Pratite nas

Kakve veze ima sveti Martin s ‘krštenjem vina’?

Objavljeno

na

Zašto baš sveti Martin? Zašto se Martinje sa svim svojim obilježavanjima moralo vezati uz ime toga sveca koji je to možda najmanje zaslužio? Čemu taj čudesni obrat povezivanja nepovezivog i zašto je morao žrtvom postati ovaj plemeniti gorljivi kršćanin, biskup iz Toursa, asketa, predan evanđelju, spreman za njega umrijeti, dakle do mjere koja nipošto ne smije postati banalizacijom.

Mislim da vam je jasno na što smjeram. Ovih će se dana uz ime svetoga Martina vezati mnoštvo događanja koja proviru iz nečega što će jedni zvati folklorom, drugi kulturnom baštinom, a neki običajima koji se nipošto ne smiju zaboraviti. Svjestan sam da se ljudi u svojoj slobodi mogu zabavljati na različite načine, da im taj okvir dopušta i nešto što će drugi prepoznati kao izrugivanje, ali mi nije jasno kako se kršćani, ne samo mirne savjesti, već i s nekim posebnim predanjem mogu prepustiti takvim slavljima. I što sve to ima veze s kršćanstvom? Možda je svemu kriva ili, reći će drugi, za sve zaslužna, postmoderna. Ovo vrijeme kojemu je svojstvena izgubljenost i igra prožeta djetinjim zanosom, a nalazi se u nutarnjem rušenju ustaljenih značenja, zapravo u isticanju znakova koji ne znače i simbola koji ništa ne simboliziraju, živeći u simbiozi sa svim i svačim, što će nazvati tolerantnošću i otvorenošću za dijalog sa suvremenošću.sv_martin

U svemu je ipak tragičan lik sv. Martina. Da bi bilo jasnije što želim reći, približavam taj lik. Martin, s imenom koje je umanjenica imena rimskog boga rata Marsa, rođen je u Panoniji 316. ili 317. godine kao sin roditelja čije se podrijetlo veže uz sjevernu Italiju ili čak uz naše krajeve Ilirika. Činjenica je da mu je otac, koji je kasnije postao tribunom, bio u sastavu rimske vojske, uvelike je odredila Martinov životni put. Premda tako daleko u vremenu, sv. Martin nam je bliz po životopisu sjajnog Sulpicija Severa. Od njega saznajemo da je ovaj budući svetac imao djetinjstvo prožeto klasičnim obrazovanjem, a taj je početak morao ostati nedovršenim kada je postao vojnikom u Paviji. U tom se ozračju Rimskoga carstva susreće s kršćanstvom koje je tek postalo javno priznatom religijom. Sveti je Martin obraćenik s poganstva koji je dobro poznavao poganski kult, vjerovanja, bogove i svu nepomirljivost toga vjerovanja s kršćanskim Bogom Isusa Krista. Ne znamo od koga upoznaje kršćanstvo: jesu li to bili kolege u vojsci, prijatelji njegovih roditelja ili je to bilo uzorno ponašanje kršćana. Vjerojatno je prošao mnogo poteškoća kada se želio upisati među katekumene, ne samo zbog toga što je bio vojnik, već i zbog stroge discipline koja je vladala među kršćanima, budući da su obraćenici s poganstva trebali pokazati stvarne plodove svoga obraćenja. S petnaest godina imao je zacrtanu vojničku karijeru i otac ga prisiljava na prisegu caru u najranijoj mogućoj dobi prema tadašnjem zakonu. Nakon dvije godine, točnije sa sedamnaest, ulazi u službu circitora, kojemu je bila zadaća nadzor nad noćnom stražom i izvršavanjem drugih vojnih obaveza. U tu se službu smješta epizoda koja je postala paradigmatskom za svetoga Martina i koja je postala izazovom za umjetnike različitih usmjerenja iz najrazličitijih razdoblja. Naime, riječ je o jednom od obilazaka prilikom kojega susreće polugolog siromaha te ga zaogrće polovicom svojega plašta. Ta scena sažima dobrotu i pozornost ovoga sveca i na sve što je nezaštićeno, ponizno, bijedno i potrebito pomoći. Bilo je to vjerojatno 338. godine, a iduće se godine krsti. Teško je reći koliko dugo ostaje u vojnoj službi, ali se jasno vidi da je i nakon “sakramenta prosvjetljenja” živio više kao redovnik nego kao vojnik, teško pomirujući svoj način razmišljanja sa zahtjevima rimske vojske. Uz sve teškoće, ipak u četrdesetoj godini postaje redovnikom i odlazi u Poitiers k biskupu Hilariju koji je i sam bio obraćenik s poganstva. Ovaj svetac bio je često na meti pogana i Arijevih pristaša, progonjen upravo zbog svojega žara u evangelizaciji mnogobožaca. Premda je ondašnja disciplina nerado primala u kleričke redove bivše vojnike, 371. godine postaje biskupom u Toursu, sačuvavši karakteristike koje obično nisu resile biskupe njegova doba, budući da su redovito dolazili iz redova učenih građana. Jedna od tih je obilazak najsiromašnijih. Shvaćao je da nepoučenost klera uzrokuje skretanje u raznovrsna krivovjerja te se zauzima za školovanje svećenika. Gajio je skromnost, siromaštvo, zajedništvo, solidarnost, asketski život i molitvu. Sve je svoje ciljeve provodio oduševljeno, vojničkom odlučnošću i neslomljivošću. Sveti se Martin predstavlja kao branitelj slabih pred carevima, založen oko puštanja na slobodu nepravedno zatočenih, oko povrata oduzete imovine i povrata prognanih.

Nakon ovog prikaza jasno će se nametnuti pitanje: a što je s vinom i vinskim pričama. Gdje je u svemu folklor i pijančevanje, proslava metamorfoze kojoj se raduju i vjernici i nevjernici; kakve veze ima sveti Martin s nekim obredom kojega se netko usudio nazvati “krštenjem vina”? Sveti Martin ima nesreću što se njegova smrt našla u kalendaru na mjestu kada vinski procesi dolaze u završnu fazu. I ništa drugo? Ne, ima nešto tragičnije. Riječ je o zamjeni dionizijskog kulta i kršćanskih riječi i prepoznatljivoga scenarija do te mjere da neupućen čovjek više i ne razlikuje stvarni obred od parodije, posebice kada tu baštinu podrži i poneki neupućeni svećenik.

Ironija je u tome što sveti Martin, iznikao iz poganskoga svijeta, obraćenik iz toga poganstva, gorljivi borac protiv poganskih zabluda i navjestitelj Isusa Krista, odjednom postaje namjernom zamjenom poganskog boga Bakha ili u rimskoj verziji Dionizija. Čovjek koji je umirao s riječima upućenim demonu zla: “Ništa što bi ti pripadalo nećeš naći na meni” odjednom je postao glavnim likom neukusne igre samozvanih čuvara hrvatske baštine. Žalosno je da prosječni hrvatski vjernik na spomen imena ovoga sveca neće pred očima imati kršćanina, biskupa koji se sav predaje bližnjima i koji ruši idole jednoga politeističkog svijeta, koji stoji pred ovozemaljskim moćnicima zauzimajući se za pravdu i čovječnost, već će odmah izgovarati riječ vino i mošt. Ironija i ignorancija združeni i nedodirljivost kršćanstva po nečijoj mjeri pred čime bi kršćani trebali možda još i zapljeskati.

Ipak, kad se netko odvaži izgovarati riječi koje bi trebale biti duhovite, a slijede logiku kršćanskih molitava sakramenata inicijacije, kada na sebe stavlja imitaciju biskupskih insignija, barem mu se treba reći da sveti Martin nikada nije nosio te insignije, jer su uvedene puno kasnije, a jednako tako da se ovaj svetac u kršćanstvo zaljubio gledajući ponašanje kršćanskih suvremenika. Tko li će zavoljeti kršćanstvo ako ga mi predstavljamo uz zvuke Bakhova smijeha? Nije mi jasno zašto se kapelice u vinogradima posvećuju svetome Martinu, zapravo nije mi jasno zašto se tamo uopće grade kad su nam i župne crkve previše mrtve. Ne vjerujem da se tamo istinski moli, a vjerujem da su dio čudnog dekora koji premda izgleda kršćanski, s kršćanstvom nema ništa zajedničkog. Znam, znam da mi neki kažu da sam pretjerao u strogoj ocjeni, ali u ovom što sam rekao nije u pitanju samo vino i sveti Martin, već povezanost nepovezivoga ili izgubljenost mjerila, a to nije pitanje samo jednog blagdana već puno šire. Pitanje koje se zrcali u mnogim područjima našega života.

dr.Ivan Šaško

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Šport

Subašić se također oprostio od reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Vedrana Ćorluke i Marija Mandžukića, zbogom reprezentaciji odlučio je reći i Danijel Subašić. Jedan od junaka Hrvatske u Rusiji odlučio se oprostiti nakon 44 nastupa u dresu vatrenih.

Debitirao 14. studenog 2009. u pobjedi 5:0 protiv Lihtenštajna, a reprezentativnu jedinicu je prigrlio nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu i oproštaja Stipe Pletikose.

Subašić se oprostio od reprezentacije dirljivim pismom koje prenosimo u izvornom i cjelovitom obliku:

– Dragi navijači hrvatske reprezentacije, došlo je vrime da se i ja nakon 10 godina u reprezentaciji oprostim od najdražeg nam dresa. Bilo je ovo dugo putovanje, još od prvog poziva 2008. i ispunjenja sna jednog ‘golmančića’ iz Zadra, a potom puno truda i rada, kao i godine strpljenja na klupi da postanem broj jedan – odnosno meni omiljeni 23.

Želim od srca zahvaliti svim trenerima – od svakoga od vas sam puno naučio! Volio bih posebno spomenuti Slavena Bilića koji me prvi pozvao u reprezentaciju i Zlatka Dalića s kojim smo dogurali do tog nevjerojatnog srebra. Hvala puno svim ljudima u HNS-u i oko reprezentacije što su nam uvik bili tu pri ruci za sve što nam je tribalo, što su činili sve da nam ništa ne fali i da budemo svi zadovoljni, sritni i zdravi.

Hvala mojoj obitelji i svim najmilijima koji su od prvoga dana bili uz mene i na koje sam se mogao osloniti u svim teškim trenucima, a takvih je također bilo dosta.

Ovu odluku donija sam puno prije Svjetskog prvenstva jer sam htio zaključiti reprezentativnu karijeru s nastupom na Svjetskom, što je bio jedan od mojih snova. Svatko od nas ima neki rok trajanja, i na nama je procijeniti koliko dugo možemo igrati. Možda sam mogao još jedan ciklus odigrati, ali to bi možda bilo previše. Ovako želim da moji dragi kolege koji čekaju svoju priliku ostvare svoje snove kao što sam i ja ostvario igrajući za Hrvatsku – na mladima svijet ostaje i oni su hrvatska budućnost.

Moj put je došao do tu, i do svjetskog srebra u svetom dresu za kojeg sam davao cilog sebe, časno i ponosno svaku utakmicu. Iako ih, doduše, nema puno, to je manje bitno – najvažnije od svega je da sam ispunjen i sritan čovik što sam moga igrati za moju domovinu i najlipši dres na svitu. Svi do jednoga smo budni sanjali tijekom onih nevjerojatnih dočeka u Zagrebu, mom Zadru i ciloj Hrvatskoj. To su bili najlipši, najemotivniji trenuci moje karijere koji su, zajedno s tih mjesec dana u Rusiji, obilježili i definirali moju priču u reprezentaciji.

Hvala svim suigračima, bez vas ništa ne bi imalo smisla. Proživljavali smo teške trenutke skupa, ali proveli isto tako zajedno puno lipih. Ovo zajedništvo, skromnost i prijateljstvo iz Rusije pamtit ću cili svoj život. O utakmicama neću pričati; pričali smo na terenu skupa, jedan za drugoga, bacali se na glavu, plakali od sriće, igrali pod injekcijama, gutali tablete k’o bombone, sve za nas, za naš dres, za naš narod, za našu povijesnu svjetsku srebrnu medalju.

Sva klupska natjecanja ne mogu se usporediti ni blizu igranju za hrvatsku reprezentaciju, osjećaju i emocijama pri intoniranju Lijepe naše prije svake utakmice.

Hvala vam svima od srca na bezuvjetnoj podršci!

Ona je ljubav koja ne može proć.

Zauvik jedan od Vas, Vaš Suba

Iznad svih VATRENI 2018!

Mario Mandžukić se oprostio od reprezentacije

Vedran Ćorluka se emotivnim pismom oprostio od reprezentacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Japan obilježava godišnjicu kapitulacije, Akihito izrazio ‘duboko kajanje’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Japanski car Akihito izrazio je u srijedu “duboko kajanje” na obljetnicu kapitulacije Japana 1945., prigodom njegove posljednje svečanosti prije abdikacije u travnju.

“Izražavajući duboko kajanje, iskreno želim da se nikada ne ponove ratna razaranja”, kazao je 84-godišnji suveren pred okupljenima, njih oko 6000, u dvorani Nippon Budokan, u središtu Tokija.

Akihito, sin Hirohita koji je tada bio na čelu Japana i objavio kapitulaciju arhipelaga 15. kolovoza 1945., prvi put je 2015. upotrijebio izraz “duboko kajanje”. Otada ga je više puta ponovio.

Njegov stariji sin Naruhito trebao bi ga naslijediti krajem travnja u skladu sa zakonom izuzeća koji mu dopušta da stane na Prijestolje Krizantema prije smrti oca.

Premijer Shinzo Abe također je kazao da se “ratna stradanja ne smiju ponoviti. Suočavajući se ponizno s poviješću, nastavit ćemo čvrsto držati to obećanje”, naglasio je on ne izražavajući, ipak, kajanje. Abe je isto tako poslao ritualne darove u kontroverzni hram Yasukuni u kojemu se među ostalim žrtvama rata odaje počast i ratnim zločincima. Hram Yasukuni zbog toga predmet je spora između Japana i njegovih susjeda Južne Koreje i Kine.

Približno 3,1 milijun Japanaca među kojima 800.000 civila smrtno je stradalo tijekom rata na Pacifiku, za što susjedne zemlje Japana krive japansku carsku vojsku.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari