Pratite nas

Analiza

Ivo Josipović i Marko Vojković na vrhu piramidalne sprege političko-financijske moći

Objavljeno

na

Ivo Josipović nalazi se na vrhu neformalne piramidalne sprega financijske moći, medija i vlasti izrasle zahvaljujući utjecaju u Hrvatskom društvu skladatelja (HDS ZAMP-u), Pravnom fakultetu, SDP-u, i na koncu zahvaljujući petogodišnjem utjecaju koji mu je omogućila funkcija Predsjednika Republike Hrvatske.

josipovic_vojkovicZaključak je to koji se osnovano nameće nakon što se uzme u obzir većina do sada poznatih aktivnosti Ive Josipovića vezanih za njegovu poslovnu i inu suradnju s vlasnikom tvrtke Emporion, Markom Vojkovićem, njegovom sestrom Sandrom Vojković, inače visokopozicioniranom djelatnicom HRT-a, zatim ravnateljem ove kuće Goranom Radmanom, te cijelim nizom osoba raspoređenih na ključnim položajima u državnim institucijama, uključujući i Pravni fakultet na kojem je zaposlena njegova supruga Tatjana.

Prije svega, kao najzanimljiviji nameće se Josipovićev odnos s Markom Vojkovićem, osnivačem i vlasnikom tvrtke Emporiona. Prvi ugovor s Hrvatskim društvom skladatelja (HDS ZAMP-om) tvrtka Emporion, u vlasništvu tada 22-godišnjeg poduzetnika Marka Vojkovića potpisan je 1993. godine bez bilo kakvog natječaja, u čemu mnogi vide sličnost s Josipovićevim tumačenjem prema kome “Netko tko zna pravni put sposoban je izboriti se za svoja prava”.

Tvrtka Emporion, koja je u to vrijeme bila registrirana za trgovinsku djelatnost, od samog potpisivanja ugovora davala je usluge elektroničke obrade podataka ZAMP-u, za što je dobivala naknadu u visini 30% od naplaćenih ZAMP-ovih naknada. Međutim, naknade za autorska prava nisu odmah bile isplaćivane vlasnicima, odnosno autorima ili izvođačima skladbi. U razdoblju 1999. do 2001. ZAMP je akumulirana sredstva putem zajmova davao posudbe različitim trgovačkim društvima, igrajući na taj način ulogu nekakve interne banke ili poluzatvorenog investicijskog fonda.

Štedionica Zlatica i zataškavanje istraga

Među pravnim subjektima koji su u to vrijeme dobili poveći zajam od HDS ZAMP-a, čiji je Ivo Josipović bio tajnik, bili su Posmrtna pripomoć i štedionica Zlatica (danas preoblikovane u banku Kovanica), koju je osnovala Posmrtna pripomoć, čiji je član Nadzornog odbora u to vrijeme također bio Ivo Josipović.

Sudeći prema tvrdnjama dobro upućenih u ta zbivanja, preko HDS ZAMP-a u gospodarska društva iz grupe Posmrtna pripomoć navodno je u razdoblju između 1999. i 2001. plasirano čak 45 milijuna kuna: 11 milijuna kuna dobila je tvrtka Sagena za kupnju Pilane Lučice iz Delnica, 14 milijuna dobilo je društvo Doseg iz Osijeka te 11 milijuna Bihemarkent. Zajmovi su vraćeni do 2005, ali navodno uz dobre provizije, što Ivo Josipović cijelo vrije­­­­­me opovrgava. Zanimljivo je da je tvrtka Sagena nakon posla sa ZAMP-om prenesena u vlasništvo tvrtke s Djevičanskih otoka a postoji i osnovana sumnja na pranje novca u iznosu od 7,5 milijuna kuna. Također zanimljivo da ovakva vrsta poslovanja nije na udaru tijela pravne države.

Istragu o Posmrtnoj pripomoći i malverzacijama oko ZAMP-a počela je Financijska policija već 1999. godine, no kako je 2000. došlo do dolaska SDP-a na vlast a 2001. i do gašenja Financijske policija, cijeli je slučajs istragomnaprasno zaustavljen. Međutim, Financijska je policija utvrdila i dokumentirala nezakonite radnje kao što je davanje zajmova po vrlo povoljnim kamatama, dok su nepovoljni krediti uzimani za tekuću likvidnost.

Policijska istraga o slučaju HDS ZAMP i Posmrtna pripomoć pokrenuta je ponovo 2007. godine po nalogu USKOK-a. No, sudeći prema dostupnim saznanjima navodno ju je stopirao Sanaderov kadar Marijan Benko, tadašnji ravnatelj MUP-a, koji je prije dolaska na tu dužnost bio direktor Josipoviću bliske Posmrtne pripomoći. Zanimljivo je također da je nakon odlaska iz MUP-a Benko dobio posao u Agrokoru Ivice Todorića, gdje je za potrebe svog novog poslodavca razvio privatni sigurnosno-obavještajni sustav o kome bi aktualni predsjednik morao ponešto i znati. Dakle, zahvaljujući upravo Sanaderovom kadru Marijanu Benku višegodišnja nagađanja i istrage o ulozi Ive Josipovića u ovim aktivnostima nikada nije dobila službenu potvrdu.

Međutim, znakovito je to da je upravo preko štedionice Zlatica izvučena štednja Ive Josipovića, članova njegove obitelji i još nekih osoba, tvrtki i institucija iz Komercijalne banke, koja je koncem devedesetih već bila u stečaju. Najveći dio tada izvučenih sredstava činio je iznos od 516.886 kuna isplaćen na račun Ive Josipovića u Zlatici, od čega se više od 350.000 kuna odnosilo na njega, oko 150.000 kuna na suprugu mu Tatjanu Josipović, a na njegovu majku Milicu Josipović tek 483 američka dolara.

>>Nova pravednost: Što je vrijedilo za Ivu Josipovića nije vrijedilo za druge u slučaju “štedionice Zlatica”

Za razliku od povlaštenog statusa Ive Josipovića, članova njegove obitelji, i bliskih mu prijatelja i institucija, drugim štedišama je preostala samo isplata osigurane štednje preko Državne agencije za sanaciju banaka (DAB), koja im je po tadašnjim pravilima 1999. isplatila iznose do maksimalnih 100.000 kuna

Josipovićeva suradnja sa Sandrom Vojković

Ivo Josipović je od 1987. do 2000. godine bio glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja. I unatoč činjenici da od 2000. više nije bio glavni tajnik, Josipović je ostao član predsjedništva HDS-a sve do ulaska u izbornu kampanju za predsjednika republike koncem 2009. godine, i po mnogima je daleko najutjecajnija osoba HDS ZAMP-a.

Zanimljivo je da je u mandatu 2004. – 2008. zajedno s Josipovićem članica predsjedništva HDS-a bila i Sanda Vojković, također njegova bliska dugogodišnja prijateljica i suradnica, ali i sestra Marka Vojkovića, koji je u to vrijeme u ime tvrtke Emporion s HDS-om sklopio najunosniji od niza uzastopnih vrlo unosnih ugovora, temeljenih na zakonuo autorskim pravima iz 2003. godine.

Povezanost između Ive Josipovića i Sande Vojković datira iz vremena dok je Josipović bio predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Njihova zajednička aktivnost i djelatnost odvijala se kroz održavanje muzičkih biennala u Zagrebu, na kojima je Ivo Josipović obnašao dužnosti direktora, a Sanda Vojković je bila direktorica organizacije.

Sandra Vojković postaje vanjski suradnik Hrvatskog društva skladatelja 1990. godine. Od tada se bavi organizacijom koncerata i tribina, surađuje u Glasilu HDS-a, a 1993. godine postaje tehnički urednik novog časopisa HDS-Cantus. Stalni je član HDS-a postaje 1995. godine.

Na Muzičkom biennalu Zagreb, Sandra Vojković radi kao producentica od 1991. do 1997. godine, kad postaje pomoćnica direktora Biennala, a od 1999. godine obavlja dužnost direktorice organizacije.

Hrvatsko društvo skladatelja, s Ivom Josipovićem kao glavnim tajnikom, bilo je u isto to vrijeme osnivač tvrtke CANTUS d.o.o. koja je osnovana je 28.12.1999. godine sa s temeljnim kapitalom od 80.000,00 kuna. Zanimljivo je da je registracija ove tvrtke obavljena uoči “trećesječanjskih” izbora 2000. godine, a kao sjedište tvrtke, čija je prva direktorica bila Sandra Vojković, navedena je Berislavićeva 9., gdje je bilo i sjedište Hrvatskog društva skladatelja (HDS ZAMP)

Također je iznimno zanimljivo je da je CANTUS d.o.o., 2001. godine utemeljilo i svoj ansambl CANTUS, koji velike “uspjehe” postiže pod dirigentskom palicom Berislava Šipuša, također bliskog prijatelja Ive Josipovića, i uz svestranu potporu Hrvatskog društva skladatelja.

Od svog prelaska na HTV koji se dogodio u eri Ive Sanadera 2006. godine, Sanda Vojković je odgovorna za realizaciju plana i programa, koordinaciju umjetničke aktivnosti ansambala, vođenje i izradu umjetničkog plana i programa te praćenje provođenja programskog plana Glazbene produkcije HRT-a, da bi na koncu došla na čelno mjesto Glazbene produkcije HRT-a.

Radmanovo pogodovanje ZAMP-u i Empororinu

Zanimljivo je kako Sandra Vojković nije jedina visokopozicionirana osoba na HRT-u koja pogoduje ZAMP-u i tvrtki Emporion u vlasništvu njezinog brata Marka. Ravnatelj HRT-a Goran Radman je tijekom ove godine u više navrata pokušavao progurati novi ugovor s Hrvatskim društvom skladatelja težak 67,5 milijuna kuna, otvoreno zastupajući stav da je novi ugovor povoljniji od prethodnoga, zbog čega je došao i u otvoreni sukob s dijelom Nadzornog odbora.

>>HDZ se žestoko usprotivio Radmanovom 67,5 mil. kuna teškom ugovoru sa ZAMP-om

Naime, dio članova Nadzornog odbora koji nisu odobravali ovakve Radmanove postupke tražili su čak i očitovanje DORH-a s obzirom da su smatrali kako je riječ o potencijalno štetnom ugovoru za HRT-u. Međutim, DORH se proglasilo nenadležnim za taj slučaj.

U konačnici, zahvaljujući potpori natpolovične većine u Nadzornom odboru HRT-a, Miroslav Radman je dobio potporu za potpisivanje ugovora teškog 67,5 milijuna kuna. Međutim, to je izazvalo određene reakcije u Vladi Zorana Milanovića kao i ‘stidljivu’ najavu izmjene Zakona o autorskim i srodnim pravima, koji je zahvaljujući zauzimanju Ive Josipovića 2003. godine usvojila Račanova vlada, da bi nakon toga taj isti zakon ‘preživio’ mandate Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Ipak, do najavljene izmjene zakona koji HDS-ZAMP-u daje monopolističku poziciju i mogućnost netransparentne podijele poslova nije došlo prije svega zbog predsjedničke kampanje i moguće štete za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića.

Milijunski prihodi ZAMP-a

Analizirajući financijsko poslovanje ZAMP-a došli smo do pokazatelja da je za 2004. godine ZAMP prikupio 65 milijuna kuna, godinu dana kasnije pali su na 64 milijuna, a osjetan rast zabilježen je 2006. kada su skupili 73 milijuna kuna. Od tada prihodi ZAMP-a uglavnom rastu, a “zaradu” od 100 milijuna kuna prvi put su imali 2010. godine. U 2011. skupili su 104 milijuna kuna, u 2012. ZAMP je ubrao 103. milijuna kuna, da bi 2013. završili s rekordnom “zaradom” od 104,6 milijuna kuna.

Najviše je sustav ZAMP-a, koji je osmislio i uspostavio Ivo Josipović, “zaradio” od hotela, klubova, kafića i ostalih ugostitelja – čak 37.968.075,48 kuna, odnosno 36,31 posto od ukupnog iznosa. Drugi najveći izvor prihoda za ZAMP su televizijske postaje s 21,52 posto (22.502.687,03 kuna), a slijede radijske postaje s 15,18 posto (15.870.800,05 kuna).

“Hrvatsko društvo skladatelja” vrlo veliki prihod ubire i od TV kuća, odnosno od HRT-a, NoveTV i RTL-a. Godišnji prihodi iz ovog izvora kreću se oko 20-tak milijuna kuna od čega najveći dio plaća HTV.

U tom kontekstu može se naravno gledati i otvorena naklonost koju prema Ivi Josipoviću pokazuju na ove tri televizijske kuće. Uz kazano treba istaknuti i činjenicu da sestra Marka Vojkovića i dugogodišnja Josipovićeva suradnica Sandra Vojković vodi Glazbenu produkciju na HTV-u, gdje je prešla iz CANTUSA, koji je utemeljila uz svesrdnu potporu upravo Ive Josipovića.

[ad id=”40551″]

EMPORION – carstvo Marka Vojkovića?

Josipovićev prijatelj i osnivač tvrtkre Emporion Marko Vojković, koga je Josipović upoznao preko njegove sestre Sandre, rođen je 15. travnja 1971. godine i sin je brigadira Juraja Vojkovića, ratnog i poratnog pomoćnika generala Vladimira Zagorca, koji je u tzv. slučaju Šporer pravomoćno osuđen zajedno sa svojim nekadašnjim šefom.

Vojkovićev Emporion od 1993. godine, kako smo već kazali, ima ugovor o suradnji sa ZAMP-om, na temelju kojega zarađuje ogroman novac. Riječ je o tvrtki koja je posljednjih godina, zahvaljujući u prvom redu zakonskim odredbama za koje se Ivo Josipović javno hvali da su njegov pravno-politički doprinos sređivanju hrvatskog društva ali i stalnim revizijama ugovora, znatno uvećala svoju dobit.

Primjerice, ZAMP je Emporionu u 2004. platio 16,7 milijuna kuna, dok su se te uplate nakon toga znatno uvećale. Sudeći po godišnjim izvješćima HDS-a ukupna naplata autorskih prava u šestogodišnjem razdoblju 2005. – 2010. iznosila je 511 milijuna kuna, počevši sa 70 milijuna kuna 2005., preko 100 milijuna kuna 2010. godine, pa sve do 104,6 milijuna kuna najunosnije 2013. godine.

Od toga oko 68 posto godišnje ide vlasnicima autorskih prava, a oko 25 posto, odnosno jedna četvrtina, su razni troškovi koje zahvaljujući Zakonu i ugovorima naplaćuje Vojkovićev Emporion, a koji su u šest godina iznosili nevjerojatnih 109,7 milijuna kuna.

Sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, zanimljivo je da je Vojković u izvješćima vlastitih tvrtki naveo 111,5 milijuna kuna prihoda od HDS ZAMP-a u samo tri godine. Istodobno, njegova tvrtka Emporion usluge, koja je od 2009. preuzela posao ubiranja “harača”, izvještava da je 2009. i 2010. od HDS ZAMP-a naplatila po 34 milijuna kuna. Međutim, u izvještajima HDS-a stoje iznosi troškova od 24 i 25 milijuna kuna, što navodi na zaključak da barem jedna od dvije strane lažno prikazuje poslovne podatke.

Prema podacima iz financijskih izvješća, Vojkovićeve su tvrtke samo u trogodišnjem razdoblju od 2008. – 2010. godine od HDS-a uprihodile 111,5 milijuna kuna, a neto dobit koju su pritom ostvarile iznosila je čak 29 milijuna kuna.

Zahvaljujući pogodnostima koje je stvorio Josipovićev zakon, Emporion je danas poslovni gigant koji je svoje poslovanje u međuvremenu proširio na turističko tržište, kao i na graditeljstvo i nekretnine. Vojkovićev Emporion danas također ima i velebnu zgradu s poslovnim prostorima koju iznajmljuje svojoj zlatnoj koki – HDS ZAMP-u.

Vojkovićevih osam tvrka kćeri

Zahvaljujući unosnim poslovima sa ZAMP-om, Emporion u vlasništvu Marka Vojkovića danas ima čak osam tvrtki kćeri. Prema registru to su: Emporion informatika (osnovana 2008. godine), Emporion usluge (os. 2008. godine), Emporion Integra (os. 2007. godine), Emporion trgovina (os. 2007. godine), Emporion Centar (os. 2004. godine) i Emporion Alfa (os. 2005. godine).

Marko Vojković je i u suvlasništvu tvrtke Sagena, utemeljene također 1999.godine, koja je, naravno, također radila sa ZAMP-om.

Poduzetnik Vojković posjeduje i tvrtku Marcus koja djeluje od 2001. godine, a zanimljivo je da ta tvrtka odavno nema ni jednog zaposlenog, a 2010. godinu završili su s minusom od svega 6 tisuća kuna. No taj gubitak je ništa kada se sagleda analiza tvrtke Modeo Gradnja koja godinama bez i jednog zaposlenika ima godišnje gubitke od 146 tisuća kuna do 496 tisuća kuna.

Vojković se bavi i ulaganjima, a tu je tvrtka United Europe ulaganja koja je 2010. godinu završila s minusom od gotovo 1,5 milijuna kuna – zaposlenih također nula!

Zanimljivo je da sve tvrtke u kojima je Marko Vojković bio i jest vlasnik, suvlasnik ili direktor, a koje ne rade izravno sa ZAMP-om godinama posluju s gubicima ili su završile u stečaju.

Kontroverzna Adriatica.net

Javnosti je svakako zanimljiv slučaj i tvrtke Adriatica.net, koju je svojedobno također osnovao Marko Vojković.

Poslovna povijest te tvrtke započela je poput bajke. U samo šest godina svog postojanja Adriatica.net imala je u svome vlasništvu agencije Atlas, ID Riva, Atlas Airtours, te slovenske turističke tvrtke Kompas, Odisej i Iliriku turizam. Procvat Adriatice.net počinje onog trenutka kada se u posao uključila famozna Hypo grupa s investicijskim kapitalom, a od tada počinju i zajednički poslovi pothvati Marka Vojkovića s EPH grupom Ninoslava-Nine Pavića.

Zanimljivo je da se ova Vojkovićeva tvrtka, s čijim poslovanjem mnogi također povezuju i Ivu Josipovića, pojavljuje u kontroverznoj dokapitalizaciji Slobodne Dalmacije, odnosno u Sanaderovom darivanju splitskog dnevnog lista Ninoslavu Paviću i Ivici Todoriću. Istraga DORH-a u ovom slučaju traje od 2008. godine, na temelju prijave sindikalca Ozrena Matijaševića. Međutim, sasvim očekivano, istraga nadležnih državnih tijela godinama tapka u mjestu.

Naravno, ovom prigodom ne treba zaboraviti da su Vojkovićevu tvrtku Adriatica.net svojedobno zajednički spašavali država, točnije Ministarstvo turizma i Agrokor Ivice Todorića.

Upravo ovo spašavanje Adriatica.net-a bilo je i povod kaznenoj prijavi koju je nevladina “NGO No Corruption” iz Zagreba podnijela protiv čelnika Atlasa te Adriatica.net-a i Privredne banke Zagreb d.d.

U kaznenoj prijavi protiv Konstatina Rešetara, bivšeg predsjednika Uprave Atlas Airtrursa, Milice Šimunović i Lajče Perušića, oboje bivših članova Uprave, te Filipa Vučaka, zatim Marka Vojkovića bivšega predsjednika Uprave Adriatica.neta, Bože Prke, predsjednika Uprave PBZ d.d. i Pave Župan Rusković bivše predsjednice Uprave Atlasa, stoji da se njih, između ostalog, tereti “zbog kaznenoga djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337 i udruživanja u zločinačku organizaciju iz čl 33 KZ, a sve sukladno promjenama Ustava RH te stupanjem na snagu Zakona o nezastarijevanju kaznenih dijela ratnoga profiterstva i kaznenih dijela iz pretvorbe i privatizacije od 2.lipnja 2011.“

Međutim, ni ova kaznena prijava, kao niti ona Ozrena Matijaševića u slučaju Slobodne Dalmacije nije ozbiljno razmatrana niti istražena. Poznavatelji zagrebačkih pravosudnih (ne)prilika skloni su vjerovanju kako ključne zasluge za to ima isključivo Mladen Bajić, za koga navode da je upravo preko Marka Vojkovića uputio poruku Ivi Josipoviću da želi mjesto suca u Ustavnom sudu.

Insajderski krugovi s kojima smo razgovarali skloni su vjerovanju da bi istraga u ova dva slučaja ponudila i odgovore o mogućoj ulozi Ive Josipovića u osnivanju i funkcioniranju tvrtke «ADRIATICA.NET». Upravo zbog toga smatraju otvaranje ozbiljnijih istraga u ova dva slučaja nije moguće do isteka Josipovićevog predsjedničkog mandata.

Josipovićevi kadrovi u Trgovačkom sudu

Nisu ZAMP i HRT, po svemu sudeći, jedine utvrde Ive Josipovića. Prije određenog vremena u javnost je procurila informacija da Marko Vukelić, u to vrijeme jedini kandidat na natječaju za predsjednika Visokog Trgovačkog suda, nije dobio pozitivno mišljenje ministra pravosuđa Orsata Miljenića.

Za predsjednika Visokog Trgovačkog Suda Vukelić je prvi put izabran 2009., dok dužnost suca na tom sudu obavlja od 2002. U javnosti je Vukelić, ipak, više bio zapažen po svom hobiju, pisanju autorskih pjesama za estradne zvijezde i članstvu u udruzi HDS ZAMP.

Upravo zbog toga, prati ga glas da je navodno godinama primao honorare od HDS ZAMP-a i donosio presude u korist te udruge, zbog čega je ocjena ministra pravosuđa bila negativna.

Uz kazano, Vukelića se sve otvorenije sumnjiči da je osim u korist ZAMP-a, kao član sudskog Vijeća i predsjednik suda u žalbenim postupcima, donosio odluke u korist nekih tvrtki koje se povezuje sa ZAMP-om.

Na popisu sudskih odluka objavljenih na web stranicama VTS-a navodi se i Vukelićeva odluka iz 2005. u korist tvrtke “Veterinaria d.o.o.”, u sporu koji je protiv nje pokrenula Veterinarska stanica Korenica. Zanimljivo je da je vlasnik “Veterinarije” bio Igor Mlinar, dugogodišnji poslovni partner Marka Vojkovića.

Mlinar, kojega u zagrebačkim krugovima nazivaju i “kurirom mafije, je inače korisnik već spominjanih ZAMP-ovih kredita, kao i tvrtka Doseg d.o.o. iz Osijeka kojoj je Vukelić dao za pravo u žalbenom postupku iz 2005. protiv tvrtke Viem&Co. d.o.o. iz Pazina.

Iz 2005. datira i Vukelićeva odluka u korist Banke Kovanica d.d. iz Varaždina u osiguravateljskom sporu s tvrtkom “Transporit Akro d.o.o.” iz Varaždina. Banka Kovanica d.d. inače je pravna sljednica Štedionice Zlatica d.d. koja je aktualnom predsjedniku Josipoviću poslužila da 1998. godine na sumnjiv i nikad istražen način izvuče depozite iz propale “Komercijalne banke”.

Nadasve je zanimljiv i podatak da je Vojkoviću bliski Igor Mlinar, kao vlasnik tvrtke Veterinarija, svojevremeno u posjedu imao i zgradu u Planinskoj 2, zbog koje se sudilo bivšem premijeru Ivi Sanaderu i ministru Čobankoviću. U vrijeme dok je bio vlasnik zgrade u Planinskoj 2., Mlinar je Vojkovićevom Emporionu čak iznajmio poslovni prostor tvrtki “Emporion d.o.o. softver division” također u Vojkovićevom vlasništvu a koja je i danas registrirana na adresi kontroverzne nekretnine. Usput, zanimljivo bi bilo doznati stvarne razloge i način na koji je ta zgrada iz vlasništva Igora Mlinara prešla u ruke mesara Stjepana Fiolića, a potom postala vlasništvo vlade RH.

Nakon propasti Veterinarije, Igor Mlinar je jedno vrijeme radio za Vojkovićeve tvrtke da bi se, potom, opet okrenuo poduzetništvu i sumnjivim poslovima zbog kojih je na koncu završio u pritvoru. Od uprave tvrtke Emporion i vlasnika Marka Vojkovića  nikada nisu došli konkretni odgovori na kojim je poslovima bio angažiran Igor Mlinar.

Josipovićevi kadrovi na Pravnom fakultetu

Kao jedan od zagovornika ACTA-e, prije određenog vremena u hrvatskim se medijima počeo pojavljivati neovisni pravni stručnjak Igor Gliha. Međutim, kad su se novinarski krugovi počeli raspitivati o neovisnom pravnom stručnjaku koji zastupa interese ACTA-e, ZAMP-a i Emporiona ispostavilo se da je riječ o osobi koja dijeli katedru s Tatjanom Josipović, inače suprugom Ive Josipovića, na Pravnom fakultetu.

>>Krugovi bliski Ivi Josipoviću stavili pod nadzor i YouTube?

Slična je situacija i sa Romanom Matanovac Vučković, znanstvenom suradnicom Ive Josipovića i bivšom zaposlenicom ZAMP-a, koja je u svojoj je biografiji dugo skrivala podatak o radnom stažu u poduzeću Emporion d.d. u vlasništvu Josipovićevog prijatelja Marka Vojkovića.

Nakon angažmana u Emporinu, Josipovićeva je znanstvena suradnica zaposlena u Hrvatskom društvu skladatelja, gdje je radila sve do 2003. godine kao savjetnik za pravna pitanja. Zanimljivo ja da Romana Matanovac Vučković iz HDS-ZAMP-a odlazi na Pravni fakultet, a nakon toga u Državni zavod za intelektualno vlasništvo, gdje obavlja niz odgovornih dužnosti: predsjednice žalbenog vijeća, zamjenice ravnatelja Zavoda i predsjednice Vijeća stručnjaka.

Međutim, angažman Romane Matanovac Vučković u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo nije prošao nezapaženo. Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima na čelno mjesto Vijeća trebao je biti izabran neovisni stručnjak. No, prema određenim tumačenjima Romana Matanovac Vučković na čelnu je funkciju Vijeća dospjela kao bivša zaposlenica ZAMP-a i Emporiona, koji su se upravo u tom razdoblju zbog sumnjivih isplata nalazili u središtu nadzora Ministarstva financija i Zavoda za intelektualno vlasništvo. Inače, otac Romane Matanovac i general Imra Agotić su oženili dvije sestre.

U predstavci koju je zviždačica Vesna Stilin poslala na adresu Ministarstva financija, urede predsjednika, premijera i ministra znanosti, tvrdi da su se na tu nezakonitost u Zavodu pravili slijepi, što je dodatno produbilo sumnje da takvim imenovanjima netko želi nadzor nad HDS/ZAMP-om staviti pod kontrolu vrlo uskog kruga ljudi.

Romana Matanovac Vučković u međuvremenu je zataškala afere i promijenila posao. Danas je docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i to na katedri Tatjane Josipović, supruge predsjednika Ive Josipovića.

Vojkovićeva veza s Mladenom Bajićem

Većina neovisnih promatrača koji nemaju bilo osobnog ili političkog interesa nijekati postojanje dobro organiziranog paralelnog sustava uklopljenog u sve ključne pore hrvatskog društva jednoglasna je u ocjeni kako je sustav razvijen oko HDS ZAMP-a pravno i organizacijski desetljećima slagao upravo Ivo Josipović.

Međutim, oko pitanja operativnog koordiniranja aktivnosti dugo su mišljenja bila podijeljena. Jedni su smatrali da nadzor nad sustavom izravno provodi Ivo Josipović, dok je određeni dio bio čvrsto uvjeren kako je ključni operativac Marko Vojković. No, nema sumnje da je o svemu najbolje upućen Saša Perković.

Operativna akcija Juda, pokrenuta zbog utvrđivanja činjenica vezanih za curenje podataka iz istraga koje je svojevremeno provodio DORH-a, pokazala je da je u razdoblju od siječnja do travnja 2011. godine Marko Vojković bio ukupno 288 puta u telefonskom kontaktu s tadašnjim prvim čovjekom DORH-a Mladenom Bajićem. Zanimljivo je također da je koncem ožujka i početkom travnja te godine glavni Josipovićev operativac čak 21 put nazvao i tadašnjeg ravnatelja USKOK-a Dinka Cvitana, koji je u međuvremenu došao na mjesto prvog čovjeka DORH-a.

Osim glavnog državnog odvjetnika i čelnika USKOK-a Marko Vojković je u tom  razdoblju 66 puta kontaktirao Vanju Marušić, službenicu USKOK-a, a kasnije tužiteljicu u sudskom postupku protiv Ive Sanadera, pet puta je kontaktirao Igora Cišpera, tadašnjeg zamjenika ravnatelja USKOK-a, a isto toliko puta je nazvao i USKOK-ovu centralu.

U izlistima telefonskih poziva, koje je svojevremeno objavio portal Index, također je vidljivo da je Marko Vojković od 1. listopada 2010. do 8.travnja 2011. čak 129 puta nazvao mobitel predsjednika države Ive Josipovića, da je 166 puta kontaktirao broj mobitela Joška Klisovića, tadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Republike, dok je broj centrale na Pantovčaku nazvao 61 put.

To, naime, stoji u nadopuni rezimea Operativne akcije Juda, koju je po nalogu USKOK-a u ožujku i travnju 2011. provelo Ravnateljstvo policije ne bi li otkrilo tko medijima odaje službene tajne iz USKOK-ovih i DORH-ovih istraga, koju je također svojevremeno objavio Index.

Zbog sumnje u kazneno djelo opisano u Kaznenom zakonu RH, policija je tada provela kriminalističku istragu kojom su bili obuhvaćeni Ninoslav Pavić, vlasnik EPH, Mladen Pleše glavni urednik Jutarnjeg Lista, Ratko Maček, bivši glasnogovornik Sanaderove vlade i Marko Vojković vlasnik tvrtke Emporion i blisku suradnik Ive Josipovića.

Novinari, urednici i bivši vlasnik EPH operativno su obrađivani kako bi se došlo do “nepoznatog počinitelja” koji je medijima dostavljao podatke iz istraga USKOK-a. U prvoj fazi istrage kao potencijalni izvor podataka identificiran je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, budući da je jedini u spomenutom razdoblju imao pristup istražnim spisima i bio u kontaktu s novinarima i urednicima koji su ih objavljivali. Prema tadašnjim sumnjama policije, osim izravnih kontakata, Mladen Bajić je s medijima komunicirao i preko dva neformalna “kurira”, Ratka Mačeka i Marka Vojkovića.

Maček je svojevremeno bio najbliži suradnik i kasniji suoptuženik Ive Sanadera, a Vojković poslovni partner Ninoslava Pavića u turističkoj agenciji Adriatica.net, koja je vlasniku EPH poslužila i pri Pavić-Sanaderovoj dokapitalizaciji dnevnog lista “Slobodna Dalmacija” i osobni prijatelj i dugogodišnji poslovni suradnik predsjednika Ive Josipovića.

Veza Marka Vojkovića s Mladenom Bajićem, nešto je mlađeg datuma i datira od dolaska Ive Josipovića na Pantovčak 2010. godine. Njegovi učestali telefonski kontakti s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom započinju 10. siječnja. 2011., kada, sudeći prema podacima u policijskom izvješću, kada naglo prestaju do tada učestali telefonski kontakti Mladena Bajića s Ninoslavom Pavićem i Mladenom Plešeom. Ta pauza trajala sve do početka ožujka i koincidira sa zahtjevima službenika USKOK-a (iz prosinca 2010.) da se ispita curenje tajnih podataka iz DORH-a i USKOK-a u Jutarnji list, čiji je glavni urednik bio Mladen Pleše, novinar čije se ime spominje i na popisu suradnika jugoslavenske tajne službe, kolokvijalno znane kao UDBA.

Policijski istražitelji, kao i dobar dio poznavatelje ove materije došli su do zaključka kako je vrlo moguće da je ulogu posrednika u tim kontaktima u tom razdoblju na sebe preuzeo upravo Marko Vojković.

Zanimljivo je također da je Marko Vojković u to vrijeme ostvarivao i kontakte s Mirom Kovačićem, Josipovićevim suradnikom bliskim tadašnjoj premijerki i predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, preko koga je navodno pokušavao realizirati tadašnja Josipovićeva nastojanja za destabilizacijom tadašnje vlade i provociranjem prijevremenih izbora na jeseni 2011. godine.

U tom razdoblju, sudeći prema pokazateljima, zabilježeno je i Vojkovićevih 149 poziva prema Miloradu Pupovcu, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i osnivaču SDSS-a, inače tadašnjem koalicijskom partneru Jadranke Kosor a nešto ranije i Ivi Sanaderu te Ivici Račanu.

Prema kasnijem priznanju Milorada Pupovca, Vojković ga je u više navrata nagovarao da izađe iz koalicije s HDZ-om Jadranke Kosor, kako bi se mogli isprovocirati prijevremeni izbori. Drugi razlog Vojkovićevih učestalih javljanja Pupovcu bio je pisanje srpskog tjednika “Novosti” o aferi ZAMP, što su Josipović i Vojković pod svaku cijenu željeli spriječiti.

Analizom ovih saznanja više je nego očito da je Ivo Josipović svojevremeno lagao kada je u jeku afere ZAMP kazao kako Marka Vojkovića pozna samo površno ta da o njegovim poslovima ne zna ništa. Podatak od 129 Vojkovićevih poziva na mobitel predsjednika države Ive Josipovića, 166 poziva na mobitel predstojnika Ureda predsjednika Republike Joška Klisovića, 61 poziv na telefonsku centralu na Pantovčaku, uz ostale vrste kontakata, nedvojben su pokazatelj o stupnju poslovne suradnje između Ive Josipovića i Marka Vojkovića. Uz poslovnu suradnju preko ZAMP-a i niza Vojkovićevih tvrtki, kao i djela medija, nedvojbeno je da je Marko Vojković imao i određenu političku poziciju u Josipovićevom timu.

Zaključak je to koji se nameće analizom Vojkovićevih aktivnosti uperenih prema Jadranki Kosor i Miloradu Pupovcu ali i posredničkoj ulozi Marka Vojkovića između Mladena Bajića, Ninoslava Pavića i Mladena Plešea, koja je imala za cilj naštetiti tadašnjoj vladi i HDZ-u kao stranci ali i pokušati amnestirati Ivu Sanadera ili u najmanju ruku otežati istragu u njegovom slučaju.

Za spašavanjem optuženog Ive Sanadera i kriminaliziranjem HDZ-a svoje su razloge imali Mladen Bajić, Nino Pavić i Ivo Josipović. Stoga ne treba nikome biti iznenađenje što je Marku Vojkoviću bila dodijeljena ovakva uloga. Vojković je naime samo odigrao ulogu sličnu onoj kada je Marijan Benko, pretpostavka je po Sanaderovom nalogu, zatvorio istragu u predmetu “Zlatica” i tako spasio Ivu Josipovića.

Posljednjih dana, međutim, Ivo Josipović u sebi svojstvenom stilu, prešućuje svoju višegodišnju povezanost sa Ivom Sanaderom, optužujući istovremeno svoju protukandidatkinju i stranku koja ju je kandidirala u predsjedničku utrku.

Teško je vjerovati da Ivo Josipović ne zamjećuje da su Ninoslav Pavić, Josip Perković, Slavko Linić, Mladen Bajić, Mladen Pleše, kao uostalom i Ivo Sanader, već postali osobe iz bliže političke prošlosti. Nemoguće je da to ne zamjećuje. Realnijom se čini prosudba da ga od te spoznaje hvata nervoza i napadi panike, kako za sebe osobno – tako i za političko-financijsko carstvo koje je godinama razvijao zajedno sa Markom Vojkovićem i drugima.

Vladimir Ljubanić/Hrsvijet.net

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari