Pratite nas

Kolumne

Irinej samo nastavlja tradiciju svoje crkve – huška i širi mržnju

Objavljeno

na

Nedavno, na sajmu knjiga u Beogradu, srpski patrijarh Irinej ponovio je neke od toliko puta recikliranih otrovnih laži, huškajući na mržnju i stvarajući zlu krv između svoga stada i pripadnika drugih vjera.

Osim što smo ponovno čuli staru velikosrpsku naci-fašističku tezu o tomu kako je „Srbija gdje god žive Srbi“, pa „bilo to u B i H, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“  (što vrijedi samo i ekskluzivno za srpski i ni za jedan drugi narod), Irinej nije propustio baciti rukavicu i nama Hrvatima, ustvrdivši kako drži „tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveće stradanja Srba, ali da pri tomu nikad nisu iskazali kajanje ili ispriku“, dodajući svome ekspozeu i dobro poznatu ofucanu i monstruoznu laž koju velikosrpska propaganda ponavlja desetljećima, kako su „Hrvati jedini u Europi imali dječje logore.“ (Opširnije: http://priznajem.hr/novosti/svijet/partijarh-irinej-pokusava-oziviti-opasnu-ideju-velike-srbije/).

Ne znam je li naša Crkva službeno reagirala na ovo, ali Islamska vjerska  zajednica u B i H jeste, navodeći u svome priopćenju  među ostalim:

Još jednom se pokazalo da je ideja ‘velike Srbije’ koja je prouzročila stradanja milijuna ljudi na ovim prostorima začeta, odgajana i provedena u dijelu svećenstva i srpskih nacionalističkih elita. Zabrinjava da se ta ideja i danas ponovo oživljava kroz istupe zvaničnika i različite političke i društvene inicijative“.

IVZ B i H podsjeća kako je „u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća ubijeno stotinu imama, na stotine ih je stradalo u logorima srpske vojske, porušeno je 614 džamija“ itd.

Jedino s čim se u IZ-u slažemo u izjavama Irineja jest njegova konstatacija da ‘narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost’, stoji u priopćenju.“ (isto, istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.10.2017.)

Naravno da bi i mi Hrvati na ovu temu itekako imali što reći, no ovom prigodom prisjetit ćemo se samo nekih događaja iz 1991. godine, iz vremena kad je započela krvava i brutalna velikosrpska agresija na Hrvatsku i kad su velikosrpski naci-fašisti (kako oni u Srbiji tako i njihova subraća u „srpskim“dijelovima B i H i Hrvatske), skupa sa svojom crkvom, „JNA“ i četnicima masovno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko zapadno od Drine.

Ako je povijest učiteljica života (a stari Latini su tvrdili da jeste) mogu li se u razmatranjima tog vremena zaobići i zanemariti, primjerice, „ekumenske“ poruke koje je u rano proljeće 1991. godine slao tadašnji vrhovni vjerski i duhovni autoritet srpskog naroda, patrijarh Pavle (kojega su u Srbiji još za života prozvali „svecem koji hoda po Zemlji“)?

Iako situacija (na sreću), danas (još uvijek) nije ni približno tako zagrijana kao što je bila krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlosg stoljeća, možda nije zgoreg podsjetiti se što je to Irinejev prethodnik svojim vjernicima i srpskom narodu poručio za pravoslavni Uskrs 1991. godine, u vrijeme kad su u Hrvatskoj na djelu bile terorističke akcije pobunjenih Srba kao najava krvavog rata za „Veliku Srbiju“.

Oprez je majka mudrosti, kaže jedna poslovica. Mi danas, nažalost, opet imamo itekakvih razloga za oprez.

 Poruke mržnje i pozivi na naplatu „duga u krvi“ patrijarha Pavla

U povodu pravoslavnog Uskrsa, početkom travnja mjeseca 1991. godine, novi poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle (koji je na ovu dužnost ustoličen u prosincu 1990. godine), svojim vjernicima i srpskom narodu uputio je „poslanicu“ koja je po običaju čitana u svim srpskim pravoslavnim crkvama, i objavljena u vjerskom tisku (od Glasnika, Glasa crkve i Pravoslavlja do Svetosavskog zvoncalista namijenjenog mladeži i djeci), a prenijeli su je i svi značajniji mediji u Srbiji i „srpskim krajevima zapadno od Drine“.

U njoj se, među ostalim kaže:

Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo

Moramo oprostiti jer smo hrišćani. Spasitelj kaže: ‘Ako li oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš nebeski’. Zaista nije lako u sebi ugušiti glas ljudske krvi, kada su u pitanju neviđeni zločini i mučeništva, koja su na pravdi Boga pretrpeli naši dedovi, oci, majke, braća i sestre i deca. (…) Razmišljajući o ovom pitanju blažene uspomene, veliki vladika žički, Nikolaj je rekao: ‘Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja. To Srbi nikada nikome nisu činili, ni zverovima a kamo li ljudima‘.

Sa druge strane, pročitali smo nedavno reči jednog našeg umnika: ‘Zločin je zaboraviti zločin, i novo je zlodelo’. Zaborav je veliki greh i saučesništvo sa neljudima koji su vršili genocid nad našim nedužnim narodom (…)

  Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište i mučilište, gde su ljudi satirani krvožedjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova!

Nešto još gore ovde je što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, dokazuju događaji, koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.“ (Svetosavsko zvonce, br. 1, Beograd, 1991, 1-4.; istaknuo: Z.P.)

Je li moguće zamisliti veću perfidiju od ove?

Pod krinkom „kršćanske ljubavi“, „mirotvorstva“ i „oprosta“, sije se otrovno sjeme mržnje i razdora i poziva na krvoproliće!? Jesu li to riječi prvosvećenika jedne kršćanske crkve ili Sotone u ljudskom obliku!?

Ne treba previše mudrosti da bi se zaključilo kako je ovaj propagandni pamflet patrijarha Pavla (kojega nećete naći nigdje na internetu – jer svi takvi i slični pamfleti brižno se brišu!) prožet otrovnom i bolesnom mržnjom ciljano usmjeren na to da se međunacionalne tenzije pojačaju, jaz između Srba i drugih naroda (posebice Hrvata) dodatno produbi, a ratni požar proširi. 

Poglavar SPC kroz usta naci-fašista, rasista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog, te drugih (neimenovanih) „srpskih znalaca, mislilaca i umnika“ (istog usmjerenja) poziva na odmazdu, priziva krv i zlo, i ponovno, po tko zna koji put, smišljeno i podmuklo  navodi lažnu i višestruko uvećanu brojku od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu? A sve to, ne bi li potaknuo svoje zemljake da krenu u „osvetu“ i spriječe „novi zločin genocida“ koji se „Srbima opet dešava na istom mestu i od istih počinilaca.

Ovi „nepokajani“ i „neokajani gresi“ (po njemu), ponavljaju se, dakle, i te 1991. godine, „na istom mestu i od istih počinilaca“!?

Što je to drugo, nego otvoreni poziv na odmazdu prema onima koji su optuženi kao „demoni“ zla, okrivljeni da su „satirali“ srpski narod „krvožedjem“ i tako počinili „greh grehova“? Nakon ovako teških riječi i objeda  – i slikovitog prikaza onoga što su „zverovi“ činili Srbima – zaključke nije teško izvući. Ishodište je: poziv za naplatu „duga u krvi“. A zna se i od koga, jer Hrvati su ne od jučer glavna meta takvih prljavih, lažnih i opskurnih optužbi.

Perfidija je utoliko veća što prvak SPC sve ovo govori, kako bi, tobože, uputio svoju „hrišćansku“  poruku svome narodu o potrebi praštanja i „umanjenja“ zločina!?

Može li zdrav ljudski um shvatiti ovu perverziju? Do koje mjere sežu ljudska mržnja i pokvarenost i što su sve neki u stanju učiniti svojim bližnjima – i to pod krinkom „hrišćanske ljubavi“?

Sve što su patrijarh Pavle i vrh SPC poduzimali u to vrijeme (uključujući i ovu „Uskrsnu poslanicu“ koja je samo kap u moru te huškačke kampanje), nemoguće je promatrati izvan konteksta ukupnih događanja u tadašnjoj SFRJ, koja je od ranog proljeća 1991. godine, zahvaljujući srpskoj „pobuni“ u Kninu i okolici i narastajućem srpskom ekstremizmu, bila već u fazi oružanih sukoba. U tijeku su napadi na Hrvatsku i Hrvate (događaji u Pakracu 1-2 ožujka, na Plitvicama – gdje je na sam katolički Uskrs, 31. ožujka, od strane srpskih terorista ubijen hrvatski policajac Josip Jović itd.), koji su samo uvod u krvavi rat s ciljem istrebljenja našeg naroda.

Da pamflet pod radnim naslovom „Uskrsna poslanica patrijarha Pavla“ nije bio nikakva omaška nego samo kockica u beskonačnom nizu izljeva otrovne mržnje, srpski patrijarh i njegovi episkopi dokazali su riječju i djelom nebrojeno puta. Njihovi postupci bili su, nažalost, samo pokazatelj općeg stanja duha u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u to vrijeme, s neizbježnim utjecajem na široke slojeve srpskog naroda, što je porazna i tragična činjenica.

Mada danas mnogi nastoje opravdati pokojnog Pavla uz relativiziranje njegovih izjava (i tvrdnje kako primjerice, njegova česta drugovanja s ratnim zločincima nisu bila stvar njegove) uz tragikomična objašnjenja da blagoslovi i „parastosi“ što ih je nesebično dijelio notornim srpskim zločincima i masovnim ubojicama iz sadašnjosti i prošlosti nisu ustvari blagosiljanje zločina nego „splet okolnosti“, opravdanja za njegove postupke nema.

Zar nije prvak jedne kršćanske crkve zadnja osoba na svijetu koja može i smije podleći Zlu i služiti kao pokriće za Zločin? Smije li itko s te pozicije huškati na rat i širiti mržnju?

„Svetac koji hoda Zemljom“, njegovo „Preosveštenstvo“ patrijarh srpski Pavle, neumorno je pisao brojne prizemne propagandne pamflete, „apele“ i „poslanice“, držao „parastose“, i „opela“, palio vatru i širio mržnju u srpskom narodu, dizao borbeni moral srpskim krvnicima i teroristima, obilazio „krajinu“ u Hrvatskoj i okupirane dijelove B i H, vrijedno davao izjave i intervjue, slao dopise i molbe međunarodnoj zajednici u cilju opravdavanja masovnih zločina srpskog genocida optužujući druge narode za ono što je činila njegova pastva – poput  pisma Carringtonu u kojemu tijekom najžešće srpske agresije na Hrvatsku (1. studenoga 1991.) i razaranja Vukovara i drugih gradova u Hrvatskoj (uz progon preko pola milijuna civila i tisuće ubijenih) iznosio notorne neistine o „genocidu nad Srbima“ i nužnosti njihove „oružane borbe“ čiji je cilj „život pod jednim krovom“, odnosno, u „Velikoj Srbiji“, uz tvrdnje da „zajednički život s Hrvatima nije moguć“ itd., itd.

Patrijarh Pavle kao „duhovni komandant“ zločinaca

Uz sve to, on druguje s najvećim ratnim zločincima – Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom (koji se hvalio kako je „patrijarh Pavle njegov duhovni komandant“), krvnicima Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić (koje i blagosilja u jeku rata u Bosni i Hercegovini), na mjestima počinjenih zločina i zgarištima spaljenih kuća, katoličkih crkava i džamija otvara „duhovne akademije“ SPC (Višegrad), redovito obilazi okupirana područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sve do ljeta 1995. godine!), i hrabri sunarodnjake da istraju u svojoj „pravednoj“ borbi, agitira za odbijanje svih predloženih mirovnih planova čiji je cilj zaustaviti rat i krvoproliće, pa čak osuđuje i Miloševića zbog „popuštanja“ međunarodnoj zajednici.

Niti jedne jedine naznake empatije za besprimjerne žrtve i razaranja, a kamo li riječi pokajanja ili priznanja krivnje, kroz sve godine rata od srpskog patrijarha nije bilo!

Pod njegovim vodstvom posebne privilegije uživali su najradikalniji klerici iz redova SPC (tzv nikolajevci – rigidni nacionalisti nazvani po svom uzoru Nikolaju Velimiroviću Žičkom koji kao njegovi sljedbenici i propovjednici srpske nacističke doktrine nazvane „svetosavljem“ vode rat za ostvarenje velikosrpskih ciljeva), poput mitropolita Amfilohija Radovića, episkopa Artemija Radosavljevića, episkopa Atanasija Jevtića, episkopa i mitropolita Nikolaja Mrđe, episkopa Vasilija Kačavende, episkopa Nikanora, episkopa Longina Krče, episkopa Irineja Bulovića, episkopa Lukijana Pantelića (pakračkog), episkopa Lukijana Vladulova, vladike Filareta Mićevića itd., itd.). Samo takvi „duhovni oci“ mogli su računati na unapređenje u hijerarhiji SPC, drugi ne.

Unatoč nepobitnoj činjenici da su svojim djelovanjem raspirivali bolesnu mržnju, huškali na rat, poticali masovne zločine genocida i etničkog čišćenja (a neki i izravno sudjelovali u ubojstvima i silovanjima, čak i maloljetnih Bošnjakinja – poput Vasilija Kačavende), jastrebovi iz redova SPC zadržavali su sve svoje privilegije i postali najuvaženiji i najviđeniji „pastiri“ u SPC.

Nesmiljeni propagandni rat protiv „neprijatelja srpstva“ svih vrsta i boja (poglavito „ustaške države“ i njezinog „genocidnog“ režima), planska, režirana „iskopavanja srpskih kostiju“ i držanje „opela“ nad jamama i „stratištima“ u svrhu propagande i s isključivim ciljem širenja mržnje, nošenje „moštiju“ po Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini iz istih razloga, liturgijska „krštavanja“ topova, tenkova i paravojnih četničkih i dobrovoljačkih postrojbi, logistička i „duhovna“ potpora „srpskim borcima“, javna i pompozna slavljenja „parastosa“ i „pomena“ i podizanje spomenika najvećim fašističkim i četničkim zločincima (kako iz ovog posljednjeg, tako i iz Drugoga svjetskog rata), veličanje „nacionalnih junaka“ (Šešelja, Arkana, Karadžića, Mladića, Plavšićke, Milana Lukića i drugih), skrivanje i zaštita optuženih ratnih zločinaca i opravdavanje čak i najtežih zločina genocida (kao što su spaljivanja živih ljudi, žena i djece), sve to spadalo je u „opis posla“ srpskog svećenstva tijekom devedesetih godina – uz časne izuzetke kojih je bilo, ali od radikalne struje u vlastitim redovima nisu mogli doći do izražaja, niti su u okviru crkvene hijerarhije bili u prilici zauzeti bilo kakve značajnije položaje.

Neposredno nakon izvršenog etničkog čišćenja i masovnih zločina nad Bošnjacima u Foči, ovaj grad je preimenovan u „Srbinje“. Patrijarh Pavle ondje svečano otvara (1994. godine) „Duhovnu akademiju Vasilija Ostroškog“, što u dijelu svjetske javnosti izaziva sablazan (jer tamo je naime, na dvije lokacije, srpski zločinac Milan Lukić dvije godine ranije spalio najmanje 119 muslimanskih civila – uključujući i žene i djecu, što je samo jedan u nizu srpskih zločina). Mnoge tiskovine (pa i neki francuski listovi) osuđuju ovaj necivilizacijski čin, uz tvrdnje kako sam vrh SPC i patrijarh podržavaju rat i etničko čišćenje. SPC pokreće sudsku parnicu koju gubi (u Parizu), a u sudskoj presudi ostaje upisano upravo ono što su tvrdili tuženi novinari i urednici. Jedan od svjedoka-vještaka u postupku (koji je kasnije od srbijanske javnosti oštro napadan zbog „pristranosti na štetu Srbije“), bio je demokrat i humanist, intelektualac srpskog podrijetla, bizantolog, dr Ivan Đurić.

Zasluge patrijarha Pavla i Svetog arhijerejskog sinoda za takvu sramnu ulogu koju je SPC odigrala u spomenutom razdoblju nesporne su i time su se u posljednjih desetak godina bavili mnogi srpski znanstvenici i intelektualci, a o samom djelovanju srpsko-pravoslavnog svećenstva prije i tijekom ratova devedesetih godina, postoji bezbroj neoborivih materijalnih dokaza koji govore sami za sebe.

Iznuđena „metamorfoza“ srpskog patrijarha

Zakašnjelo „mirotvorstvo“ patrijarh Pavle izražava tek u ožujku 1999. godine (svjestan da od projekta „Velike Srbije“ nema ništa i da je rat izgubljen), kada dolazi u Zagreb, susreće se s predsjednikom dr Franjom Tuđmanom i kardinalom naše Crkve dr Franjom Kuharićem i potpuno okreće ploču, kao da prije toga ničega nije bilo!?

Nakon svega što je izgovorio i napisao do tada, poslije svih huškanja i otrovnih riječi, ovoga puta on srpskoj manjini savjetuje „život u miru“ s većinskim narodom!?

Iznuđeni „salto-mortale“ ozbiljno je narušio njegov ugled među srpskim ekstremistima, ali i doprinio da mu se mnogi grijesi zaborave – onako kako su to učinili i mnogi Hrvati, među kojima su nečasno ponašanje SPC i patrijarha Pavla i njegovih najbližih suradnika tijekom ratova 90-ih godina i danas jedna od tabu tema.

Nepobitna istina: DA JE SRPSKO SVEĆENSTVO AKTIVNO I MASOVNO SUDJELOVALO U HUŠKANJU NA RAT, AGRESIJI, ETNIČKOM ČIŠĆENJU I GENOCIDU u tom vremenu patnji i stradanja milijuna ljudi, ostaje kao činjenica koju nitko ne može opovrgnuti – mada se to ne rijetko pokušava iz istih izvora i centara, prije svega iz same SPC, koja unatoč svemu nastavlja svoju „misiju“ zastupanja i širenja naci-fašističke velikosrpske osvajačke ideologije.

Ništa se kod njih promjenilo nije od Garašanina, preko Miloševića, do Aleksandra Vučića i toga moramo biti svjesni ako nam je ostalo imalo zdravog razuma.

Treba biti do kraja pošten i korektan i reći da ima i u Srbiji poštenih i časnih ljudi koji su pisali i pišu o nečasnoj ulozi SPC i patrijarha Pavla u ratovima 90-ih godina. Neki su o tomu napisali i knjige, poput pokojnog sociologa religije Mirka Đorđevića (Kišobran patrijarha Pavla,Beograd, 2010.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf) ili Milorada Tomanića (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno na: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Srpska%20crkva%20u%20ratu%20i%20ratovi%20u%20njoj.pdf )

Mi Hrvati poznati smo po tomu što brzo zaboravljamo, pa i ono što nikako ne bi smjeli.

Hoćemo li opet dopustiti da nas po tko zna koji put ugrize zmija iz iste rupe – to ovisi od nas samih.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trumpova velika strategija mira

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu priprema za drugi summit Trumpa i Kim Jong-una, koji će se narednog tjedna održati u Hanoju, saznali smo da je japanski premijer Shinzo Abe nominirao američkog predsjednika za Nobelovu nagradu za mir.

I dok su mediji odmah pokrenuli raspravu o tome je li nominacija uslijedila na zahtjev američke vlade ili se radi o inicijativi samog japanskog premijera, time su samo pomogli utvrđivanju onoga što su željeli dovesti u pitanje – vezali su sliku Trumpa uz Nobela za mir.

Dok se bave finesama nominacije, jasno je da sada ni najveći oponenti ne osporavaju da je Trump “nobelabilan”, a njegova bi agenda oko denuklearizacije Sjeverne Koreje, ako se ovaj summit čudnih frizura pokaže uspješnim, s pravom zaslužila takvo priznanje.

Doduše, to priznanje je dosad u puno navrata kompromitirano, jer se dodjeljivalo više u skladu s proklamiranim namjerama, a ne ostvarenim ciljevima.

Tako se i moglo dogoditi da već u prvoj godini svog mandata njen laureat postane bivši američki predsjednik Barack Obama, iako će on do kraja svoje vladavine ući u niz ratova a svijet učiniti nesigurnijim mjestom, umanjujući moć Amerike a povećavajući utjecaj Rusije, Irana i Kine.

Privrženost ideji da je proklamirana odluka velikih sila za mir njegov najsigurniji jamac vjerojatno snosi najveću odgovornost za to što povijest čovječanstva liči na koloplet gluposti, nasilja i beskrajnih ratova.

Ne postoji ništa tako opasno kao velika sila koja objavljuje svoju bezuvjetnu volju za mirom. Treba samo baciti pogled na tužnu sudbinu Lige naroda nakon Velikog rata i Hitlerov ulazak u niz ratova, koji će konačno kulminirati u najvećem pokolju koji je vidjela ljudska povijest.

Hitler se tako lako odlučivao na okupaciju susjednih zemalja i rat upravo zato što je bio siguran u privrženost velikih sila miroljubivom rješavanju sukoba.

Slično će biti i tijekom Hladnoga rata između Zapada i SSSR-a. Dok god je Zapad pokazivao svoju bezuvjetnu volju za mirom, SSSR je uspješno dizao revolucije i širio komunizam po svijetu.

Njihova je politika bila odvući stvari ka ekstremnim rješenjima, znajući da će Zapad igrati na kartu proklamiranoga “popuštanja napetosti”, gdje bi kroz ustupke SSSR uvijek dobivao više nego što je imao prije eskalacije sukoba.

Rat sa Zapadom bio je isplativ. Zato je i bilo toliko kriza i ratova. Ne kaže se uzalud kako je put u pakao popločan dobrim namjerama onih koji su pozvani boriti se protiv zla, ali pritom ništa ne čine.

Takav “klizavi nagib” politike detanta izvjesno bi vodio ka sve većim sukobima između Amerike i SSSR-a da se osamdesetih nije pojavio Ronald Reagan, koji je prevrnuo stol i okrenuo strategiju komunista protiv njih samih, dovukavši Pershinge u Njemačku i proglasivši SSSR “imperijem zla”.

Sjećamo se masovne histerije koju je to izazvalo u zapadnoj javnosti, koja je predsjednika Reagana prozvala “ratnim huškačem” i “kaubojem”, koji želi uništiti svjetski mir.

Međutim, kako smo vidjeli, upravo taj njegov postupak je natjerao SSSR na ustupke, a ideja komunizma je odjednom izgubila svoju čar za mase, jer nitko ne voli luzere koji pred protivnikom prave ustupke.

Kada je Trump preuzimao predsjedničku dužnost, Obama mu je navodno rekao da je Sjeverna Koreja najveći problem, za koji se ne nazire rješenje. Tako je i izgledalo. Poludjeli komunistički diktator je svako malo ispaljivao rakete iznad Japana, očekujući sve veće ustupke od Amerike.

Takva dinamika sukoba mogla je samo voditi do trenutka kada će rat postati jedini mogući izlaz. A onda je Trump zaprijetio Kim Jong-unu “ognjem i bijesom”, narugavši mu se u UN-u kao “malom čovjeku-raketi”. I opet je zapadna javnost upala u histeriju, nazivajući Trumpa “opasnim luđakom” i optužujući ga kako želi započeti “treći svjetski rat”.

Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, osim što je ta histerija pomogla Trumpu da djeluje uvjerljivije pred Kimom III., čija tajna služba nikako nije mogla dati jednoznačan odgovor na pitanje “je li Trump stvarno lud ili pak prepametan”?

Vidimo da je to bila strategija koja je “čovjeka-raketu” natjerala da savlada svoj strah od letenja i dovela ga za pregovarački stol o denuklearizaciji.

Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka.

Mudri Sun Tzu je govorio kako “savršenstvo rata nije pobijediti u sto bitaka, već poraziti neprijatelja bez borbe”.

Trump zna da u temelju svakog dobrog mira mora biti i dosta dinamita. Kao što ga, uostalom, ima i u Nobelu, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Donald Trump: Pobjeda ne znači pobjedu za našu stranku, pobjeda znači pobjedu za našu zemlju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Incidenti’ s jasnim obavještajnim rukopisom

Objavljeno

na

Objavio

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

O ne, samo ne Split opet! Zar je moguće da je taj divni i toliko puta od fetivi Splićana opjevani primorski grad (‘cvit Mediterana’) zaista postao mračno predgrađe balkanskog Beograda i ostao najčvršće uporište ‘bivše’ jugoudbaške mafije u današnjoj Hrvatskoj? Bila je to prva pomisao nakon još jednog bizarnog ‘huliganskog incidenta’. Ovaj put na rivi. Koji je počeo provokacijom vaterpolista Crvene Zvezde i nakon ‘spontane’ reakcije ‘splitskih huligana’ završio skakanjem jednog srbijanskog vaterpolista u more.

Nekako se predugo i prenapadno ponavljaju takvi ‘incidenti’ da nas to ne bi konačno osvijestilo i natjeralo pomisliti kako oni i nisu baš slučajni. Naravno da ima i takvih, ali kada se ovaj najnoviji gleda kroz prizmu famozne svastike i niza drugih, koji su režirani po istoj matrici i u sebi sadržavali istu namjeru, prije bi se moglo reći da se radilo o politički motiviranoj predstavi koju je ‘netko’ unaprijed izrežirao.

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

Radilo se o tome da se Hrvate i Hrvatsku još jednom ulovi u klasičnu velikosrpsku promidžbenu zamku. I još jednom ih se prikaže EU i svijetu kao ‘nepopravljive srbomrsce i fašiste’.

Obično se to događa prigodom nekih nadnevaka, važnih sportskih događaja ili uspjeha, u predvečerje međunarodnih sastanaka na kojima se donose važne odluke glede Hrvatske, pred izbore i prije početka turističke sezone… Najvažnije je u tim trenutcima isprovocirati Hrvate, natjerati ih da rade protiv sebe i fokusirati kao medijsku metu za odbojnost i mržnju.

Pravilo udbomafijaškog podzemlja

Osnovno pravilo koje se uči na svim obavještajnim akademijama u svijetu glasi – Ako se želi stigmatizirati jedan narod i stvoriti ozračje odbojnosti prema njemu onda ga moraš stalno potpaljivati da napada i terorizira druge. To su pravilo ‘bivše’ udbomafijaško podzemlje i iz njega izrasle današnje srbijanske obavještajne službe, razvili do savršenstva. Za opširno i potpunije saznanje kako se to radi, gledajte na YouTube-u emisije u kojima je glavna zvijezda negdašnji šef UDBE ‘za specijalne operacije’ Boža Spasić, pa će te onda vrlo brzo shvatiti zašto su ‘ustaški incidenti’ i danas česta slika i već toliko puta viđena matrica kada su u pitanju Hrvati i Hrvatska.

Dakle, upravo zbog već viđenih, sličnih scenarija, ovaj ‘huliganski ispad’ na splitskoj rivi, zaslužuje trezveniju raščlambu i malo provjetravanje memorije kako bi se jasno uočio niz nelogičnosti i što se njime zapravo željelo postići.

Iz stotine izvješća komentara i svjedočenja samih sudionika ovog ‘incidenta’ kojima su bili preplavljeni srpsko-hrvatski mediji, uzmimo (zbog nepristrasnosti) priču iz beogradskog ‘Blica’. Koja otprilike ide ovako: Po dolasku u Split i smještaja u hotel, trojica vaterpolista Crvene Zvezde odvajaju se od ostatka tima i budući je ‘vreme u Splitu bilo ugodno’, odlučuju se malo prošetati po rivi. Nakon provjere pratnje iz osiguranja (ne navodi se čije, srpske ili hrvatske) da ne nose nikakva klupska obilježja kojima bi mogli isprovocirati lokalne šetače, to im se dopušta. Ali gle vraga, sjedeći u kafiću jedan od njih ‘slučajno’ raskopčava i skida trenerku ispod koje se ukazuje crvena majica s crvenom petokrakom i ćiriličnim logom beogradskog tima. To ne prolazi nezapaženo od strane konobara koji ih upozorava da bi zbog toga mogli imati problema nakon čega se zvezdini igrači sele na verandu drugog kafića, na samoj rivi. Gdje ih iznenada napadaju pristigli ‘ustaški huligani’. I onda slijedi već viđena predstava s bežanijom i skakanjem jednog od vaterpolista u ‘mrzlo more’. Koji nakon toga, da bi umirio ‘ustaške progonitelje’ baca im iz mora klupsku majicu, koja je navodno bila uzrok njegove ‘smrtne opasnosti’.

Sva bi ta ‘slučajnost’ i ‘spontanost’ samog događaja donekle i držala vodu da jednom gostu iz susjednog kafića koji je preko rive snimao jedrilicu nije, zaista slučajno u kadar uletio jedan od ‘huligana’ kojeg se vidi kako, po dojavi gdje se nalaze mete, s isukanom teleskopskom palicom sprinta na izvršenje zadatka. Interesantno je spomenuti da beogradski Blic navodi kako se nakon izlaska iz mora, glavni junak ove priče sav mokar mirno vraća do svog stola u kafiću, uzima s njega svoja DVA mobitela i novčanik pa odlazi dati izjavu u policiju.

Naravno treba li uopće naglašavati da splitski ‘huligani’ (znajući tko im čuva leđa) unatoč mnoštvu snimatelja, uopće se nisu trudili skrivati svoj identitet i da su nakon odrađenog zadatka kao i svaki put do sada – uhićeni i pušteni. Ali je interesantno kako je i ovaj put, organizator iz sjene ovog ‘nemilog incidenta’, koji je dojavio gdje se ‘žrtve’ nalaze i uputio ‘huligane’ na zadatak, ostao neotkriven i izvan domašaja policije i pravosuđa.

Time je splitska epizoda, po već uhodanoj matrici, završena.

Antihrvatska promidžba

Nakon nje kao i obično slijedi ona druga. Kada iz Srbije na Hrvatsku i Hrvate kreće golemi val tipične antihrvatske promidžbe koji bučno zapljuskuje javnost u ‘Našoj Regiji’, ali se dijelom prelijeva i na europske i svjetske medije. Posljedice čega su puno veće nego što bi se to na prvi pogled moglo zaključiti. Naime, u očima stranaca, potencijalnih turista i ulagača, nema gore stvari od svastike na Poljudu i ovakvih incidenata.

No, zanemarimo na trenutak Srbiju i srbijanske medije, koji su svijetu poslali još jednu potvrdu o ‘alarmantnom buđenju fašizma u Hrvatskoj’ i vratimo se natrag ‘Našem Hajduku’. Ima li nekog tko bi mogao nabrojiti sve ‘incidente’ u upravi i na tribinama koji ‘slučajno’ prate ovaj nekad slavni i moćni klub, od kada ga je preuzela ulica? I pretvorila ga od ponosa grada Splita u sramotu Splita. U trećerazredni ‘klub slučaj.’ Kojeg bi po trenutnom ugledu i rejtingu mogli komotno preimenovati u NK Žrnovnica.

Prigodom ovog najnovijeg, prisjetimo se još nekih, zaista bizarnih ‘incidenata’ na mutnoj relaciji Split – Beograd. Posebice onog kada je grupica ‘navijača’ iz Splita otputovala po zadatku u Beograd prirediti još jednu spektakularnu predstavu za javnost. Ovaj put, zamislite – osvajajući sjever Partizanovog stadiona!

Bilo je zaista grozno gledati odvratne scene njihovog mučenja, dok ih razjarena rulja trga, lomi, gazi, žive pali i skida do gola. Na očigled policije i ljudi iz osiguranja, koje nisu prstom mrdnuli da ih zaštite. Nego su sve to mirno promatrali i čekali da se ta naručena predstava na tribinama završi. Kako bi ih na kraju, onako iznakažene, ponižene i prebačene preko ograde, na terenu mogli postrojavati i pred brojnim kamerama, ‘celom svetu’ pokazivati te – ‘razularene ustaške huligane koji su došli iz Hrvatske praviti nered u Beogradu i Srbiji’. Naravno, treba li uopće reći kako su i tada slike tih stravično unakaženih ‘živih svedoka povampirenog hrvatskog fašizma’ zahvaljujući urnebesnoj zvonjavi srpskih medija munjevito obišle svijet.

Interesantno, i ovaj put, beogradski organizator njihovog masakra, koji je doveo te jadnike iz Splita u namještenu stupicu na tribine Partizanovog stadiona, čim je njihova makljaža počela, netragom je nestao u masi (beogradski Blic je objavio fotografiju tog trenutka). I nitko ga više nije spominjao. Još je interesantnije da su svi ti, poslije ‘incidenta’ u Beogradu pritvoreni ‘hrvatski navijači’, iz nekog čudnog razloga, rezolutno odbijali nuđenu pomoć i svaki kontakt s hrvatskim veleposlanstvom u Beogradu.

Nažalost, ta priča ima i svoj tragičan nastavak jer je jedan od vođa te nesretne skupine, nedugo nakon povratka u Hrvatsku, jednog dana u ranim jutarnjim satima, pod nerazjašnjenim okolnostima bio izbačen iz auta i dok je izbezumljen i gol pretrčavao autoput negdje kod Slavonskog Broda, izgubio život.

I sve je to prošlo ispod radara zanimanja hrvatskih obavještajnih službi, policije i medija. Koji, opet iz nekog čudnog razloga, uopće nisu pokazali interes istraživati tko su ti ljudi, čime se bave i što je pozadina njihovih čestih putovanja na relaciji Split- Beograd? Tko su im očevi, stričevi, ortaci, sponzori? Sve je to inače redovita procedura kada su u pitanju hrvatski domoljubi, koje se temeljito istražuje do devetog koljena i onda sve to detaljno objavljuje.

Obavještajni rat protiv Hrvatske

Spomenimo još jedan bizaran ‘incident’ splitskih ‘navijača’ koji ima srbijansku poveznicu. Onaj nedavni, kada su u automobilskoj koloni išli preko Srbije na Hajdukovu kvalifikacijsku utakmicu protiv Slavije u Bugarsku. Opet, iz nekog čudnog razloga, nakon ulaska u Srbiju toj koloni srbijanska policija nije dodijelila pratnju, što je inače u takvim slučajevima uobičajena praksa. Pa se nakon nekog vremena kolona zaustavila na jednoj benzinskoj crpki u blizini Beograda koju su neki ‘navijači’ iz te kolone navodno opljačkali i demolirali. A onda se ‘slučajno’ u taj ‘incident’ iznenada umiješao neki nepoznat mladić koji se odnekud pojavio sa sprejom u ruci i u toj gužvi onako ‘usput’ na vanjskom zidu išarao nekoliko ustaških grafita i – netragom nestao. Kako je radnik na crpki iz nekog razloga ‘zaboravio’ obavijestiti policiju o ‘incidentu’, kolona je nastavila mirno voziti još satima idućih 300 kilometara kroz Srbiju, do bugarske granice. Tek nakon utakmice i povratka istom rutom, splitski su ‘navijači’ uz veliku medijsku pompu i slike ‘vandalskog divljanja hrvatskih fašista po Srbiji’ uhićeni i pritvoreni.

Zanimljivo, (prema pisanju beogradskog Blica) opet jedini koji nije identificiran i uhićen bio je – misteriozni crtač ustaških simbola i slogana.

Da bi nam stvar do kraja bila jasna moglo bi se ovdje još satima nabrajati neke od mnoštva bivših, medijski jako eksploatiranih ‘incidenata’ ‘slučajnosti’ i ‘istina’ iz arsenala podmuklog udbaško-velikosrpskog obavještajnog rata protiv Hrvatske i Hrvata.

Zbog dužine teksta i zamora materijalom, dovoljno je, iz bivše Jugoslavije, samo usput spomenuti one idiotski notorne priče o ‘međusobnim obračunima unutar ustaške emigracije’. Kojima su u javnosti objašnjavane zvjerske likvidacije slobodoljubivih Hrvata širom svijeta od strane Udbe. Ili, kao tipični primjer, čuveni i u australskim medijima raskrinkani slučaj podmetanja eksploziva ispod kuća uglednih hrvatskih rodoljuba i nakon toga dojave australskoj policiji kako Hrvati tim eksplozivom planiraju dignuti u zrak Sydnejski vodovod. Zbog čega su nevini ljudi izdržavali dugogodišnju robiju, a udbaškog podmetača, godinama kasnije, istraživački reporter kultne emisije ’60 minutes’ TV Kanala 9, pronašao je na Kosovu. Koji mu je, čuvajući ovce na golemom imanju koje je dobio za nagradu, ismijavajući hrvatsku naivnost, pred kamerom sve priznao.

Od osamostaljenja Hrvatske na ovamo, spomenimo samo letimično farsu o ‘nedoklanom Mlinaru’, miniranje židovske općine i groblja u Zagrebu, Pupovčeve laži o ’10 tisuća pokrštene srpske djece’ i ‘jezivo otkriće’ dvadesetak ‘preklanih srpskih beba’ u zamrzivaču jednog vrtića nakon ‘oslobađanja’ Vukovara. Prijeđimo sad malo na sportske terene.

Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi

Sjećate li se nogometne utakmice izmedu Italije i Hrvatske u Livornu gdje su ‘hrvatski navijači’ svojim tijelima formirali svastiku na tribinama? Koja je nakon toga bila hit u svjetskim medijima. Ili onog vaterpolskog turnira u Kranju gdje su se srpski ‘navijači’ nagurali u diplomatske lože i odatle izazivali hrvatske, kako bi izazvali diplomatski skandal i medijsku senzaciju? Pa rukometne utakmice u Zagrebu, gdje je ‘član srpskog stručnog tima’ (kojeg nitko iz tog stručnog tima nije poznavao) sjedio na klupi uz teren i odatle se često ustajao, okretao prema publici te psovanjem i provociranjem ‘ustaša’ izazvao masovnu tučnjavu. … Preskočimo famoznu svastiku na Poljudu i sjetimo se istih tih ‘navijača’ koji su godinama iza leđa, u stopu pratili hrvatsku nogometnu reprezentaciju i izazivali ‘huliganske incidente’ na svakoj njenoj utakmici. Što je rezultiralo igranjem pred praznim stadionima i kulminiralo raketiranjem pirotehnikom terena te prekidom utakmice Hrvatska-Češka na europskom prvenstvu u Francuskoj. …
Pa podmetnutih tuča srpskih ‘teniskih navijača’ s Hrvatima na Australian Openu u Melbourneu….

Iz svega ovog vidimo kako svaki put, kada neprijateljima hrvatske slobode i uspjeha to zatreba, oni izrežiraju na različitim mjestima u Hrvatskoj ili po svijetu ‘incidente’ praveći od nas ‘balkanske divljake’ i svoje ‘korisne budale’. Je da nakon toga, kada se malo priberemo, ispadne kako smo svi mi to znali- ali to nas neće zaustaviti da ponovimo istu grješku. Kad god to našim neprijateljima bude zatrebalo. Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi.

Gdje god dakle pogledate, vidite cijeli niz podmetnutih stupica i provokacija u kojima se stalno potpaljuju sukobi s Srbima i potpiruju valovi odbojnosti i mržnje prema ‘zločestim’ Hrvatima. Na to smo naivno nasjedali desetljećima, zbog čega nam je nametnuta etiketa opasnih nasilnika, terorista, fašista…

Vidite, ‘bivše’ velikosrbe, jugoudbaške i druge neprijatelje hrvatske slobode ulovila je velika panika da se sada na samostalnu i suverenu hrvatsku državu počne gledati drugačije nego su je oni prikazivali desetljećima. I da ona postane simpatična drugim narodima u svijetu. Zato svako malo nastoje isprovocirati Hrvate da se tuku sa Srbima, reagiraju nasilno, ponašaju se neuljudno, divljaju na stadionima, crtaju svastike, pozdravljaju se nacističkim pozdravima.

Kako bi se o nama učvrstila nametnuta loša slika iz vremena 2. svjetskog rata. Koju su u vrijeme bivše Jugoslavije stvarali velikosrbi i jugoudbaška diplomacija svuda po svijetu. Pa onda kada EU ili međunarodna zajednica raspravljaju o Hrvatskoj, raspravljaju na temelju pristiglih Pupovčevih biltena u kojima su opisani svi ti ‘incidenti’ sa Srbima u ulozi žrtve i strah od ‘ponovnog buđenja fašizma’. A ne o tome kako će investirati u razvitak Hrvatske i pomoći joj da što prije uhvati priključak s ostatkom Europe.

Nesumnjivo je da ugled Hrvata u svijetu plaća veliku cijenu zbog vještih velikosrpskih laži i spletki koje joj se stalno podmeću. Ali i nepromišljenog reagiranja usijanih pojedinaca na podmetnute provokacije.

Konačno nam to mora biti jasno.

Svjesno i zlonamjerno

Svaki Hrvat bi trebao znati i već u samom začetku prozreti što je namjera onih koji režiraju ovakve ‘incidente’ i ‘plemenske ratove’ između Srba i Hrvata. Znati, kako se u takvim situacijama želi izazvati ekstremne reakcije s hrvatske strane, koje će onda samo pojačati o nama nametnutu sliku ‘primitivnog balkanskog plemena’ punog ‘nasilnika’ ‘rasista’ i ‘fašista’. Znati da se sve to radi svjesno i zlonamjerno. Potpuno svjesno i zlonamjerno. Kako bi se Europa i civilizirani svijet što više udaljili i ogradili od ‘divljih balkanskih plemena’. Među koje se, kao ‘nepopravljive nasilnike i fašiste’, za kaznu ponovo nastoji ugurati ‘zločeste’ Hrvate.

Zar ne vidite da se srbijanski političari i mediji ponašaju kao da se Jugoslavija nije raspala i kao da je Hrvatska još uvijek njen sastavni dio i njihov leno? Znači, ako i dalje budemo naivno ulijetali u podmetnute zamke i sukobe s njima, lošoj slici o nama i njihovim ‘regionalnim’ planovima, samo ćemo još više davati opravdanje i potporu. To je opasno. Vrlo opasno. Jer svi ti ‘incidenti’ skreće vodu na mlin velikosrbima i njihovim sponzorima u ‘međunarodnoj zajednici’ koji žele i forsiraju da se sve narode bivše Jugoslavije, osim Slovenaca, izjednači i ponovo nagura u ”novu” regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. Da tu opet zajedno dijele već viđenu sudbinu. Kada se civilizacijski i politički ugled Hrvata u svijetu uspije srozati na razinu ‘primitivnog balkanskog plemena'(kakve nas, skupa s Srbima, nakon ovakvih ‘incidenata’ prikazuju svjetski mediji) onda je put za povratak u ‘našu’ regionalnu zajednicu, širom otvoren.

Unatoč toj opasnosti, ‘incidenti’ i predstave s nama u ulozi glavnih ‘balkanskih’ negativaca stalno se ponavljaju. Zato je potrebno stalno upozoravati i obuzdavati lako potpaljive i ekstremne pojedince, a posebice mladež, da se ne daju isprovocirati i brzopleto, (‘kao som na dundabak’) zalijetati u naručene sukobe za potrebe protuhrvatske medijske promidžbe. Mi znamo da je način na koji reagira hrvatska mladež na provokacije podmetnute s takvom političkom pozadinom, totalno pogrješan. Ali oni su preponosni i premladi da bi u tome vidjeli namještenu zamku koja ih gura u balkansko blato skupa s Srbima.

Istina, tako je lagano upasti u zamku velikosrpskih provokatora i potući se s njima. No, pogledajte posljedice nakon toga i odmah će te shvatiti koliko nas, kao narod, takva naivnost skupo košta.

Postoji samo jedna jedina odluka kao trajno rješenje po tom pitanju. I to vrlo jednostavna odluka – držati distancu i ne nasjedati na njihove provokacije!

To će ih zaboliti više nego sve batine.

Promislimo malo s kolikom patnjom i nestrpljenjem su mnogi naši naraštaji priželjkivali vlastitu slobodu i državu. I s kakvom smo radošću, bez obzira na sve žrtve, dočekali taj dan. Pa ima li onda smisla, sada kada smo konačno došli svome cilju, sve to blatiti i dovoditi u rizik naručenim ‘incidentima’ s onima koji nam zlo žele i zlo rade. Koji se ne mire s našom slobodom i samostalnošću i nastoje nas ponovo vratiti u ‘novu’ regionalnu tamnicu.

Ne dajmo im dakle da nas još uvijek drže svojim taocima i guskama u magli. Ne dopustimo, iza ovih ‘incidenata’ skrivenim ‘bivšim’ velikosrbima i jugoudbašima, da nama i našoj djeci nastavljaju prljati život i uništavati budućnost svojim podmuklim spletkama i manipulacijama. Svima nam treba biti jasno da upravo oni, potpomognuti političko-medijskom logistikom i petom kolonom u Hrvatskoj, nastavljaju ustrajno voditi hibridni rat i prljavu medijsku kampanju protiv novostvorene hrvatske države. Nastojeći je fašizmom kompromitirati i podjelama destabilizirati, kako bi je ponovo mogli ‘antifašistički’ okupirati i ‘regionalno’ izrabljivati.

Za to ostvariti potrebno je da Hrvatsku stalno potresaju i traumatiziraju ovakvi ‘incidenti’, ubojstva, pljačke i afere, što će, nakon sportskog, glazbenog, filmskog i medijskog, eventualno dovesti i do institucionalnog povezivanja i zajedničkih akcija policije i pravosuđa. Sjećate se kako je nakon naručenih likvidacija Ive Pukanića i Ivane Hodak, formirana zajednička operativna grupa ‘Balkan expres’ a tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije, Ivica Dačić slavodobitno izjavio: ‘Bit će još ovakvih akcija u Regionu’ (Vjesnik, 31.10. 2009.) Očito je kako se time želi nametnuti dojam da je današnja hrvatska država nestabilna, s institucijama nesposobnim da funkcioniraju same, zbog čega joj je potrebna pomoć i integracija u širu regionalnu zajednicu. Gdje će pod nadzorom bivšeg regionalnog žandara, opet biti stabilna i sigurna.

Balkanski lonac

Dakle, unatoč gorkim iskustvima iz prošlosti i ovaj najnoviji splitski ‘incident’ pokazuje kako je naše poznavanje mentaliteta i načina na koji operiraju naši neprijatelji izvana i njihova peta kolona iznutra, iznimno tanko, naivno i površno. O katastrofalnoj neučinkovitosti i inficiranosti bivšim kadrom hrvatskih obavještajnih službi, policije i pravosuđa (na čelu kojih se ‘sasvim slučajno’ u zadnjih 20 godina rotiraju baš drugovi iz splitsko- dalmatinske županije) suvišno je govoriti. A kamoli od njih očekivati da bi ovakve ‘incidente’ htjeli i smjeli predviđati i onemogućavati.

Ništa manje zapanjujuća nije ni lakoća kojom vodeći hrvatski političari i mediji svaku, pa i vrlo očitu diverziju na ugled hrvatske države, požure okvalificirati ‘primitivnim huliganskim ispadom’. I kao obično, posiplju se pepelom po glavi izjavama u stilu ‘svi smo mi krivi’. Nakon čega podmeću stvar pod tepih i sve brzo zaboravljaju. Što je siguran znak da vinovnici ovog najnovijeg, isto kao i svakog bivšeg i budućeg, ‘huliganskih incidenata’, neće biti adekvatno kažnjeni niti će proći temeljitu istražiteljsku provjeru u vezi s otkrivanjem pozadine koja stoji iza ovakvih čestih i očito pomno isplaniranih ‘slučajeva’. Ostavivši time stvarne autore iz sjene i izvođače radova legendarne splitske svastike da im se iza leđa smiju i u svojim podzemnim kuhinjama u miru nastave smišljati podmetanje novih – ‘huliganskih incidenta’.

A što se zapravo Hrvatskoj kuha u ‘novom’ zapadnobalkanskom loncu od svih hrvatskih političara izgleda jedino zna Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, koji je još prije 11 godina u intervju za beogradski B92 izjavio: ‘Za dvadeset godina, sasvim sam siguran, ljudi će znati ono što treba znati. Za dvadeset godina će hrvatsko-srpski odnosi i prostor od rumunjske granice do Sutle biti bitno, bitno drugačije uređeni’…

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari