Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijski konstruirana stvarnost

Objavljeno

na

Gostujući u TV emisiji »Nedjeljom u 2« u nedjelju 12. siječnja, smijenjeni ravnatelj Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu rekao je uz ostalo da je prije desetak dana inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a napisala nalaz koji potvrđuje da se u toj bolnici baš ništa nije događalo od onoga za što je ravnatelj bio optužen i smijenjen te da je taj nalaz ostao skriven od javnosti. Takvo nečuveno postupanje, primjereno i često uobičajeno u komunističkom poretku, urodilo je uz ostalo i zavjerom protiv istine.

Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave, odnosno država u kojoj lažna optužba uživa snagu očite istine te se onda po njoj postupa ostavljajući zainteresiranu javnost u neznanju i zabludi. Poznato je da i u demokratskim društvima politika katkad pokušava neistinama braniti svoje specifične interese, pokušava obmanjivati javnost, no u stvarno demokratskim društvima takve zloporabe priječi i uspješno suzbija vjerodostojna opozicija. I u slučaju bolnice Srebrnjak dio opozicije se oglasio, premda tek u nedjelju, no nije jasno je li i to samo politika koja se koristi prilikom za svoje interese ili je to barem pokušaj obrane istine.

Naime, u slučaju Srebrnjak nije žrtva samo smijenjeni ravnatelj, nego je žrtva istina, koja je grubo pogažena, iznakažena i prognana, a u drugom koraku žrtva je i pravda. Koliko je malo važna istina očituje i činjenica da inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a nije deset dana objavila javnosti što je otkrila na Srebrnjaku. Koliko je medijima malo važna istina na tom slučaju očituje se što nije poznato da su uopće tražili informacije o nalazu inspekcije Ministarstva zdravstva i HZZO-a. Sve to otkriva koliko je stvarno malo stalo i političarima i medijima do istine, što znači i do pravde, ali i do hrvatske javnosti. Svako postupanje u kojem je najprije pogažena istina, s njom ujedno i pravda, očito je nasilje koje dovodi u pitanje i pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska.

Mnogo je slučajeva u Hrvatskoj da se odluke donose na temelju neistine, lažnih optužaba u službi konkretnoga pojedinačnoga ili grupnoga interesa, a žrtve, premda je istina na njihovoj strani, ostaju žrtve, no vrlo je izvjesno da je još više takvih postupanja za koja javnost nikad i ne dozna jer su žrtve, što snagom moćnika, što snagom medija, onemogućene izreći istinu. Dovoljno je podsjetiti da baš u svakoj koruptivnoj radnji – a razborito je pretpostaviti da ih u Hrvatskoj ima nedopustivo previše – uvijek uz neku konkretnu osobu ili tvrtku strada i istina i pravda. Ima i slučajeva da istina dođe na vidjelo, katkad i godinama kasnije, no malo je vjerojatno da ta istina onda dođe do svih onih koji su bili obmanuti. Takav primjer objavljen je u knjizi Mirjana Damaške »Domovina«, koja je tiskana krajem prošle godine u Zagrebu.

Kao iznimni pravni stručnjak akademik Damaška bio je od 2010. voditelj hrvatskoga odvjetničkoga tima u tužbi za genocid Republike Hrvatske protiv Srbije te se u rujnu 2013., nakon susreta s ondašnjim hrvatskim predsjednikom, elektroničkom porukom Ministarstvu pravosuđa odrekao te funkcije, a ondašnja ministrica vanjskih poslova objavila je 31. listopada 2013. da ga je Vlada smijenila s te dužnosti!? Hoće li svi oni koji su tom izjavom ministrice bili dezinformirani, prevareni, pročitati knjigu »Domovina« i doznati pravu istinu?

Da je u suvremenoj medijski konstruiranoj hrvatskoj javnosti malo interesa za istinu vrlo se jasno očitovalo u predizbornoj kampanji uoči predsjedničkih izbora u oba izborna kruga, posebno u televizijskim sučeljavanjima. Sve tri televizije koje emitiraju na nacionalnoj razini skrojile su setove pitanja u kojima je ne samo zaobiđena konkretna hrvatska stvarnost sa svojim problemima koje politika treba rješavati, nego je i onemogućeno da se ikoje pitanje rasvijetli. Premda je televizija kao medij po svom izboru osuđena na zabavu, na površnost, kad bi vodstva tih medijskih kuća bila u službi konkretnih ljudi, odnosno birača, i u službi istine, ne bi bila izostavljena ni osnovna biografska pitanja, jer birači imaju neosporno pravo znati istinite podatke o svakom kandidatu, niti bi se forsiranjem brojnih pitanja onemogućilo raščišćavanje prijepornih pitanja koja su i te kako relevantna za suvremeno hrvatsko društvo.

Npr. puno je puta jedan kandidat drugoga ili trećega javno optužio da govori laž, a optuženi nije imao priliku argumentima odgovoriti na optužbu niti su novinari voditelji zahtijevali od onoga tko je iznio optužbu da je argumentira. Gledatelji su često ostavljeni u nedoumici što je od izrečenoga istina, a što nije, te su se vjerojatno prema svojim političkim afinitetima priklanjali jednomu, drugomu ili trećemu kandi datu. Nije li to oblik političko-medijske zavjere protiv istine? Republika Hrvatska ni na kojem društvenom području ne može stvarno napredovati dok polazište svakomu postupanju ne bude istina, koja je ujedno preduvjet pravde, no je li i političarima i medijima stvarno stalo da Hrvatska napreduje?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

DUJMOVIĆ: Kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države!

Objavljeno

na

Objavio

E sad ćete vidjeti kako mlada hrvatska ljevica doživljava državu, naciju, nacionalne interese, tradiciju, Crkvu, hrvatsku povijest i hrvatsku budućnost! Sad ćete vidjeti svu katastrofalnost Škorinih teza da su Milanović i Kolinda isti i svakim danom ćete se sjetiti da je taj čovjek sugerirao svojim glasačima de facto da ne glasuju ni za koga otvarajući tako put Milanoviću da nam se ovako izruguje s himnom! S državom! Za početak, samo s himnom, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

A od početka je bilo jasno da je Kolinda jezivo griješila, ali da joj Milanović nije do koljena! Naime, sve ovo što smo vidjeli na inauguraciji zapravo je bio tek folklor, najava onoga što nam slijedi, ovo je zapravo bio tek ,”protokol”, forma bez punine pravog sadržaja. Ali, najava onoga što nam slijedi je tu! Sve nam je poručeno, sve je naznačeno, nema puno dilema. Dileme dakle nema, na scenu stiže Hrvatska stasala ispred Kavkaza i Zvečke 80-tih! Dakle, nacionalni minimalizam kako u folkloru, tako sutra i u sadržaju. To je mentalitet likova koje nam prezentira Mirković u “Crno-bijelom svijetu” i takvog ćete sad predsjednika gledati pet godina!

Inauguracija Zorana Milanovića je bila manje svečana negoli podjela diploma na Prehrambeno-biološkom fakultetu, a iživljavanje Josipe Lisac na hrvatskoj himni nećemo nikad zaboraviti. Pjevala je himnu doista kao da drži govor dok joj stomatolog uzima mjeru za protezu! Uzmite kod ortodonta otisak svih zuba i pokušajte pjevati: dobit ćete izvedbu himne u verziji Josipe Lisac! Čudi me da je nisu u Rijeku pozvali da se na otvaranju one manifestacije skladno uklopi! Žurim reći da umjetnica nije ništa kriva, požurila se s koncerta u Beogradu na inauguraciju, problem je u onome tko je dopustio da se uz niz drugih državnih insignija nečasno postupa i s hrvatskom himnom. Probajte na američkoj inauguraciji ovako eksperimentirati s američkom himnom! Ni na Super bowlu! Probajte od “Marseljeze” na inauguraciji francuskog predsjednika raditi jazz eksperiment!

Ali, kad hrvatskoj ljevici predate u ruke nacionalne insignije onda imate tulum ispred Zvečke sredinom 80-tih! Sve su kadra preorati: himnu, lentu, odore Počasne bojne, poziv veleposlanicima, obesmisliti kompletan događaj. Jer ništa im nije sveto. Bez osjećaja, bez poštovanja, bez uopće razumijevanja što je to nacionalna država, što su to državne insignije, koliko je krvi proliveno da bi uopće došli u situaciji da biramo samostalno vlastitog predsjednika. Ništa oni to ne razumiju. Jer je nisu sanjali, jer je nisu htjeli, jer ih te relacije uopće ne zanimaju… I kad takvim likovima date u ruke funkciju predsjednika države, dobijete tulum s Ekatarinom Velikom čiji stih je ni manje ni više negoli na inauguraciji citirao Zoran Milanović! Zašto nije uzeo nešto od Riblje Čorbe? Možete zamisliti predsjednika Italije da citira istarske Gustafe, mađarskog predsjednika da citira nekog rumunjskog rockera, njemačkog da parafrazira francuskog glazbenika? Nezamislivo!

Jer, to nisu slučajne države! U cijeloj inauguraciji koja je scenografski djelovala kao skromne provincijske karmine, nije bilo jednog jedinog osmijeha! Za cijelo vrijeme inauguracije! I da stvar bude skroz interesantna, i dok su mu čestitali, svi su izgledali kao da mu daju sućut! Nitko, ali nitko nije podario jednog jedinog osmijeha. Zašto? Zato što je sve skupa bilo neprispodobivo jednom takvom događaju. I svi su bili ukočeni uključujući Milanovića! Zbog hrvatske ljevice bi u ustav trebalo staviti fusnotu, “inauguracija ne smije izgledati kao sprovod”! Emocije je jedino pokazivala Milanovićeva majka koja je plakala što je posve razumljivo (iako je taj plač u toj tišini i šutnji djelovao kao horor!) i emocija se pokazala kad je Milanović zagrlio, ako sam dobro shvatio, kćerku svog nedavno preminulog brata. Sve drugo je bio party za robote! U kojem se niti jedan od njegovih sinova nije podignuo sa stolca dok ih je pozdravljala aktualna hrvatska predsjednica što je nepristojnost prvog reda! Ali, zašto bi djeca pozdravila predsjednicu kad ih je otac naučio da joj se ne treba niti čestitati kad pobijedi?

‘Slučajna’ himna

Vratimo se himni i nezaboravnoj Josipi Lisac! Kada dopustiš ili možda baš i zatražiš da se ovako izvede hrvatska himna onda si zapravo potvrdio da je ovo za tebe slučajna država! Jer samo se u slučajnoj državi može ovako postupati s himnom. Ali i more drugih stvari koje su mijenjane onako kako to ljevičari često rade: ili promjena samo da bi bila promjena ili redovito promjena kao obavezni minimalizam nacionalnih relacija. Čak i na inauguraciji hrvatskog predsjednika! Uzmimo u obzir samo ovo dešperatno ukidanje povijesnih vojnih odora koje je Milanović izbacio u prvim satima svog mandata. Kome smeta ta Tuđmanova iskrena potreba da se hrvatska povijest afirmira na jedan tako simboličan način? I da ostane trajni podsjetnik pa ako hoćete i simbolična zahvala svima koji su kroz povijest štitili i branili, borili se za ovu naciju? Zašto se ne samo Britanija negoli i Grčka i mnoge druge zemlje ponose s time, a Milanović i njegova Hrvatska se toga srami?

Deset godina prije toga jedan drugi lijevi predsjednik, Ivo Josipović, izbacio je predsjedničku lentu premda postoji zakonska norma, dakle i obveza o korištenju lente. Ali, antifašisti mogu sve, pa i ignorirati zakonske norme! Na upite medija ne krši li zakon time što ne nosi predsjednički lentu, Josipović je rekao da se nošenje te lente “izobičajilo” jer da je nije ni Mesić koristio. Izobičajilo?! I zanimljivo kako Ustavni sud nije sve ove godine imao potrebe nešto reći na tu temu. A sto bi se zamjerali pravovjernom antifašistu koji hvata po Hrvatskoj ustaške zmije i tvrdi da su zaklani fratri na Širokom Brijegu bili u ratu legitimni vojni cilj? Dakako da je sada bez jedne riječi i Milanović prihvatio to izobičajenje! Ali nije samo na tome stao.

Pogledajte samo ono samosvojno polaganje zakletve. Opet ljevičarski hir: samo da je drugačije od “njih”! Čitanje zakletve bez ponavljanja riječi za predsjednikom Ustavnog suda je Milanovićevo nasilje nad praksom koju zbog elementarnog poštovanja prema samoj funkciji predsjednika, prema ako hoćete Ustavnom sudu, do sada još nitko nije ignorirao, što je zbunilo Šeparovića, a onda još i ona diverzija s nepodizanjem ruke dok daje prisegu! Tako da je prisega polagana kao da se učlanjuje u izviđače! Ali, samo da bude drugačije, prvi je član Ustava mlade hrvatske ljevice! Da bi baš sve bilo drugačije, iz inauguracije su kao gosti izbačeni i strani i domaći veleposlanici, što je mimo pameti, jer predsjednik po svojim vanjskopolitičkim ovlastima i obvezama i da hoće ne može ignorirati taj svijet.

Dejan Jović eksplodirao je od sreće

Ne pozvati ih na jednu ovakvu manifestaciju u prvom je redu nekulturno i politički nepismeno. Ne pozvati pak crkvene velikodostojnike na jednu ovako svečanu manifestaciju i to u narodu koji se 90-postotno deklarira kao katolički, više je od nepristojnosti. Ali, to je taj potres o kojem godinama govorim: kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države! Zašto? Zato što se ovako prema državi, insignijama, tradiciji i običajima ponašate kad ne osjećate, kad ste operirani od nacionalnih osjećaja, kad su vam sve te relacije posve irelevantne. Kad je za vas ovo: slučajna država! Onda vam i inauguracija izgleda ovako drveno, neemocionalno, sterilno, usukano, formalno, trivijalno kao da ste formirali gradsku vlast u (da citiram sada već aktualnog Predsjednika): Gornjoj Špičkovini! Inauguracija kao loš tulum! Doista, party za robote! A tko je doslovno iste sekunde kad je to vidio eksplodirao od sreće što nisu pozvani crkveni velikodostojnici? Nitko drugi nego Dejan Jović, bivši moćni savjetnik Ive Josipovića! Nekadašnji dragulj s liste najpouzdanijih Šuvarovih jugoslavena! Jedva je dočekao! Kakav ushit. I zapravo kakav neskriveni prijezir! … Cijela kolumna ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dodikovo BiH ne bih

Objavljeno

na

Objavio

Odluka Ustavnog suda BiH, u kojemu sjede trojica inozemaca, da državna zemljišta na području Republike Srpske pripadaju državi BiH, a ne Republici, izazvala su pravu razmjenu vatre između dviju strana, između kojih se našla i ona treća.

Milorad Dodik ultimativno traži da stranci, koji po njemu drže bošnjačku stranu, napuste Ustavni sud, a dok se to ne dogodi, Srbi će bojkotirati rad svih institucija, što se već počelo događati, jer su srpski poslanici u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine na prošlotjednom zasjedanju unaprijed odbili sve točke dnevnog reda, a sam Dodik neće, veli, sudjelovati u radu Predsjedništva.

U više intervjua proteklih dana Dodik izjavljuje kako je odluka Ustavnog suda “startna pozicija za osamostaljenje“, kako je došlo vrijeme “kad ćemo reći doviđenja“, kako “u proljeće sljedeće godine više neće biti BiH“ itd.

Ulazak u NATO pakt ili davanje državljanstva useljenicima iz muslimanskih zemalja dodatne su točke prijepora. Što se Hrvata tiče, Dodik veli kako će podržati stvaranje “trećeg entiteta”, “ako ga oni (Hrvati) tako definiraju”.

Bošnjačka strana uzvraća teškim topništvom. Sudionik Daytonskog sporazuma Haris Silajdžić napominje kako su Dodikovi stavovi identični Karadžićevim 1991. godine, kada je ovaj bojkotom Skupštine BiH najavio rat. SDA se protivi ultimatumu, a njezin predsjednik Bakir Izetbegović traži oštre sankcije međunarodne zajednice.

Dragan Čović, nadajući se kompromisu, suglasan je u tome da Ustavni sud treba formirati bez stranaca. Njemu i HDZ-u Izetbegović poručuje kako podrškom Miloradu Dodiku neće dobiti priželjkivani novi Izborni zakon.

“Patriotski blok” koji čine SDA, Demokratska fronta Željka Komšića i Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića, apeliraju na poštivanje Ustavnog suda i “zaustavljanje nasrtaja na državu”. Eto, sada i bošnjačke stranke traže poštivanje odluka Ustavnog suda, iako su odluke istog tijela složno ignorirali kad je ono bilo naložilo izmjenu Izbornog zakona.

SDA se prijetnjom HDZ-u kako potporom Dodiku neće dobiti novi Izborni zakon, stavlja u ulogu onoga tko daje milost, zanemarujući logiku kako do slaganja Dodika i Čovića možda ne bi ni došlo da su se spomenute izmjene dogodile prije nego je Komšić nametnut ili podmetnut Hrvatima.

Što se Dodika tiče, on vjerojatno ne bi bio ovako hrabar i otvoren da iza sebe ne osjeća neku moćnu zaštitu. Pitanje je ima li Hrvatska ikakvo rješenje ili barem ideju za sasvim mogući zaplet i rasplet stanja u državi koja nije nimalo funkcionalnija nego je to bila na početku.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Tko kupuje zemljište oko Sarajeva i što to znači?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari