Pratite nas

Kolumne

Irinej samo nastavlja tradiciju svoje crkve – huška i širi mržnju

Objavljeno

na

Nedavno, na sajmu knjiga u Beogradu, srpski patrijarh Irinej ponovio je neke od toliko puta recikliranih otrovnih laži, huškajući na mržnju i stvarajući zlu krv između svoga stada i pripadnika drugih vjera.

Osim što smo ponovno čuli staru velikosrpsku naci-fašističku tezu o tomu kako je „Srbija gdje god žive Srbi“, pa „bilo to u B i H, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“  (što vrijedi samo i ekskluzivno za srpski i ni za jedan drugi narod), Irinej nije propustio baciti rukavicu i nama Hrvatima, ustvrdivši kako drži „tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveće stradanja Srba, ali da pri tomu nikad nisu iskazali kajanje ili ispriku“, dodajući svome ekspozeu i dobro poznatu ofucanu i monstruoznu laž koju velikosrpska propaganda ponavlja desetljećima, kako su „Hrvati jedini u Europi imali dječje logore.“ (Opširnije: http://priznajem.hr/novosti/svijet/partijarh-irinej-pokusava-oziviti-opasnu-ideju-velike-srbije/).

Ne znam je li naša Crkva službeno reagirala na ovo, ali Islamska vjerska  zajednica u B i H jeste, navodeći u svome priopćenju  među ostalim:

Još jednom se pokazalo da je ideja ‘velike Srbije’ koja je prouzročila stradanja milijuna ljudi na ovim prostorima začeta, odgajana i provedena u dijelu svećenstva i srpskih nacionalističkih elita. Zabrinjava da se ta ideja i danas ponovo oživljava kroz istupe zvaničnika i različite političke i društvene inicijative“.

IVZ B i H podsjeća kako je „u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća ubijeno stotinu imama, na stotine ih je stradalo u logorima srpske vojske, porušeno je 614 džamija“ itd.

Jedino s čim se u IZ-u slažemo u izjavama Irineja jest njegova konstatacija da ‘narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost’, stoji u priopćenju.“ (isto, istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.10.2017.)

Naravno da bi i mi Hrvati na ovu temu itekako imali što reći, no ovom prigodom prisjetit ćemo se samo nekih događaja iz 1991. godine, iz vremena kad je započela krvava i brutalna velikosrpska agresija na Hrvatsku i kad su velikosrpski naci-fašisti (kako oni u Srbiji tako i njihova subraća u „srpskim“dijelovima B i H i Hrvatske), skupa sa svojom crkvom, „JNA“ i četnicima masovno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko zapadno od Drine.

Ako je povijest učiteljica života (a stari Latini su tvrdili da jeste) mogu li se u razmatranjima tog vremena zaobići i zanemariti, primjerice, „ekumenske“ poruke koje je u rano proljeće 1991. godine slao tadašnji vrhovni vjerski i duhovni autoritet srpskog naroda, patrijarh Pavle (kojega su u Srbiji još za života prozvali „svecem koji hoda po Zemlji“)?

Iako situacija (na sreću), danas (još uvijek) nije ni približno tako zagrijana kao što je bila krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlosg stoljeća, možda nije zgoreg podsjetiti se što je to Irinejev prethodnik svojim vjernicima i srpskom narodu poručio za pravoslavni Uskrs 1991. godine, u vrijeme kad su u Hrvatskoj na djelu bile terorističke akcije pobunjenih Srba kao najava krvavog rata za „Veliku Srbiju“.

Oprez je majka mudrosti, kaže jedna poslovica. Mi danas, nažalost, opet imamo itekakvih razloga za oprez.

 Poruke mržnje i pozivi na naplatu „duga u krvi“ patrijarha Pavla

U povodu pravoslavnog Uskrsa, početkom travnja mjeseca 1991. godine, novi poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle (koji je na ovu dužnost ustoličen u prosincu 1990. godine), svojim vjernicima i srpskom narodu uputio je „poslanicu“ koja je po običaju čitana u svim srpskim pravoslavnim crkvama, i objavljena u vjerskom tisku (od Glasnika, Glasa crkve i Pravoslavlja do Svetosavskog zvoncalista namijenjenog mladeži i djeci), a prenijeli su je i svi značajniji mediji u Srbiji i „srpskim krajevima zapadno od Drine“.

U njoj se, među ostalim kaže:

Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo

Moramo oprostiti jer smo hrišćani. Spasitelj kaže: ‘Ako li oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš nebeski’. Zaista nije lako u sebi ugušiti glas ljudske krvi, kada su u pitanju neviđeni zločini i mučeništva, koja su na pravdi Boga pretrpeli naši dedovi, oci, majke, braća i sestre i deca. (…) Razmišljajući o ovom pitanju blažene uspomene, veliki vladika žički, Nikolaj je rekao: ‘Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja. To Srbi nikada nikome nisu činili, ni zverovima a kamo li ljudima‘.

Sa druge strane, pročitali smo nedavno reči jednog našeg umnika: ‘Zločin je zaboraviti zločin, i novo je zlodelo’. Zaborav je veliki greh i saučesništvo sa neljudima koji su vršili genocid nad našim nedužnim narodom (…)

  Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište i mučilište, gde su ljudi satirani krvožedjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova!

Nešto još gore ovde je što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, dokazuju događaji, koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.“ (Svetosavsko zvonce, br. 1, Beograd, 1991, 1-4.; istaknuo: Z.P.)

Je li moguće zamisliti veću perfidiju od ove?

Pod krinkom „kršćanske ljubavi“, „mirotvorstva“ i „oprosta“, sije se otrovno sjeme mržnje i razdora i poziva na krvoproliće!? Jesu li to riječi prvosvećenika jedne kršćanske crkve ili Sotone u ljudskom obliku!?

Ne treba previše mudrosti da bi se zaključilo kako je ovaj propagandni pamflet patrijarha Pavla (kojega nećete naći nigdje na internetu – jer svi takvi i slični pamfleti brižno se brišu!) prožet otrovnom i bolesnom mržnjom ciljano usmjeren na to da se međunacionalne tenzije pojačaju, jaz između Srba i drugih naroda (posebice Hrvata) dodatno produbi, a ratni požar proširi. 

Poglavar SPC kroz usta naci-fašista, rasista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog, te drugih (neimenovanih) „srpskih znalaca, mislilaca i umnika“ (istog usmjerenja) poziva na odmazdu, priziva krv i zlo, i ponovno, po tko zna koji put, smišljeno i podmuklo  navodi lažnu i višestruko uvećanu brojku od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu? A sve to, ne bi li potaknuo svoje zemljake da krenu u „osvetu“ i spriječe „novi zločin genocida“ koji se „Srbima opet dešava na istom mestu i od istih počinilaca.

Ovi „nepokajani“ i „neokajani gresi“ (po njemu), ponavljaju se, dakle, i te 1991. godine, „na istom mestu i od istih počinilaca“!?

Što je to drugo, nego otvoreni poziv na odmazdu prema onima koji su optuženi kao „demoni“ zla, okrivljeni da su „satirali“ srpski narod „krvožedjem“ i tako počinili „greh grehova“? Nakon ovako teških riječi i objeda  – i slikovitog prikaza onoga što su „zverovi“ činili Srbima – zaključke nije teško izvući. Ishodište je: poziv za naplatu „duga u krvi“. A zna se i od koga, jer Hrvati su ne od jučer glavna meta takvih prljavih, lažnih i opskurnih optužbi.

Perfidija je utoliko veća što prvak SPC sve ovo govori, kako bi, tobože, uputio svoju „hrišćansku“  poruku svome narodu o potrebi praštanja i „umanjenja“ zločina!?

Može li zdrav ljudski um shvatiti ovu perverziju? Do koje mjere sežu ljudska mržnja i pokvarenost i što su sve neki u stanju učiniti svojim bližnjima – i to pod krinkom „hrišćanske ljubavi“?

Sve što su patrijarh Pavle i vrh SPC poduzimali u to vrijeme (uključujući i ovu „Uskrsnu poslanicu“ koja je samo kap u moru te huškačke kampanje), nemoguće je promatrati izvan konteksta ukupnih događanja u tadašnjoj SFRJ, koja je od ranog proljeća 1991. godine, zahvaljujući srpskoj „pobuni“ u Kninu i okolici i narastajućem srpskom ekstremizmu, bila već u fazi oružanih sukoba. U tijeku su napadi na Hrvatsku i Hrvate (događaji u Pakracu 1-2 ožujka, na Plitvicama – gdje je na sam katolički Uskrs, 31. ožujka, od strane srpskih terorista ubijen hrvatski policajac Josip Jović itd.), koji su samo uvod u krvavi rat s ciljem istrebljenja našeg naroda.

Da pamflet pod radnim naslovom „Uskrsna poslanica patrijarha Pavla“ nije bio nikakva omaška nego samo kockica u beskonačnom nizu izljeva otrovne mržnje, srpski patrijarh i njegovi episkopi dokazali su riječju i djelom nebrojeno puta. Njihovi postupci bili su, nažalost, samo pokazatelj općeg stanja duha u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u to vrijeme, s neizbježnim utjecajem na široke slojeve srpskog naroda, što je porazna i tragična činjenica.

Mada danas mnogi nastoje opravdati pokojnog Pavla uz relativiziranje njegovih izjava (i tvrdnje kako primjerice, njegova česta drugovanja s ratnim zločincima nisu bila stvar njegove) uz tragikomična objašnjenja da blagoslovi i „parastosi“ što ih je nesebično dijelio notornim srpskim zločincima i masovnim ubojicama iz sadašnjosti i prošlosti nisu ustvari blagosiljanje zločina nego „splet okolnosti“, opravdanja za njegove postupke nema.

Zar nije prvak jedne kršćanske crkve zadnja osoba na svijetu koja može i smije podleći Zlu i služiti kao pokriće za Zločin? Smije li itko s te pozicije huškati na rat i širiti mržnju?

„Svetac koji hoda Zemljom“, njegovo „Preosveštenstvo“ patrijarh srpski Pavle, neumorno je pisao brojne prizemne propagandne pamflete, „apele“ i „poslanice“, držao „parastose“, i „opela“, palio vatru i širio mržnju u srpskom narodu, dizao borbeni moral srpskim krvnicima i teroristima, obilazio „krajinu“ u Hrvatskoj i okupirane dijelove B i H, vrijedno davao izjave i intervjue, slao dopise i molbe međunarodnoj zajednici u cilju opravdavanja masovnih zločina srpskog genocida optužujući druge narode za ono što je činila njegova pastva – poput  pisma Carringtonu u kojemu tijekom najžešće srpske agresije na Hrvatsku (1. studenoga 1991.) i razaranja Vukovara i drugih gradova u Hrvatskoj (uz progon preko pola milijuna civila i tisuće ubijenih) iznosio notorne neistine o „genocidu nad Srbima“ i nužnosti njihove „oružane borbe“ čiji je cilj „život pod jednim krovom“, odnosno, u „Velikoj Srbiji“, uz tvrdnje da „zajednički život s Hrvatima nije moguć“ itd., itd.

Patrijarh Pavle kao „duhovni komandant“ zločinaca

Uz sve to, on druguje s najvećim ratnim zločincima – Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom (koji se hvalio kako je „patrijarh Pavle njegov duhovni komandant“), krvnicima Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić (koje i blagosilja u jeku rata u Bosni i Hercegovini), na mjestima počinjenih zločina i zgarištima spaljenih kuća, katoličkih crkava i džamija otvara „duhovne akademije“ SPC (Višegrad), redovito obilazi okupirana područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sve do ljeta 1995. godine!), i hrabri sunarodnjake da istraju u svojoj „pravednoj“ borbi, agitira za odbijanje svih predloženih mirovnih planova čiji je cilj zaustaviti rat i krvoproliće, pa čak osuđuje i Miloševića zbog „popuštanja“ međunarodnoj zajednici.

Niti jedne jedine naznake empatije za besprimjerne žrtve i razaranja, a kamo li riječi pokajanja ili priznanja krivnje, kroz sve godine rata od srpskog patrijarha nije bilo!

Pod njegovim vodstvom posebne privilegije uživali su najradikalniji klerici iz redova SPC (tzv nikolajevci – rigidni nacionalisti nazvani po svom uzoru Nikolaju Velimiroviću Žičkom koji kao njegovi sljedbenici i propovjednici srpske nacističke doktrine nazvane „svetosavljem“ vode rat za ostvarenje velikosrpskih ciljeva), poput mitropolita Amfilohija Radovića, episkopa Artemija Radosavljevića, episkopa Atanasija Jevtića, episkopa i mitropolita Nikolaja Mrđe, episkopa Vasilija Kačavende, episkopa Nikanora, episkopa Longina Krče, episkopa Irineja Bulovića, episkopa Lukijana Pantelića (pakračkog), episkopa Lukijana Vladulova, vladike Filareta Mićevića itd., itd.). Samo takvi „duhovni oci“ mogli su računati na unapređenje u hijerarhiji SPC, drugi ne.

Unatoč nepobitnoj činjenici da su svojim djelovanjem raspirivali bolesnu mržnju, huškali na rat, poticali masovne zločine genocida i etničkog čišćenja (a neki i izravno sudjelovali u ubojstvima i silovanjima, čak i maloljetnih Bošnjakinja – poput Vasilija Kačavende), jastrebovi iz redova SPC zadržavali su sve svoje privilegije i postali najuvaženiji i najviđeniji „pastiri“ u SPC.

Nesmiljeni propagandni rat protiv „neprijatelja srpstva“ svih vrsta i boja (poglavito „ustaške države“ i njezinog „genocidnog“ režima), planska, režirana „iskopavanja srpskih kostiju“ i držanje „opela“ nad jamama i „stratištima“ u svrhu propagande i s isključivim ciljem širenja mržnje, nošenje „moštiju“ po Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini iz istih razloga, liturgijska „krštavanja“ topova, tenkova i paravojnih četničkih i dobrovoljačkih postrojbi, logistička i „duhovna“ potpora „srpskim borcima“, javna i pompozna slavljenja „parastosa“ i „pomena“ i podizanje spomenika najvećim fašističkim i četničkim zločincima (kako iz ovog posljednjeg, tako i iz Drugoga svjetskog rata), veličanje „nacionalnih junaka“ (Šešelja, Arkana, Karadžića, Mladića, Plavšićke, Milana Lukića i drugih), skrivanje i zaštita optuženih ratnih zločinaca i opravdavanje čak i najtežih zločina genocida (kao što su spaljivanja živih ljudi, žena i djece), sve to spadalo je u „opis posla“ srpskog svećenstva tijekom devedesetih godina – uz časne izuzetke kojih je bilo, ali od radikalne struje u vlastitim redovima nisu mogli doći do izražaja, niti su u okviru crkvene hijerarhije bili u prilici zauzeti bilo kakve značajnije položaje.

Neposredno nakon izvršenog etničkog čišćenja i masovnih zločina nad Bošnjacima u Foči, ovaj grad je preimenovan u „Srbinje“. Patrijarh Pavle ondje svečano otvara (1994. godine) „Duhovnu akademiju Vasilija Ostroškog“, što u dijelu svjetske javnosti izaziva sablazan (jer tamo je naime, na dvije lokacije, srpski zločinac Milan Lukić dvije godine ranije spalio najmanje 119 muslimanskih civila – uključujući i žene i djecu, što je samo jedan u nizu srpskih zločina). Mnoge tiskovine (pa i neki francuski listovi) osuđuju ovaj necivilizacijski čin, uz tvrdnje kako sam vrh SPC i patrijarh podržavaju rat i etničko čišćenje. SPC pokreće sudsku parnicu koju gubi (u Parizu), a u sudskoj presudi ostaje upisano upravo ono što su tvrdili tuženi novinari i urednici. Jedan od svjedoka-vještaka u postupku (koji je kasnije od srbijanske javnosti oštro napadan zbog „pristranosti na štetu Srbije“), bio je demokrat i humanist, intelektualac srpskog podrijetla, bizantolog, dr Ivan Đurić.

Zasluge patrijarha Pavla i Svetog arhijerejskog sinoda za takvu sramnu ulogu koju je SPC odigrala u spomenutom razdoblju nesporne su i time su se u posljednjih desetak godina bavili mnogi srpski znanstvenici i intelektualci, a o samom djelovanju srpsko-pravoslavnog svećenstva prije i tijekom ratova devedesetih godina, postoji bezbroj neoborivih materijalnih dokaza koji govore sami za sebe.

Iznuđena „metamorfoza“ srpskog patrijarha

Zakašnjelo „mirotvorstvo“ patrijarh Pavle izražava tek u ožujku 1999. godine (svjestan da od projekta „Velike Srbije“ nema ništa i da je rat izgubljen), kada dolazi u Zagreb, susreće se s predsjednikom dr Franjom Tuđmanom i kardinalom naše Crkve dr Franjom Kuharićem i potpuno okreće ploču, kao da prije toga ničega nije bilo!?

Nakon svega što je izgovorio i napisao do tada, poslije svih huškanja i otrovnih riječi, ovoga puta on srpskoj manjini savjetuje „život u miru“ s većinskim narodom!?

Iznuđeni „salto-mortale“ ozbiljno je narušio njegov ugled među srpskim ekstremistima, ali i doprinio da mu se mnogi grijesi zaborave – onako kako su to učinili i mnogi Hrvati, među kojima su nečasno ponašanje SPC i patrijarha Pavla i njegovih najbližih suradnika tijekom ratova 90-ih godina i danas jedna od tabu tema.

Nepobitna istina: DA JE SRPSKO SVEĆENSTVO AKTIVNO I MASOVNO SUDJELOVALO U HUŠKANJU NA RAT, AGRESIJI, ETNIČKOM ČIŠĆENJU I GENOCIDU u tom vremenu patnji i stradanja milijuna ljudi, ostaje kao činjenica koju nitko ne može opovrgnuti – mada se to ne rijetko pokušava iz istih izvora i centara, prije svega iz same SPC, koja unatoč svemu nastavlja svoju „misiju“ zastupanja i širenja naci-fašističke velikosrpske osvajačke ideologije.

Ništa se kod njih promjenilo nije od Garašanina, preko Miloševića, do Aleksandra Vučića i toga moramo biti svjesni ako nam je ostalo imalo zdravog razuma.

Treba biti do kraja pošten i korektan i reći da ima i u Srbiji poštenih i časnih ljudi koji su pisali i pišu o nečasnoj ulozi SPC i patrijarha Pavla u ratovima 90-ih godina. Neki su o tomu napisali i knjige, poput pokojnog sociologa religije Mirka Đorđevića (Kišobran patrijarha Pavla,Beograd, 2010.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf) ili Milorada Tomanića (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno na: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Srpska%20crkva%20u%20ratu%20i%20ratovi%20u%20njoj.pdf )

Mi Hrvati poznati smo po tomu što brzo zaboravljamo, pa i ono što nikako ne bi smjeli.

Hoćemo li opet dopustiti da nas po tko zna koji put ugrize zmija iz iste rupe – to ovisi od nas samih.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendumske igre državnih nevaljalaca

Objavljeno

na

Objavio

Kad odgovoran čovjek pozove druge ljude za sobom, pa kad se oni odazovu,  pa kad od toga poziva i odaziva nastane pokret velikih razmjera, onda se od toga čovjeka i ljudi, koji su se proglasili vođama traži odgovornost za – učinjeno.

Taj obrazac se primjenjuje na obitelj, na svaku ljudsku grupu, zajednicu, od vrtića i škole, do smiraja života svakoga čovjeka.

Moralnost ljudi, plemenitost njihovih ideja i namjera, vrednuje se ponašanjem u situaciji kad se na njegov poziv dođe do kraja. Bio to očekivani cilj, bila to zaprijeka, koju ne može  ili ne zna prijeći.

Sjedne se i razgovara, analizira i donesu zaključci.

Zato su mama i tata najodgovorniji u obitelji, vlasnici i direktori u poduzećima, ravnatelji u školama, dekani na fakultetima, rektori na sveučilištima, predsjednici vlada i država u državnim zajednicama, a predsjednici inicijativa ili voditelji inicijativa u društvenim zajednicama, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Izuzetka tu ne smije biti, ako ćemo biti načelni.

Zato su ljudi izmislili hijerarhiju, koja se vrednuje visinom počasti, zasluga i visinom prihoda, ako je profesionalna. Jer, ne mogu svi sudionici nekoga pokreta i djelovanja biti jednako i na isti način odgovorni, zaslužni i krivi. Čak i u platformi Mate Kapovića s plenumskim odlučivanjem, kao i u  nekadašnjem samoupravljanju, bilo je jasno da svi ne odlučuju iako je tako prikazivano,  nego se svrstavaju iza nekolicine. Zato  je ta platforma povijesno propala, jer je lagala, bila zamišljena na nepoštovanju razuma ljudi i prijevari, te u konačnici bila nevjerodostojna i nemjerljiva rezultatskom odgovornošću.

Hrvatski narod je suočen s objavom vlade predsjednika Plenkovića, te njegovoga resornog ministra Lovre Kuščevića, da dvije referendumske inicijative nisu uspjele postići odgovarajući broj valjanih potpisa za nastavak referendumske procedure do konačnoga cilja – održavanja referenduma i po jednom i po drugom zahtjevu. Dakle, vlada tvrdi da neće biti referenduma protiv Istanbulske konvencije, niti referenduma za izmjenu izbornoga sustava, te da ima neoborive argumente za tu svoju tvrdnju.

Inicijatori referendumskih inicijativa, prvenstveno najodgovornije osobe u ovome slučaju, u inicijativi protiv Istanbulske konvencije to je formalno, iako  ne stvarno, Kristina Pavlović, te u inicijativi Narod odlučuje, isto tako, iako formalno a ne stvarno najodgovornija, Natalija Kanački s nekolicinom izmjenjućih aktivista nakon nestanka Troskota, tvrde da je u pitanju prijevara.

Plenković poziva sa sjednice vlade sve zainteresirane da se dođu uvjeriti ili provjeriti proglašene nevaljale potpise, a inicijatori upsrkos tome tvrde da su imali dovoljan broj valjanih potpisa.

Slijedi svrstavanje, jer je jasno da ni jedni ni drugi neće priznati niti objaviti činjenice kojima će zainteresirane pristaše neupitno povjerovati.

Jer, s razlogom, golemi dio hrvatskog naroda nema ni jedno jedino uporište vjerovati Plenkoviću i njegovoj vladi da joj je bitan stav hrvatskoga naroda o bilo čemu, a prvenstveno tu ističem predsjednika vlade Plenkovića osobno, koji je od prvoga dana mandata uporno iskazivao neogodovanje, pa  i prijezir, prema referendumskom modelu odlučivanja u uređenim demokratskim državama, o čemu sam među prvim kolumnistima u Hrvatskoj, dajući mu primjerenu šansu nakon preuzimanja odgovornosti na čelu vlade,  ukazivao na golemu opasnost od takvoga Plenkovićevoga stava – snažno kritizirajući potencijalnu pozadinu njegove politike mainstreama. Plenković je dodatno ojačao taj dojam odbijajući prihvatiti promatrače procesa provjere potpisa.

Razvoj mandata Andreja Plenkovića pokazao je, uz nekoliko blic izuzetaka više taktičke i dnevno-političke naravi, da je on sa svojom političkom vizijom za hrvatski narod uvjerljivo štetniji, nego koristan. Pri tome mislim da je ta vizija usprkos njegovoj poziciji u HDZ-u i prirodnoj usporedbi s razočaranjima u toj stranci, pri čemu se usporedno povlačio Sanader, zapravo u potpunosti klonirana politika Ive Josipovića na čelu države, samo umotana u ovome slučaju u simboliku HDZ-a i s daleko većim i razornijim ovlastima. S naglaskom da su te štete starteškoga značaja i izinimno teško popravljive kroz dugi niz godina, čak i kad bi se okolnosti u upravljanju državom dramatično promjenile.

S druge strane, nasuprot takvoga Plenkovića i njegovih ministara, pri čemu je Kuščević samo banalan politički prolaznik, hrvatski narod se u ovim inicijativama, kao i u čitavome nizu sličnih slučajeva imao mogućnost svrstati, pa tako i nakon objave prebrojavanja, iza inicijatora referenduma.

S jedne strane dakle imamo dokazanog nevaljaca, s golemom državnom moći, a  s druge strane “naše” čija je moć daleko manja, a time i potrebe provjere njihovih nastojanja – zanemarive,  a povjerenje u njihovo nastojanje neupitno, samo zbog dokazane nevaljalosti onih protiv kojih se kao bore. Nismo li doživjeli u razvoju ovih inicijativa isticanje argumentacije “za” samo zbog toga što su s druge strane bili Pupovac, Radin, Puhovski, Josipović, Pusići, Vrdoljak, Dejan Jaović i slični?

Naravno da jesmo.

I bila je zapravo presudna.

I vrlo loša.

Ako ne vjerujete, provjerite nekolicinu portala i autora koji su promovirali, prvenstveno inicijativu Narod odlučuje, pa ćete vidjeti. Vrvi od poruka, ako je Grbin, Pusić ili Pupovac protiv – ja sam za.

Da ne bi bilo nikakvih zabuna, jasno je kao dan svakome u Hrvatskoj, da je iza inicijative protiv Istanbulske konvencije stajao i stoji predsjednik HRAST-a Ladislav Ilčić, a iza inicijative Narod odlučuje, gospođa Željka Markić, predsjednica udruge “U ime Obitelji”.

A da su Kristina Pavlović ili Troskot, kasnije Kanački ili Pende kad je nestalo Troskota, bili samo istureni promotori, ovisno o potrebi.

Tu dolazimo na teren odgovornosti, koja me zanima u ovome slučaju.

Jasno je kao dan, da ova vlada i saborska vladajuća većina neće tragom svojih objava sutra reći – lagali smo. Ili varali smo. Dakle, oni dok su na vlasti neće dopustiti nastavak procedure do eventualnih referenduma.

S druge strane, jasno je kao dan da ni Ladislav Ilčić, ni Željka Markić, oboje posredno i putem drugih ljudi, iako cijela Hrvatska zna da su ti drugi ljudi samo glasnogovornici a njih dvoje stvarna moć, što je jako loše i nevjerodostojno u principu, neće priznati objavu vlade o nevaljalim potpisima.

I, gdje smo stigli?

Uslijedit će prema očekivanjima beskrajno natezanje. S jedne strane, vlada će preko mainstream medija i kontrole javnosti nastojati ukazivati na nesolidnost Ilčića i Markićke, Vrdoljak  je već najavio tužbu (zamislite cinizma- baš Vrdoljak!?), s druge strane inicijatori će gdje mogu i koliko bude u interesu vladajućega poretka u mainstreamu puštati zahtjeve, prosvjede i kritike inicijatora, koji će ukazivati da – vlada i Plenković s partnerima ne valjaju.

I to će tako trajati mjesecima, ovisno o nužnosti prekrivanja prašinom ostalih događaja u društvu, s većim ili manjim intenzitetom, opet ovisno o dubini problema s kojima se Hrvatska suočava.

A borbe će trajati – do kada, nitko živ ne zna.

Realno, s nacionalne strane, dok ne zamre posljednja nada i zadnjega romantičara i fanatika u mogućnost promjena.

Već viđen obrazac stvarnoga pacificiranja hrvatskog naroda, preko fingiranja “ogorčenih bitaka”.

Kao što traje bitka za i protiv spolnog odgoja, neradne nedjelje, braka, obitelji, kao što traje bitka nevladinih protiv provladinih civilnih udruga, kao što traje bitka protiv pupavičastoga srpstva u parapolitičkim, a velikosrpskim institucijama, o financiranju tih institucija, kao što traje bitka za civilizacijski pristup pitanjima zločina i kazne kao u Vukovaru, te čitavoga niza otvorenih povijesnih rana u samoj esenciji hrvatskoga naroda. Sve redom bitke, koje nikada ne završavaju, a što je najopasnije, nikada hrvatskoj, kršćanskoj i nacionalnoj strani ne donose nikakav pomak.

Dapače.

Donose teške gubitke i snažno uznapredovanje druge strane.

Te političke, parapolitičke, javne i interne borbe predugo traju, recipročno razvoju galopirajućega defetizma, nesigurnosti s razornim posljedicama na samoga hrvatskoga čovjeka.

Nije li vrijeme postaviti pitanje nositeljima aktualnih referendumksih inicijativa, predvodnicima “naših” i “njihovih” bitaka – pa dobro ljudi, do kada će to trajati i ima li negdje kraja svemu tome? Nije li smisao svakoga pokušaja – postići nekakav uspjeh?

Jest.

Trebao bi biti.

Smisao svega što ljudi rade, pogotovo organizirane grupacije ljudi, morao bi biti nekakav uspjeh.

Neki opipljivi rezultat.

Iz svakodnevnog života znamo da ništa toliko razorno ne utječe na psihu čovjeka i na uništenje njegove kreativne mogućnosti kao – neuspjeh. Ako to postane kolektivna refleksija, a u ovim slučajevima radi se o kolektivnim pokretima i to golemim nastojanjima, onda je to neusporedivo opasnije i razornije za jedno inače ranjeno društvo, kao i za svakoga čovjeka u njemu, jer se koletkivna nadanja i želje multipliciraju, ali i vraćaju kao bumerang u slučaju neuspjeha u nebranjenoga pojedinca s višestruko razornijom rušilačkom snagom od njegovih nadanja s kojima je ušao u neki pokret ili proces. Pogotovo ako ulaže goleme napore da nešto uradi, napravi, ako to slijede velika očekivanja i nadanja, a onda se uspjeh stalno, ili prolongira, ili uloženi trud i nastojanje evidentno pokazuje kao uzaludan trud.

S pravom gospođa Markić i gospodin Ilčić, i ne samo oni, od hrvatske vlade i u ovome trenutku od predsjednika Plenkovića, očekuju rezultate na svim područjima. To je minimum pristojnoga, razumnoga i civilizacijskoga ponašanja ljudi. Vlada postoji radi postizanja uspjeha i rezultata, a ne radi – vladanja.

Valja pri tome naglasiti da rezultate vlade u ovome i svakom drugom slučaju nikako ne bi smjela mjeriti sama vlada, niti njihova vladajuća većina, nego neovisni subjekti izvan institucija pod njihovom kontrolom. To je civilizacijska stečevina i jedini ispravni model vrednovanja nečijega rada. Prirodno je naime da svatko tko nešto radi, nastoji to što radi prikazati ili prema, ili usprkos, svim mjerljivim i racionalnim mjerilima –svojim uspjehom.

Zato su ljudi izmislili neovisno vrednovanje, da bi se izbjeglo nepošteno vrednovanje samoga sebe.

Međutim, to načelo mora biti univerzalan princip.

Ne može se primjenjivati u jednom, a u drugom slučaju ne primjenjivati.

Isto tako, prirodno je da rezultate inicijativa, koje predvode u ovome slučaju Željka Markić i Ladislav Ilčić, mjere neovisni promatrači, pri čemu ti neovisni promatrači ne mogu biti sudionici aktualnih borbi za neko načelo, cilj, model, u ovome slučlaju Plenković i Kuščević s jedne strane, Ilčić i Markić s druge strane, nego – neovisni promatrači razvoja njihove društvene i političke borbe.

Dakle, nepristojno je i neprimjereno da Plenković, Kuščević  ili Pupovac u ovome slučaju, Pupovac, jer je sudionik vladajuće većine, mjere rezultate inicijativa, samostalno i apsolutno, kao što je nepristojno, da sudionici inicijativa, u ovome slučaju Markić i Ilčić, samostalno mjere, bez ikakvoga neovisnoga nadzora, to što rade Kuščević, Plenković i Pupovac i proglašavaju – nevaljalim.

To nije načelno.

A upravo se nalazimo u takvom stanju.

S obzirom da je prvenstveni smisao osvrta i kritika svakoga tko nastoji biti relevantan društveni kroničar, osvrnuti se na ponašanje onoga tko je presudan, najmoćniji, na ponašanje i odluke onoga čije odluke su materijalizirane u društvenom ponašanju, a to je uvijek vlast i vladajuća većina, drugim riječima – država, osvrnimo se onda na očekivanja od njih.

Nitko u Hrvatskoj tko hrvatski samosvjesno, nacionalno, kršćanski i elementarno razumno razmišlja, nije podržao čitav niz vladinih odluka i mjera. Valja naglasiti da u to podržavanje svakako i prije svega spadaju mjere koje je racionalna, dobra i hrvatska vlada morala, što zbog aktualnih izazova, što zbog nagomilanih problema i slabosti od ranije, donijeti – a nije ni pokušala, čak je većinu i spriječavala, daleko više od onih koje je donijela, koliko god bile – destruktivne kao reforma obrazovanja ili Istanbulska konvencija.

A destruktive su bile sve strateške politike, od načina riješavanja problema s Agrokorom, preko obrazovne reforme, odnosa prema političkoj volji birača stvaranjem vladajuće većine, do ratifikacije Istanbulske konvencije. Vlada u tom nizu golemih destruktivnosti nije ni pomislila uspostaviti mjerljive vrjednote za civilizacijsko uspostavljanje odnosa prema nacionalnom identitetu, prošlosti, odnosa prema Srbiji i agresivnom političkom srpstvu u Hrvatskoj, i čitavome nizu pitanja koje strateški mogu opredjeliti sudbinu hrvatskoga naroda.

To su vrlo dokazive i racionalne činjenice.

Zato nije više, baš nikome, potrebno objašnjavati da je Plenković politički nevaljalac, niti dokazivati da su njegovi suradnici isto to, pa tako ni u slučaju inicijativa o kojima pišemo, Lovro Kuščević. Jednako tako je besmisleno više bilo kome razumnome u Hrvatskoj dokazivati tko je Pupovac, tko su i kakve su srpske parainstitucije u Hrvatskoj, kakva je i što želi današnja Srbija, što želi skupina antifa udružena u stotinjak udruga na državnom proračunu, što su i tko su Budak, Goldstein, Jakovina, Klasić, Cipek, Lalić, Dejan Jović,  kakva je Obuljen, Andrija Mikulić, i cijela ta otužna bulumenta.

Svakome sa zrncem razuma to je sve jasno kao dan.

Na dokazivanje što su i tko su ti ljudi više nitko zdrava razuma neće potrošiti ni jednu jedinu česticu energije niti uložiti bilo što u nužnost toga.

Sad je vrijeme postaviti pitanje – zašto su onda Ladislav Ilčić i Željka Markić sa suradnicima, isturenim i skrivenim, odlučili potrošiti toliku, golemu, isprovociranu nacionalnu energiju, koja se Hrvatskom valja mjesecima, a personalizirana je stotinama toisuća potpisa konkretnih ljudi, na dokazivanje da gore spomenuti – ne valjaju?

Reći ćete-pa nisu na to utrošli eneregiju, željeli su promjene!

Jesu.

No – gdje su promjene?

Nema ih.

Niti će ih biti.

A i Markić i Ilčić sad nastoje dokazati da Plenković i Kuščević ne valjaju, usprkos tome što to svi znamo i što su oni morali uzeti kao činjenicu kad su hrvatski narod pozvali u procese koje su predvodili, te da su im oni glavni krivci za to što nisu postigli ciljeve koje su obećali hrvatskom narodu.

Nije vijest da Plenković ne želi ispuniti zahtjeve hrvatskoga naroda, vijest je da se za to ne znaju ili neće izboriti oni koji su nasuprot njemu to – obećali.

Vrijeme je njima postaviti pitanje – gdje su rezultati?

Nakon objave vladinoga stajališta o referendumskim inicijativama i nakon reakcija inicijatora, ne ostaje nam svima ništa drugo nego svrstati se navijački i bez razuma, bez uvida, znanja, bez racionalnih argumenata, bez ičega na čemu bismo donosili odluke o svojim vlastitim životima, za koje snosimo praktičnu i svakodnevnu odgovornost – ili za jedne ili za druge. Pri tome ništa ne mjenja to koliko se ljudi svrstalo iza jednih ili drugih.

Jer, svrstavanje na neviđeno je upravo Plenkovića, Kuščevića i Pupovca izrodilo.

Odakle nam sigurnost da neće u svakoj drugoj prigodi izroditi iste ili slične nositelje i probleme?

Brojke potpisnika koje ističu Markić i Ilčić, nisu pred aktulanom činjenicom da su doveli tolike ljude pred zid i neuspjeh, argument za njih, njihovu vjerodostojnost, nego upravo suprotno – one su otegotne okolnosti, brojka od stotina tisuća potpisnika inicijativa je – optužba. I razlog pitanja – gdje su rezultati? Ljudi su im vjerovali, oni nisu postigli ono što su im obećali.

Jasno je da se ciljevi referendumskih inicijativa – neće postići.

I, što sad?

Primjereno bi bilo, crtom načelne odgovornosti, ako se od Plenkovića, Kuščevića i sličnih zahtjeva odgovornost za neurađeno, ako su dragovoljno preuzeli nacionalna očekivanja i postizanje rezultata na tom pravcu nakon izbora, zahtjevati posve isti princip odgovornosti nositeljima narodnih, ili kako su ih kao u slučaju inicijative Narod odlučuje nazvali – građanskih inicijativa, istu odgovornost.

Do kada i zašto vjerovati nekome tko stalno nešto pokušava, obećava, a nikako ne uspijeva pri čemu je stanje sve teže i lošije a osporavani sve – moćniji?

Nije li to uznemiravajuće i razlog pitanja –što se krije iza te javne borbe?

Jest.

Bilo bi razumno.

Kako se god Plenkoviću ne dopušta, s pravom, izvlačenje i alibi pred nacionalnim zahtjevima, na utjecaje Rusije, Amerike, EU, Njemačke, Francuske ili bilo koga drugoga, jer je sve to morao znati prije nego je preuzeo dužnost i odgovornost za nacionalne interese, tako se posve racionalno ne smije imati tolerancije ili drugačiji kriterij prema Ladislavu Ilčiću i Željki Markić, kad su preuzeli odgovornost za usmjeravanje nacionalne energije, volje i nadanja stotina tisuća ljudi, usmjeravajući ih za svojim idejama u ostvarivanje – nekakvih ciljeva.

Te ciljeve su kreirali inicijatori, nisu stotine tisuća ljudi.

I ljudi nisu imali pojma što im se nudi, naročito u inicijativi Narod odlučuje, čije su sve javne deklaracije bile posve suprotne od sadržaja koji je stajao ispod njih.

Ljudi su vjerovali.

Ljudi su im povjerovali da će – uspjeti.

Sad je vidljivo da ne uspjevaju.

Kao što je vidljivo da nisu uspjeli ni do sada u višegodišnjim “borbama” i borbama.

Iako sam u više navrata jasno, argumentirano i precizno upozoravao na zastrašujuće nedostatke i slabosti inicijative Narod odlučuje, koju sam bez uvijanja ocjenjivao značajno opasnijom i lošijom od postojećega, katastrofalnoga izbornoga sustava, jer bi, da  uspije ili da je uspjela, bila glogov kolac u srce hrvatske državnosti, pri čemu ključnu odgovornost usmjeravam na Željku Markić i kreatora inicijative profesora Podolnjaka, koji su to svjesno napravili, nausprot obećanjima i očekivanja stotina tisuća dobronamjernih hrvatskih državljana, ovaj se put neću baviti tim pitanjem.

Tome ćemo dodatno posvetiti posebne analize, element po element, detalj po detalj, kako bi ljudi znali da su ih – pokušali prevariti. I konačno, evo, pozivam profesora Podolnjaka, kreatora te inicijative, da kao navodni vrhunski stručnjak, profesor ustavnog prava na elitnom hrvatskom sveučilištu dođe k meni u Podcast Velebit i da o tome razgovaramo, bez rukavica i ograničenja. Tu mu to mogu jamčiti. Pa neka samnom, kako mi u novinarstvu govorimo, obriše pod, jer ima naspram sebe osporavatelja, novinara, diplomca političkih nauka u Sarajevu, posve službeno nedorasloga suparnika.

Ništa lakše, zar ne?

To bi u stvarnom smislu moralo biti usporedivo kao da Inter iz Zaprešića izazove Real Madrid.

Usput, kad mi je to palo na pamet, javno se obavezujem da, ako Podolnjak uspije obraniti jedno jedino stajalište iz inicijative koju je osmislio kao spasonosno riješenje, a suočavati ću ga samo i isključivo s najvišim dostignućima suvremene teorije države i politologije, nikada više nećeu javno izgovoriti jednu jedinu riječ.

I nastaviti kao da se ništa nije dogodlilo, s tragikomičnim nastojanjem od toga neuspjeha napraviti sebi spomenik zaštitnika hrvatskoga naroda.

I naravno, poljubiti mu ruku pred kamerama tražeći oprost za sve izenesene sumnje i osporavanja.

Neka se i to zna.

Ali, fokusirajmo se na odgovornost.

Ne može se preuzeti pod svoju kontrolu, stjecajem različitih okolnosti i prije svega stereotipa o potpori Katoličke Crkve, golemu nacionalnu energiju, stvaranu tekstovima i javnim istupima stotina akademaca, profesora, kolumnista, teologa, filozofa, tolikih alternativnih medija, pa i političara s ruba, zatim ozbiljnih institucija, kao što je Hrvatska biskupska konferencija i desetine vrhunskih udruga, kao što je Benedikt u Splitu primjera radi, koji godinama ulažu goleme napore i entuzijazam u stvaranje poželjne društvene klime u Hrvatskoj, prisvojiti tu energiju sebi, privatizirati ju kao svoju stečevinu, izuzimajući u konačnici i u završnim etapama sve te ljude i institucije, a onda – polučiti neuspjeh.

I nastaviti kao da se ništa nije dogodlilo, s tragikomičnim nastojanjem od toga neuspjeha napraviti sebi spomenik zaštitnika hrvatskoga naroda. To je pardoks jednak paradoksu kad nacionalna država uništava utemeljiteljsku naciju.

Taj fingirani proces javnoga sukobljavanja i usmjeravanja goleme nacionalne energije, zapravo se svodi na održavanje nekolicine ljudi u javnome diskursu, stvaranja mita o stalnim lošim momcima, u ovome slučaju onima na vlasti koji to i onako svaki dan dokazuju, te pogotovo mita o dobrim momcima i curama koji se eto grčevito bore za svoj narod, gube sve bitke, ali – oni opstaju u javnome prostoru, oduzimajući istodobno svaku mogućnost svakome drugome i eventualno uspješnijemu od njih, da te borbe bolje i jansije definira, te konačno –postigne cilj.

I postigne uspjeh.

Valja se na kraju zapitati, kome je ovo sve trebalo i kome treba fingiranje bitke u javnome prostoru, narednih nekoliko mjeseci, oko ovih, kao i svih drugih, pa i onih pitanja koja su nametnuta vukovarskim prosvjedom.

Gdje su u tome svemu – ljudi?

Ljudi koji su povjerovali.

Gdje je Kajkić, kakva je njegova sudbina, koja se nemilosrdno koristila u animriranju tisuća ljudi za prosvjed u Vukovaru, o kome se na tom prosvjedu nije progovorilo ni riječi, niti će se progovoriti nakon njega?

Što će on reći svojoj supruzi, djeci, prijateljima?

Što će tisuće, stotine tisuća ljudi koji su srcem, dušom i vjerom, s golemim nadanjima poduprli referendumske inicijative sada reći inicijatorima, a pogotovo je pitanje – kako će tisuće volontera koji su i pod poniženjima ustrajavali na idejama, opravdati danas to što su  radili, ako sve završi – debaklom?

Nije razumno njihov gnjev usmjeravati samo na poznate političke nevaljalce – Plenkovića i Kušćevića, ili eventulano Pupovca.

Jer, znalo se što se od njih može očekivati.

Pravo je pitanje – kako to onaj i oni koji su preuzeli odgovornost za tolike nade, stotine tisuća ljudi i njihov golemi aktivizam, nisu predvidjeli i kako će danas ili sutra reagirati na to što se događa?

Imaju li plan kojim će osigurati upsjeh i ostvariti obećanja koja su dali tolikim ljudima?

Nije više dovoljno reći – ne daju nam, ili – oni su zločesti.

Jer, da zločesti ili nevaljalci nešto dobro rade ili omoguće, ne bi bili zločesti i nevaljalci.

Njihova je definicija – ne dati ništa dobro.

To je alibi, a korištenje toga albiija je kokošarenje, podmuklo korištenje goleme narodne energije za svoje banalne i često perverzne, a u slučaju inicijative Narod odlučuje i opasne i podmukle namjere.

S posve izvjesnim osobnim rezultatima narodnih spasilaca u bliskom vremenu pred nama.

Samo, prekasno je kasno vidjeti i ne vjerovati svojim očima.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Predsjednica o potpisima za referendum: Može se provesti revizija glasova koji su proglašeni nevaljalim

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Referendumske inicijative, ‘krivotvoreni’ potpisi i vlast – što je istina?

Objavljeno

na

Objavio

23. siječnja 2016. godine je ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u Imotskom izjavio: “Ima indicija da smo pokradeni u izbornoj noći za 5-6 mandata. Ispitat ćemo to.” Dan kasnije je sumnje uperio na APIS, informatičko poduzeće u vlasništvu države i Grada Zagreba koja obrađuje izborne rezultate.

Kad tako nešto izjavi predsjednik najveće stranke u Hrvatskoj (te u onom trenutku izvjesni mandatar), ujedno i bivši ministar MUP-a i visoki dužnosnik SOA-e, onda to treba uzeti ozbiljnije nego kad bi isto rekli Ivan Pernar ili Miro Bulj. Ipak, po tomu se nije ništa poduzelo, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Isti je taj APIS provjeravao potpise skupljene za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“.

„Čini se da nijedna od tri inicijative nije prikupila dovoljan broj potpisa“ – rekao je uvodno premijer Andrej Plenković, referirajući se na dva referendumska pitanja inicijative „Narod odlučuje“ te na inicijativu „Istina o Istanbulskoj“.

„Svim zainteresiranima bit će omogućen uvid i kontrola u sve potpise koji su proglašeni nevažećima“ – dodao je.

Ministar Kuščević je kazao da je za „Istinu o Istanbulskoj“ ispravno bilo 345.942, a neispravno 44.974 potpisa. Što se tiče inicijative Narod odlučuje, za izmjenu članka 72. Ustava ispravno je 371.450 potpisa, a neispravno 40.875, dok je za dopunu Ustava člankom 72 a bilo 367.169 ispravnih te 40.666 neispravnih potpisa. Napomenuo je da su nevažeći potpisi prošli dvostruku kontrolu, to jest da ih je dodatno pregledalo njihovo povjerenstvo.

Uzevši u obzir činjenicu da se, poput Milanovićeve vlade, i ova „Frankenstein“ vlada na čelu s Plenkovićem izrazito protivila objema referendumskim inicijativama, te da je u kontroli potpisa sudjelovao APIS, mnogi ne će povjerovati da je tomu tako. Nadalje, kad Pupovčeva „nevjenčana supruga“, novinarka Yutarnjeg, Slavica Lukić par dana prije objave službenih rezultata napiše da nema dovoljno potpisa, sve još više zaudara na prljavu igru.

Prije svega, treba razmotriti činjenice. Svakom referendumskom pitanju od obje inicijative nedostaje preko 40 000 potpisa, odnosno proglašeni su nevaljalima. Dakle, organizatori i čelni ljudi obaju inicijativa su do te mjere nepismeni, nesposobni, ili pak, toliko samouvjereni da su smatrali kako će s tolikim brojem „nevaljalih“ potpisa „prevariti“ vladajuće – što nužno slijedi ukoliko ćemo vjerovati Kuščeviću, Plenkoviću i APIS-u.

S druge strane, ugrubo 40 000 „nevaljalih“ potpisa od cca. 400 000 predanih potpisa, prelazi iznos od 10%, što je, ne ćemo reći suludo, ali je itekako malo vjerojatno, nešto poput broja nevažećih listića na nedavno održanim izborima u BiH. Sve upućuje na laž, obmanu i prijevaru.

HNS predvođen Ivanom „razdjelnik“ Vrdoljakom već podnio kaznenu prijavu protiv organizatora referendumskih inicijativa. Unatoč uvriježenom mnijenju, tako nešto treba apsolutno podržati iz razloga sličnih gore navedenima. Ukoliko su potpisi zaista krivotvoreni, za to netko mora odgovarati, pa bio on lijevog, desnog ili kojeg već svjetonazora; kazneno djelo je kazneno djelo.

Međutim, ukoliko istraga pokaže da nije bilo krivotvorenja, netko će morati objasniti hrvatskomu narodu kako se dogodi da slučajno (dakle, bez namjere, izravne ili neizravne) više od 10 %, u ovom slučaju više od 40 000, potpisa bude nevažeće, što je matematički moguća, ali isto tako vrlo slabašna vjerojatnost. Nadalje, ako već vladajući kontroliraju APIS i Povjerenstvo za provjeru potpisa, istragom će se objelodaniti (i potvrditi) seže li im ruka u DORH i ina nadležna istražna tijela. Naposljetku, kad-tad će o svemu odlučivati Ustavni sud, kako o broju valjanih potpisa, tako i o ustavnosti referendumskih pitanja, a više je no izvjesno, uzev u obzir trenutni sastav Ustavnoga suda, kakvu će odluku donijeti.

Nakon toga će biti jasno tko upravlja državom hrvatskoga naroda protiv interesa hrvatskoga naroda. Valja podsjetiti na onu latinsku: „Inter arma enim silent leges“ što se prevodi: „U doba rata zakoni utihnu“.

Međutim, treba isto tako kazati da zakoni utihnu upravo jer se ratuje oružjem, odnosno fizičkom silom, a ne riječima t.j. argumentacijom. U tom smislu, valjalo bi narečenu latinsku izreku prevesti (i tumačiti) ovako: „Kad riječi (zakoni) ne djeluju, treba posegnuti za (fizičkom) silom.“

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari