevtića, episkopa i mitropolita Nikolaja Mrđe, episkopa Vasilija Kačavende, episkopa Nikanora, episkopa Longina Krče, episkopa Irineja Bulovića, episkopa Lukijana Pantelića (pakračkog), episkopa Lukijana Vladulova, vladike Filareta Mićevića itd., itd.). Samo takvi „duhovni oci“ mogli su računati na unapređenje u hijerarhiji SPC, drugi ne.

Unatoč nepobitnoj činjenici da su svojim djelovanjem raspirivali bolesnu mržnju, huškali na rat, poticali masovne zločine genocida i etničkog čišćenja (a neki i izravno sudjelovali u ubojstvima i silovanjima, čak i maloljetnih Bošnjakinja – poput Vasilija Kačavende), jastrebovi iz redova SPC zadržavali su sve svoje privilegije i postali najuvaženiji i najviđeniji „pastiri“ u SPC.

Nesmiljeni propagandni rat protiv „neprijatelja srpstva“ svih vrsta i boja (poglavito „ustaške države“ i njezinog „genocidnog“ režima), planska, režirana „iskopavanja srpskih kostiju“ i držanje „opela“ nad jamama i „stratištima“ u svrhu propagande i s isključivim ciljem širenja mržnje, nošenje „moštiju“ po Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini iz istih razloga, liturgijska „krštavanja“ topova, tenkova i paravojnih četničkih i dobrovoljačkih postrojbi, logistička i „duhovna“ potpora „srpskim borcima“, javna i pompozna slavljenja „parastosa“ i „pomena“ i podizanje spomenika najvećim fašističkim i četničkim zločincima (kako iz ovog posljednjeg, tako i iz Drugoga svjetskog rata), veličanje „nacionalnih junaka“ (Šešelja, Arkana, Karadžića, Mladića, Plavšićke, Milana Lukića i drugih), skrivanje i zaštita optuženih ratnih zločinaca i opravdavanje čak i najtežih zločina genocida (kao što su spaljivanja živih ljudi, žena i djece), sve to spadalo je u „opis posla“ srpskog svećenstva tijekom devedesetih godina – uz časne izuzetke kojih je bilo, ali od radikalne struje u vlastitim redovima nisu mogli doći do izražaja, niti su u okviru crkvene hijerarhije bili u prilici zauzeti bilo kakve značajnije položaje.

Neposredno nakon izvršenog etničkog čišćenja i masovnih zločina nad Bošnjacima u Foči, ovaj grad je preimenovan u „Srbinje“. Patrijarh Pavle ondje svečano otvara (1994. godine) „Duhovnu akademiju Vasilija Ostroškog“, što u dijelu svjetske javnosti izaziva sablazan (jer tamo je naime, na dvije lokacije, srpski zločinac Milan Lukić dvije godine ranije spalio najmanje 119 muslimanskih civila – uključujući i žene i djecu, što je samo jedan u nizu srpskih zločina). Mnoge tiskovine (pa i neki francuski listovi) osuđuju ovaj necivilizacijski čin, uz tvrdnje kako sam vrh SPC i patrijarh podržavaju rat i etničko čišćenje. SPC pokreće sudsku parnicu koju gubi (u Parizu), a u sudskoj presudi ostaje upisano upravo ono što su tvrdili tuženi novinari i urednici. Jedan od svjedoka-vještaka u postupku (koji je kasnije od srbijanske javnosti oštro napadan zbog „pristranosti na štetu Srbije“), bio je demokrat i humanist, intelektualac srpskog podrijetla, bizantolog, dr Ivan Đurić.

Zasluge patrijarha Pavla i Svetog arhijerejskog sinoda za takvu sramnu ulogu koju je SPC odigrala u spomenutom razdoblju nesporne su i time su se u posljednjih desetak godina bavili mnogi srpski znanstvenici i intelektualci, a o samom djelovanju srpsko-pravoslavnog svećenstva prije i tijekom ratova devedesetih godina, postoji bezbroj neoborivih materijalnih dokaza koji govore sami za sebe.

Iznuđena „metamorfoza“ srpskog patrijarha

Zakašnjelo „mirotvorstvo“ patrijarh Pavle izražava tek u ožujku 1999. godine (svjestan da od projekta „Velike Srbije“ nema ništa i da je rat izgubljen), kada dolazi u Zagreb, susreće se s predsjednikom dr Franjom Tuđmanom i kardinalom naše Crkve dr Franjom Kuharićem i potpuno okreće ploču, kao da prije toga ničega nije bilo!?

Nakon svega što je izgovorio i napisao do tada, poslije svih huškanja i otrovnih riječi, ovoga puta on srpskoj manjini savjetuje „život u miru“ s većinskim narodom!?

Iznuđeni „salto-mortale“ ozbiljno je narušio njegov ugled među srpskim ekstremistima, ali i doprinio da mu se mnogi grijesi zaborave – onako kako su to učinili i mnogi Hrvati, među kojima su nečasno ponašanje SPC i patrijarha Pavla i njegovih najbližih suradnika tijekom ratova 90-ih godina i danas jedna od tabu tema.

Nepobitna istina: DA JE SRPSKO SVEĆENSTVO AKTIVNO I MASOVNO SUDJELOVALO U HUŠKANJU NA RAT, AGRESIJI, ETNIČKOM ČIŠĆENJU I GENOCIDU u tom vremenu patnji i stradanja milijuna ljudi, ostaje kao činjenica koju nitko ne može opovrgnuti – mada se to ne rijetko pokušava iz istih izvora i centara, prije svega iz same SPC, koja unatoč svemu nastavlja svoju „misiju“ zastupanja i širenja naci-fašističke velikosrpske osvajačke ideologije.

Ništa se kod njih promjenilo nije od Garašanina, preko Miloševića, do Aleksandra Vučića i toga moramo biti svjesni ako nam je ostalo imalo zdravog razuma.

Treba biti do kraja pošten i korektan i reći da ima i u Srbiji poštenih i časnih ljudi koji su pisali i pišu o nečasnoj ulozi SPC i patrijarha Pavla u ratovima 90-ih godina. Neki su o tomu napisali i knjige, poput pokojnog sociologa religije Mirka Đorđevića (Kišobran patrijarha Pavla,Beograd, 2010.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf) ili Milorada Tomanića (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno na: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Srpska%20crkva%20u%20ratu%20i%20ratovi%20u%20njoj.pdf )

Mi Hrvati poznati smo po tomu što brzo zaboravljamo, pa i ono što nikako ne bi smjeli.

Hoćemo li opet dopustiti da nas po tko zna koji put ugrize zmija iz iste rupe – to ovisi od nas samih.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Objavljeno

na

Objavio

Stazić, Beljak, Kapović, Peović, Rudan, Jergović, Latin, Tomić, sve su to likovi koje, uz tisuće i tisuće drugih, možemo svrstati u tzv. ”ekstremnu ljevicu”. Likovi koji su toliko tetošeni od hrvatske ”medijske falange” da to čak smrdi na otvorenu, čak i srdačnu suradnju s onima kojima se na ime Hrvatska pojavljuju gastroenterološki problemi.

Hajmo na opće poznate primjere. Sjećate li se svojedobnog ”bratskog” posjeta Miljenka Jergovića Beogradu. Vratio se naš Miljenko iz ”prestolnice” ushićen pa čak i tronut. Iz grada ”liberalizma i multikulturalizma”, grada trodimenzionalnog Draže Mihajlovića, pa da usporedba bude plastičnija osvrnuo se na ”lešinu s Mirogoja”, odnosno pokojnog Franju Tuđmana. Draža u tri dimenzije u koloru, a Tuđman u crno-bijelom filmu bez zvuka. Kao da je Tuđman klao i palio četiri godine po BiH i Dalmaciji, a Draža je 5. kolovoza 1995. godine podigao hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi.

Jutarnji, Večernji, 24 Sata, Globus, Nacional, Novi list… o toj sramotnoj izjavi Jergovića nisu ni muknuli. Tobože progresivne i liberalne redakcije ovih listova, pune ”nositelja lijeve napredne misli”, o toj su izjavi ”zanijemjeli”’. Oni bi se možda i ogradili, ali im je baš tada nestalo građevinskog materijala, bodljikave žice i armiranog betona. I tako smo dobili ”lešinu s Mirogoja” i potpuno rehabilitiranog Dražu koji je draži hrvatskim ljevičarima od čovjeka koji je stvorio i poklonio im državu koja im i dan danas stvara grčeve u želudcu.

Nadalje, Stazić, SDP-ov zastupnik u Saboru RH, već je ušao u povijest političke gluposti i bešćutnosti, naljutio se svojedobno na ”svoje” koji su 1945. godine ispali ”šlampavi”, jer nisu odradili svoj posao do kraja. Njemu očito nije bilo dovoljno svih 568.000 ubijenih i pobacanih u Hudu jamu kao i u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. To je za Nenada tek ”šlampavo” odrađen posao koji Stazić ne može oprostiti i zaboraviti. To mu valjda kvari i godišnji na ”Breonima”. Umjesto da se do ”sita” odmara, on se tamo do sita najede, sve po sedam kuna. Kako je pjevao Davor Popović u Indexima: ”Da sam ja netko…”, odnosno da je u ta idilična vremena Nenad Stazić bio netko, povijest nam ne bi bila tako puna rupa…

Denis Latin, urednik na HRT-u, objavio je na svom profilu marku s Tuđmanovom slikom tvrdeći da je povučena iz prodaje jer narod nije znao na koju će stranu pljunuti. Po meni je to vrhunski smisao za ”humor”. Da je na marki bio Tito, Draža, Sava Kovačević, Ivica Račan, kapetan Dragan itd., onda sigurno nitko od ljevičarskih medija ne bi to shvatio kao ”dobar humor”.

Kada pročitate Večernjakov Obzor, Jutarnji, 24 sata, ili kada gledate HRT-e, a da ne govorim o čitanju komentara Gerovca, Pofuka, Bajrušija, Tomića, Jurice Pavičića, salve smijeha ne mogu se ubaciti među ta olovna slova i riječi. Olovna jer jedino slave ”olovna vremena”. HRT se i nadalje ponosi svojim urednikom i uporno sanjari o pretplati od 96 kuna. S tom pretplatom mogli bi i sami tiskati poštanske marke s likovima Latina, Munivrane, Trbović i drugih.

Ante Tomić je u ”ona vremena” u jednom trenutku ”humoristički eksplodirao” te napisao da bi sve desničare trebalo skupiti na stadion u Maksimiru i onda uzeti mitraljez i ta,ta,ta… Tada ne bi bilo više ni Thompsona, Škore, Skeje, Hasanbegovića, Ruže, Brkića, Kovača, Stiera, Culeja, Brune, Glasnovića… Još jedna progresivno-demokratska ideja koju nema tko realizirati. Što više, možeš samo kao nagradu za inventivnost dobiti kantu govana po glavi.

Dobro, nećemo sada cijepati dlaku na četiri dijela i ići u usporedbe bez političke korektnosti. A što mislite kad bi moja malenkost, ili ”vidoviti” prof. dr. Josip Jurčević na Fejsu postavili jedno ”naivno i bezazleno” pitanje: što bi bilo da naši nisu 5.kolovoza 1995. godine bili tako ”šlampavi” i da su posao odradili do kraja…? Zamislite samo kakve bi onda bile reakcije onih koji svaki ponedjeljak ”prekomjerno” granatiraju moju kolumnu. Kolumnu prenosi četiri do pet portala, a isti likovi se javljaju na svim portalima rigajući vatru i uvrede protiv ”revizionističkih” kolumni. Naravno, već sam odavno oguglao, ali i proguglao neke od tih likova, iako me boli ona stvar za njih.

Ovakvu medijsku hipokriziju, farizejštinu, dvoličnost, ovakvo nojevsko ”guranje glave u pijesak” na ”ovim prostorima” nismo imali još od spektakularne smrti nezaboravnog bravara. Beljak nije bravar. Bez obzira što brave dobro kuži. Ali je ni kriv ni dužan ”uzdrmao” neke stereotipe. Nakon ”povijesne” izjave i kritike UDB-i i njenoj ”šlampavosti”, rodio se novi – Lex Beljak.

Vatra sa svih strana. Svu opjevanu toleranciju naših ljevičarskih medija koja je propustila ispod radara i Jergovića, i Tomića i Rudanicu, i Stazića, sada su potrošili na Beljaka i njegovu izjavu, pa se sad jadni Šokre Beljak našao na tankom ledu – koji je definitivno puknuo.

Gdje god se Šokre ubuduće pojavi morat će ljutoj i krvi žednoj javnosti objašnjavati gdje je spisak onih koje je ”šlampava” UDBA propustila pustiti kroz svoje kandže. Krešo, bilo je lijepo živjeti s tobom kao šefom HSS-a! Bilo je to vrijeme kad se HSS više bavio UDBA-om, nego poljoprivredom.

Saborskog zastupnika Glasnovića živo zanima je li se oglasila pučka pravobraniteljica Lora Vidović oko ”skandalozne” izjave našeg Šokre? Pogodite! Javio se i general Željko Sačić u kontekstu kupnje aviona za obranu našeg zračnog prostora: ”Pravi neprijatelji su danas ‘unutrašnja bagra’ poput Stazića i Beljaka”. Avioni tu neće pomoći… Da Beljaku olakšaju razumijevanje činjenica, na Fejsu su objavili sliku Rosemarie Bahorić-Ševo, koja je imala devet godina kad ju je s dva hitca u glavu ubio UDBA-in ubojica. Tvrditi da je bilo premalo takvih ubojstava stvarno je…!

Albert Einstein navodno je rekao: ”Prazan želudac i glava nisu dobar politički savjetnik”.

Rijeka je ušla u razdoblje ”prijestolnice kulture” – furiozno. Neki su se simboli sami od sebe odmah iskristalizirali. Ogromna zvijezda petokraka, truli bravarev brod i stog sijena. Umjetnik koji je smislio te sjajne simbole ”kulture” istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka. Nakon što je Vijeće Europe donijelo rezoluciju, da je ne citiram i recikliram, da su fašizam, nacizam i komunizam zločinačke ideologije, crvena, neustrašiva i slobodarska Rijeka dostojno je uzvratila udarac. Kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata – ofanzivom na ofanzivu.

Doduše, u povijesnim knjigama o tome još ne pišu ni Klasić, ni Jakovina, ni Markovina, ali tko zna ubuduće. Arhitektu Nemanji Cvijanoviću pala je na glavu genijalna ideja. Uzeo je u obzir samo povijesne činjenice. Glavni grad Sjeverne Koreje Pjongjang ušao je u komunističku zajednicu ”bratskih naroda” 27. lipnja 1953. godine, a Rijeka 1945. godine. Zna Nemanja da su Rezolucije Vijeća Europe, kao i Europskog parlamenta zastarjeli dokumenti koje je vrijeme pregazilo. Ova Europskog parlamenta donesena je još davnog 19. rujna 2019. godine. Tko se uopće još sjeća te biblijske godine. Kad su se kockastoglavi ognjištari digli na zadnje noge zbog tih riječkih simbola, u roku odmah smirila ih je ministrica kulture Nina Obuljen: ”Nemojte cenzurirati umjetnike!” Imat će Nina posla. I Nizozemska se digla na noge. Zaštitni znak njezina piva Heineken je zelena boca i crvena zvijezda. Navodno dolazi neugodna tužba.

Nije im jasno kako je Nemanja došao na ideju da njihov simbol zdravlja instalira na vrh nebodera. Stvarno zelena boca i crvena zvijezda podsjećaju na stranke zelenih, popularne u EU. Franz Strauss, bavarski političar, jednom je usporedio zelene stranke s lubenicom. Izvana su zelene, a iznutra crvene…

Za Titovu olupinu Obersnel će potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada se crveni i zeleni ne deru zašto se ta lova radije ne utroši za dječje vrtiće, jaslice itd. Kako objasniti glavama sličnim lubenicama da postoje prioriteti na čelu s crvenom zvijezdom. Nemanja bi možda na vrh nebodera umjesto zvijezde instalirao i torpedo da je znao da ga je izumio Hrvat I. B. Lupis koji je svoj izum 1860. godine predstavio baš u Rijeci. Ma kakav vražji torpedo, kada imamo crvenu zvijezdu! Simboli su u pitanju i to je teško shvatiti. To je kao kad Ličanin pita curu: ”I što ono studiraš?”; ”Režiju”, reče ona. ”Opaa, ono struja, voda, komunalije…” Eto, fali razumijevanja kad Obuljenici pokušavaš objasniti razliku između torpeda i zloglasne crvene zvijezde.

Nakon zadnjih Beljakovih šizofrenih ispada neke su se stvari u Lijepoj našoj napokon iskristalizirale. Nema više ”gromoglasne tišine” dvolične ljevice. Ljevice koja neprekidno skače na zadnje noge i bunca o slobodi izražavanja, toleranciji, borbi protiv nasilja i autoritarnosti. Kažu na fejsu da sad nema ”osude pojave, a spašavanja druga”.

Naime, pseudo-ljevici odgovara teza koju Šokre mudro baca pred noge Hrvatekima: ”Ratove u bivšoj Jugi uzrokovali su fašisti koji su pobjegli UDBA-i”. Amen. Dovoljan je jedan pametan pa da otkrije ”zlatni gral”. Šteta što Beljak ne živi u Izraelu. Tamo bi puno toga naučio i izgubio državljanstvo preko noći. Ipak, percepcije se polako mijenjaju.

Statistički podaci polako demaskiraju lijevu i liberalnu scenu. U 2019. godini u Švedskoj je bilo 236 bombaških napada i 78 silovanja na 100.000 stanovnika. U Mađarskoj, kojoj je na čelu ”europska sramota” Orban, u prošloj godini nije bilo ni jednog bombaškog napada te 3,9 silovanja na 100.000 stanovnika. U desnoj Poljskoj također nije bilo ni jednog bombaškog napada i samo tri silovanja na 100.000 stanovnika. Statistika ne pogađa, statistika pokazuje činjenice. Neke zablude odlaze na ”đubrište istorije”.

Neka budala našalila se izvikujući: obavještavamo javnost da su, nakon uspješno provedene policijske akcije, splitske ulice ponovno sigurne za prodavače droge i njihove poduzetničke akcije.

Jedan me stari jugonostalgičar u subotu na špici diskretno upozorio: ”Za vrijeme Tita, u ovo doba, bilo je čak i snijega”.

Milanović se pomladio. Pratim ga dugo i stvarno su velika očekivanja što će on učiniti. Sada je vrijeme za veliki redizajn SDP-a. Valjda u ”velike” demokrate. ”Sjajni” potezi SDP-a sežu još u davne početke 2000. godine, kada je pokojni Račan potpisao sporazum Račan-Drnovšek kojim je darovao Sloveniji 150 kvadratnih kilometara mora; izašao sa zastupnicima SDP-a iz Sabora kada se glasalo o hrvatskoj nezavisnosti; obećao obračun s privatizacijom, a sam je dopustio privatizaciju Riječke banke, brodogradilišta Viktor Lenac, prodao je Štroku dubrovačke hotele za pet milijuna maraka mada su bili procijenjeni na 38 milijuna maraka; prodao je i nalazište nafte ”Bijele noći” za 80 milijuna dolara, iako su nalazišta nafte ispod te bušotine bila procijenjena na 40 milijardi dolara. Međutim, za SDP je pokojni Račan bio i ostao oličenje najuspješnijeg SDP-ovog političara. On je, kako kaže Zoki, bio normalan. Valjda za razliku od Tuđmana koji je onda valjda bio nenormalan jer je stvorio i oslobodio državu. Upornim ponavljanjem laži galvanizira se percepcija po kojoj laž postaje istina.

Javlja mi se preko Fejsa Marin Skenderović koji matematički potvrđuje gornju tezu. Po popisu stanovnika iz 1931. godine u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785,499 pravoslavaca i 6.085,482 katolika. Nakon Drugog svjetskog rata popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199,770, ili 884,712 manje nego 1931. godine, a pravoslavaca 7.783,046., odnosno gotovo milijun više nego 1931. godine. A tko je, po općoj percepciji, drastično nastradao u ratnom vihoru? Naravno, pravoslavci! Što ćemo onda sa statistikom? Tko nju šljivi, važno je što mi stalno ponavljamo, pa će ljudi to ipak jednom prihvatiti kao ”istinu”. Kada im pokažete statistiku, oni okrenu ploču i zavape: jedno je sigurno: naši preci u staroj i novoj Jugoslaviji živjeli su jako teško i siromašno. Prema novim saznanjima mnogi nisu uopće ni živjeli..! U staroj Jugi nisu imali stvarno ništa. Onda su 1941. godine došli Nijemci i odnijeli im sve.

Čini mi se da je karavana davno prošla, ali psi još uvijek laju..

Jurica Pavičić još uvijek ratuje protiv Gotovine. Čak je i honorare spreman primati isključivo u čekovima, nikako u gotovini. Križa se Jurica: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”. Činjenica da je ”General” najgledaniji hrvatski film do sada za njega ništa ne znači. To jugo- nostalgičarima ne ulazi u njihove dogmatske tikve.

Dnevno se javljaju i oni koji su se primirili u svojim mišjim rupicama 5. kolovoza 1995. godine, kao i oni koji su na traktorima otišli u ”otadžbinu”. Zaboravljaju i Pavičić i Tomić i ostali jednu, ali bitnu činjenicu. Da su oni ti koji su definitivno popušili. ”Generala” mogu ”bunkerirati”, mogu sve kopije spaliti, ali nikada neće moći izmijeniti činjenicu da su popušili. A film ostaje najgledaniji!!! Stoga je tragikomično kada Pavičić plače nad Vrdoljakovom sudbinom: ”Vrdoljak ostaje nepovratno i potpuno sam…”, ali s najgledanijim filmom snimljenim ikada u Lijepoj našoj. Gdje je po gledanju Budisavljevićka… Koga danas više za to boli glava? Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Dan je sve kraći, a noć sve dulja. Nisam siguran da je to slučajno…

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari