Pratite nas

Reagiranja

Josipović: ‘Sesardiću partizanska povijest roditelja ne može biti isprika, prije mu je teret’

Objavljeno

na

Gospodin Neven Sesardić ponovo je javnosti prezentirao uradak kojim, htio on to priznati ili ne, nastupa kao dio orkestra koji svira u revizionističke diple. Pozivajući se na presumpciju nevinosti, želi reći kako su franjevci sa Širokog Brijega, stradali na kraju drugog svjetskog rata, nevine žrtve, time i mučenici, za mnoge njemu slične i junaci, a partizani zločinci, piše skladatelj Ivo Josipović u Jutarnjem Listu

Sesardić se od optužbe da sudjeluje u povijesnom revizionizmu brani time što mu je otac bio partizan. Svaka čast, dobro je da se time ponosi! Ali, njega osobno ta činjenica ne ekskulpira, tim je veća njegova sramota za stavove koje iznosi. Znam ljude kojima su preci bili partizani, a danas zagovaraju “povijesnu istinu” po kojoj je povijest drugog svjetskog rata povijest partizanskih zločina, a ne povijest megaizdaje i megazločina ustaša i njihovih kolaboranata. Iako, naravno da je istina kako su i pobjednici (hrvatski partizani, Amerikanci, Rusi, Britanci…) činili zločine. Isto tako, znam i brojne potomke ustaša koji jednako vole svoje očeve i djedove, ali su svjesni da su, povijesno gledano, bili na krivoj strani. Zato Sesardiću za njegove stavove partizanska povijest roditelja ne može biti isprika, prije mu je teret.

Žali se Sesardić da izvan konteksta upozoravam na njegova predavanja na kojima je govorio o genetskom uzroku niže inteligencije crne u odnosu na bijelu rasu. Kaže, nije istina to što kažem. Pa, tko ne vjeruje neka ima strpljenja na youtubeu pogledati papazjaniju od predavanja u kojoj izričito tvrdi, uz povremena vrdanja, da je niža inteligencija crnaca znanstvena činjenica, a prihvatljiva mu je teza kako su za to odgovorni i geni i utjecaj okoline.

U Sesardićevoj je priči o presumpciji nevinosti najmanje važno što očito ne zna pravo značenje tog pravnog instituta i što ga miješa s kolokvijalnim korištenjem tog izraza. Neću ponovo o tome. Važnije su vrijednosti koje se kriju iza Sesardićeve priče.

Nije istina što tvrdi Sesardić kako nema dokaza kako su fratri sa Širokog Brijega podržavali ustaše, da su u bici za Široki brijeg bili borci, da su samostan pretvorili u utvrdu s koje su zajedno s ustašama i Nijemcima pružali oštar oružani otpor partizanima. Upravo zato, rekao sam, bili su legitiman vojni cilj. S povijesne distance treba žaliti svaki izgubljeni život, naravno i onaj svakog od ubijenih fratara čiji broj po različitim izvorima varira od najmanje 12 pa do preko 60. Naravno, iz današnje perspektive ne podržavam praksu koju su tada u ratu imale sve zaraćene strane (ne samo ustaše, partizani ili druge ovdašnje formacije već i saveznici i njihovi protivnici širom svijeta) da strijeljaju zarobljene neprijatelje bez suda ili temeljem odluka raznih prijekih sudova. To se odnosi i na događaje na Širokom Brijegu. Ako Sesardić ne vjeruje Aniću da su fratri sa Širokog Brijega bili kolaboracionisti ustaša i da su se snažno oružano suprotstavili partizanima zato što je Anić partizan (vjeruje li onda svome ocu?) i sudionik borbe, neka samo okrene jedan list u istom broju Jutarnjeg lista u kojemu je objavio svoj zadnji uradak. Tamo će iz pera novinara Bajrušija saznati da je navedeno istina te da tu istinu potvrđuju i drugi izvori (povjesničari, a i dokumenti, ne samo partizana već i saveznika, posebno Britanaca, ali i Nijemaca). Bez obzira na “fake” studije revizionističke naravi koje povijest borbe za Široki Brijeg vide kao puki partizanski zločin.

Sesardiću je irelevantno, patetično i bizarno što sam nabrojio imena pobijenih partizana na Širokom Brijegu. Njih su zajedno s Nijemcima i ustašama pobili i fratri sa Širokog Brijega. Imena tih mladih ljudi koji su ostavili kosti podno utvrđenog samostana Sesardiću, naravno, ne znače ništa. Za razliku od imena fratara koji su sudjelovali u njihovu ubijanju. Oni su, kao i preživjeli partizani, ponos i uzor Hrvatske, ne kolaboracionisti u mantijama ili bez njih.

Ali, vratimo se na predavanje o genima i inteligenciji. Zašto je ono važno za ovu priču? Kad se ona stavi u mozaik s tezama Sesardića kako uzvik “za dom spremni” ili crtanje svastike na Poljudu nisu bitne pojave i da ne ukazuju na ustašofiliju, onda imamo jasan psihoprofil osobe koja ili dijeli vrijednosti sadržane u tim tezama ili uopće ne razumije društvo, politiku i povijest. Ne znam što je gore po Sesardića. Bit ću benevolentan i pretpostaviti da Sesardić ne dijeli vrijednosti na kojima se temelji ustašofilija i povijesni revizionizam, već da naprosto ne razumije o čemu govori. Zato preporučujem Sesardiću, i ne samo njemu, da pročita dvije opsegom male, ali sjajne i sadržajem velike knjige. One kažu da je povijest ljudskog roda povijest periodičnog javljanja fašizma (u raznim formama i pod raznim nazivima) s najpogubnijim posljedicama na ljude kao pojedince, društvene zajednice i ljudsku civilizaciju.

Knjiga “Vječiti povratak fašizma” nizozemskog filozofa i esejista Roba Riemena upozorava da je današnje negiranje simptoma fašizma poput povijesne epidemije kuge. Ljudi su dugo negirali postojanje bolesti; kad su je prepoznali, bilo je kasno. Iskru fašizma prepoznaje i u svojoj Nizozemskoj, te kaže: “Ovaj aktualni fašizam opet su omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi nego da mu služe kao kritičko zrcalo. To su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može uzdići.”

Drugi veliki pisac i filozof, Umberto Eco, detektira 14 elemenata svakog fašizma. Kaže, što više tih elemenata prepoznajemo u društvu, to smo mu bliži. “Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naziskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma – sve te likove rese slične karakteristike.” (citat sa stranice hrvatskog izdavača TIMpressa)

Sesardiću, jeste li prepoznali u pojavama koje smatrate nevažnima neke od fenomena na koje ukazuje Eco? Ja jesam, kao što prepoznajem i neke druge koji me čine zabrinutim za budućnost Hrvatske.

“U pozadini tih novih pojava fašizma, tog vječnog fašizma, stoje mnogostruke krize. U tim procjepima raste i buja ‘ljuta trava’ vječnog fašizma, i Ecova je nedvojbena zasluga što je ukazao na te njegove sastojke, a na nama je da ih detektiramo u našim društvima i razvijemo protutijela kojima ćemo prepoznati, utvrditi i liječiti društvo od ovakvog tipa političke patologije, ali ne post festum, kao što se to dogodilo s fašizmom, nacizmom, ustaštvom i drugim njihovim inačicama, već kao prevenciju – da se takvo nešto nikad ne dogodi.” (idem)

Zato se ja, gospodine Sesardiću, bez obzira na Vašu ljutnju, i bijes brojnih ustašoidnih portala i novina koji su mene i obitelj zasuli uvredama, lažima i prijetnjama, neću umoriti u tome da prokazujem patologiju povijesnog revizionizma. Hrvatska, isto kao i svi drugi narodi, nije imuna na guju, onu fašističku, nacističku, ustašku, četničku ili koju drugu. Srećom hrvatsku su povijest ipak odlučno odredili antifašisti, partizani i njihova borba, ne ustaše i njihov kolaboracionizam. Domoljublje je Hrvatsku držati na strani antifašističke koalicije i pobjednika u II. svjetskom ratu, glupost je Hrvatsku pozicionirati kao zemlju suradnicu Hitlera i Mussolinija. Zato se Hrvati ni malo ne trebaju sramiti svoje povijesti, pa i onda kada konstatiraju da u njoj ima i tamnih mjesta, da i danas ima onih koji bi opet pustili onu guju a Hrvatsku ogrnuli u gustu maglu, napisao je Ivo Josipović u Jutarnjem Listu.

Matchday: Sesardić vs. Josipović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pitanje svih pitanja glasi: Tko je pobio sve te nevine ljude!?

Objavljeno

na

U Zagrebu je danas (petak, 23. kolovoza 2019.) velika tuga i žalost. Pokop je posmrtnih ostataka velikog broja žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poslijeratnog razdoblja, koje su partizani i komunisti ubili bez suda i suđenja. Riječ je o čak 294 žrtve.

Ubili su ih i pokapali, poput pasa, najviše na području zagrebačkog naselja (kvarta) Gračani. Posmrtni ostaci Titovih „jurišnika“, odnosno tzv. antifašista pronađeni su tijekom zadnjih pet-šest godina, prije svega zahvaljujući agilnim radom Ministarstva hrvatskih branitelja. Tko zna na kojim sve još lokacijama u glavnom gradu svih Hrvata ima Titovih nevinih žrtava. Međutim, nitko ne govori i ne piše: gdje su i što danas rade odgovorni za ove zločine, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Što se sada ne javljaju razno razni pupovci, goldsteini, pusići, manolići, mesići, klasići, stazići i drugi? Zar njima ništa ne znače toliki ubijeni nevini ljudi, koji će tek nakon 74 godine biti dostojanstveno i tiho ispraćeni na svoja posljednja počivališta?

Jadno je i žalosno što su neki od njihovih krvnika danas možebitno „ugledni i cijenjeni“, što su izbjegli ruku pravde, dok s druge pak strane od Hrvata se neprestano traže isprike i osude za ustaške i ine zločine u vrijeme II. svjetskog rata.

Hoće li i ovog puta pričati kako smo pokopali posmrtne ostatke „ustaških i inih“ zločinaca, koji se nisu htjeli predati vojsci osloboditelja? Možda su se svi ovi nesretni ljudi i predali Titovim pobjednicima, a on ih je očito osobno dao odmah mučiti, strijeljati ili ubijati nožem, sjekirama ili nekim drugim tupim predmetima, vjerujući da se ti zločini i zločinci nikada ne će otkriti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko je pobio sve te nevine ljude, među kojima ima djece, žena, staraca, odnosno tko je kriv što su ubojice još uvijek na slobodi?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari