Pratite nas

Feljton

Izvaci iz još neobjavljene knjige Jadranka Prlića: Za Hrvate u BiH rat je počeo 1991. godine

Objavljeno

na

Da bi se moglo sagledati, pa i objasniti ponašanje Hrvata u BiH, nužno je imati u vidu cijeli niz zločina protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini koje su počinile JNA i srpske milicije 1991. godine. Za razliku od vlasti Republike Hrvatske koje su organizirals obranu svojih građana 1991. godine, bosanskohercegovačke vlasti u tome razdoblju nisu zaštitile svoje građane, pogotovo Hrvate.

Povlačenjem iz oko 40 vojarni iz Republike Hrvatske, u skladu sa sporazumom JNA i Republike Hrvatske o povlačenju, “JNA je iz Hrvatske izvukla 310 tenkova, 210 oklopnih transportera, 260 topova, 210 zrakoplova i 40 helikoptera…”

U to vrijeme, kako u prosincu 1991. govori član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić, “u Bosni i Hercegovini ima oko 14 korpusa”. Priznaje to u svojoj knjizi i Veljko Kadijević: “Procjenjujući daljnji razvoj događaja, smatrali smo da nakon napuštanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogućoj opciji razvoja događaja u BiH.”

U svojoj izjavi Zoran Buntić bilježi: “Za razliku od Slovenije i Hrvatske, u BiH se JNA u drugoj polovini 1991. godine u cijelosti transformirala u oružanu silu Miloševićeva režima i vojsku bosanskih Srba te izvršila ‘nevidljivu’ okupaciju više od dvije trećine teritorija Bosne i Hercegovine s ciljem pripajanja tih dijelova BiH Jugoslaviji odnosno velikoj Srbiji.

Okupacija je izvršena tako što je JNA sve vojne efektive koje je povukla iz Slovenije i Hrvatske koncentrirala u BiH zauzimajući sve strateški važne kote, odsijecajući Sarajevo od svih važnih centara (Tuzle, Bihaća, Zenice, Mostara, Banjaluke) te svaku međusobnu komunikaciju između tih centara. Strateško raspoređivanje snaga JNA i srpske vojske u BiH okončano je do konca rujna 1991. godine.”

Prvi napadi na Hrvate

Rat iz Hrvatske počeo se prelijevati u BiH 1991., pogotovo u područja koja su bila većinski nastanjena Hrvatima. Prvi oružani napad izvršila je milicija tzv. SAO Krajine na Uništa, općina Bosansko Grahovo, već 10. svibnja 1991. godine. Tom prilikom Hrvati iz BiH, stanovnici tog mjesta, ostali su, kako bilježe svjedoci, u “bezizglednoj situaciji nakon što su ih opkolili Martićevi odmetnici te selu zatvorili dovod vode”. Odgovarajući na zastupničko pitanje Stjepana Jurkića u Parlamentu BiH 20. svibnja 1991. godine, Vlada SRBiH priznala je nesposobnost policije Bosne i Hercegovine da intervenira u Uništima nakon što je JNA zabranila ulazak.

O ulasku snaga iz tzv. Krajine u Hrvatskoj u Bosnu i Hercegovinu bilo je riječi na sastanku Predsjedništva SRBiH u lipnju 1991. godine. Čak su policijske snage iz Knina organizirale paradu u Drvaru u BiH u lipnju 1991. godine. Glavni odbor HDZ-a zaključuje 6. kolovoza: “Traži se od Vlade BiH da svim zakonskim sredstvima snage MUP-a BiH preuzmu okupirani TV odašiljač na Kozari.”

Vodstvo Hrvata u srpnju 1991. godine zaključuje: “Ocjenjuje se da je stanje krajnje dramatično u cijeloj domovini te da se zbog velikosrpske agresivne politike svakoga trenutka može očekivati oružani sukob širih razmjera. Svakim danom postaje sve očiglednije da tzv. Jugoslavenska narodna armija otvoreno potpomaže velikosrpsku politiku radi stvaranja velike Srbije.”

Dragovoljci iz BiH, Hrvati i Muslimani, odlaze u Hrvatsku u rat, a rezervisti iz Srbije i Crne Gore pristižu u BiH. Mediji bilježe da se uhićuju Hrvati iz Banjaluke koji odbijaju ići na bojište u Hrvatsku.

U kolovozu 1991. formacije JNA (Peti banjalučki korpus) s Teritorijalnom obranom BiH otpočele su napade na Republiku Hrvatsku iz općine Bosanska Gradiška. Izetbegovićeva vlada, možda iz razumljivih, ali ne i razloga zbog kojih bi se mogla ponositi, ističe David Rieff, nije imala jasan stav kada je riječ o ratu u Hrvatskoj. Srpski planovi, kako ih opisuje Veljko Kadijević, bili su vrlo jasni: “Jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati sa snagama koje stupaju na pravcu Mostar – Split.” Prvi napadi snaga JNA i srpskih paramilitarnih formacija na teritoriju BiH upravo su bili protiv Hrvata: 15. rujna i 6. listopada na Ravno u južnoj Hercegovini.

Genocid u selu Kijev Do

Dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore, njih oko 12 tisuća, stigli su u Mostar i Hercegovinu 19. rujna 1991. godine, granatirajući Hrvatsku s tih novih položaja u BiH.

Desetak dana poslije, uključujući trupe koje su se povukle iz Slovenije i Hrvatske, napali su Dubrovnik i Ravno u BiH s pripadajućim selima.

Počinjen je, prema prosudbama povjesničara Jakše Raguža, akt genocida nad hrvatskim pučanstvom u općini Trebinje – Ravno, jer je u selu Kijev Do pobijeno cjelokupno, uglavnom starije pučanstvo. U listopadu su razorena sva hrvatska sela, 22 su osobe ubijene, 19 ih je poslano u zatvor u Bileći (BiH), a preostalo je pučanstvo iz Popova polja protjerano. Ni jedan Hrvat nije bio naoružan, ni jedna jedinica nije bila formirana za eventualnu obranu.

I tom prilikom izostala je reakcija vlasti BiH. Zastupnik HDZ-a Mate Jurković iz Čapljine na sjednici Skupštine BiH upoznao je sa stanjem u Ravnom i jugoistočnoj Hercegovini te zatražio da Skupština osnuje komisiju koja bi posjetila ta područja. Izgleda da je muslimanska politika radije čekala nego da čak i verbalno ide u konfrontaciju s JNA i srpskom stranom. Na istoj sjednici predsjednik kluba SDA dr. Naim Kadić ističe da su “tri Muslimana već ubijena u ovoj republici”, a da još nije otkriven i kažnjen onaj tko je to učinio.

Muhamed Čengić dodao je da se muslimanski narod iseljava iz istočne Hercegovine i iznio zanimljiv podatak: “Mi smo prikrivali da muslimanski narod gine, da se muslimanski narod iseljava, da muslimanski narod mora bježati iz kuća, a vama gospodo, vama Srbima koji ovdje sjedite, ni to nije dovoljno, nego stalno tvrdite da ste vi ugroženi, a mi nismo.”

Zanimljivo je ponašanje muslimanskih vođa u istočnoj Hercegovini za daljnji tijek zbivanja, jer su poznati brojni primjeri implicitne suglasnosti za takvo pomicanje trupa i stvaranje srpske autonomne oblasti s granicom na Neretvi.

Uoči dolaska rezervista, kako dokumentira Željko Raguž, održani su sastanci predstavnika tih općina, nakon čega su Muslimani, na čelu s Rusmirom Mahmutčehajićem, dopredsjednikom Vlade RBiH, i Irfanom Ajanovićem, potpredsjednikom Skupštine Jugoslavije, dali upute “da se napravi otklon od Hrvata i da se iskaže lojalnost dolasku ‘rezervista JNA’.”

Tek nakon mjesec dana od događaja u jugoistočnoj Hercegovini delegacija Republike Bosne i Hercegovine (M. Ljubić, E. Ganić i M. Simović) posjetila je područje Ravnoga.

“Marijofil Ljubić izjavio je da je evidentno da je izvršen genocid nad civilnim pučanstvom. Vojska se čak i ne nastoji opravdati ni jednom riječju za sve ono što je učinila.” Predsjedništvo BiH je tek na sjednici od 29. listopada 1991. zauzelo stajalište “da postoji osnovana sumnja da je u Ravnome i obližnjim selima izvršen zločina nad narodom”.

U jesen 1991. otpočela je, također, agresija na Slunj, Ogulin i Otočac u Republici Hrvatskoj s područja Bihaća. Predsjedništvo HDZ-a BiH na sjednici 26. kolovoza 1991., “osuđuje korištenje teritorija Republike Bosne i Hercegovine za terorističke napade vojske i dobrovoljaca na Republiku Hrvatsku”. U studenome 1991. objavljeno je da je velik broj pripadnika jedinica Teritorijalne obrane iz BiH ubijen i ranjen na teritoriju Hrvatske u oružanim sukobima s hrvatskim snagama. Rezerviste u TO, koji su ratovali protiv Hrvatske, plaćao je Republički štab TO Bosne i Hercegovine.

Nitko ne dvoji da je rat u BiH počeo mnogo ranije nego što je Predsjedništvo RBiH u lipnju 1992. donijelo odluku o proglašenju ratnog stanja, odnosno naredbu o općoj javnoj mobilizaciji od 20. lipnja te godine.

Svi elementi pokazuju da je za Hrvate u BiH rat u toj republici počeo 1991., što je i službeno potvrđeno. HVO HZ H-B definira 20. listopada 1991. kao referentni dan od kojeg se treba utvrđivati razina ratnih šteta.

Poslije je u Federaciji, Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, za službeni početak agresije definiran 19. rujna 1991. godine.

Piše: Jadranko Prlić / vecernji.hr

Ekskluzivno iz još neobjavljene knjige Jadranka Prlića

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Pogubili su i fra Melhiora Prlića vrsnog časnog brata i stolara na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Fra Melhior Prlić rođen je 26. srpnja 1912. u Sovićima, župa Gorica. Roditelji su mu bili Ambro i Anica, r. Vlašić. Kršten je 27. srpnja 1912., župa Sv. Stjepana, Gorica, MK sv. III., str. 37., br. 63. Krstio ga je fra Blago Babić, župnik, a kum mu je na krštenju bio Ante Vlašić, seljak. Krsno mu je ime Jerko.

Stanje duša župe Gorica na 240. stranici donosi popis obitelji Prlić Ambrože, + Grge, kućni broj 18. Ambroža (rođ. 20. 11. 1883.) i njegova žena Anica, r. Vlašić (rođ. 11. 4. 1884.), vjenčali su se 27. 11. 1906. godine i u svom braku rodili desetero djece, osam sinova i dvije kćeri: Antu (1907.), Milu (1908.), Jerku (1912.), Ivana (1914.), Stjepana (1917.), Ivu (1919.), Grgu (1920.), Zorku (1922.), Rafu (1925.) i Ljubu (1929.). Njihov je sin Jerko postao hercegovački franjevac fra Melhior.

Osnovna škola

Jerko je osnovnu školu završio u Sovićima. Odmah ispod njegovih Vlašića, na cesti, predivna je i danas kamena kuća osnovne škole.

Školske god. 1920./21. pohađa 1. razred osnovne škole. U razrednoj je knjizi na str. 26./27. pod brojem 35 upisan Jerko Prlić, rimokatolik, rođen 26. VII. 1911. od oca Ambroža, težaka iz Sovića, k. br. 18. Učiteljica mu je bila Kornely Brekkey. Te je školske godine nedostajao ukupno četiri sata: 2 opravdano, 2 neopravdano.

Uspjeh u pojedinim nastavnim predmetima:
Polazak škole: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljača) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Vladanje: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljače) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Nauka u vjeri: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Početna stvarna nastava: (listopad) 2; (prosinac) 1; (veljače) 2; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: db (2)
Srpski ili hrvatski jezik: (listopad) 2; (prosinac) 2; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: db (2)
Račun: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Zemljopis i povijest
Prirodne nauke
Krasnopis
Geometrija i crtanje
Gospodarstvo kućanstvo
Pjevanje: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Gimnastika: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Ženski ručni rad

UKUPNI USPJEH: (listopad) dobro = db (2); (prosinac) dovoljno = dv (3); (veljača) dovoljno = dv (3); (travanj) dobro = db (2); (lipanj) db (2)
Na kraju školske godine prošao s dovoljnim = dv (3)

Školske godine 1921. /1922. pohađa 2. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi na str. 62./63. pod brojem 14.
Na kraju je školske god. prošao s dobrim = db (2). Imao je u odnosu na 1. razred novi predmet krasnopis iz kojeg je imao ocjenu vrlo dobar = vdb (1). Te godine nije izostao nijedan sat nastave.
Školske god. 1922. /1923. pohađa 3. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 29.
Na kraju godine prošao je s dovoljnim = dv (3). U odnosu na 2. razred imao je sljedeće predmete: zemljopis i povijest dobar = db (2); prirodne nauke dovoljan = dv (3); geometriju i crtanje dovoljan = dv (3); gospodarstvo i kućanstvo dovoljan = dv (3).
Školske godine 1923. / 1924. pohađa 4. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 22. U školi u tom 4. razredu ima ocjene za mjesec listopad, i to: polazak škole (1), vladanje (1), nauka o vjeri (2), srpski ili hrvatski jezik (2) račun (2), zemljopis i povijest (3), prirodne nauke (2), krasnopis (3), geometrija i crtanje (3), gospodarstvo i kućanstvo (2), pjevanje (2) i gimnastika (2). Uspjeh na kraju toga razdoblja je dobar = db (2).

U razrednici u toj godini iza ovih ocjena u listopadu stoji: »Prešao u Drinovce« i potpis učiteljice Kornely Brekkey. U razrednim knjigama u školi u Drinovcima nema podataka o njemu. Time je, koliko nam sačuvane razredne knjige govore, Jerko Prlić, sin Ambrože, osnovnu školu završio u Sovićima.

Redovništvo i sveti redovi

U franjevački je red stupio kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat kao brat laik stupio je na Humcu 11. srpnja 1937. Arhiv Provincije čuva dopis (SP SV 120., folije 19. – 21., Humac, 13. 7. 1937.) meštra novaka fra Eugena Tomića koji obavješćuje Provincijalat da je o. provincijal 11. srpnja 1937. na Humcu primio u novicijat nove kandidate:
fra Boris (Ivan) Božić
fra Blago (Jozo) Brkić
fra Nevenko (Jozo) Dugandžić
fra Krešimir (Ante) Jukić
fra Bosiljko (Mate) Kordić
fra Teofil (Jure) Leko
fra Alojzije (Nikola) Milićević
fra Darinko (Bože) Mikulić
fra Urban (Bože) Pavković
fra Srećko (Jozo) Pejić
fra Rudo (Slavko) Prlić
fra Ambrozije (Ante) Tomić
fra Andrija (Bože) Topić
fra Stanko (Marijan) Vasilj
fra Ljubomir (Jozo) Zorić
fra Melhior (Jerko) Prlić, dosadašnji oblat primljen u novicijat laikata.
Redovničko im je odijelo obukao provincijal fra Mate Čuturić, a meštar im je bio »najprije fra Eugen Tomić, pa onda fra Mile Leko«.

Nakon godine dana provedene u novicijatu na Humcu jednostavne zavjete polaže 12. srpnja 1938. Potom ide na Široki Brijeg u stolariju. U njoj ostaje do kraja svoga života. Radio je i na početku učio zanat od vrsna stolara Hinka Rošeca, koji je već od prije u franjevačkoj stolariji na Širokom Brijegu. Fra Melhior je pismen, što ima zahvaliti pohađanju pučke škole u svojim rodnim Sovićima, župa Gorica, i nastojanju fratara u Mostaru i na Širokom Brijegu.

Da je na Širokom Brijegu radio u stolariji za samostan i za Provinciju, potvrđuje nekoliko vlastoručno ispisanih papira narudžbi i potražnja brava, drveta, dnevnica za djelatnike i drugog potrebnog za stolariju, kao i rasporedi osoblja.

Provincijal fra Krešimir Pandžić Vojnom okrugu u Mostaru službeno pod brojem 1112/40. 11. prosinca 1940. piše kako je »Prlić Jerko (fra Melhior) Ambrožin iz Sovića, rođen 1912. god. – srez Ljubuški, Vojni Okrug Mostar – pozvan ovih dana u rezervu u Hrvace – Sinj I. baterija.« Da bi bio oslobođen te »rezerve« provincijal se poziva na »naređenje u službenom Vojnom listu od 6. IX. 1940.« prema kojem se »svi obveznici-monasi od dana prijema monaškog čina imaju prevesti u obveznike-bolničare bez obzira u kojem su rodu vojske odslužili svoj kadrovski rok« …

»Obzirom na gornje moli se Naslov, da izvoli poziv u rezervu spomenutog Prlića Jerke (fra Melhiora) poništiti odnosno smatrati nevažećim, jer po svom zvanju i citiranom naređenju spada među bolničare, koji se u slučaju rata pozivaju.«

Fra Melhior je u samostanu na Širokom Brijegu i u sjemeništu, gimnaziji, konviktu za vanjske đake te u svim drugim gospodarskim objektima bio poput kućnog majstora. I ne samo da je otklanjao kvarove, on je znao napraviti i urediti mnoge zahtjevne zadatke. Tako čitamo u Hercegovini franciscani o događajima i radovima u samostanu na Širokom Brijegu:

»Novi je prefekt odlučio u dogovoru s fra Melhiorom Prlićem u prijašnjoj ostavi urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samostanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o. Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za 27 metara do stolarske radionice i završen. Su tim je odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – samostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941. dobrovoljno klerici.«

Svečane je zavjete fra Melhior položio na Širokom Brijegu 18. prosinca 1941. Pismohrana Provincije čuva »Svjedočanstvo prije polaganja svečanih zavjeta«: »Ja niže potpisani brat fra Melhior, član Reda Manje Braće, predloživši molbu starješinama za polaganje svečanih zavjeta, nakon što sam pred Bogom pomno stvar promislio, izjavljujem pod zakletvom i svjedočim:
da nisam natjeran nikakvim prisiljavanjem iz straha ili sile na polaganje svečanih zavjeta, već da to svojom voljom želim i posve slobodno hoću da ih prigrlim sa svim dužnostima što su s njima skopčane.

Ja priznajem da su mi dobro poznate sve dužnosti koje proističu iz ovoga zavjetovanja pa ih ja svojevoljno prihvaćam i odlučujem da ću ih uz pomoć Božju marljivo obavljati kroz čitavi život svoj.
Ja svjedočim da sam očito shvatio ono što se naređuje zavjetom čistoće i zakonom neženstva pa odlučujem čvrsto s Božjom pomoću to izdržati do konca života.
Napokon iskreno obećajem, da ću se prema Reguli i prema ustanovama Reda i svetih zakona pokoravati u svemu najspremnije što mi starješine nalože prema stezi Crkve i našega Reda, drugima spreman davati primjer kreposti riječju i djelom, tako da nakon polaganja svetog zavjetovanja zaslužim od Boga primiti zasluženu plaću.

Tako svjedočim i zaklinjem se na sveto Evanđelje na kojemu držim svoju ruku.
Široki Brijeg, dne 18. prosinca 1941.
Potpis: fra Melhior Prlić
Svjedoci (potpisi): fra Marijan Zubac
fra Rajko Radišić.«

Dan prije, fra Melhior je pred svom subraćom u samostanu na Širokom Brijegu prije večere u blagovaonici, kako je to uvijek običaj u ovim prigodama, pročitao i potpisao sljedeću izjavu:

»Odricanje prava na baštinu
Ja brat Melkior Prlić, dne 17. prosinca 1941 uoči moga svečanog zavjetovanja, pred Bogom i u prisutnosti redovničke zajednice, po 581 kanonu Crkvenoga Zakonika i prema općim propisima Reda po članu 89 odričem se čitavoga svoga vlasništva i svih posjeda koji mi pripadaju ili bi mi pripali.
U potvrdu toga ja se vlastitom rukom potpisujem.
Tako je. Ja fra Melkior Prlić.
Na Širokom Brijegu dne 17. prosinca 1941.«

Koliko je bio fra Melhior, i uopće časni brat laik, u Provinciji cijenjen i čašćen, potvrđuje nam izvješće Hercegovine franciscane: »Koliko provincija obiluje, Bogu hvala, svećeničkim zvanjima, toliko većma iznenađuje oskudica zvanja braće lajika u Hercegovini. Biti zdrav, čestit i sposoban radnik, još izučiti zanat pa usprkos predrasudama bliže i dalje okoline poći doživotno u samostan kao ponizni brat lajik, to je u nas doista rijedak dar Božje milosti. Što je slučaj rjeđi, to srdačnije je naša redovnička obitelj dočekala i proslavila svečane zavjete našeg vrijednog stolara fra Melhiora Prlića.

Dne 18. XII. 1941. u 7 sati pod misom položio je zavjete u ruke mp. o. provincijala, koji je prije mise uputio nekoliko toplih riječi o značenju redovničkog zvanja fra Melkioru, sabranoj samostanskoj obitelji, sjemeništu i vjernicima. Na ručku je ponovno o. provincijal čestitao fra Melkioru svečano primanje u bratstvo franjevačkog reda i sve prisutne pozvao na suradnju za zvanja braće lajika po milosti Božjoj, da čim prije ispunimo veliku i osjetljivu prazninu u životu provincije.

Po ručku priredio je u zabavnici dirljivu i bratsku svečanost u čast fra Melkioru meštar o. Vilim sa svojim klericima. Uz kratke prigodne govore tri klerika predali su svečaru tri dara: dar mp. o. provincijala od Svetog Oca blagoslovljenu krunicu i moći zaštitnika braće lajika sv. Didaka, dar o. gvardijana “Nasljeduj Krista” i dar klerikata Novi Zavjet. Na koncu su đaci otpjevali koral: Ecce quam bonum. Uzgojni rad naših Društava sv. Ante pružit će dokaz svoje temeljitosti i donijet će najplemenitiji plod, ako nam pomogne napučiti samostane zvanjima dobre braće laika.«

U Pismohrani Provincije nalazi se dopis Provincijalata, koji je potpisao tajnik Provincije, Ravnateljstvu hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu, u kojem se za fra Melhiora Prlića i za fra Antu Perića traže »iskaznice za povlašćenu vožnju«.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. A dopis Provincijalata Hercegovačkih franjevaca od 27. prosinca 1943. pod službenim brojem 914/43. glasi:
»Častnom bratu
Fra Melhioru Prliću, stolaru
Široki Brieg
Vama je povjeren veliki posao i čitav jedan imetak, kojega sačinjava material i alat u našoj stolarskoj radionici na Širokom Briegu. To je jedno veliko povjerenje prema Vama, što Vam služi na čast. Preporučamo Vam da odsele kao i dosada nastojite sačuvati povjerenje, koje su Vam svi provincijali poklanjali. U to ni najmanje ne sumnjamo.

Treba priznati da Vas na sve strane razvlače raznim malim poslima, što Vas smeta u redovitom radu koji Vam je povjeren. Da Vama bude lakše, da se ne morate obazirati lievo i desno, odlučili smo, da ne primate ničije narudžbe izravno od naručitelja nego da sve primate preko p. o. fra Andrije Jelčića, samostanskog vikara, tako da nitko, pa ni sam provincijal, ne će ništa naručivati nego sve preko p. o. vikara. Tako ćete biti u svemu mirni i bez brige.
Ovoga se točno držite.
Bratski Vas pozdravljamo.
Provincijal.«

Fra Melhior je bio jako odgovoran čovjek, radin, okretan. Fratri koji su preživjeli jugokomunistički pokolj o njemu su uvijek govorili s osobitim poštovanjem. Tako će pismeno ostati zabilježeno što je fra Vojislav Mikulić o njemu rekao u anketi koju je 1986. napravio fra Jozo Vasilj: »Fra Melhior Prlić (33). Bio je stolar. Sposoban i stručan u poslu; ozbiljan i primjeran u redovničkom životu. Za popravak brane na našoj hidrocentrali stručnjaci tražili rok od 3 mjeseca, a on je to izveo zajedno s nama za cigla 4 dana.«

Fra Melhiorov nestanak i smrt

Preživjeli đaci svjedoci, poslije fratri, kažu da je bio i u samostanskom podrumu i u mlinici tih zadnjih dana jugokomunističkih napada i žestokih borbi te da je navečer 6. veljače došao u mlinicu s viješću da je s đacima uspio ugasiti požar na zgradi gimnazije.

Njegov je otac Ambroža svima do svoje smrti svjedočio da ga je vidio živa u Imotskom i da je odveden put Splita. Od trenutka kada su ga jugokomunisti 8. veljače 1945. zajedno s drugim fratrima iz mlinice doveli pred samostanom gubi mu se svaki trag. U nekrologu Provincije stoji da je uhićen u hidrocentrali s još sedmoricom braće i odveden »via Spalatum«.

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz poraća Drugoga svjetskoga rata, gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod Ur. Br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.
U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Metkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«
Osnutkom ovoga povjerenstva Hercegovačka je franjevačka provincija učinila izravan korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se pothvatu ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Na Radiopostaji »Mir« Međugorje fra Ante je govorio o Povjerenstvu i o tome što bi ono trebalo raditi. To je u Zagvozdu slušao Vlado Čagalj te u »eter« Radiopostaji »Mir« Međugorje postavio pitanje: »Zašto fratri ne dolaze uzeti kosti ubijenih širokobrijeških fratara u Zagvozdu i ukopanih na Sudišću?« Bilo je to 9. veljače 2005.

»Fra Ante Marić odmah je stupio u kontakt s njim i najavio svoj posjet Zagvozdu.« U dogovoru s provincijalom fra Slavkom Soldom napravljeni su dopisi župniku don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd gospodinu Boženku Dediću. Obojica su na dopise odgovorili pozitivno te se moglo pristupiti ekshumaciji.

»Fra Ante se još na Vel. Četvrtak 24. ožujka 2005. u Imotskome vidio s načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem i gđom. Gordanom Turić, a dana 4. travnja, ponedjeljak, 2005. godine su fra Željko Grubišić župnik u Drinovcima, fra Vinko Mikulić iz Gorice, prof. arheolog Tihomir Glavaš i fra Ante Marić u Zagvozdu gdje se sastaju sa župnikom don Jakovom Cikojevićem i načelnikom Boženkom Dedićem, odlaze na lokalitet Đoginu ledinu. Tu su, po kazivanju žitelja Zagvozda, ukopani ljudi koje su partizani mučili i ubili, a među njima su i širokobriješki fratri. Snjegova više nema, proljeće se budi. Početak ekshumacije je dogovoren za 6. travnja, u srijedu, 2005. godine.«

Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trave nije bilo, samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi. Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po jugokomunističkoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Zagvozd, srijeda, 6. travnja 2005.

»U Zagvozdu su bili u 9 sati. Sastali se i upoznali s radnicima. Radnici su Josip Prodan, Mirko Krištić i Ivan Čagalj, svi iz Zagvozda. Krenuli su put Sudišća. Najprije su vrtlić očistili od površinske mahovine i lišajeva. Tu skoro da nije bilo ni trave. Na zemlji su ljudi od kamenja poslagali križ, u sami ulaz u vrtlić. Ostatci su mnogih izgorenih lampaša.

Tiho je započeo probno iskopavanje u jugoistočnom dijelu vrtlića. Nakon 30 do 40 cm naišlo se na prvu ljudsku kost (rebro). Ljudi su po pobožnom običaju odložili alat, prekrstili se i izmolili Očenaš za te pokojne koji tu počivaju. Zatim se uz pomoć načelnika doveo jedan mali bager, te je Mirko u cijelom vrtliću podigao prvi sloj zemlje, desetak centimetara iznad pronađene kosti. U toj dubini nije se naišlo ni na jednu kost. Zemlja se odbacivala na stranu.«

Ubrzo je situacija bila jasna. Stratište je skrivalo osamnaest tijela na kojima su vidljive žice kojima su im ruke vezali na leđima. Sve je javljeno medijima i čekalo se na suca istražitelja.
»Boženko je Dedić javio da u 8 iz Splita kreće istražni sudac sa svojom ekipom. I stigli su oko deset sati Marko Brdar istražni sudac istražnog centra županijskog suda, zamjenica državne županijske tužiteljice Živana Marušić, sudski vještak za medicinu Marija Definis Gojanović. S prof. su arheologom Tihomirom Glavašem i s fra Antom došli do pronađenih tijela u zajedničkom grobu. Sudac je po propisu uzeo sve podatke, pitao je tko je ovo sve pokrenuo, pa mu je fra Ante Marić sve ispričao:

Da je iskapanje pokrenula Hercegovačka franjevačka provincija preko svoga Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca kojemu je fra Ante pročelnik. Provincija je u tom smislu tražila i dobila dopuštenje od općine Zagvozd, te unajmila arheologa Tihomira Glavaša, da u provincijsko ime arheološki istraži ima li u tom dočiću pokopanih ljudi, kako tvrde mještani, da su tu ukopani “širokobriški fratri”. Kad se utvrdilo da je tu uistinu ukop, zajedno su fra Ante Marić i načelnik općine Zagvozd obavijestili MUP i zatražili da na lice mjesta dođe sudac istražitelj.

Nakon što je sve detaljno pregledano, dogovorili smo se da se radovi nastave, a da sada na radilištu bude i Marija Definis kao vještak za sudsku medicinu, i da se nakon prave arheološke pripreme i ilustriranja na licu mjesta, pristupi ekshumaciji tijela i prijevozu na patologiju kako bi se utvrdio uzrok smrti i njihov identitet.«
O tome je podrobno u svom dnevniku zapisao prof. arheolog Tihomir Glavaš:

»14. travnja MMV:
Konačno je stigla ekipa za očevid na čelu sa županijskim sudcem istražiteljem Markom Brdarom. Osim njega, tu je dr. Marija Definis Gojanović, medicinski sudski vještak i g-đa Živana Marušić, zamjenica državnog županijskog tužitelja, te gosp. Ivan Ančić, kriminalistički policajac iz Splita i dr. Napravili su očevid. Sudac je Brdar preko svoje veze izdiktirao zapisnik o zatečenom stanju masovne grobnice. Nakon toga, na naše iznenađenje, zatražio je ekshumaciju.

Po našem mišljenju to nije bilo moguće uraditi na zadovoljavajući način jer kosturi ni izdaleka nisu bili dovoljno oslobođeni zemlje. Svaki pokušaj vađenja teško bi oštetio kosture. Stoga smo diskretno zamolili dr Definis Gojanović za podršku i zatražili da se započeti posao završi po našemu planu. Mada su PVC vreće već bile na brzinu dopremljene, uspjeli smo odgoditi masakriranje i osigurati dalji normalan rad kako smo ga ranije i zamislili. Dr Definis Gojanović nam je obećala pomoć. (…)

15. travnja MMV:
Danas su s nama dr. Marija Definis Gojanović, gosp. Ivan Ančić i gosp. Miran Palčok dokumentarista iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita koji će grobnicu geodetski snimiti i napraviti drugu tehničku dokumentaciju.
Ovi su nam ljudi bili od velike pomoći. Dr Definis Gojanović radila je cijeli dan s nama na čišćenju kostura a Ančić je digitalnim foto aparatom snimao svaki detalj po policijskoj i medicinskoj metodologiji. Svaki je kostur dobio svoj broj. Tu smo nomenklaturu prihvatili i mi iz praktičnih razloga i stoga što odgovara i našoj metodologiji.«
Tijela su pojedinačno izdvojena, obilježena i 19. travnja odvezena put Splita.

Slijedila je akcija na terenu i uzimanje uzorka krvi članova obitelji fratara za koje se smatralo da su u Zagvozdu ubijeni kako bi se napravila DNK analiza. Najviše se mislilo na skupinu iz hidrocentrale u kojoj su bili:
fra Bonifacije Majić, 62 godine, bivši profesor i meštar, graditelj konvikta i gimnazijske zgrade
fra Fabijan Kordić, 55 godina, brat pomoćnik – krojač
dr. fra Rade Vukšić, 51 godina, ravnatelj gimnazije i profesor
dr. fra Fabijan Paponja, 48 godina, ravnatelj konvikta i profesor
fra Andrija Jelčić, 41 godina, gvardijan samostana
dr. fra Leonardo Rupčić, 38 godina, profesor
fra Melhior Prlić, 33 godine, brat pomoćnik – stolar
fra Mariofil Sivrić, 32 godine, samostanski vikar
fra Miljenko Ivanković, 21 godina, klerik.

Fra Ante Marić zanimao se za obitelji ovih fratara. U svim je tim obiteljima živo sjećanje na njihove fratre iako je prošlo više od šezdeset godina njihova stradanja. No, uvijek su djeca braće i sestara tih fratara, njihovi unuci i praunuci, po tim fratrima dobivali imena. I obitelji su ponosne na njih i čuvaju svetost uspomene na njihovu žrtvu. S fra Antom je do obitelji ubijenih fratara išla s. Mila Sesar da bi od njih uzela uzorke krvi.

Uzorak krvi br. 2
Br. 2 – Vinko Prlić
Br. 2A – Jozo Prlić
»Krenulo se put Sovića. (23. lipnja 2005., m. o.) Kiša je padala sve do iza Posušja. Na Soviće su došli preko Imotskog i granice Vinjani – Gorica. Išli su odmah u Vlašiće, kako se brzoglasom i dogovorilo s Marinkom Prlićem – Batom. Uzorak su uzeli od dvojice fra Melhiorevih bratića: od brata mu Ante (1907.), krv su uzeli od njegova sina Vinka (1936.), a od brata mu Mile (1908.) krv smo uzeli od sina mu Joze (1955.).

Marinko je Bata, unuk od fra Melhiorovog brata Mile. On je jako sličan, prema fotografijama koje imamo od fra Melhiora, fra Melhioru. Fra Melhiorov je otac Ambrozije išao za svojim sinom kad su ga partizani natjerali kroz Soviće do Posušja i Imotskog. Dalje o njemu više ništa ne zna. To veli njihova obitelj. Prlići su častili s. Milu i fra Antu. Sretni su da se ovo čini. Nešto iza 16 sati, skoro 17 kreće se put Hardomilja.«

U laboratoriju u Splitu na patologiji na Firulama Marija Definis-Gojanović nastavlja sada laboratorijski posao identifikacije. Vrlo je bitno naglasiti da je dr. prof. Marija Definis-Gojanović stratište u Zagvozdu uzela kao ogledni primjerak identifikacije iz jednog desetljećima starog stratišta i sa svojim studentima napravila plakat kako se od jedne masovne grobnice, u ovom slučaju u Zagvozdu, izdvaja jedno tijelo i kako se postupa u postupku njegove identifikacije. Jedan primjerak toga plakata darovan je fra Anti Mariću i on je danas u arhivu Vicepostulature.

»8. Ostaci tijela označeni br.:
Lubanja zaživotno prelomljena, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima.
Donja čeljust čitava, manja, s po jednim prisutnim kutnjakom sa svake strane; postranično stara vađenja (izravnat aveloarni greben), prednji zubi postmortalno ispali; na zubima ravne (istrošene) grizne plohe.
Na fragmentima tjemenih kostiju vidljivi dijelovi defekta ulazne i izlazne strijelne rane.
Sve kosti suhe, krte, dijelom prorašćene korijenjem i znatno truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, lisne kosti; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju glavice humerusa i femura male, duge kosti tanje ostaci žice dostavljeni uz tijelo.

Duljina dugih kostiju: humerusa = 33,5 cm.
Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi starije životne dobi, slabije (nježnije) koštane građe.
Preračunavanjem faktorima po trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 173 cm.
Specifična zaživotna oštećenja: strijelna rana glave.
Za DNA analizu uzeto je pet (5)zuba.«

Nakon što se dobiveni DNA usporedio s DNA uzorka uzeta iz obitelji došlo se do željena rezultata:
»1. Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno je izolirana i umnožena DNA pod laboratorijskim brojem Os-36/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka krvi Joze i Vinka Prlića, sinova braće pok. Fra Melhiora Prlića, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga , izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka krvi najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. Tijela 11 pripadaju pok. Fra Melhioru Prliću i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 862 034 417.

Pokojni Melhior Prlić preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana na tjemenom dijelu glave.
Takozvani plivajući predmeti koji su nađeni između/iznad koštanih ostataka, označeni brojem 23 (ostatci krunice) i 25 (ostatci tintane olovke), mogu se pridodati tijelu pok. Melhiora Prlića jer su se isti nalazili iznad kostura br. 11.«

Marija Definis-Gojanović je 30. prosinca 2005. obavijestila fra Antu da je identificiran fra Melhior Prlić. To je prvi pronađeni ubijeni hercegovački franjevac nakon punih šezdeset godina. Fra Melhior je mogao iz Splita krenuti natrag na svoj Široki Brijeg preko svoje župe Gorica i svojih Sovića.

Krunica uz njegove kosti vjerojatno je bila u džepu njegova habita ili njegovih hlača. Lijepa, bijelih zrnaca poput zrna riže te bijelih desetaka okruglih poput bisera, ostala je uz fra Melhiora svih tih šezdeset godina pod zemljom. Je li to ona krunica koju je posvetio Papa i koju je na dan polaganja vječnih zavjeta dobio na dar od provincijala fra Krešimira Pandžića, kojeg su također jugokomunisti ubili? Vjerujemo da bi mogla biti.

Fra Melhiorov ukop

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 sati u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop petnaest neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, suslavili su generalni vikar Splitsko-makarske biskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević te više od 40 svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa, u pratnji policije, krenula je iz Zagvozda povorka s tijelima identificiranih fratara: fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića, Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav. Pred samostanskim vratima svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća iz samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu.

Dana 9. listopada 2007. ukopani su posmrtni ostatci identificiranih fratara iz Zagvozda: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zupca. Ukopani su u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. To su (njih 12) ubijenih na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš. S njima su i oni iz Mostarskog Graca (njih 6): fra Krešimir Pandžić, fra Leopold Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Pandžić, fra Kornelije Sušac i fra Rudo Jurić. Ukupno je u grobu tada bio 21 ubijeni fratar.

Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za mir vječni.
Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 sati general franjevačkoga reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara te nazočnost cijele Provincije, ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa je slavljena pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 7. – 10. listopada 2007. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova Frame, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara koji su ukopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu. Tu se uz ostalu ubijenu i ukopanu braću nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Melhiora Prlića na trinaestoj stranici.

Piše fra Ante Marić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine

Objavljeno

na

Objavio

Vlado Radošić (na slici u krugu): “Odlučio sam sve ovo napisati, jer da nisam, živio bih do smrti pod dojmom da sam prešutio, što nije trebalo prešutjeti, skrio, što nije trebalo skriti, propustio ono što nisam smio propustiti.”

2 stara gradiska

3 stara gradiska

I ova knjiga, istaknuo je Radošić, dokazuje kako su zločini ipak ugledali svjetlost istine, ali i da podsjeti na zaboravljene žrtve. Živi bi možda i željele zaboraviti, ali ne mogu. Na one koji jako, često i nesvjesno žele zaboraviti i u tome uspijevaju, ali i na počinitelje koji u želji da izbjegnu odgovornost za zločine koje su počinili promoviraju zaborav.

Upravo su tajnovitost i zaborav njihova namjera, a ako im to ne uspije, počinitelj napada kredibilitet žrtve jer ako ju već ne može ušutkati, može se pobrinuti da ju nitko ne sluša.

Radošićeve knjige, tužnog i bolnog sadržaja, skrivene su od javnosti. U javnim medijima prošle su ispod radara. Zaštićene su velom medijske šutnje. Nisu se oglasile ni obrtničke radionice Goldstein, Documenta, Recom …

Podsjetit ću ovdje i na izjavu strateškog partnera iz Londona, Davida Slinna, veleposlanika Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije:”Dobro je što Hrvatska gleda u budućnost, a ne na povijest, Domovinski rat i Oluju! To je naš fokus, gledati samo prema toj budućnosti.”

4 stara gradiska

Knjiga ima 643 stranice!

Nakon prve knjige “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine” (vidi opširnije: Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine), i u ovoj drugoj knjizi Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine”, objavljeni su autentični dokumenti, pravi podaci o broju žrtava i svjedočenja preživjelih logoraša (koji su u tom logoru bili zatočeni 1992. godine) pa su sada dostupni ne samo javnosti, mnogim povjesničarima i istraživačima, već i pravosudnim institucijama Republike Hrvatske u vođenju sudskih postupaka pri utvrđivanju počinitelja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U obje knjige je Radošić u cijelosti istražio i dokazao da je Stara Gradiška u vrijeme 1991. i 1992. godine funkcionirala kao sustav logora, od Gradiške do Bjeline u BiH, osnivan na dijelu okupiranog ozemlja Hrvatske po zapovjedi general-potpukovnika Vladimira Vukovića iz 5. (banjalučkog) korpusa kopnene vojske Jugoslovenske narodne armije (JNA).

5 stara gradiska

Zapovijed general-potpukovnika Vladimira Vukovića za osnivanjem logora za ratne zarobljenike “Stara Gradiška” (ovdje donosimo prvu od dvije stranice zapovjedi, str. 53 -54. )

6 stara gradiska

7 stara gradiska

Ova hrvatska spomenička baština propada. Kulturocid. Memoricid. Zatvorena je za javnost. Općina Stara Gradiška želi očuvati “Spomen područje Stara Gradiška” i urediti muzejsko-dokumentacijski centar, ali, nažalost, ne smije ništa poduzimati obzirom da se to područje nalazi pod upravom Spomen područja Jasenovac.

Ovdje ne hodočaste “ministranti” koji imaju blistavu prošlost, koji su se u političkom proboju učinili Katolicima, koji nas tjeraju da vjerujemo kako su upravo oni ti koji se dosljedno i oduvijek bore, do posljednje kapi naše krvi, za nacionalne interese i samostalnu hrvatsku državu.

8 stara gradiskaSrpski logori u funkciji zastrašivanja i etničkog čišćenja okupiranog teritorija.

9 stara gradiska

10 stara gradiska

Izvješće Centralne službe bezbednosti, Sektor SNB Banja Luka o broju doseljenih i odseljenih građana sa područja BiH pod okupacijom Vojske Republike Srpske, svibanj 1993. godine (str. 35 – 38)

Treba se prisjetiti da je u isto vrijeme Socijalistička Internacionala na sastanku u Gratzu zahtijevala poduzimanje sankcija prema Hrvatskoj ako nastavi s prisvajanjem područja, etničkim čišćenjem…. (Slobodna Dalmacija,12. lipnja 1993.). Tu mantru slušamo i danas.

11 stara gradiska

12 stara gradiska

Izvješće Komande 1. krajiškog korpusa Glavnom štabu VRS o prebacivanju oko 900 ratnih zarobljenika iz Stare Gradiške na Manjaču, 13. lipnja 1992. u 17.00 sati (str 562-565)

“Ustaški vojnici sa ovog područja … muslimansko-hrvatske formacije …” A u izvješću Komande od 14. prosinca 1992. čitamo: “pružila je snažan otpor ustaško-muslimanskim snagama”(str.395 -396)

Tko se još sjeća izgleda izbornog plakata HDZ-a iz 1992. – dva viktorijina prsta, zelena podloga, križ u lijevom, a polumjesec u desnom kutu. Alija, Bakir …?

13 stara gradiska kljuc

14 stara gradiska

Slipčević, Marko, sin Laze, pripadnik 4. gardijske brigade „Pauci“ Split, rođen 10. 08. 1970. u Slipčevićima, općina Skender Vakuf, BiH, s prebivalištem u Solinu, Domovinskoga rata br. 8, RH, Hrvat, 17. 04. 1992. prilikom prijevoza oružja iz Splita za Jajce u taksi vozilu, zajedno s Matijom Ćurkovićem, Vladom Vulićem i Markom Joskićem, zaustavljen na punktu u Donjem Vakufu od strane vojne policije JNA te uhićen i odveden u barake na ulazu u D. Vakuf, gdje je ispitivan i tjelesno zlostavljan od strane pripadnika JNA. 17. 04.1992. po pripadnicima Vojne policije deportiran na okupirani dio RH i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ u Staroj Gradiški. U logoru „Stara Gradiška“ boravio je do 13. 06. 1992. kada je zbog zatvaranja po pripadnicima 5. bVP odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Manjača“ kod Banja Luke, RBiH, pod nadzorom pripadnika 1. bVP 1. KK vojske Srpske Republike BiH. U logoru „Manjača“ boravio je do 23. 08. 1992. kada je posredovanjem Komisije za razmjenu zarobljenika i uhićenih civila Herceg Bosne razmijenjen u Jezeru kod Jajca, RBiH.
Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

15 stara gradiska glasnovic

Kupres – Knin – Stara Gradiška – Banja Luka – Manjača – Banja Luka

Glasnović, Davor, sin Rozarije, pripadnik HV-a, bojna Frankopana, rođen 24. 02. 1954. u Zagrebu, RH, s prebivalištem u Edmontonu, Kanada, Hrvat.

„Živio sam u Kanadi s roditeljima, školovao se, a potom i studirao suvremenu povijest, služio sam kanadsku vojsku. Izbijanjem rata u RH, nisam mogao sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke. Kada je spaljeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini ja sam u studenom 1991. godine iz Kanade došao u RH za bratom Željkom (bio pripadnik elitnih postrojbi Kanadske vojske i u Legiji stranaca) i već stigao u RH, uključio se u ZNG-specijalne postrojbe GŠ HV-bojna „Zrinski“. Ja sam pristupio u bojnu „Frankopani“.

Dana 04. svibnja 1992. u blizini sela Zanagline na kupreškom bojištu, mjesec dana nakon što je brat Željko na istom bojištu ranjen, upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i bedrena kost mi je bila potpuno prepolovljena. Prvo što su mi rekli nakon zarobljavanja: „Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, no ipak skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Od vezivanja cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu… Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Dolaskom na jednu visoravan jedan četnik je izvadio bodež, rekao je:„Što je ovo?!“ i odrezao mi lijevo uho! Rekli su mi i da će me odvesti u selo, ispeći na ražnju… Znao sam da su to u stanju učiniti, jer ima dokumentiranih činjenica iz 2. svjetskog rata, gdje su partizani i četnici, dvije iste pasmine, to doslovno radili. Nekoliko puta sam padao u nesvjest. (…) Jedan dan sam zadržan u Kupresu, ispitivao me neki vojni obavještajac i mislio je da sam, moj brat Željko Glasnović.

Onako prebijenog i izmrcvarenog dovukli su me do jedne ceste gdje je naišao kamion jugo-vojske, te su me ubacili u isti i odvezli u Kupres i zatvorili u neki podrum. (…)

Iz Kupresa odvezen sam po vojnoj policiji u kninsku bolnicu gdje sam boravio oko dva tjedna, a potom prebačen u logor za ratne zarobljenike „Stara bolnica“ u Kninu. Dana 02. 06. 1992. da nas sakriju od Crvenog križa, odlučili su nas dio logoraša (mislim da nas je bilo 24) prebaciti u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“. Vozila nas je vojna policija iz Drvara u dva transportera, bilo je užasno vruće, svi su morali klečati. (…) U vožnji od Knina, u transporteru su nas sve nemilo tukli tako da je jedan momak (mislim da se zvao Ante Stanić) umro na meni od batina. (…)

Dolaskom u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ iz transportera su izvadili ubijenog i nije mi poznato dalje ništa o njemu, ali smo i tamo imali „dobrodošlicu“. Nakon „prijema“ i liječničkih pregleda mislim da je nas 6 ili 7 logoraša (ranjeni i teško ozlijeđeni) po istoj vojnoj policiji prevezeni smo u vojnu bolnicu u Banja Luku, dok su drugi ostali u logoru.

Za vrijeme boravka u bolnici prošao sam strašne torture, mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilima, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno… Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. (…)

Ja sam još i dobro prošao, kako su drugi završili. Sjećam se još jedne strašne epizode: – U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno… Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane, liječnici su bili distancirani na neki način, ja ne bih krivio medicinsko osoblje, oni nisu bili prisutni. Da sam im išta rekao, ne bi bilo nikakve koristi.

Pisao sam Crvenom križu, to su cenzurirali. Nekako sam se javio tetki u Zagreb i tako su moji saznali da sam živ. Kada je napokon došao Crveni križ, imali su što vidjeti. Nisam im trebao ništa govoriti, a tamo sam se zadržao do početka kolovoza 1992. kada sam prebačen u logor za ratne zarobljenike „Manjača“.

Mene su stavili u štalu za konje s dosta civila (ranjenici i bolesnici) koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja a najviše je bilo muslimana. Kada sam čuo kako batinjaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti. Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu… Jednog Filipovića su tjerali danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga. (…)

Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Sjećam se kako su na taj način ubili jednog ugostitelja iz Prijedora, Bošnjaka. Rekli su mi:„Eto Glasnoviću, da vidiš, kako se to radi!“ Kakva god bila „Manjača“, ona je za mene bila spas, s obzirom na to što su mi sve radili u bolnici u Banja Luci, i početkom rujna 1992. prebačen sam u VIZ Banja Luka.

Zatvorili su me prvo s kriminalcima, a potom sam u ćeliju dobio hrvatskog branitelja Kačunko Igora. Znam da je u istrazi bio i Ruždija iz Kupresa. Banjalučko Vojno tužilaštvo pokrenulo je optužnicu protiv mene i teretili me za ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano u čl.142 KZ SFRJ.

Razmijenjen sam nakon punih 15 mjeseci kod Dragalića: – Mijenjali su nas četiri za četiri, ja, Kačunko Igor, Maljur Ivan i Miletić Zlatko. (…) Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali, pa odmah možeš da ocijeniš u kakvim je tko uvijetima i odnosu bio.

Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao samnom… (cijela izjava je objavljena na str. 536 – 539)

16 stara gradiska manjaca

17 stara gradiska manjaca

Kupres – Drvar – Knin – Stara Gradiška – Manjača – Batkovići – Kamenica – Livno

Ugrin, Vlado, sin Pave, pripadnik HVO-a- zamjenik zapovjednika obrane Srednje Bosne, rođen 06. 10. 1963. u Splitu, RH, s prebivalištem u Splitu, B. Papandopula br.14, RH, Hrvat, zarobljen 27. 05. 1992. oko 04,00 sati u naselju Čipuljić kod Bugojna, zajedno sa Tolom Žarkom, Ugrin Vladom i Zrno Stipom od strane pripadnika TO Srpske Republike BiH. Istog dana sa još 5 zarobljenih pripadnika HVO-a i 1 pripadnikom Armije BiH, od strane pripadnika TO Srpske Republike BiH, pješice preko planine Stožer i Begova Sela doveden je u Kupres, gdje je zatočen u jednoj zanatskoj radnji-zlatarna, a potom ispitivan i tjelesno zlostavljan od strane pripadnika „OB JNA“ i srpskih dobrovoljaca Belih orlova. U zatvoru Kupres boravio je do 29. 05. 1992. kada je po pripadnicima Vojne policije JNA odveden u Drvar u komandu pripadnika JNA i TO Srpske Republike BiH.

Iz Drvara po pripadnicima VP TO Srpske Republike BiH deportiran je na okupirani dio RH i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara bolnica“ u Kninu. U logoru u Kninu boravio je do 02. 06. 1992. kada je po pripadnicima Vojne policije Srpske Republike BiH doveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ u Staroj Gradiški pod nadzorom pripadnika 5. bVP banjalučkog korpusa JNA. U logoru „Stara Gradiška“ boravio je do 28. 06. 1992. kada je zbog zatvaranja odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Manjača“-„paviljon (štala) br.1“ , kod Banja Luke, RBiH, pod nadzorom pripadnika 1. bVP 1. KK vojske Srpske Republike BiH. U logoru „Manjača“ boravio je do 13. 12. 1992. kada je zbog zatvaranja odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Batkovići“ kod Bijeljine, RBiH, pod nadzorom pripadnika Vojne policije VRS. U logoru „Batkovići“ boravio je do 23. 06. 1993. kada je odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Kamenica“ kod Drvara, RBiH pod nadzorom pripadnika Vojne policije VRS. U logoru „Kamenica“ boravio je do dana 29. 06. 1993. kada je posredovanjem Komisije za nestale i zatočene pri Vladi RH, Službe za razmjenu zarobljenika i dr. osoba HR HB, razmijenjen kod Livna, RBiH.

Registriran u logoru od strane MKCK pod brojem 00200670.

Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

Delić, Šemsudin, sin Ramiza, civil, rođen 06. 09. 1941. u Bosanskome Brodu, općina Bosanski Brod, RBiH, sa prebivalištem u Derventi, R BiH, musliman Bošnjak.

Rat je u Derventi započeo 5. aprila. Negdje oko 15. aprila poslao sam porodicu sestri u Brijesnicu, to je mjestašce kraj Doboja. Ja sam ostao u Derventi da branim grad. Stanovao sam u blizini autobusne stanice. Tu je bila postavljena prva borbena linija, između garnizona i nas, branilaca grada. Tu smo imali iskopane rovove. Većinom smo bili muslimani, pa se i ta jedinica zvala Muslimanska jedinica Dervente. Dana 20. aprila smo konačno postali Armija BiH. Jedinicu su formirali malo imućniji ljudi Dervente. Prvog dana ramazanskog Bajrama podijeljeno je oružje onima koji su htjeli u rat protiv agresora. (…)Na toj nas je borbenoj liniji bilo oko stotinjak. Riječ je o muslimanima, a Hrvati su nam prišli dva-tri dana kasnije. Oni su branili sela, oni i žive u selima oko Dervente. I tako smo mi odolijevali sve negdje do 11. maja. Toga sam dana uhapšen. (…)

Ispričat ću vam što se dešavalo u Derventi za mjesec dana rata. (…)Bilo je negdje oko 150 pušaka i poluautomata ruskog porijekla, e, onda smo dobili naoružanje preko Bosanskog Broda, iz Slavonskog Broda, tu nam došla i ona bosanska brigada, čini mi se Mirsadova brigada (neki Mirsad je vodio jedno 50-tak ljudi, onda su nam došli Sandžaklije, Handžar divizija. Njih je bilo oko 150. Došla je i iz Rijeke Porobićeva divizija. Vođa te ekipe je bila žena, Azra Porobić, mala, nema je što vidjeti. (…) Tada je u Derventi osnovana Tigrovska divizija. Bila je jedna od najborbenijih divizija. Sastavljena je u cjelini od Roma. To su bili muslimanski Romi. Gdje su oni držali tu nije mogao ni Hrvat ni Srbin ni musliman doći bez njihova pitanja. Sve su držali pod vlastitom kontrolom.(…)

Dakle, dolaskom u garnizon (u Derventi), gdje su nas doveli onako povezane, tu smo zatekli jednog dječaka od nekih 15 – 16 godina. Njega su svezali za traktor i dok nije izdahnuo, nisu ga pustili, Umro je u teškim mukama. Sav je bio oguljen, koža mu je bila sva oguljena. On je, kao, silovao Srpkinje! (…)Meni su tada izbili zube, u Derventi. Svi su slično prošli, zahvaćeni kundakom, bokserom, topuzinama, (i to su imali), noževima, dok ne probije glavu nožem, dok krv ne pusti… to je bila grozota, to je bilo mučenje, to je bilo nevjerojatno.

E, tako izmrcvarene su nas odveli u Gradišku, u zatvor, istražni zatvor, vojni. Dolaskom u zatvor, mene su odmah strpali u samicu, nabili su mi okove na ruke i noge, lanci su bili na leđima, one bukagije kako se zovu (…)
Rekli su da moram tu kopati sam sebi grob. Da će me ubiti. Ja sam Boga molio da me ubiju. Više nisam mogao izdržat. E, onda sam mor’o kopati grob. Iskop’o sam grob, legao sam u grob da sam sebe zatrpam. Onda odjedanput: „Ustani! Izlazi vani! Još nisi dao dopunu Izjavi! (…)

Tada su me izveli, sjećam se dobro, kiša je velika padala, a Avdo mi je rekao da se tu nalazi cijelo groblje poubijanih Hrvata, na tom dijelu. To je bio hrvatski zatvor, veliki. „Ako te tu zakopaju“, govorio mi je, „to ti je do prve velike poplave – pa ode. Niz Savu, dole.“ Ja izađem s njima, i psujem sve četničku majku, ne znam što im ne psujem, znam da će me ubiti. Ma kakvi, neće me ubiti. Opet me vrate. I još me više prebiju zbog toga što sam ih psovao. I to je bilo sve tako do 25. maja kada je bio Titov rođendan, onda je rekao:„Titovi vojnicu umiru 25. maja, tada ćemo te objesiti.“ I doista objesili su me za kuke, sa onim okovima. Visio sam na kukama jedno 5 – 6 sati, baš onako ko u mesnici. To je bilo mučenje. (…)

“Kolo srpskih sestara”

Negdje 26. maja došle su aždahe, “Kolo srpskih sestara”, kao eto one pomažu bolesnim i iznemoglim. I one su zaista izvršile najgnusniji zločin nad logorašima… imale su pletače igle, 20 – 30 centimetara, a bilo je i dužih od 50 cm. Tada su nas probadali skroz kroz tijelo. Mene su tri puta ubole. Dvojica su podlegla. To su teški bolovi. Ostaju rupe. Ja sam krvario možda 20-tak dana nakon toga, krvarilo je s leđne strane. Osim toga, skidali su muškarcima hlače, da vide kakav izgleda musliman, onda bi nožem odozdol pravile rezove. To su stvarno bili strahoviti bolovi. Jednoga su Harisa mnogo mučile, kapetana iz Trnopolja, on je mnogo jaukao… Ja više nisam mogao ni jaukati, izgubio sam svu snagu. Vadili su mi dva puta krv, po pola litre krvi, da mi operu mozak, to je, govorilo se pranje mozga, da zaboraviš sve. (…)

I tada sam bio osuđen na smrt. Vješanjem, ne više strijeljanjem. E, prije toga sam morao proći „kupatilo“. Prije nisam čuo za to, nisam znao što je kupatilo. Kupatilo se nalazi u podrumu zatvora (znadete da je taj zatvor u Staroj Gradiški čuvan nevjerovatno dobro; okolo su kule, iz njega je nemoguće pobjeći). Dakle, dole ima kupatilo gdje je posljednja šansa da ispitaju zatvorenika. Unutra se ubace električni vodičii, u vodu u kojoj se uroni zatvorenik. To su neopisive muke. Ako napravite tzv. veliki krak, gotovo je, nema života. Što je korak manji, veća je šansa da se ostane živ. Ja ne znam kako sam preživio taj… (…)

Nisam mogao vjerovati da dojučerašnja JNA može tako postupati prema svojim dojučerašnjim vojnicima.
Tako je bilo. Svi smo se osvijestili kad smo to vidjeli vlastitim očima u kakvoj smo zabludi živjeli.(…)

Manjača.(…) Vidio sam kako su, među Dobojlijama tjerali sina i oca da jedan drugom, da oprostite, grize spolni ud. To sam gled’o svojim očima. Grozota jedna! (…)

18 stara gradiska

19 stara gradiska

20 stara gradiska

21 stara gradiska

22 stara gradiska

Jovanov, r. Radman Ruža, kći Petra, civil, rođena 14. 03. 1943. u Trnu, općina Laktaši, RBiH, s prebivalištem u Trnu, općina Laktaši, RBiH, Hrvatica.

„Do svoje 18 godine živjela sam u svom rodnom mjestu Trn, kod Banja Luke, a potom sam otišla u Beograd, gdje sam se 1963. godine zaposlila u tvornici „Franjo Kluz“ na radnom mjestu krojačice.U Beogradu sam provela dvije godine, a potom sam 1965. god. otišla u Pariz te otvorila privatnu radnju koja se bavila proizvodnjom i prodajom odjevnih predmeta (šivanjem odjevnih predmeta). Godine 1968. sam se udala za Jovanov Angela, sa kojim sam u Parizu ostala do 1979. god. (…)

Početkom ratnih događanja u RBiH, točnije 22. 06. 1992. iz Banja Luke, zajedno sa svojim susjedom Miljanović Ivicom, svojim osob. automobilom marke „Honda“ iz Trna krenula sam prema mostu u Bosanskom Brodu u namjeri prelaska u RH. Dolaskom do mjesta Srbac, zaustavila nas je milicija i legitimirala, a potom bez ikakvog povoda počeli tući tj. tjelesno zlostavljati. (…)

Nedugo potom oboje su nas odveli u obližnju zgradu, gdje su meni oduzeli osob. automobil i oko 4.530 DM, 2.100 CHF,117.000 dinara,1.800 francuskih franaka, 5.100 austrijskih šilinga,180 USA dolara i još nešto dr. novca, a potom smo odvedeni i zatvoreni u zatvoru stanice milicije.

Hrvati u Derventi kolju srpsku djecu i režu im udove

Dok sam se nalazila u zatvoru cijelo vrijeme sam bila tučena i psihički zlostavljana, kao i Ivica, a posebno u maltretiranju se isticao Jojkić Dušan, star oko 30-35 godina, visok oko 170 cm, tamne puti, odjeven u maskirnu odoru i Babić Momir zv. Babac, star oko 40-45 god., visok, plav, a za kojega pretpostavljam da je bio i jedan od glavnih odnosno zapovjednik. Tijekom ispitivanja snimana sam kamerom i pri tome su od mene tražili da izjavim kako sam vidjela da Hrvati u Derventi kolju srpsku djecu, te im režu udove, no ja to nisam htjela izjaviti, nakon čega sam dobila još više batina. Ispitivanju je bio prisustvovao izvjesni navodno potpukovnik Suvajac, odjeven u sivo-maslinastu odoru, star oko 35-40 godina i izvjesni Stanišević Slobodan zv. „Boban“, star oko 25 godina. Tijekom zlostavljanja Babić Momir zv. Babac“ na čelo mi je stavio pištolj, uhvatio za kosu i udario nogom u predjelu lica, od čega me je svu oblila krv i srušila sam se na pod, a sjećam se da je Suvajac samo prokomentirao: „Biti ćeš osuđena po kratkom postupku“. (…)

U zatvoru u Srpcu provela sam dva dana, a potom su došla četvorica u maskirnim odorama i mene i Ivicu sa džipom odvezli u zatvor u Staru Gradišku. (…)Smješteni smo u podrumske ćelije, svatko posebno, a kako mi se činilo u tome djelu zatvora nije bilo drugih zatvorenika. Kako u ćeliji nije bilo svjetla, pronašla sam, pipajući, neki željezni komadić s kojim sam na podu stavljala crtice kako bih mogla znati koliko je dana prošlo od zatvaranja, a također sam na zidu ispisala stihove ako slučajno ne preživim, da ostane nekakav trag da sam bila zatočena. (…)

Jednom prilikom, dok sam se nalazila u ćeliji, mislim da je to bilo 02. 07. 1992. stražar je rekao da su u zatvor došli pripadnici UNPROFOR-a, a ja sam se ponadala da će me obići i upisati, staviti na nekakav popis za razmjenu, pa je tu i nada da ću ostati živa, no isti nisu došli u ćeliju. Istog dana sam na listićima WC papira napisala jedan dopis misleći da ga stražar preda upravniku zatvora, no nisu htjeli to uzeti tako da mi je taj dopis ostao i ponijela sam ga sa sobom kada sam napustila zatvor. (…) potom su nas pod oružanom pratnjom odveli u džip, i odvezli nas u Banja Luku u kasarnu „Mali logor“.(…)

23 stara gradiska wc

Listić WC papira – “pa vas molimo za milost” (str. 583-586.)

I dok je Ruža Jovanov molila za milost u Hrvatskoj im je oprošteno, a oprosta tražili nisu.

24 stara gradiska omarska

Zapovijed Stanice javne bezbjednosti Prijedor da se iz logora “Omarska”, operativno obrađena lica, uz krivičnu prijavu, odnosno sl. zabilješku upute u Istražni zatvor Banja Luka ili logor Stara Gradiška na dalju kriminalističku obradu (str. 318)

25 stara gradiska manjacaIzvješće Vojna pošta 4022. Banja Luka Komandi 1. krajiškog korpusa o slanju ratnih zarobljenika na izgradnju-sanaciji Srpsko pravoslavne crkve u Šljivnu na Manjači (str. 208.)

26 stara gradiska

*Logor Batkovići pokraj Bijeljine, BiH, osnovan je 1. travnja 1992. na poljoprivrednom dobru; sastojao se od dva skladišta za žito veličine 50×30 m. U logoru je bilo zatočeno nekoliko tisuća civila i vojnika zarobljenih na području Hrvatske, te pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH. Također su bili zatočeni civili muslimanske vjeroispovijesti zarobljeni u BiH ili kasnije dovedeni iz logora „Manjača” i drugih logora. Zadnji preživjeli zatočenici iz logora razmijenjeni su tijekom 1994. godine, a najmanje 80 osoba vode se kao „nestali”.

*Logor Begejci osnovale su 2. listopada 1991. snage JNA na napuštenom salašu kod sela Begejci blizu Zrenjanina, u Vojvodini, Republika Srbija. Tamo su zatočili pripadnike ZNG-a i MUP-a RH, a koji su prethodno bili zatočeni u vojarni „Bubanj Potok” kod Beograda. Kasnije su u logor dovedeni i zarobljeni pripadnici ZNG-a, MUP-a RH i civili (žene, djeca) s područja Vukovara. Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50×10 m.

Logor je zatvoren krajem prosinca 1991., a preostali logoraši odvedeni su u logor Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i druge logore na području bivše SR Jugoslavije.

27 stara gradiska

Vlado Radošić: “S moralnog i humanističkog stajališta zarobljenički logori oduvijek su bili mjesta najvećeg obezvrjeđivanja ljudi te su stoga najveće sustavne degradacije etičkog kodeksa. Ono što može učiniti čovjek čovjeku možemo samo zamišljati, ali ono što se dogodilo i što je opisano u iskazima i sjećanjima logoraša, siguran sam, svakome će nametnuti pitanje zar su to bile zvijeri ili ljudi!

Sustavno je uništavan osobni i socijalni identitet logoraša, u najboljem slučaju tretirani su kao manje vrijedne osobe, a u najgorem, znatno češćem, poistovjećivani su s predmetom koji treba nemilosrdno uništiti. Izlagani su raznim organiziranim i neorganiziranim tjelesnim i mentalnim zlostavljanjima, likvidacijama koje su izvršavale jedna ili više osoba ili po naređenju treće osobe, a u cilju prikupljanja podataka i priznanja, ali znatno češće iz nacionalne mržnje i osvete.” (str. 618)

Pametniji i kompetentniji od mene su zaključili – s ove dvije knjige je Vlado zapravo izgradio spomenik zahvalnosti svima koji su u srbijanskom zatočeništvu podnijeli velike patnje za slobodu Hrvatske.

BILJEŠKA O AUTORU

Vlado Radošić, sin Blaža i Nade, r. Vuković, rođen 22. 03. 1968. u Tisovcu, općina Staro Petrovo Selo, RH, po zanimanju policajac. Sudionik je Domovinskog rata kao dragovoljac, pripadnik specijalne jedinice policije „ZEBRE“ Nova Gradiška, potom zasebne jedinice policije „JADRAN“ te temeljne i krim. policije. Na poslovima kriminalističkog službenika za ratne zločine i terorizam PU Brodsko-posavske, PP Nova Gradiška i PP Okučani, u vremenskom razdoblju od 1992.-1997., vršio prikupljanja podataka u svezi počinjenih zločina, masovnih i pojedinačnih grobnica, nazočio ekshumacijama i identifikacijama pronađenih osoba. Prikupljeno arhivsko gradivo korišteno je za pisanje knjige „Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. god.“ koja je objavljena u studenom 2012. god.
Umirovljen 2007. u zvanju – glavni policijski inspektor.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu odlikovan:
– Spomenicom Domovinskog rata 1991/92.
– Spomenicom Domovinske zahvalnosti
– Medaljom „Bljesak”
– Medaljom „Oluja”
– Redom hrvatskog trolista
– Spomen plaketom „Vukovar 1991.”
– Pohvalnicom MUP-a RH, načelnika Odjela Specijalne policije generala Mladena Markača, i drugim zahvalnicama i pohvalama MUP-a RH za uspješan rad i sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Za ostvarenja u području društvenih djelatnosti – za publicističku djelatnost s tematikom Domovinskog rata nagrađen;
– Plaketom i grbom općine Stara Gradiška, 2014. god.
– Medaljom grada Nova Gradiška, 2014. god.
– Plaketom Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja RH, 2016. god.

Ljubomir Škrinjar/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari