Pratite nas

Reagiranja

Marko Jurič se ovog časa nalazi na sudu jer je upro prstom u Pupovca

Objavljeno

na

Ako hoćeš nešto u životu što nikad nisi imao,
morati ćeš učiniti nešto što nikad nisi učino.
– JD Houston

Moj prijatelj Marko Jurič se ovog časa nalazi na sudu jer je upro prstom u Pupovca i SPC, u ono što neskriveno zastupaju u Hrvatskoj.

Otišao je na sud i vratiti će se sam, u kojem god smjeru ga pošalju.

Marko Jurić je na Cvjetnom trgu napravio drugi korak izvan zone komfora.

Nije bio sam dok je vodio emisiju Markov trg i iz svojih gostiju pokušavao izvući nešto na razini nacionalne hrabrosti, nešto što bi prešlo granicu te kastrirane komforne zone. Kako nije uspijevao, emisiju bi završavao nekom oštrom rečenicom koja je izazivala reakciju.

Zona komfora (Comfort zone) su vrlo prepoznatljive riječi u političkoj terminologiji na Zapadu a odnose se na kritiku sustava koja će ili neće praviti valove, koja ga hoće ili neće ugroziti, a ako ga ugrozi, onda će sustav upotrijebiti svoju moć da ugrozi izazivača.

Jedino oružje koje ti u tom času može pomoći je ako puno ljudi stane iza tebe, imenom i prezimenom, glavom i bradom, jer to onda postaje mnijenje, elektoralna moć, nešto što se umjesto kažnajvanja pojedinca pretvara u kažnjavanje naroda.

Onda je jednog dana Marko Jurič prekoračio granicu i izišao iz zone komfora. Upro je prstom i imenovao nedodirljive. Sustav je reagirao i on je izbačen s posla s kojega mu se glas čuo daleko, a oni koji su mu u vrijeme dok je stajao u zoni komfora davali podršku, šutke su se razišli.

To je nabolje opisao Velimir Bujanec kad je povodom Markova izbacivanje s iste televizije na kojoj i on radi, rekao da postoje dva načina na koje možeš reći istinu, jedan na koji ćeš ugroziti sebe i posredno možda i brdo s kojega su ti dozvolili vikati, a drugi na koji nećeš. Drugim riječima: jedan kojim ćeš ugroziti sustav i drugi kojim nećeš.

Koliko mi je poznato, uza sve pasivno nezadovoljstvo, sustav s kojim nitko nije zadovoljan ali nitko ne izlazi iz zone komfora, stoji čvrst kao što je stajao od dana kad je izdao ideale za koji se prolijevala krv, kad su sa uzvicima padali kao snoplje, a sustav “okrenuo ploču”, ili ju skinuo i odnio u pećinu, stvorio ju nevidiljivom, pobrisao i uzvike i imena i mrtvih, a kamoli ne živih.

To najbolje ilustriraju podaci da su poput Marka, na tisuće Hrvata, jedan po jedan, stavljeni u onu Platonovu pećinu Zvonka Bušića iz koje nekad kao jedini izlaz ostaje da se ubiješ.

Onda ti na sprovod dođu deseci tisuća onih kojih nije bilo dok si bio živ, jer sustav ti dozvoljava plakati nad onima koji su ga imali potencijala ugroziti ali su otišli i ne vraćaju se.

To je stvarnost koju simbolizira Marko Jurič, danas, sam u sudnici u Zagrebu, bez i jednog jedinog Hrvata ispred zgrade pravde kojoj su oči umjesto maramom, pokrivene komadom prozirne plastike.

Ima naroda u kojima su i mrtvi okupljali, ujedinjavali i vodili tamo gdje se ostvaruje, izvan zone komfora. Bilo je i u našem narodu vremena kada su mrtvi okupljali, ali ovo nije to vrijeme i ovo nisu ti ljudi. Ovi ljudi ostavljaju nekoj budućoj generaciji da se ogleda hrabrošću, a sustav koji isto tako brine o svojoj budućnosti, već uvodi kurikularnu reformu i svijest o “post-jugoslavenskom ratu” napr., o ratu bez imena i pozdrava, bez uzroka i posljedica, bez pravde i krivice, bez nas i bez njih, nego sa svima zajedno, odakle smo mislili da smo za uvijek otišli, a kuda ćemo se, ostanemo li u zoni komfora, za sigurno vratiti, kada će i uspomene na junačke dane, i spomen ploče i sve što podsjeća na to vrijeme, kada će i samo to vrijeme biti poništeno, a svaki spomen na njega biti osuđen revizionistički nepoželjnim.

Nakon što je maknut s televizije, Marko Jurič nije poslušao upozorenje pa ja napravio još jedan korak u prostor izvan zone komfora. Otišao je na Cvjetni trg i na licu mjesta upro postom u nedodirljive, u poražene koji se zahvaljujući tom sustavu, umjesto pobjednika, iz ratnog pepela dižu poput feniksa, što dolazi kao francuski ključ bačen u zubčanike stroja koji pobjednike vodi u budućnost a poražne ostavlja iz sebe.

To je stvarnost koju simbolizira Marko Jurič, danas, sam u sudnici u Zagrebu, bez i jednog jedinog Hrvata ispred zgrade pravde kojoj su oči umjesto maramom, pokrivene komadom prozirne plastike.

Hrvati su preokupirani svadbama i koncertima u slavu slobode koja nestaje kao kamena ploča sa zida u Jasenovcu, jer sve je određeno jednom crtom u pijesku koja se zove zona komfora.

Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!

Dinko Dedić/ProjektVelebit

[Dok ovo pišem Marko je u sudnici i ne zna da ću to objaviti i možda će mi iz skromnosti zamjeriti što sam objavio ali će biti kasno i za mene i za njega, kao što će biti kasno i za sve nas ako ne izađemo iz zone komfora. Biti će kasno i za tisuću mojih fb “sljedbenika” (followers) koji su zonu komfora našli u potpunoj anonimnosti i za polovinu od 2.5 tisuće mojih fb prijatelja koji su izabrali stajati u sjeni dok im se kroji sudbina, da im ni ja ni itko drugi ne zna ni imena.]  

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Caritas: Sredstva ne dobivamo zahvaljujući ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Caritas Zagrebačke nadbiskupije reagirao je u utorak na medijske tvrdnje glede novca kojeg dobiva, naglasivši da je još prije deset godina potpisan Ugovor s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, pa nije točno kako sredstva dobivaju zbog nedavno ratificirane konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulskoj konvenciji.

Caritas u priopćenju podsjeća kako uslugu privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja. pruža temeljem Ugovora o međusobnim odnosima, sklopljenim 18. veljače 2007. s tadašnjim Ministarstvom.

Temeljem navedenog Ugovora Caritas korisnicima osigurava privremeni boravak, prehranu, održavanje osobne higijene, brigu o zdravlju i pružanje psihosocijalne potpore, ističe se.

Osim toga za korisnike Sigurne kuće Caritas organizira edukativne i kreativne radionice, radno-okupacijske aktivnosti, te aktivnosti sportskog, kulturnog i duhovnog sadržaja, izlete, ljetovanja, zimovanja te mogućnost dodatnog obrazovanja.

Iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije naglašavaju kako sredstvima koja primaju temeljem navedenog Ugovora, od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kroz takozvani sustav „glavarina“ (3.200,00 kuna po korisniku mjesečno), financiraju stručni rad s korisnicima, hranu i higijenu, režijske troškove te plaće stručnog tima.

Podsjećaju da s korisnicima radi stručni tim sastavljen od socijalne radnice, psihologice i obiteljske savjetnice, koji svakodnevno surađuju s nadležnim centrima za socijalnu skrb, policijskim službama, zdravstvenim službama, zavodom za zapošljavanje, ustanovama za obrazovanje djece i odraslih te ostalim srodnim institucijama.

Rad s korisnicama provodi se u skladu s propisima Republike Hrvatske i stručnim standardima, napominje Caritas.
U proteklih 10 godina rada kroz Sigurnu kuću, ističe Caritas, prošle su 404 žrtve obiteljskog nasilja.

Nakon napuštanja Caritasove Sigurne kuće, većina korisnica nastavlja samostalan život (31,68 posto) ili se vraća u primarnu obitelj – roditeljsku kuću (18,63 posto), njih 22,36 pronađe neko treće rješenje, dok ih se 27,33 posto vraća suprugu/partneru.

Prije napuštanja Sigurne kuće za svaku se korisnicu radi procjena potreba i mogućnosti nastavka pružanja pomoći od strane Caritasa.

Sukladno tomu, iako to nije obvezan, Caritas pomaže korisnice i nakon napuštanja Sigurne kuće i to kroz savjetodavnu pomoć, novčanu i materijalnu pomoć, pomoć u opremanju i uređenju stana/ kuće, pomoć u opremanju školske djece i traženju stipendija za njihovo školovanje, dodaje se.

Caritas je priopćenjem reagirao na napise u pojedinim medijima kako je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, odnosno Caritasova Sigurna kuća za žrtve nasilja, među onim ustanovama koje će imati najviše koristi od ratifikacije Istanbulske konvencije.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Udruga Blokirani: SDP je glavni uzrok problema blokiranih građana

Objavljeno

na

Objavio

Udruga Blokirani u utorak je priopćenjem reagirala na navode SDP-ovaca Davora Bernardića i Peđe Grbina, iznesene na konferenciji za novinare o problematici blokiranih i ovrha, ocjenjujući ih “senzacionalističkim, netočnim i neozbiljnim tezama koje SDP plasira u političke svrhe”, te optužujući SDP da je glavni uzrok problema blokiranih građana.

Problem ovrha i blokiranih građana eksplodirao je u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, a za krizu blokiranih najveću odgovornost, između ostalih, snose SDP-ovi ministri financija i pravosuđa Slavko Linić i Orsat Miljenić, tvrde Blokirani.

Podsjećaju da 2011. godine, kada je SDP preuzeo vlast, dug kućanstava u Hrvatskoj još praktično ne postoji – tek je 25.000 blokiranih i samozaposlenih obrtnika i malih samostalnih trgovačkih radnji dužno 6 milijardi kuna, što je logično jer svjetska ekonomska kriza gasi tržišta. Dok je Europa svoje malo poduzetništvo spasila, SDP ih je odlučio uništiti, navode Blokirani.

“Već 2012. blokirano je praktično svo poduzetništvo u zemlji i svi obveznici plaćanja poreza na dobit jer kriza je i tržište ne funkcionira. Blokirano je čak 82.884 od ukupno 98.530 aktivnih poslovnih subjekata, a dužni su 37,56 milijardi kuna”, ističu Blokirani.

“tada ‘genijalci’ SDP-a Linić i Miljenić osmisle i provedu legalni financijski inženjering stoljeća. Dolazi do eksplozije blokiranog stanovništva, blokirano je već 212.317 obitelji, kao direktna posljedica blokada obrta, tvrtki i trgovačkih radnji i osiromašivanja jer ljudi gube posao, kroz predstečajne ne naplaćuju ni plaće ni potraživanja”, stoji u priopćenju.

Udruga upozorava da 2014. godine ukupan dug kućanstava prelazi ukupan dug privrede jer Linić briše dug tajkunima kroz predstečajne nagodbe, a 80.000 obrtnika i 40.000 malih firmi “seli među blokirane koji nose dug obrta na teret obitelji i gube djedovinu”.

Od tada se Hrvatska više nije oporavila – broj blokiranih kućanstava više se nije spuštao ispod 300.000 dok je njihov dug rastao za pola milijarde mjesečno, pa danas iznosi gotovo kao jedan državni proračun, čak 107 milijarde kuna. Taj apokaliptični potez napravila je SDP-ova Vlada uz podršku Sabora, čija odgovornost nije ništa manja, ističe se u priopćenju.

“Projekt oprosta tadašnje ministrice Milanke Opačić nije ‘spasio’ 30.000 građana, kako se Bernardić danas pohvalio, jer ni broj blokiranih, kao ni dug, nije smanjen, naprotiv. Spin je poslužio da prikrije podatak da je SDP izbrisao tajkunima čak 119,5 milijardi kuna, a iskamatario kućanstva, eliminirao zastaru te otvorio prostor bankama da prodaju dugove agencijama za utjerivanje dugova”, tvrde Blokirani.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati