Ako želimo vidjeti pravu sliku jednog društva njega u pravilu nećemo u potpunosti vidjeti kroz neke velike političke govore, službene manifeste niti pompozne državne ceremonije. Ono što razotkriva pravo naličje društva u načelu su tek sitnice, oni naizgled prolazni događaji koji brzo padaju u zaborav poput primjerice dvije fotografije nastale gotovo pa u isto vrijeme.
Tako na jednoj fotografiji imamo hrvatskog vojnika, rođenog Vukovarca, mladog čovjeka, sportaša i u konačnici profesionalca, koji je na izuzetno zahtjevnom vojnom natjecanju u Sjedinjenim Američkim Državama osvojio drugo mjesto u konkurenciji s američkom i kanadskom elitom. I sve to pod hrvatskom zastavom i u odori hrvatske vojske. Taj mladi vojnik predstavljao je državu nastalu u Domovinskom ratu. Državu koju su stvarali hrvatski branitelji, među njima njegov otac, djed, stričevi i tetak odnosno ljudi koji su pod granatama Vukovara krvarili za samostalnu Hrvatsku, jednako kao što su i drugi branitelji bili spremni položiti svoje živote na Maslenici, Južnom bojištu, Velebitu i dr., piše Dubravko Gvozdanović.
S druge pak strane, na nekoj drugoj fotografiji scena iz Pule! I tu imamo gotovo pa identičnu situaciju mladog vojnika no ovaj put u „uniformi“ JNA. Fotografija je nastala tijekom obilježavanja godišnjica smrti Josipa Broza Tita, čovjeka čiji režim iza sebe nije ostavio samo mitologiju „antifašizma”, nego i Bleiburg, Križni put, Goli otok, političke progone, jednopartijski totalitarizam i desetljeća gušenja hrvatske državne ideje. I dakako stotine znanih i neznanih jama, rupetina i pećina u kojima su zatrpani leševi desetina tisuća, najvećim dijelom, nevinih ljudi. I to ne samo muškaraca već žena i djece također. A onda na tom skupu u čast tog i takvog čovjeka pojavljuje se mladić, navodno maloljetan, u „uniformi“ bivše JNA i polaže vijence čovjeku čija je vojska prije samo tri desetljeća razarala Vukovar, Škabrnju, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Osijek, Karlovac, Vinkovce i brojne druge hrvatske gradove.
A što nam govore te dvije fotografije?
Jeli to priča o odori i uniformi ili je to u stvari priča o dvije Hrvatske.
U jednoj priči narativ je okrenut budućnosti, radu, disciplini, profesionalizmu i identitetu suvremene hrvatske države dok nam druga priča nudi narativ zarobljen u jugoslavenskoj nostalgiji, političkoj mitologiji i romantiziranju režima koji je svoju moć održavao represijom.
U svakom slučaju izopačenost hrvatske stvarnosti najjasnija je u činjenici da je „uniforma“ iz druge priče razarala grad iz kojeg potječe hrvatski vojnik u „odori“iz prve priče nastojeći u korijenu sasjeći bilo koju mogućnost njegovog egzistencijalnog postojanja.
Ovo hrvatsko proturječje jasno ukazuje da danas živimo u društvu u kojem se svaki pokušaj naglašavanja nacionalnog identiteta, Domovinskog rata ili hrvatskog vojnog ponosa vrlo brzo pokušava etiketirati kao „ekstremizam”, „revizionizam” ili pak „fašizacija društva”, dok se istodobno potpuno normalizira javno veličanje simbola komunističkog totalitarizma i vojske koja je sudjelovala u brutalnoj agresiji na Hrvatsku.
Zanimljivo je pa i pomalo zastrašujuće kako dio političke i medijske scene danas vidi fašizam u gotovo svakom detalju koji odstupa od njihovog ideološkog obrasca.
Problematična im je hrvatska zastava na koncertu, hrvatski vojni simboli, branitelji, povijesni grbovi ili domoljubna retorika.
Ali s druge strane im nikako nije problem kada se mladić odjene u „uniformu“ JNA i javno paradira ulicama države koju je vojska u toj uniformi nastojala brutalnu uništiti. Njima nije problem kada se Tito predstavlja gotovo kao moralna vertikala kao što im nije problem kada se pale Trnjanski kresovi kao svojevrsni ritual evociranja jednog propalog sustava. A upravo je taj sustav desetljećima gušio hrvatsku državnost i očito ga nastoji ugušiti i danas.
Jer kako reče svojedobno drug Senf u podkastu na pitanje gdje će ići na Paradu ponosa ili Kolonu sjećanja u Vukovaru „da je vrijeme da rat ostavimo iza sebe jer je skoro prošlo trideset godina od njega“ te nakon toga ode ponosno paliti Trnjanske kresove…
Treba otvoreno reći nešto što danas većina MS medija izbjegava, a to je da suvremena hrvatska država nije nastala 1945. godine, nije nastala ni zbog AVNOJ-a niti ZAVNOH-a.
Današnja Hrvatska nastala je u Domovinskom ratu i to krvlju hrvatskih branitelja u nametnutom, obrambenom ratu protiv agresije upravo one vojske čiju „uniformu“ danas neki „dodatci jelima“ i njegovi sljedbenici pokušavaju romantizirati.
Također valja istaknuti da je ZAVNOH svakako dio hrvatske povijesti i antifašističke borbe protiv nacizma. I to nitko ozbiljan niti ne osporava. No, konstantni pokušaji da se ZAVNOH politički nameće kao ključni i gotovo jedini temelj suvremene Hrvatske, a pritom uz sustavno potiskivanje Domovinskog rata, nije slučajan.
Naprosto se radi o jasnom pokušaju redefiniranja identiteta hrvatske države.
Naime, Domovinski rat nosi nešto što dio postjugoslavenske političke svijesti nikada nije do kraja prihvatio, a to je konačni raskid s Jugoslavijom.
Nikako nije slučajno da se zato danas često događa apsurdna situacija u kojoj se više energije ulaže u reinterpretaciju Drugog svjetskog rata nego u očuvanje istine o Domovinskom ratu. Kao da se Hrvatsku uporno pokušava vratiti unatrag, u ideološke rovove prošlog stoljeća, umjesto da gradimo vlastiti identitet na iskustvu suvremene borbe za slobodu.
I baš upravo zato slučaj vojnika Palijana nije samo sportska ili vojna priča!!!
Njegov primjer simbolizira jednu Hrvatsku koja zna tko je, Hrvatsku koja se ne srami svojih branitelja, svoje vojske, svoje zastave i svoje pobjede u Domovinskom ratu. I svakako Hrvatsku koja želi biti suvremena zapadna država, ali bez kompleksa prema vlastitoj prošlosti.
Nasuprot tome stoji fotografija mladog čovjeka u „uniformi“ JNA. Ova fotografija nije opasna zbog jednog jadnog i vjerojatno ideološki obmanjenog mladića. Ona je opasna jer pokazuje koliko je duboka ideološka konfuzija društva koje vlastitoj djeci nije u stanju, svjesno ili nesvjesno, objasniti tko je stvarao Hrvatsku, a tko ju je rušio!?
Niti jedna ozbiljna država ne može dugoročno opstati ako relativizira vlastite temelje, a temelj suvremene Hrvatske nisu ni Trnjanski kresovi, ni jugoslavenske parade, ni nostalgija za diktatorom već njen temelj leži u Vukovaru, u Škabrnji, na Velebitu…. U svim onim rovovima gdje su hrvatski branitelji stvarali državu koju danas mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
Uspoređujući fotografije hrvatskog vojnika Palijana i mladića u „uniformi“ JNA vidjeti ćemo da između njih ne postoji samo generacijska razlika već još tužnije, velika i očito nepremostiva civilizacijska razlika.
Dubravko Gvozdanović