Pratite nas

Reagiranja

Marko Jurič se ovog časa nalazi na sudu jer je upro prstom u Pupovca

Objavljeno

na

Ako hoćeš nešto u životu što nikad nisi imao,
morati ćeš učiniti nešto što nikad nisi učino.
– JD Houston

Moj prijatelj Marko Jurič se ovog časa nalazi na sudu jer je upro prstom u Pupovca i SPC, u ono što neskriveno zastupaju u Hrvatskoj.

Otišao je na sud i vratiti će se sam, u kojem god smjeru ga pošalju.

Marko Jurić je na Cvjetnom trgu napravio drugi korak izvan zone komfora.

Nije bio sam dok je vodio emisiju Markov trg i iz svojih gostiju pokušavao izvući nešto na razini nacionalne hrabrosti, nešto što bi prešlo granicu te kastrirane komforne zone. Kako nije uspijevao, emisiju bi završavao nekom oštrom rečenicom koja je izazivala reakciju.

Zona komfora (Comfort zone) su vrlo prepoznatljive riječi u političkoj terminologiji na Zapadu a odnose se na kritiku sustava koja će ili neće praviti valove, koja ga hoće ili neće ugroziti, a ako ga ugrozi, onda će sustav upotrijebiti svoju moć da ugrozi izazivača.

Jedino oružje koje ti u tom času može pomoći je ako puno ljudi stane iza tebe, imenom i prezimenom, glavom i bradom, jer to onda postaje mnijenje, elektoralna moć, nešto što se umjesto kažnajvanja pojedinca pretvara u kažnjavanje naroda.

Onda je jednog dana Marko Jurič prekoračio granicu i izišao iz zone komfora. Upro je prstom i imenovao nedodirljive. Sustav je reagirao i on je izbačen s posla s kojega mu se glas čuo daleko, a oni koji su mu u vrijeme dok je stajao u zoni komfora davali podršku, šutke su se razišli.

To je nabolje opisao Velimir Bujanec kad je povodom Markova izbacivanje s iste televizije na kojoj i on radi, rekao da postoje dva načina na koje možeš reći istinu, jedan na koji ćeš ugroziti sebe i posredno možda i brdo s kojega su ti dozvolili vikati, a drugi na koji nećeš. Drugim riječima: jedan kojim ćeš ugroziti sustav i drugi kojim nećeš.

Koliko mi je poznato, uza sve pasivno nezadovoljstvo, sustav s kojim nitko nije zadovoljan ali nitko ne izlazi iz zone komfora, stoji čvrst kao što je stajao od dana kad je izdao ideale za koji se prolijevala krv, kad su sa uzvicima padali kao snoplje, a sustav “okrenuo ploču”, ili ju skinuo i odnio u pećinu, stvorio ju nevidiljivom, pobrisao i uzvike i imena i mrtvih, a kamoli ne živih.

To najbolje ilustriraju podaci da su poput Marka, na tisuće Hrvata, jedan po jedan, stavljeni u onu Platonovu pećinu Zvonka Bušića iz koje nekad kao jedini izlaz ostaje da se ubiješ.

Onda ti na sprovod dođu deseci tisuća onih kojih nije bilo dok si bio živ, jer sustav ti dozvoljava plakati nad onima koji su ga imali potencijala ugroziti ali su otišli i ne vraćaju se.

To je stvarnost koju simbolizira Marko Jurič, danas, sam u sudnici u Zagrebu, bez i jednog jedinog Hrvata ispred zgrade pravde kojoj su oči umjesto maramom, pokrivene komadom prozirne plastike.

Ima naroda u kojima su i mrtvi okupljali, ujedinjavali i vodili tamo gdje se ostvaruje, izvan zone komfora. Bilo je i u našem narodu vremena kada su mrtvi okupljali, ali ovo nije to vrijeme i ovo nisu ti ljudi. Ovi ljudi ostavljaju nekoj budućoj generaciji da se ogleda hrabrošću, a sustav koji isto tako brine o svojoj budućnosti, već uvodi kurikularnu reformu i svijest o “post-jugoslavenskom ratu” napr., o ratu bez imena i pozdrava, bez uzroka i posljedica, bez pravde i krivice, bez nas i bez njih, nego sa svima zajedno, odakle smo mislili da smo za uvijek otišli, a kuda ćemo se, ostanemo li u zoni komfora, za sigurno vratiti, kada će i uspomene na junačke dane, i spomen ploče i sve što podsjeća na to vrijeme, kada će i samo to vrijeme biti poništeno, a svaki spomen na njega biti osuđen revizionistički nepoželjnim.

Nakon što je maknut s televizije, Marko Jurič nije poslušao upozorenje pa ja napravio još jedan korak u prostor izvan zone komfora. Otišao je na Cvjetni trg i na licu mjesta upro postom u nedodirljive, u poražene koji se zahvaljujući tom sustavu, umjesto pobjednika, iz ratnog pepela dižu poput feniksa, što dolazi kao francuski ključ bačen u zubčanike stroja koji pobjednike vodi u budućnost a poražne ostavlja iz sebe.

To je stvarnost koju simbolizira Marko Jurič, danas, sam u sudnici u Zagrebu, bez i jednog jedinog Hrvata ispred zgrade pravde kojoj su oči umjesto maramom, pokrivene komadom prozirne plastike.

Hrvati su preokupirani svadbama i koncertima u slavu slobode koja nestaje kao kamena ploča sa zida u Jasenovcu, jer sve je određeno jednom crtom u pijesku koja se zove zona komfora.

Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!

Dinko Dedić/ProjektVelebit

[Dok ovo pišem Marko je u sudnici i ne zna da ću to objaviti i možda će mi iz skromnosti zamjeriti što sam objavio ali će biti kasno i za mene i za njega, kao što će biti kasno i za sve nas ako ne izađemo iz zone komfora. Biti će kasno i za tisuću mojih fb “sljedbenika” (followers) koji su zonu komfora našli u potpunoj anonimnosti i za polovinu od 2.5 tisuće mojih fb prijatelja koji su izabrali stajati u sjeni dok im se kroji sudbina, da im ni ja ni itko drugi ne zna ni imena.]  

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Tvrdnje da će u Venezueli doći do vojne intervencije je čista komunistička propaganda

Objavljeno

na

Objavio

Maduro je onaj koj se sam proglasio predsjednikom, jer 2018. godine izbori su bili nezakoniti, to znaći nevažeći, tako da nitko nije legitimno i zakonito izabran.

Juan Guaidó je privremeni predsjednik Venezuele od 10. siječna 2019. Kao predsjednik parlamenta, prema Ustavu Bolivarianske Republike Venezuele, mora preuzeti dužnost predsjedništva Republike, kako se je stvorila praznina u vladi, jer nije bilo osobe koja bi bila legalno izabrana na zakonitim izborima.

Zato je predsjednika Guaidóa priznala večina demokratskih zemalja kao i Hrvatska u sklopu Europske Unije, tako da je vrijeme da više ne naglašavate da je Maduro predsjednik, nego da već jednom razumijete da je Maduro uzurpator.

Što se tiče SAD-a, oduvijek je bio i bit će veliki partner Venezuele, ne samo zbog nafte, nego zbog obostranih interesa. Venezuela ima u SAD-u ogromnu naftnu kompaniju CITGO (100% PDVSAe) koja je imala prije Chavezove vlade 8 refinerija,  66 teminala, naftovoda od juga do sjevera, 16.000 benziskih pumpa imenom CITGO.

Tvrdnje da će u Venezueli doći do vojne intervencije je čista komunistička propaganda. Fidel Castro je taj koji je imao ambicije i pokušao napraviti invaziju 1967. godine u Venezueli a san mu je bio osvojiti cijelu Južnu Ameriku. Priča se o američkoj invaziji, a danas u Venezueli postoji okupacija strane kubanske vojske.  Ima oko 22.000 Kubanaca raspoređenih u Ministarstvima Unutarnjih poslova, Vanjskih poslova, Zdravstva, Obrazovanja, Oružanih snaga i Obavještajne Službe, tako da je zapravo venezuelanska vlada dirigirana iz Kube. Prvo Fidel Castro, pa Raúl Castro a sada Miguel Díaz Canel. Osim što u Venezueli ima toliko kubanaca, isto ima iranaca, kineza, rusa, kolumbijskih narkoterorista FARC, ELN i dr. kao i pripadnika Hezbollah-a. U Venezueli su upetljane mafije: droge, zlata, dijamanata, coltana, urana, titana, volframa (tungsteno) i dr.

Venezuela nema nikakve ekonomske sankcije. Ako pogletate stranice Ministarstva financija SAD-a i sankcije Europske Unije, vidjet ćete da su sankcije donesene i usmjerene isključivo prema osobama korupiranog i agresorskog režima. Blokirani su im imovine i privatni računi u bankama po svjetu. A što se tiče SAD-a, ne postoji nikakav embargo ni blokada prema nafti Venezuele. Sankcije naftnoj kompaniji od 28.1.2019. su:

  1. Novac od izvoza nafte PDVSA-e u SAD bit će deponiran na račun kojem će imati pristup samo predsjednik Juan Guaidó (jer PDVSA je dugo bila sredstvo za korupciju, a razni su programi osmišljeni kako bi zlouporabili milijarde dolara PdVSA-e za osobnu korist korumpiranih venezuelanskih dužnosnika i poslovnih ljudi).
  2. SAD neće kupovati benzin ni naftne derivate od Venezuele (što imaju pravo odlučiti komu i koliko kupovati).

Ekonomska i humanitarna kriza u Venezueli je isklučivo izazvana od strane režima za dominaciju naroda. Stvorili su cijeli lanac koruptivne radnje preko uvoza hrane i lijekova, koje su prodavali isklučivo onima koji su bili upisani u partiju. Humanitarna kriza u Venezueli je počela biti vidljiva sa strane međunarodne zajednice i institucija tek od 2014. godine prije nego su počele takozvane sankcije.

Chávez je imao politiku kako obeshrabriti privatne tvrtke u Venezueli, koje su ili zatvorili ili prodali za manje od njihovih vrjednosti. Najugroženije tvrtke su građevinarstvo, agroindustrija, nafta, trgovina i hrana, uklučujući skladišta, zemljišta i stambene infrastrukture. Vlada je pozatvarala i oduzela vlast svim  informativnih medija (novina, radija, televizija). Chavez nije “nacionalizirao” nego je eksproprirao. Neki su dobili naknadu, neki samo dio naknade, a ostali ništa a to znaći otimanje. Samo od 2002. do 2012. broj ekspropriranih ili prisilno preuzetih tvrtka bilo je 1440. Od tada nema službneh podataka o broju zatvorenih l ekspropriranih tvrtka. A Maduro, prema uputsvu Kube, prijeti tvrtkama konfiskacijom ako ne snize cijene. Rezultat te politike je uništenje produktivnog sektora i zatvaranje još više poduzeća.

Nacionalizaciju naftne industrije nije proveo Hugo Chávez, već je nacionalizacija izvršena 1. siječnja 1976. za vrijeme bivšeg predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, i stvorena je kompanija Petroleos de Venezuela, S.A. (PDVSA) koja je bila 5. nafta kompanija na svijetu. Današnji problemi naftne industrije Venezuele ukorijenjeni su u naftnoj politici Huga Cháveza od 1999. do 2013. godine. Chávez je javno priznao da je izazvao 2003. veliki štrajk sa radnika naftne industrije, zbog želje da se industrija stavi u službu vladajuće stranke. Zbog toga je te godine nezakonito otpustio gotovo 23.000 radne snage PDVSA-e, uključujući većinu vrhunskih rukovoditelja i tehničkog osoblja, što je dovelo do toga da naftna industrija ima direktore i menadžere bez znanja i zasluga, kao i nekvalificirano osoblje ali koji su odani njegovoj političkoj stranci i vladi. Oni sposobni koji su ostali od 2004. do danas su pomalo dali otkaz ili su ih izbacili. Zanimljivi podatak PDVSA-e: od 40.000 radne snage 1999. godine, danas ih ima više od 150.000.

Nikakva demokratska opcija nije pravila državni udar, jer nemaju oružja. Oružje ima samo Maduro. Ono što je i po Ustavu zajamčeno kao pravo na prosvjed dovelo je do 67.902 prosvjeda u 18 godina, većih ili manjih, a zadnjih godina 89% tih prosvjeda bilo je zbog nestašice lijekova, hrane, struje, plina, benzina i zbog nesigurnosti.

Od 2010. godine, čelnici stranaka i zastupnici legalnog parlamenta obišli su prvo cijelu Ameriku, lobirali u međunardnoj zajednici, objašnjavali stanje u Venezueli, isticali jačanje totalitarizma u zemlji, ali bezuspješno, jer se nisu mogli nositi sa korumpiranim sustavom i na međunarodnoj razini.

Parlament koji od 2016. godine ima demokratsku većinu, od prvog dana svoje inauguracije radi na zakonima koji će se provoditi kada se vrati ustavni poredak. Od kolovoza te iste godine. Madurov režim oduzeo je svim parlamentarinim zastupnicima plaće i snalaze se kako mogu. Unatoć imuniteta, nekolicinu su strpali u zatvore, gdje se nalaze još dvojica, a neki su u egzilu zbog progona, što ih nije spriječilo da i dalje rade za demokratsku budućnost Venezuele.

Sve ove godine demokratska opcija radila je i radi na planu za budućnost Venezuele a kako bi se postigao cilj moraju se ostvariti tri stvari:

  1. Prestanak uzurpacije Madurova režima
  2. Prijelazna vlada da preuzme vodstvo
  3. Slobodni i demokratski izbori u što kraćem mogućem vremenu/roku.

Prvi korak je počeo sa zahtjevom humanitarne pomoći. Humanitarna pomoć nije zaustavljena na granici iako je Madurova vojska namjestila tri kontejnera na jednom mostu kao znak moći. Postoje tri centra za prikupljanje humanitarne pomoći: jedna u Kolumbiji, druga u Brazilu a treća na Curazao. Za takvu veliku akciju, hrana i ljekovi moraju proći svu proceduru, sve granične kontrole, carinu, svi produkti moraju se rasporediti u vreće i kutije i napraviti strategiju kako bi stigli do najugroženije skupine građana. Privremeni Predsjednik Juan Guaidó je tek 12. veljače obavijestio je da će ulazak humanitarne pomoći biti 23. ovog mjeseca.

Zagreb, 21. veljače 2019.

U ime svih Hrvatskih Venezuelanaca i Venezuelanka u Hrvatskoj

Laila Zlata Fröbe

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Da ima obraza Budimir Lončar nikad ne bi nogom kročio u Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar počinio je zločin prema hrvatskome narodu. To je neoboriva činjenica koju ne može opovrgnuti nitko. I da je bilo pravde, da naši državnici vode brigu o nacionalnim interesima, on bi završio na robiji a ne bi se danas šepurio po Zagrebu.

U situaciji kad smo bili potpuno razoružani (jer, u svibnju 1990. godine Ivica Račan je predao vojsci kompletno naoružanje naše Teritorijalne obrane), on se kao “savezni sekretar za inostrane poslove” (dakle, ministar vanjskih poslova tadašnje SFRJ), u vrijeme kad ova država već faktički nije postojala, žestoko zalagao za to da nam se uvede embargo na uvoz naoružanja i ratne opreme.

Tako smo praktično nakon zabrane uvoza naoružanja za područje tadašnje SFRJ bili izručeni na milost i nemilost do zuba naoružanom agresoru – Srbiji, “JNA” i Crnoj Gori.

Ne samo da je spomenuti Budimir Lončar nogama i rukama kopao kako bi nam onemogućio obranu od krvave i brutalne agresije, on je kroz cijelo vrijeme procesa osamostaljenja Republike Hrvatske oštro istupao protiv tog koncepta i trudio se svim silama onemogućiti ga. Da se njega i Račana pitalo i da su oni o tomu odlučivali, naša bi budućnost bila “Velika Srbija”, to je jasno kao dan.

I ta prispodoba, olinjala komunistička gnjida, skojevac iz 1943., stogodišnji ishlapjeli metuzalem, politički mešetar i pokvarenjak bez trunke morala i karaktera, nakon rata se dovukao u Hrvatsku i zasjeo u Ured predsjednika države – prvo Mesića, potom i Josipovića, na sramotu ove zemlje i svih nas.

Preko granice ga nismo smjeli pustiti, a ne posaditi na Pantovčak!

Vratio se poput nečastivog na mjesto zločina, pokvariti što se još može i naštetiti Hrvatskoj s čijom se samostalnošću nikad nije pomirio (jednako kao i njegove bivše gazde Mesić i Josipović).

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Ovih dana se digla graja oko nagrade Grada Zagreba. Sin Kumrovečke škole, Račanov omladinac, poklopac za svaki lonac, čovjek za sve režime i vlade, operiran od srama, beskrupulozni karijerist i trgovac maglom Milan Bandić, odlučio je tu nagradu dati baš Lončaru – kao zahvalu i priznanje za svu štetu koju nam je do sada napravio!

To ima samo kod nas!

I još ga Pavle Kalinić brani i objašnjava to nekim “širim kontekstom”!? E, pa taj “širi kontekst” neka Pavle i Milan prakticiraju u svojim privatnim kućama, stanovima, vikendicama, firmama, a ne kao oficijelni predstavnici Grada Zagreba. Neka u svoje ime podignu mauzolej Bude Lončara i pred njegovim kipom klanjaju svakodnevno do mile volje, ali neka to ne čine u ime Zagreba i njegovih građana!

Nema tu nikakvoga “šireg konteksta”! Budimir Lončar je štetočina i sukrivac je za smrt tisuća naših građana, za žrtve kojih ne bi bilo da smo se imali čime braniti! Zna on to jako dobro! I da ima imalo karaktera, mrvu ljudske savjesti i časti, nakon rujna 1991. godine, nikad više ne bi nogom kročio u Hrvatsku!

To je jedini kontekst koji priznajemo mi koji smo se za ovu zemlju borili i pokapali svoje prijatelje u vrijeme kad nas je Budina “JNA” skupa s četnicima tukla iz svih oružja i oruđa, rušila nam gradove i sela, razarala crkve, škole, mostove, pruge i groblja.

On je oduvijek pripadao tom svijetu, a ne nama.

I na kraju, doista ne znam, što će nam u javnom i političkom životu taj stogodišnji metuzalem – komu on i čemu koristi i iz kojih ga razloga Bandić, Kalinić i slični likovi brane i zastupaju!?

Hrvatska Vlada demokratskog jedinstva donijela je nedugo poslije uvođenja embarga (27. rujna 1991. godine) mišljenje u kojemu otkazuje pravo Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa u ime Republike Hrvatske i u njemu kaže slijedeće:

“Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.”

(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt-823828; stranica posjećena 20.2.2019.)

Misle li Budini prijatelji i obožavatelji da smo mi Hrvati doista tako kratke pameti i da ne znamo što nam se događalo i tko je bio tko u krvavoj drami koju smo proživljavali punih 5 godina?

Treba im na svakom koraku jasno dati do znanja DA NAM TAKVI U HRVATSKOJ NE TREBAJU!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari