Pratite nas

Kolumne

Irinej samo nastavlja tradiciju svoje crkve – huška i širi mržnju

Objavljeno

na

Nedavno, na sajmu knjiga u Beogradu, srpski patrijarh Irinej ponovio je neke od toliko puta recikliranih otrovnih laži, huškajući na mržnju i stvarajući zlu krv između svoga stada i pripadnika drugih vjera.

Osim što smo ponovno čuli staru velikosrpsku naci-fašističku tezu o tomu kako je „Srbija gdje god žive Srbi“, pa „bilo to u B i H, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“  (što vrijedi samo i ekskluzivno za srpski i ni za jedan drugi narod), Irinej nije propustio baciti rukavicu i nama Hrvatima, ustvrdivši kako drži „tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveće stradanja Srba, ali da pri tomu nikad nisu iskazali kajanje ili ispriku“, dodajući svome ekspozeu i dobro poznatu ofucanu i monstruoznu laž koju velikosrpska propaganda ponavlja desetljećima, kako su „Hrvati jedini u Europi imali dječje logore.“ (Opširnije: http://priznajem.hr/novosti/svijet/partijarh-irinej-pokusava-oziviti-opasnu-ideju-velike-srbije/).

Ne znam je li naša Crkva službeno reagirala na ovo, ali Islamska vjerska  zajednica u B i H jeste, navodeći u svome priopćenju  među ostalim:

Još jednom se pokazalo da je ideja ‘velike Srbije’ koja je prouzročila stradanja milijuna ljudi na ovim prostorima začeta, odgajana i provedena u dijelu svećenstva i srpskih nacionalističkih elita. Zabrinjava da se ta ideja i danas ponovo oživljava kroz istupe zvaničnika i različite političke i društvene inicijative“.

IVZ B i H podsjeća kako je „u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća ubijeno stotinu imama, na stotine ih je stradalo u logorima srpske vojske, porušeno je 614 džamija“ itd.

Jedino s čim se u IZ-u slažemo u izjavama Irineja jest njegova konstatacija da ‘narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost’, stoji u priopćenju.“ (isto, istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.10.2017.)

Naravno da bi i mi Hrvati na ovu temu itekako imali što reći, no ovom prigodom prisjetit ćemo se samo nekih događaja iz 1991. godine, iz vremena kad je započela krvava i brutalna velikosrpska agresija na Hrvatsku i kad su velikosrpski naci-fašisti (kako oni u Srbiji tako i njihova subraća u „srpskim“dijelovima B i H i Hrvatske), skupa sa svojom crkvom, „JNA“ i četnicima masovno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko zapadno od Drine.

Ako je povijest učiteljica života (a stari Latini su tvrdili da jeste) mogu li se u razmatranjima tog vremena zaobići i zanemariti, primjerice, „ekumenske“ poruke koje je u rano proljeće 1991. godine slao tadašnji vrhovni vjerski i duhovni autoritet srpskog naroda, patrijarh Pavle (kojega su u Srbiji još za života prozvali „svecem koji hoda po Zemlji“)?

Iako situacija (na sreću), danas (još uvijek) nije ni približno tako zagrijana kao što je bila krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlosg stoljeća, možda nije zgoreg podsjetiti se što je to Irinejev prethodnik svojim vjernicima i srpskom narodu poručio za pravoslavni Uskrs 1991. godine, u vrijeme kad su u Hrvatskoj na djelu bile terorističke akcije pobunjenih Srba kao najava krvavog rata za „Veliku Srbiju“.

Oprez je majka mudrosti, kaže jedna poslovica. Mi danas, nažalost, opet imamo itekakvih razloga za oprez.

 Poruke mržnje i pozivi na naplatu „duga u krvi“ patrijarha Pavla

U povodu pravoslavnog Uskrsa, početkom travnja mjeseca 1991. godine, novi poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle (koji je na ovu dužnost ustoličen u prosincu 1990. godine), svojim vjernicima i srpskom narodu uputio je „poslanicu“ koja je po običaju čitana u svim srpskim pravoslavnim crkvama, i objavljena u vjerskom tisku (od Glasnika, Glasa crkve i Pravoslavlja do Svetosavskog zvoncalista namijenjenog mladeži i djeci), a prenijeli su je i svi značajniji mediji u Srbiji i „srpskim krajevima zapadno od Drine“.

U njoj se, među ostalim kaže:

Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo

Moramo oprostiti jer smo hrišćani. Spasitelj kaže: ‘Ako li oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš nebeski’. Zaista nije lako u sebi ugušiti glas ljudske krvi, kada su u pitanju neviđeni zločini i mučeništva, koja su na pravdi Boga pretrpeli naši dedovi, oci, majke, braća i sestre i deca. (…) Razmišljajući o ovom pitanju blažene uspomene, veliki vladika žički, Nikolaj je rekao: ‘Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja. To Srbi nikada nikome nisu činili, ni zverovima a kamo li ljudima‘.

Sa druge strane, pročitali smo nedavno reči jednog našeg umnika: ‘Zločin je zaboraviti zločin, i novo je zlodelo’. Zaborav je veliki greh i saučesništvo sa neljudima koji su vršili genocid nad našim nedužnim narodom (…)

  Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište i mučilište, gde su ljudi satirani krvožedjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova!

Nešto još gore ovde je što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, dokazuju događaji, koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.“ (Svetosavsko zvonce, br. 1, Beograd, 1991, 1-4.; istaknuo: Z.P.)

Je li moguće zamisliti veću perfidiju od ove?

Pod krinkom „kršćanske ljubavi“, „mirotvorstva“ i „oprosta“, sije se otrovno sjeme mržnje i razdora i poziva na krvoproliće!? Jesu li to riječi prvosvećenika jedne kršćanske crkve ili Sotone u ljudskom obliku!?

Ne treba previše mudrosti da bi se zaključilo kako je ovaj propagandni pamflet patrijarha Pavla (kojega nećete naći nigdje na internetu – jer svi takvi i slični pamfleti brižno se brišu!) prožet otrovnom i bolesnom mržnjom ciljano usmjeren na to da se međunacionalne tenzije pojačaju, jaz između Srba i drugih naroda (posebice Hrvata) dodatno produbi, a ratni požar proširi. 

Poglavar SPC kroz usta naci-fašista, rasista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog, te drugih (neimenovanih) „srpskih znalaca, mislilaca i umnika“ (istog usmjerenja) poziva na odmazdu, priziva krv i zlo, i ponovno, po tko zna koji put, smišljeno i podmuklo  navodi lažnu i višestruko uvećanu brojku od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu? A sve to, ne bi li potaknuo svoje zemljake da krenu u „osvetu“ i spriječe „novi zločin genocida“ koji se „Srbima opet dešava na istom mestu i od istih počinilaca.

Ovi „nepokajani“ i „neokajani gresi“ (po njemu), ponavljaju se, dakle, i te 1991. godine, „na istom mestu i od istih počinilaca“!?

Što je to drugo, nego otvoreni poziv na odmazdu prema onima koji su optuženi kao „demoni“ zla, okrivljeni da su „satirali“ srpski narod „krvožedjem“ i tako počinili „greh grehova“? Nakon ovako teških riječi i objeda  – i slikovitog prikaza onoga što su „zverovi“ činili Srbima – zaključke nije teško izvući. Ishodište je: poziv za naplatu „duga u krvi“. A zna se i od koga, jer Hrvati su ne od jučer glavna meta takvih prljavih, lažnih i opskurnih optužbi.

Perfidija je utoliko veća što prvak SPC sve ovo govori, kako bi, tobože, uputio svoju „hrišćansku“  poruku svome narodu o potrebi praštanja i „umanjenja“ zločina!?

Može li zdrav ljudski um shvatiti ovu perverziju? Do koje mjere sežu ljudska mržnja i pokvarenost i što su sve neki u stanju učiniti svojim bližnjima – i to pod krinkom „hrišćanske ljubavi“?

Sve što su patrijarh Pavle i vrh SPC poduzimali u to vrijeme (uključujući i ovu „Uskrsnu poslanicu“ koja je samo kap u moru te huškačke kampanje), nemoguće je promatrati izvan konteksta ukupnih događanja u tadašnjoj SFRJ, koja je od ranog proljeća 1991. godine, zahvaljujući srpskoj „pobuni“ u Kninu i okolici i narastajućem srpskom ekstremizmu, bila već u fazi oružanih sukoba. U tijeku su napadi na Hrvatsku i Hrvate (događaji u Pakracu 1-2 ožujka, na Plitvicama – gdje je na sam katolički Uskrs, 31. ožujka, od strane srpskih terorista ubijen hrvatski policajac Josip Jović itd.), koji su samo uvod u krvavi rat s ciljem istrebljenja našeg naroda.

Da pamflet pod radnim naslovom „Uskrsna poslanica patrijarha Pavla“ nije bio nikakva omaška nego samo kockica u beskonačnom nizu izljeva otrovne mržnje, srpski patrijarh i njegovi episkopi dokazali su riječju i djelom nebrojeno puta. Njihovi postupci bili su, nažalost, samo pokazatelj općeg stanja duha u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u to vrijeme, s neizbježnim utjecajem na široke slojeve srpskog naroda, što je porazna i tragična činjenica.

Mada danas mnogi nastoje opravdati pokojnog Pavla uz relativiziranje njegovih izjava (i tvrdnje kako primjerice, njegova česta drugovanja s ratnim zločincima nisu bila stvar njegove) uz tragikomična objašnjenja da blagoslovi i „parastosi“ što ih je nesebično dijelio notornim srpskim zločincima i masovnim ubojicama iz sadašnjosti i prošlosti nisu ustvari blagosiljanje zločina nego „splet okolnosti“, opravdanja za njegove postupke nema.

Zar nije prvak jedne kršćanske crkve zadnja osoba na svijetu koja može i smije podleći Zlu i služiti kao pokriće za Zločin? Smije li itko s te pozicije huškati na rat i širiti mržnju?

„Svetac koji hoda Zemljom“, njegovo „Preosveštenstvo“ patrijarh srpski Pavle, neumorno je pisao brojne prizemne propagandne pamflete, „apele“ i „poslanice“, držao „parastose“, i „opela“, palio vatru i širio mržnju u srpskom narodu, dizao borbeni moral srpskim krvnicima i teroristima, obilazio „krajinu“ u Hrvatskoj i okupirane dijelove B i H, vrijedno davao izjave i intervjue, slao dopise i molbe međunarodnoj zajednici u cilju opravdavanja masovnih zločina srpskog genocida optužujući druge narode za ono što je činila njegova pastva – poput  pisma Carringtonu u kojemu tijekom najžešće srpske agresije na Hrvatsku (1. studenoga 1991.) i razaranja Vukovara i drugih gradova u Hrvatskoj (uz progon preko pola milijuna civila i tisuće ubijenih) iznosio notorne neistine o „genocidu nad Srbima“ i nužnosti njihove „oružane borbe“ čiji je cilj „život pod jednim krovom“, odnosno, u „Velikoj Srbiji“, uz tvrdnje da „zajednički život s Hrvatima nije moguć“ itd., itd.

Patrijarh Pavle kao „duhovni komandant“ zločinaca

Uz sve to, on druguje s najvećim ratnim zločincima – Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom (koji se hvalio kako je „patrijarh Pavle njegov duhovni komandant“), krvnicima Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić (koje i blagosilja u jeku rata u Bosni i Hercegovini), na mjestima počinjenih zločina i zgarištima spaljenih kuća, katoličkih crkava i džamija otvara „duhovne akademije“ SPC (Višegrad), redovito obilazi okupirana područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sve do ljeta 1995. godine!), i hrabri sunarodnjake da istraju u svojoj „pravednoj“ borbi, agitira za odbijanje svih predloženih mirovnih planova čiji je cilj zaustaviti rat i krvoproliće, pa čak osuđuje i Miloševića zbog „popuštanja“ međunarodnoj zajednici.

Niti jedne jedine naznake empatije za besprimjerne žrtve i razaranja, a kamo li riječi pokajanja ili priznanja krivnje, kroz sve godine rata od srpskog patrijarha nije bilo!

Pod njegovim vodstvom posebne privilegije uživali su najradikalniji klerici iz redova SPC (tzv nikolajevci – rigidni nacionalisti nazvani po svom uzoru Nikolaju Velimiroviću Žičkom koji kao njegovi sljedbenici i propovjednici srpske nacističke doktrine nazvane „svetosavljem“ vode rat za ostvarenje velikosrpskih ciljeva), poput mitropolita Amfilohija Radovića, episkopa Artemija Radosavljevića, episkopa Atanasija Jevtića, episkopa i mitropolita Nikolaja Mrđe, episkopa Vasilija Kačavende, episkopa Nikanora, episkopa Longina Krče, episkopa Irineja Bulovića, episkopa Lukijana Pantelića (pakračkog), episkopa Lukijana Vladulova, vladike Filareta Mićevića itd., itd.). Samo takvi „duhovni oci“ mogli su računati na unapređenje u hijerarhiji SPC, drugi ne.

Unatoč nepobitnoj činjenici da su svojim djelovanjem raspirivali bolesnu mržnju, huškali na rat, poticali masovne zločine genocida i etničkog čišćenja (a neki i izravno sudjelovali u ubojstvima i silovanjima, čak i maloljetnih Bošnjakinja – poput Vasilija Kačavende), jastrebovi iz redova SPC zadržavali su sve svoje privilegije i postali najuvaženiji i najviđeniji „pastiri“ u SPC.

Nesmiljeni propagandni rat protiv „neprijatelja srpstva“ svih vrsta i boja (poglavito „ustaške države“ i njezinog „genocidnog“ režima), planska, režirana „iskopavanja srpskih kostiju“ i držanje „opela“ nad jamama i „stratištima“ u svrhu propagande i s isključivim ciljem širenja mržnje, nošenje „moštiju“ po Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini iz istih razloga, liturgijska „krštavanja“ topova, tenkova i paravojnih četničkih i dobrovoljačkih postrojbi, logistička i „duhovna“ potpora „srpskim borcima“, javna i pompozna slavljenja „parastosa“ i „pomena“ i podizanje spomenika najvećim fašističkim i četničkim zločincima (kako iz ovog posljednjeg, tako i iz Drugoga svjetskog rata), veličanje „nacionalnih junaka“ (Šešelja, Arkana, Karadžića, Mladića, Plavšićke, Milana Lukića i drugih), skrivanje i zaštita optuženih ratnih zločinaca i opravdavanje čak i najtežih zločina genocida (kao što su spaljivanja živih ljudi, žena i djece), sve to spadalo je u „opis posla“ srpskog svećenstva tijekom devedesetih godina – uz časne izuzetke kojih je bilo, ali od radikalne struje u vlastitim redovima nisu mogli doći do izražaja, niti su u okviru crkvene hijerarhije bili u prilici zauzeti bilo kakve značajnije položaje.

Neposredno nakon izvršenog etničkog čišćenja i masovnih zločina nad Bošnjacima u Foči, ovaj grad je preimenovan u „Srbinje“. Patrijarh Pavle ondje svečano otvara (1994. godine) „Duhovnu akademiju Vasilija Ostroškog“, što u dijelu svjetske javnosti izaziva sablazan (jer tamo je naime, na dvije lokacije, srpski zločinac Milan Lukić dvije godine ranije spalio najmanje 119 muslimanskih civila – uključujući i žene i djecu, što je samo jedan u nizu srpskih zločina). Mnoge tiskovine (pa i neki francuski listovi) osuđuju ovaj necivilizacijski čin, uz tvrdnje kako sam vrh SPC i patrijarh podržavaju rat i etničko čišćenje. SPC pokreće sudsku parnicu koju gubi (u Parizu), a u sudskoj presudi ostaje upisano upravo ono što su tvrdili tuženi novinari i urednici. Jedan od svjedoka-vještaka u postupku (koji je kasnije od srbijanske javnosti oštro napadan zbog „pristranosti na štetu Srbije“), bio je demokrat i humanist, intelektualac srpskog podrijetla, bizantolog, dr Ivan Đurić.

Zasluge patrijarha Pavla i Svetog arhijerejskog sinoda za takvu sramnu ulogu koju je SPC odigrala u spomenutom razdoblju nesporne su i time su se u posljednjih desetak godina bavili mnogi srpski znanstvenici i intelektualci, a o samom djelovanju srpsko-pravoslavnog svećenstva prije i tijekom ratova devedesetih godina, postoji bezbroj neoborivih materijalnih dokaza koji govore sami za sebe.

Iznuđena „metamorfoza“ srpskog patrijarha

Zakašnjelo „mirotvorstvo“ patrijarh Pavle izražava tek u ožujku 1999. godine (svjestan da od projekta „Velike Srbije“ nema ništa i da je rat izgubljen), kada dolazi u Zagreb, susreće se s predsjednikom dr Franjom Tuđmanom i kardinalom naše Crkve dr Franjom Kuharićem i potpuno okreće ploču, kao da prije toga ničega nije bilo!?

Nakon svega što je izgovorio i napisao do tada, poslije svih huškanja i otrovnih riječi, ovoga puta on srpskoj manjini savjetuje „život u miru“ s većinskim narodom!?

Iznuđeni „salto-mortale“ ozbiljno je narušio njegov ugled među srpskim ekstremistima, ali i doprinio da mu se mnogi grijesi zaborave – onako kako su to učinili i mnogi Hrvati, među kojima su nečasno ponašanje SPC i patrijarha Pavla i njegovih najbližih suradnika tijekom ratova 90-ih godina i danas jedna od tabu tema.

Nepobitna istina: DA JE SRPSKO SVEĆENSTVO AKTIVNO I MASOVNO SUDJELOVALO U HUŠKANJU NA RAT, AGRESIJI, ETNIČKOM ČIŠĆENJU I GENOCIDU u tom vremenu patnji i stradanja milijuna ljudi, ostaje kao činjenica koju nitko ne može opovrgnuti – mada se to ne rijetko pokušava iz istih izvora i centara, prije svega iz same SPC, koja unatoč svemu nastavlja svoju „misiju“ zastupanja i širenja naci-fašističke velikosrpske osvajačke ideologije.

Ništa se kod njih promjenilo nije od Garašanina, preko Miloševića, do Aleksandra Vučića i toga moramo biti svjesni ako nam je ostalo imalo zdravog razuma.

Treba biti do kraja pošten i korektan i reći da ima i u Srbiji poštenih i časnih ljudi koji su pisali i pišu o nečasnoj ulozi SPC i patrijarha Pavla u ratovima 90-ih godina. Neki su o tomu napisali i knjige, poput pokojnog sociologa religije Mirka Đorđevića (Kišobran patrijarha Pavla,Beograd, 2010.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf) ili Milorada Tomanića (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno na: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Srpska%20crkva%20u%20ratu%20i%20ratovi%20u%20njoj.pdf )

Mi Hrvati poznati smo po tomu što brzo zaboravljamo, pa i ono što nikako ne bi smjeli.

Hoćemo li opet dopustiti da nas po tko zna koji put ugrize zmija iz iste rupe – to ovisi od nas samih.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zdravko Marić u raljama slugu vragova svih boja

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Da ima nešto u tom Zdravku Mariću, vidjelo se još u lipnju 2016. godine. U izrazito dramatičnim i neizvjesnim političkim okolnostima kartaški hladno je odbacio nepovoljnu ponudu međunarodnih financijskih krugova za refinanciranje hrvatskog državnog duga. Premda je, ovisno o razvoju općih prilika, ponuda kasnije mogla biti i nepovoljnija, potez se pokazao punim pogotkom. Dug je obnovljen pod znatno boljim uvjetima.

75:75 za Marića

Već početkom 2017. Marić nastupa s paketom promjena poreznog sustava. U žarištu interesa javnosti našla se rasprava oko povećanja PDV-a na hotelski smještaj i ugostiteljske usluge. U maniri Donalda Trumpa, hrvatski ministar najprije zateže pa popušta. Odustaje od isprva najavljenog povećanja poreza na hotelijerske usluge, ali ustraje na onome na ugostiteljstvo. Na primjedbe nimalo bezazlenih interesnih klika kako to ugrožava turizam, spremno uzvraća kako nitko ne donosi odluku gdje će ljetovati temeljem PDV-a u restoranima i kafićima. Pa zašto bi onda ugostitelji, kao kolateralni dobitnici u turističkoj priči, bili posredno subvencionirani u odnosu na druge obveznike poreza na kojem počiva financijski krvotok države? O uspješnosti poteza dovoljno govori rast prihoda od turizma u zadnje dvije sezone. Posljedično, rastu i investicije u turističke kapacitete, prirodno se prožimajući s porastom turističke potrošnje i plusom u svim proračunima – od privatnih do javnih, od lokalnih do državnog.

Osim ugostiteljima, promjene nisu najbolje sjele ni politikantskim potrkalima bez crtice u životopisu na teme o kojima bi odlučivali, a o kojima saznanja crpe uglavnom iz novinskih napisa, stripova i karikatura Nika Titanika. Tada još čvrsto ukotvljeni u Vladi, našli su se smrtno uvrijeđenima jer ih je Marić zaobišao tijekom pripreme poreznih promjena. A njihov amen nije tražio jednostavno zato što je to bio jedini način da se donese pametna politička odluka zamjetnijeg dosega. Ili kako neki vole reći – reforma. Očekivano, provincijska zlopamtila nisu dugo čekala priliku za osvetu. Usredotočeni na kažnjavanje a ne spašavanje (s prvim se, naime, skupljaju politički bodovi za kojima grozničavo plaze, dočim potonje zahtijeva i odgovornost od koje bježe kao vrag od tamjana), najprije su pod firmom sukoba interesa Marića izbacili iz prve hrvatske postave u utakmici desetljeća – slučaju Agrokor. Da bi se potom iz pozicije vlasti brže-bolje pridružili zahtjevu oporbe za njegovom smjenom. Logika i moral onih koji su politiku naučili bistriti u partiji tako su se prirodno sljubili s logikom i moralom braće im po pameti i zlobi koja to isto čine u birtiji.

Obrazloženje je glasilo otprilike ovako – ako je znao, lagao je da nije znao – ako, pak, nije znao, morao je znati, inače nije dorastao svojoj dužnosti. Misao – pa koji to kartaš, dok još partija traje, pogoršava ionako nezavidnu mu poziciju skrušeno priznajući kako ima loše karte – očito ostaje nedokučiva promicateljima kulture umovanja “što gore, to bolje”, a kojima je baš zato uspjelo zaposjesti saborske fotelje. Uspjelo im je, jer javnost – kako sebe nazivaju nadziratelji najutjecajnijih medija, ti bogovi našeg doba – glas takvih želi čuti… Sigurno zato što žele jaku Hrvatsku!

Nakon u Saboru neviđene vage – 75 glasova ‘vamo, 75 tamo, i Glasnović ni na nebu ni na zemlji – Marić ipak ostaje ministrom. Uskoro slijedi i leteća izmjena partnera u Vladi s figom u džepu. Zlobne i tupe zamjenjuju samo zlobni, što se, u nedostatku drugih, pokazuje razumnim potezom – jer zloba je, za razliku od tuposti, ipak donekle predvidiva, time i upravljiva. Ali i pouzdanija, jer kad se jednom nađe u poziciji, barem ne ruši vlast skupa s opozicijom.

Medijska građano-kracija kao batina za dresiranje nacionalne elite

Za dlaku ostavši u sedlu, Marić nastavlja raditi kako zna,… a zna. Štedi na kamatama na državni dug 50 milijuna eura godišnje, što dijelom jest posljedica povoljnih kretanja na tržištu, ali je i pokazatelj odgovornog upravljanja državnim novcem. Vodi brigu i o tome da se dospijeća dugova ravnomjernije rasporede kako bi se njihova buduća obnova zaštitila od naglih oscilacija kamatnih stopa na svjetskim tržištima novca. Misli, dakle, i na vrijeme kad više ne će biti ministar. Potez je to koji plijeni zdravim razumom i jednostavnošću, no što se toga nitko prije nije sjetio i proveo u djelo?

Ljetos, u vrijeme prvih najava drugog većeg poreznog rasterećenja – kojim se, na užas opsjednutih komunističkom manijom svekolikog ujednačavanja, napokon smanjuje porezna presija na plaće stručnjaka s rijetkim vještinama i umijećima, čime se potiče zapošljavanje kadrova kod poduzetnika poput Rimca, a ujedno i smanjuju pritisci na njihov odlazak u inozemstvo – “javnost” odrješito zahtijeva smanjenje poreznih nameta u cijeni benzina kako bi se ublažile posljedice rasta cijene nafte. Marić smireno pojašnjava kako se država ne treba odricati svojih prihoda u jeku turističke sezone kad ju pohode brojni stranci, pri čemu se na licu mjesta ostvaruje izravan izvoz bez administrativnih troškova i prijevoza robe u inozemstvo. Sličnim argumentom pojašnjava i povećanje cijena cestarina na korist Hrvatskih autocesta koje se još donedavno planiralo dati strancima u koncesiju. Nije li razumno pregrmjeti ta tri mjeseca u godini kad Hrvatsku posjećuje mnoštvo stranaca, kako bi se otvorio prostor za labavljenje u ostatku godine? No, domaći altruisti radije brinu za džepove sirotih stranaca, nego za prihode hrvatskog gospodarstva i države.

Posve je razumljivo što mediji u rukama stranaca, mahom iz zemalja u koje Hrvatska izvozi ljude, a iz njih uvozi robu i ugošćuje glavninu turista, ne dočekuju Marićeve prijedloge s odobravanjem. Radije bi da zemljaci njihovih vlasnika ne plaćaju skuplju cestarinu i benzin. Zato i jesu pred vrhunac turističke sezone vrištali o haraču upadljivo promovirajući dirigirane prosvjednike koji se, huškajući povodljive, svesrdno bore za strane interese u Hrvatskoj. One koji se tom sirenskom zovu odazovu tituliraju zabrinutim građanima, a kako bi im nahranili ego, tepaju im i da kad tako misle, eto, misle svojom glavom. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle kako im kažu da misliti treba, ujedno i ne misle vlastitom glavom. Konačno, ono što su zabrinutim građanima upakirali u glavice, mediji umotaju u pravorijek koji se više ne propitkuje – tako građani misle! Građani, a ne medijski gazde … mo’š mislit’!

Medijski orkestrirana građano-kracija služi ponajprije kao batina za dresiranje elita u nacionalnim državama od strane onih globalnih. Izvorište nalazi u mlitavom mnoštvu primamljivoj ideji kako svi imaju jednako pravo odlučivati o svemu. Ta se slatkasta laž, među ostalim, izravno kosi s temeljima kršćanskog nauka koji govori o svakom čovjeku kao jedinstvenom stvorenju. Drugim riječima – ne postoje ni dva jednaka! Iz toga neumitno slijedi da ni svi Božji darovi nisu ravnomjerno raspoređeni svima. Vrijedi to i za poprilično rijedak dar upravljanja i odlučivanja. Darovan je, primjerice, Zdravku Mariću, ali ne i zadrtim mu oponentima koji, videći u tome od Boga učinjenu im nepravdu, odgovaraju kainovskim gnjevom i rušilaštvom. Potkopavajući nacionalnu vrhušku na krilima primamljivog egalitarizma, medijski preparirani građani zapravo rade u korist globalnih elita, a time u konačnici i na nacionalnu, dakle i vlastitu štetu. Ali zato u korist onih koje neki među njima vole nazivati soroševcima, masonima, bjelosvjetskim ološem i kako sve ne …

Samo 100% transparentno

I nema te splačine koju će mirobuljivim građanima servirati, a da je oni u slast ne smažu. Više nije bitno što je postignuto, taman se postiglo mnogo, kao primjerice – očuvanje Agrokora i lanca dobavljača na srednji rok sredstvima stranaca + koliko toliko uravnotežen odnos udjela u vlasništvu ključnih geopolitičkih čimbenika + spašavanje gospodarstva uključujući male i srednje tvrtke koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima vrlo izvjesno ostale što kraćih rukava, što bez gaća + uključivanje “Lex Agrokor” u pravnu stečevinu Vijeća Europe. Posljednje, nadograđeno odlukama sudova u New Yorku i Londonu, predstavlja najbolju zaštitu Hrvatske i mjeru odvraćanja od pokretanja potencijalnih pravnih postupaka protiv nje. Sve kako se Hrvatska ne bi potucala po sudskim procesima s malim izgledima za uspjeh, kao što to čini danas kusajući posljedice Milanovićevih, naoko suverenističkih eskapada, počinjenih u skladu s njegovom političkom doktrinom – drži vodu dok majstori odu, a poslije mene potop. Pa ako je prihvaćanje Istanbulske konvencije u svemu tome odigralo makar malu ulogu, a sva je prilika da je i nešto veću, već se isplatilo do zadnjeg zareza… interpretativne izjave.

U medijski naglavce izvrnutom svijetu nije važno što je učinjeno, ali zato jest koliko je sastanaka bilo i tko je sve na njima sudjelovao. Koga briga koliko je radnih mjesta spašeno i, posljedično, za koliko je broj iseljenih smanjen,… No, zato tonom komunističkog tužitelja grakću – tko je pisao zakon,… tko je sve znao,… javnost mora znati – tko, tko, tko… Jer čemu ljude zamarati tričarijama poput učinka zakona temeljem kojeg bi toga koji ga je pisao, kao i onog koji ga je proveo, društvo usmjereno na vlastito dobro zacijelo nagradilo? Moralnu sablazan šire oko toga što su stranci nekim Hrvatima isplatili 50 milijuna kuna za poslove savjetovanja, odabravši ih jer su o predmetu, dobro ga upoznavši sudjelujući u pisanju zakona, najviše znali. Kad 100 puta veća svota ode u suprotnom smjeru – iz hrvatskog proračuna na račune stranaca – na ime odštete za ugovorene, a neisporučene brodove, glasa čuti nije! Ah, što se može, kad je to moralno …

U sklopu široke lepeze opsjena primijenjenih na Zdravku Mariću, medijski skrbnici će poslušne građane bez imalo srama uvjeravati kako je zatajiti cjelovitu istinu isto što i lagati. No, zašto bi Marić rekao sve što zna, kad ga se već izravno nije pitalo, tim više što mu to ne bi išlo u prilog? A ne bi mu išlo, ne zato što bi se trebao sramiti onoga što je učinio – jer za to nema baš nikakva razloga – nego uslijed stvorenog manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu transparentnost, ta novokomponirana, vrhovna moralna krjepost, u biti samo još jedan pendrek u bogatom arsenalu za discipliniranje nacionalne vrhuške. Tražiti potpunu transparentnost kao neupitnu društvenu normu u pokeraškoj igri s ciljem zadovoljavanja višeslojnih interesa – kako unutarnjih, tako i onih vanjskih, i to prvog geopolitičkog reda?… Za smijati se ili plakati? … Ma, oboje!

3 koraka za odstrjel

Da dogma o transparentnosti ne bude tek tigar od papira, brine se Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, uz međunarodne arbitraže i gospodarske bisere poput Petrokemije i Uljanika još jedan darak iz ostavštine Zorana Milanovića. Glavosjek se odvija u 3 koraka. Povjerenstvo igra ulogu porote koja utvrđuje sukob interesa ili štogod tomu nalik. Mediji još prije pravorijeka najavljuju, a po izricanju presude i potvrđuju kaznu. Naposljetku, od politike zahtijevaju da ju izvrši.

Za SDP-ove vladavine Dalija Orešković bi Milanovićevim ministrima propisala neku globicu reda veličine one za nepravilno parkiranje, što bi mediji prenijeli lijeno zijevajući, ne videći potrebu vijest do u besvijest ponavljati, a kamoli zahtijevati odstup s ministarske dužnosti. Dakle, stvar je okončana s prvim korakom. Do nagle evolucije, da ne kažemo revolucije, dolazi u procesu kontra Karamarka. Tu su ostvarena sva tri koraka – presuda za maštovito konstruirani sukob interesa bez mogućnosti žalbe, potom medijsko izricanje kazne (povlačenje s dužnosti), konačno, za izvršenje se pobrinuo partner u vlasti Most, zatvarajući tako “aferu” koju je sam inicirao. U slučaju Zdravka Marića provedena su tek prva dva koraka, dok je treći onemogućen još prilikom sprječavanja prvog pokušaja njegova svrgavanja, postupkom započetim riječima – “Molim tajnicu…”

Izostanak trećeg koraka jako svrbi i lijevo i desno krilo medijske commedie dell’arte. Režiseri drže oba krila na mizansceni samo kako bi stvorili privid raznolikosti. No, kad postane doista bitno, sva se ta silna različitost stisne u pet deka. Odatle zapomaganje Mostovih medijskih trbuhozboraca zbog nejednakog tretmana Karamarka i Marića, ojađenih prvo što im se katastrofična predviđanja oko Agrokora nisu ostvarila (a tko im je kriv kad gataju iz espressa, a ne iz turske kave kao profesionalke), a potom i jer im neprežaljeni ljubimci više nisu u ulozi dželata. Sad su odjednom strašno zabrinuti za Karamarka kojeg su, dok je bio u sedlu, ništa manje zdušno rušili nego Marića danas.

U zadnje vrijeme se ipak osjeća određeni pomak u radu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. U slučaju Karamarko, Povjerenstvo je sprječavalo da se hrvatski interes (dogovor s Mađarskom oko arbitraža) postigne, a sada, u slučajevima Marić i Dalić oko Agrokora, reagira tek nakon što je već ostvaren, preventivno djelujući kako se to ubuduće ne bi ponovilo.

Izbjeći sukob interesa u Hrvatskoj – u zemlji u kojoj se svi relevantni u svakoj branši poznaju – može samo onaj koji ispunjava dva uvjeta: da nikog ovdje ne poznaje i da su mu svi članovi šire obitelji izvan zemlje. Ukratko – samo potpun stranac nije u sukobu interesa. On ovdje nema ni sestre ni kuma, ali zato ima medije. Doduše, ne svaki, nego samo podoban stranac, nipošto Mađar ili Hrvat iz dijaspore. Pa onda neka takav i upravlja. U tome je sva logika, bit i smisao borbe protiv sukoba interesa. Riječ je zapravo o ne manje perverznoj inačici koncepta zapovjedne odgovornosti, epohalnog izuma slavnog haaškog sudišta. Uostalom, i služi istome – odstrjelu najboljih hrvatskih ljudi!

Logika primijenjena na onima koji su razminirali Agrokor, a koja tretira izvanredne okolnosti kao da su redovne potpuno zanemarujući kontekst, primjenjuje se već desetljećima i pri ocrnjivanju Domovinskog rata, ali i hrvatskog nogometa. Ima nešto krajnje dijabolično u tome da se najveći hrvatski uspjesi, u pravilu oni koji doista graniče s čudom, a napose ljudi zaslužni za njih, s tolikim žarom prikazuju posve izopačeno, u negativu. Pa izvuku naizgled potamnjeni djelić kako bi njime potpuno pomračili sjajnu, veličanstvenu cjelinu. Kao prvog u nizu, kroz “vrućeg zeca” su provlačili prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, najprije živog, potom mrtvog, naposljetku i spomenik mu. No, kad im baš svaki put kad Hrvatska uspije, uspijeva posijati razdor na isti kalup, je li baš samo do onih koji razdor siju? Ili ima nešto i u onima kojih se to sjeme prima?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari