U povodu obilježavanja āDivinog danaā, na Kedžaru hodoÄaste brojni vjernici iz okolnih opÄina a iĀ daleko Å”ire. Tko je bila Diva GrabovÄeva i Å”to je āDivin danā, proÄitajte u tekstu koji slijedi.
Rijetki su krajevi koji nemaju neku svoju legendu iz proÅ”losti. Jedna od poznatijih legendi ramskog kraja, svakako je legenda o Divi GrabovÄevoj. Usmene predaje koje su se prenosile s koljena na koljeno, zabilježio je i u svojoj knjizi āDjevojaÄki grobā, objavio Äiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesniÄar umjetnosti.
Legenda o Divi GrabovÄevoj govori o mladoj djevojci koja je živjela u Rami u vremenu turske vladavine na ovi prostorima. Kao kÄi roditelja koji dugo nisu imali djece, Diva je bila obasipana pažnjom svojih roditelja i ukuÄana, svoga sela, ali i cijeloga kraja.
Kao djevojÄica, privlaÄila je pozornost svojom bistroÅ”Äu i mudroÅ”Äu. Po ondaÅ”njim obiÄajima, kad je bila dovoljno odrasla, roditelji je Å”alju na Äuvanje stada ovaca s ostalim pastirima na planinu RaduÅ”u. Kad je stasala u djevojku, bila je izrazito lijepa i tom svojom ljepotom plijenila pozornost velikog broja muÅ”karaca.
Kako legenda kaže, jednom prilikom kada je sa svojim prijateljicama bila na mjesnom bunaru, pored njih nailazi turski mladiÄ Tahirbeg s Kupresa i odmah je zapazio lijepu djevojku. Od tada je Äesto tražio razlog da doÄe u Ramu i Varvaru kako bi susreo Divu. Kako je vrijeme prolazilo, Tahirbeg se zaljubljuje u djevojku i jednom prilikom ju je zaprosio. Diva, koje je prema legendi bila izrazito pobožna i odana katoliÄkoj vjeri, tu proÅ”nju odbija jer se ne želi udati za TurÄina.
O toj proÅ”nji ispriÄala je roditeljima, koji su je podržali u njezinome stavu. Drugi pokuÅ”aj prosidbe, na koju je Tahirbeg poslao svoje izaslanike i darove, Diva, a i njeni roditelji dali su isti odgovor. Ljutit i uvrijeÄen zbog ponovnog odbijanja njegove prosidbe, Tahirbeg je vrebao priliku kako bi oteo djevojku i na silu je doveo sebi za ženu. Diva je izbjegavala izlazak iz kuÄe zbog straha od otmice, ali kad je doÅ”lo proljeÄe i vrijeme odlaska na planinu zbog ispaÅ”e stada, Divini roditelji su zamijenili ispaÅ”u sa svojim kumom Arslanagom i umjesto da ide na RaduÅ”u, Divu Å”alju na Vran. Nakon Å”to joj se izgubio svaki trag, Tahirbeg Å”alje svoje sluge da Å”pijuniraju i naÄu gdje se djevojka sklonila. Poslije nekog vremena, sluge pronalaze mjesto gdje se Diva nalazi i kazuju svome gospodaru gdje je.
Tahirbeg sa svojim slugama odlazi na Vran s odlukom da se pod svaku cijenu ādokopaā djevojke. Kad je naÅ”ao Divu, pokuÅ”ao ju je silovati, ali se djevojka borila i tako naljutila nasilnika koji je ubija nožem. Nakon Å”to ju je ubio, na mjesto zloÄina stiže i Arslanaga, kum obitelji Grabovac i osveÄuje djevojku. Diva je pokopana na Kedžari, mjestu gdje je ubijena.
S vremenom to mjesto postaje zavjetno mjesto na koje su brojne ramske djevojke odlazile. U poÄetku, fratri su se protivili takvim hodoÄaÅ”Äima, ali nakon Å”to su uvidjeli da zabranama neÄe niÅ”ta postiÄi, poÄetkom proÅ”loga stoljeÄa pozivaju tada poznatoga hrvatskog arheologa, Äiru Truhelku da ispita Å”to krije grob na koji mnogi hodoÄaste. Truhelka je otkopao grob i u njemu pronaÅ”ao kostur ženske osobe u dobi o 16 ā 17 godina. Prema kostima lica i tijela, zakljuÄuje da je djevojka bila izrazite ljepote.
Nakon Å”to je zavrÅ”io istraživanje groba, sve vraÄa u prvotno stanje. Kasnije je ne grob postavljen veliki kameni steÄak koji se na njemu nalazi i danas. Svake godine, na prvu nedjelju nakon Petrova, na Divnom grobu, služi se sv. misa. Na hodoÄaÅ”Äe dolaze mnogobrojni vjernici, kako iz Rame, tako i drugih dijelova BiH, posebno Hercegovine, a zadnjih nekoliko godina i hodoÄasnici iz Hrvatske. DanaÅ”nji dan, u Rami se naziva āDivin danā. Bez obzira koliko ova pripovijest odgovara povijesnoj istini, ona odgovara psiholoÅ”ko-socioloÅ”ko-povijesnoj istini ovoga puka, posebno djevojaka. StoljeÄima su roditelji odgajali djecu, uÄeÄi ih da im je jedini ponos njihova vjera i poÅ”tenje, i to im nitko ne može oteti.
Za tu vjeru i Äast ovaj je narod žrtvovao život koji je i onako Äesto bio jadan i tegoban. Bilo je u ramskoj povijesti mnogo āTahirbegaā nasilnika koji su nosili razliÄita imena i oznake i njihov se teror znatno odrazio na duÅ”i ramskog Äovjeka. TragiÄnu sudbinu mlade ramske djevojke, u svojoj pjesmi āDiva GrabovÄevaā, opjevao je i Marko PrekoviÄ ā Thompson.
Ā
Bila jednom u tim davnim danima,
GrabovÄeva lijepa kÄi,
gdje iz kamena voda teÄe
na Hercegovu tlu,
gdje iz kamena raste cvijeÄe
u sjeÄanje na nju.
DuÅ”man tuÄe, mlado tijelo ubija,
u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama,
bila joj za kraj.
Umre tijelo, alā duÅ”a ode
u Gospin zagrljaj.
Diva, Diva GrabovÄeva,
zauvijek na nebu sja.
TeÄe voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Pogledaj u oÄi naÅ”im ženama,
i kad vidiÅ” jedan divan sjaj,
to je Diva GrabovÄeva,
joŔ je ona živa znaj.
TeÄe voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Diva, Diva GrabovÄeva,
zauvijek na nebu sja.
TeÄe voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,
vlada opÄi nespokoj,
ja se osjeÄam bolje kada pjevam ti o njoj,
o toj ženi, Äistoj, hrabroj,
Divi GrabovÄevoj.
Diva, Diva GrabovÄeva,
zauvijek na nebu sja.
TeÄe voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Ā
[su_heading size=ā21ā³]Tko je bila Diva GrabovÄeva?[/su_heading]
Na usamljeni grob Vran planine hodoÄastile su joÅ” u 19. stoljeÄu katoliÄke djevojke Äesto iz velike daljine da se pomole Bogu i da se molitvom utjeÅ”ene vrate kuÄi. Ponekad su dolazile i muslimanske djevojke kao na proÅ”tenje. O toj, tada bezimenoj djevojci, franjevci na Å Äitu nisu naÅ”li nikakav trag ni u povijesti svetaca ni u franjevaÄkim kronikama. Zbog toga su bili u nedoumici bi li narodu branili hodoÄastiti k tome grobu ili bi to Å”utke dopustili. Poznato je kako ja i fra Jeronim VladiÄ to hodoÄaÅ”Äe nazivao i divljim kultom. Da razrijeÅ”e svoju nedoumicu franjevci pozvaÅ”e izĀ Zagreba dr. Äiru Truhelku kao struÄnjaka arheologa da provjeri tko je pokopan ili Å”to je zakopano u tom grobu. Upravo taj Äin, Ā pokazat Äe se to kasnije, koji je vjerojatno imao cilj da prekine i uniÅ”ti ādivlji kultā pridonijet Äe da se Diva rodi iz svog pepela kao ptica feniks iz staroegipatskog mita.
Na jednostavnom grobu na Äijem Äelu je bio drveni križ i koji je bio ograÄen jednostavnom ogradom dr. Truhelka uoÄava cvijet zeÄja stopa Å”to je svojevrsno botaniÄko Äudo buduÄi da je njegova postojbina Mala Azija. To je veÄ bio nagovjeÅ”taj neke posebnosti te se Äiro obratio fratru koji je iÅ”ao s njim rekavÅ”i: Eto, fra Luka jedno vam Äudo veÄ mogu ustanoviti na djevojaÄkom grobu- ovaj cvijet.
I dok je fratar zamiÅ”ljeno promatrao cvijet, Äiro je naložio Ramljacima koji su iziÅ”li u pratnji da razotkriju grob.
Nakon malo vremena ukazala se lubanja nježna oblika, idealne pravilnosti i simetrije, a povrÅ”ine glatke i sjajne kao da ju je umjetnik najpomnije izradio iz slonove kosti. Truhelka je sad joÅ” viÅ”e bio zaprepaÅ”ten te se zagledao u to kako sam kaže antropoloÅ”ko remek-djelo, a u duÅ”i i mislima mu se ukazao krasni djevojaÄki lik, duguljasto ovalno lice, s velikim tamno modrim oÄima koji je gledao u njega djetinjom blagoÅ”Äu. Pod pravilnim nosom ispod punih rumenih usana smjeÅ”kala se dva niza biserno sjajnih zubiÄa; rumeni obrazi zaokruživaliĀ klasiÄnu oblinu lica, a vedro Äelo zarubili svileni pramovi zlatolike kose. Nakon dugog promatranjaĀ duÅ”evnim oÄima, procijenivÅ”i da se radi o smrtnim ostacima djevojke od 16-17 godina vanredne ljepote i nježnosti Truhelka vraÄa lubanju u grob držeÄi da ne bi trebalo dirati viÅ”e u taj grob.
Ta fikcija stvorena na realnim pretpostavkama i upotpunjena priÄom Arslanage ZukiÄa koju smatram ovdje nije potrebno priÄati, temelj je za sve ostale fikcije lika Dive GrabovÄeve koji se javlja u književnim djelima prije svega Ivana Aralice, Dubravka HorvatiÄa, Ā fra Blage KaraÄiÄa i Vlade KudiÄa. U svim tim djelima Divin lik snažno je ocrtan estetski i etiÄki, a posebno je plastiÄno oslikan u romanu Graditelj svratiÅ”ta Ivana Aralice u kojem Diva uz spomenute osobine i uz nekoliko biblijskih motiva u dobroj mjeri dobiva obrise muÄenice-svetice.
Sami dolazak na svijet, rana smrt i slava poslije smrti predviÄeni su uĀ ukazivanju vizionarke KatuÅ”e Divinom djedu Matiji i njegovoj ženi Å”to je Äest biblijski motiv. Roditelji je dobivaju u poznim godinama kad to nitko viÅ”e nije oÄekivao Å”to nas asocira na roÄenje Ivana Krstitelja koji je kao i Diva, zavrÅ”io tragiÄno. U susretu s Tahirbegom dolazi u iskuÅ”enje kao Isus kad mu Äavo nudi sve da mu se pokloni. Njoj Tahirbeg nudi sve samo da se uda za njega Å”to je posebice istaknuto kod Blage KaraÄiÄa. I na koncu razodijevanje i razapinjanje takoÄer asocira na Isusovu smrt.
Njezina nadnaravna fiziÄka ljepota, Ā ostvarena tamo gdje se to ne oÄekuje i usporeÄena sa kratkim pljuskom sred vrelog ljetnog dana i s najljepÅ”im cvijetom koji izrasta u trnju zapravoĀ je uzrok njezine nesreÄe jer kako napisa Dragan StojanoviÄ u svom kritiÄkom osvrtu na lik AndriÄeve Mare milosnice: Ljepota je uvijek ugrožena u svijetu, divljenje koje izaziva nije dovoljna zaÅ”tita za nju. Kada izaziva divljenje, žudnju pomijeÅ”anu sa poÅ”tovanjem, ljepota pruža zaÅ”titu kakvu niÅ”ta drugo ne može pružiti. U tom je njena neuporediva moÄ sve dok divljenje traje, ali divljenje nipoÅ”to nije jedino Å”to ona izaziva. Ona Äesto izaziva zavist, zlobu, ljubomoru, mržnju i brutalno nasrtanje kao vid ispoljavanja skuÄenog pomraÄenog življenja. Prednost ljepote pretvara se u nedostatak tamo gdje caruje skuÄenost, a ona je carovala u Tahirbegovoj glaviā¦
U romanu Graditelj svratiÅ”ta Divina izuzetna fiziÄka ljepota snažno je istaknuta veÄ prvom pojavomĀ Dive kao ÄetverogodiÅ”nje djevojÄice, a naroÄito je naglaÅ”ena ljepota njenih zelenih oÄiju pred kojim se i vlastiti otac skamenio kao da ih prvi put vidi. U drugom prizoru gdje se Diva susreÄe s Tahirbegom na brvnu koji premoÅ”Äuje JeliÄa potok slika, je puno cjelovitija i upotpunjena odvažnoÅ”Äu, ponosom i vjerom u Boga kao zaÅ”titnika, ali i u svoje rijeÄi koje upuÄuje Tahirbegu: āNe ponižavaj nas Tahirbežeā, Ā rekla je Diva ne miÄuÄi se sa sredine brvna. Diva je imala put sliÄnu uglaÄanom kamenu, koja bi se, kao kod drugih ljudi krvlju, kad bi se uzbudila, podlijevala sivilom. Posve pravilnih crta, to je mramorno lice obuimala marama, nad Äelom povuÄena naniže kako biĀ napravila tri nabora, a ne da strÅ”i u obliku pramca kao kod ostalih djevojaka. Vrat joj je bio ogoljen viÅ”e nego drugimĀ djevojkama jer je bio duži, s tetivama koje su nalikovale na dva lozova pruta Å”to izbiju iz korijena i rastu usporedo s trsom. Kad bi mirno govorila s poznatim ili nepoznatim Äovjekom, smjerno je gledala preda se i njene bi oÄi, koje su stalno podrhtavale, prekrili kapci kao kapica žira sjeme. Tek kad bi molila, opominjala ili uvjeravala, kapci bi se podigli prema vjeÄama i u sugovornika bi pogledala dva zelena oka, sliÄna jezeru pod Idovcem s proljeÄa, kad se u njemu oslikavaju koÅ”evine i mlijeÄnoĀ zelenilo grmlja.
āMi tebi niÅ”ta nažao ne Äinimoā- nastavila je Diva i pogledala Tahirbega jer ga je htjela uvjeriti u ono Å”to govori. āBog je zaÅ”titnik svakomu tko ide putem i veliki je grijeh dirati prolaznike. A nema veÄeg grijeha nego dirati djevojaÄku nevinost.ā
VeÄ tu Aralica istiÄe njezinu nevinost, ali i svetaÄku ljepotu. Ta svetaÄka ljepota nije dopuÅ”tala pristup ni onima koji su Divi mrzili, ni onima koji su joj zavidili,Ā a najmanje onima koje bi opÄinila. Iz perspektive djeÄaka Jakova, njenog bratiÄa, iskazana je vjera u moÄ njezinih rijeÄi koje joj u Äasovima kada nema tko pristiÄi u pomoÄ služe kao jedino oružje protiv drskog nasilnika. āDok smo iÅ”li stazom kroz proljetnu travu kuÄama u Varvari vjerujuÄi u moÄ njenih rijeÄi, Tahirbeg nije otiÅ”aoĀ u svoj stan u KopÄiÄa aharu. I pri ponovnom susretu istaknuta je njena intelektualna iĀ moralna dimenzija: Å to god ÄiniÅ” Tahirbeže-ÄiniÅ” na svoju diku i sramotu. Ali Å”to god ti uÄinio ja Äu saÄuvati svoje poÅ”tenje i svoju nevinost.
U pretposljednjem prizoru u kojem je prikazan Divin strah koji je Äini vidovitom, ali i molitva upuÄena Bogu da odagna tminu zla iz Tahirbegove glave opet prepoznajemo biblijski motiv Isusove molitve u maslinskom vrtu.
VjerujuÄi da su za sve krive njezine zelene oÄi ona, kao princeza iz Kanoje iskazuje spremnost da izvadi oba oka i pruži ih Tahirbegu na pladnju govoreÄi: Evo ti oÄi moje kad su ti toliko drage, a mene pusti da slijepa živim u svom poÅ”tenju.
Posljednja muÄna slika u kojoj su Divi svezane ruke za motku provuÄenu kroz rukave usporeÄena je sa muÄenjem svete Anastazije koju je pomamni rimski tribun zatvorio u tamnicu, no prije nego Å”to joj je oduzeo poÅ”tenje u pomoÄ joj pristiže anÄeo koji napasniku oduzima vid. U tom posljednjem prizoru Diva se Äak i ne brani, ali su njezine rijeÄi moÄnije od bilo kakva oružja i oÅ”trije od sjeÄiva britve
Pogledaj se u vodiā¦i ako se zgadiÅ” na svoje lice i na ono Å”to ÄiniÅ”, za tebe ima nade da ÄeÅ” jednom postati Äovjek. Ako ti se tvoj odraz u vodi svidi, vrati se ovom tijelu i uzmi ga. Onda ti nema spasa
āJa ti ne mogu dati ono Å”to ti nemaÅ”ā. Tim rijeÄima misleÄi pritom na duÅ”u, ona Äe Tahirbega potpuno izbaciti iz ravnoteže te Äe ju zaslijepljen bijesom ubiti, aliĀ joj neÄe oduzeti nevinost. Prije nego Å”to ispusti duÅ”u, Ā ona ne proklinje napasnika niti okrivljuje Boga Å”to joj nije pomogao. Naprotiv ona se zahvaljuje Bogu rijeÄima: Hvala Bogu, Ā Å”to mi je darovao milost da svojom krvlju obranim svoju nevinost. I vi ga hvalite kad me budete spuÅ”tali u zemlju.
Prikaz njezine smrti razliÄito je doÄaran i kod Truhelke i kod fra Blage KaraÄiÄa kao iĀ fiziÄka ljepota, ali u svim tim književnim djelima istaknute su brojne pozitivne osobine kao Å”to su poÅ”tenje, ponos privrženost Bogu, skromnost, odluÄnost pa iĀ usporeÄivanje sa sveticama. I dok je Aralica usporeÄuje sa svetom Anastazijom, Vlado KudiÄ vidi njezinu sliku u svetoj Barbari, a njezinu ljepotu usporeÄuje sa ružicom koja na ranojutarnjem suncu tek otvara nježne, rosom umivane latice, pretvarajuÄi se iz pupoljka u cvijet.
Divin lik zanimljiv je i u kiparskoj viziji akademskog kipara Kuzme KovaÄiÄa u kojoj ona rukama Å”titi rodnicu kao simbol Äasti, a glavu na Äijem se licu osobito istiÄe ponos, gotovo nudi kao zamjenu za obranu Äasti.
Kao Å”to je umjetnici doživljavaju na razliÄitĀ naÄin, tako je vjerojatno i svi mi razliÄito doživljavamo, ali svatko na svoj naÄin kao uzor-djevojku i kao moralnu vertikalu kojoj trebamo težiti iako je ne možemo dosegnuti.