“Jedva čekam da prođu izbori” – rečenica je koja se sve češće čuje, na ulicama, trgovima, u kavanama. I izgovaraju je obični “mali” ljudi kojima je već preko glave svega, pa i ovakve estradizirane kampanje kojoj smo svjedoci. Ako smo u ičemu “napredovali” i uspjeli dostići Amerikance, onda je to upravo ovaj segment društvenog i političkog djelovanja.
Krkljanac, vašar, kalambur, cirkus, kokošinjac, svinjac – možemo to nazvati kako god želimo, ali da je normalno nije.
I nema opravdanja za primitivizam, psovke, uvrede, udarce ispod pojasa, osobne napade na bilo koga (na dostojanstvo i integritet osobe, na obitelj), pogotovu za pokušaje kompromitacije izvlačenjem “prljavog veša” iz privatnog života kandidata, tko god da jesu i kojoj god opciji i svjetonazoru pripadali ili ne.
Kritika da, pa i oštra (po mogućnosti argumentirana), ironija da, čak i sarkazam, karikatura da (dapače), ali tako da se ne naruši dostojanstvo osobe. Može se za nekoga reći ili napisati kako je nesposoban, neznalica, diletant, hipohondar, analfabet, da nije domoljub ili je loš političar, da se koristi lažima i predstavlja onakvim kakav nije – i to je vrijednosni sud, legitimno mišljenje na koje svatko od nas ima pravo.
Ali, prozivati ljude za “lopovluk”, nazivati ih “dezerterima”, omalovažavati profesiju kojom se bave, spočitavati im (bez ikakvih argumenata) da nemaju dobre namjere prema Hrvatskoj ili nikakve veze s hrvatskim narodom, pa pri tomu čak prebrojavati krvna zrnca članova obitelji i tu im tražiti “slabu točku”, u najmanju je ruku nedostojno javnog diskursa.
Pa onda, ono pitanje: “Gdje si bio ’91?”, koje je već odavno završilo u vicu i dobilo u toj mjeri pejorativni prizvuk da bi ga rijetko tko razuman uopće javno postavljao – a ipak se sve češće čuje!?
Neću se upuštati u rasprave na tu temu, jer mislim da je to toliko infantilno, diletantski i stupidno da nije vrijedno komentara. No, moram primijetiti da, primjerice, general Ante Gotovina, Ivan Anđelić Doktor, Mile Dedaković Jastreb, Marko Babić, Marko Miljanić, Nojko Marinović ili bilo koji drugi od istinskih junaka Domovinskog rata nikad takvo što nije spomenuo, niti je ikoga pitao gdje je bio 90-ih godina.
Ljudi koji drže do sebe i do vlastitog integriteta i dostojanstva neće se razmetati svojom inteligencijom, znanjem, sposobnostima, pa ni hrabrošću, zaslugama i domoljubljem. Oni će na djelu pokazati čime raspolažu, što su vrijednosti do kojih drže i što mogu učiniti za Hrvatsku. I to će vidjeti i procijeniti ljudi kojima su okruženi.
Kod nas je, nažalost, sustav vrijednosti izokrenut, a javna komunikacija nam je spala na niske grane, dakako, ona koja se odvija preko medija (uključujući i Internet kao najmoćniji i najutjecajniji) i tu nema pomoći niti izgleda da se u doglednoj budućnosti nešto promijeni na bolje.
Imamo 11 kandidata za predsjednika države. Svih 11 bi trebali biti ravnopravni u kampanji, što vidimo i znamo da nije slučaj.
Iza nekih stoje stranačke mašinerije s financijama koje im omogućuju povlašten položaj u kampanji, drugi se snalaze kako znaju i umiju. Jednima su na raspolaganju tisuće volontera i čitavi timovi ljudi – uključujući i PR stručnjake – dok drugi svoje suradnike nalaze u obiteljskom krugu, među prijateljima itd.
Naravno, to je realnost koja nije osobitost političkog života samo u Hrvatskoj, nego svugdje u svijetu. Moćniji i financijski jači akteri prisutniji su u medijima, njihov se glas češće i jače čuje, oni lakše “peglaju” svoj imidž i u konačnici djelotvornije manipuliraju javnim mnijenjem.
No, daje li im to pravo da zlorabeći svoj povlašteni položaj (koji uglavnom nisu izborili svojim sposobnostima i zaslugama) koriste i nedopuštena sredstva (klevete, objede, uvrede), da omalovažavaju i ponižavaju svoje konkurente? Ako drže do svoga dostojanstva, zašto su onda spremni narušiti tuđe? I jesu li svjesni da svaka neargumentirana uvreda, neistina ili pokušaj kompromitiranja drugoga uz pomoć konstrukcija i na temelju uličnih tračeva (iz arsenala “rekla-kazala”) ide prije svega na njihovu štetu?
Pamet, sposobnost, poštenje, iskrenost, ljubav prema narodu i Domovini, demokratičnost, kompetencija, humanost i odanost idejama ne dokazuju se galamom i brojem izgovorenih riječi u jedinici vremena. I ne mjere se decibelima, mlataranjima rukama i količinom izlivene žuči.
Pogotovu ne samohvalom i busanjem u “junačka” prsa i onda kad za to nema nikakvoga razloga niti utemeljenja u činjenicama vezano za CV dotičnog.
Krkljanac kojemu smo svjedoci na Internetu neću ni spominjati. Ludnica je preslaba riječ za tu zloćudnu pojavu i masovnu histeriju u kojoj primitivna, agresivna i glasna manjina po pravilu nadjačava sve one razumne i miroljubive posjetitelje društvenih mreža ili drugih stranica na kojima se može svatko od nas oglasiti – pa i anonimno (što mnogima od tih primitivaca itekako dobro dođe).
Sreća, sve ima svoj kraj, pa i kampanja. Nadajmo se da ćemo preživjeti.
A do tada: Laku noć Hrvatska!
Zlatko Pinter