Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Proizvodnja žrtve i gubitništva slabi državnost

Objavljeno

-

Uoči Dana državnosti idemo pokušati promišljati uz slavlje i radost, kako u potpunosti ostvariti svoju državnost ili nacionalnu, s tim i osobnu slobodu, kako zaštititi to što imamo od silnica koje tu slobodu i identitet žele razgraditi, kako ih prepoznati, kako prepoznati kvalitetne ideje i pobjedničku umjesto gubitničke naravi ili mentaliteta i kako nadvladati u demokratskim procesima suparnike, jer, hrvatskoj državnosti je ekvivalent sloboda i znanje, umjesto skidanja glava i revolucije.

Uzet ćemo nekoliko primjera koje smo mogli uočiti zadnjih dana u javnosti, polazeći od toga da ih ne treba posebno predstavljati.

Nakon što je Karamarko na sudu dobio osobnu satisfakciju i nakon što je pravosudno potvrđeno da nije bio u sukobu interesa, Hrvoje Zekanović u zadnje vrijeme autani bivši suverenist, inače političko čedo braka Karamarko- Ilčić uz kumstvo Ruže Tomašić traži da Božo Petrov podnese ostavku “jer je uništio Karamarkovu karijeru”.

Drugi primjer je poruka Bože Vukušića, dugogodišnje eminencije i izvršnog šefa PBV-a gdje obrazlažući ljutnju, kritike i zamjerke Austriji i Hrvatskoj zbog zabrane komemoracije žrtvama Križnog puta i neciviliziranog austrijskog nasrtaja na spomenik u Bleiburgu uz ostalo poručuje da je jedan od važnijih uzroka te zabrane djelovanje djece i unuka partizana u Hrvatskoj, ali i u Koruškoj, dakle Austriji.

Treći primjer je javna poruka-zahtjev Domovinskog pokreta da se Željka Komšića ima proglasiti nepoželjnom osobom u Hrvatskoj.

Četvrti primjer je objava gradske vlasti Zagreba da će se u programskim smjernicama odgoja i obrazovanja djece i mladih u Zagrebu, žene od sada zvati – osobama koje menstruiraju, što je samo nastavak ritualne revolucije usmrćivanja nerođenog Grge u ime prava žene, te javni odgovor proživotnih udruga s Hodom za život.

Peti primjer je Pupovčeva reakcija na podizanje srbijanske optužnice protiv hrvatskih časnika i oštrenje zubi desnih čuvara državnosti zbog toga.

U ovih nekoliko navedenih primjera se vidi kao u svibanjsko podne zašto ne uspijevamo zaštititi svoju državnost, a vide se i razumni odgovori – što bi trebalo poduzeti u funkciji zaštite, očuvanja i razvoja hrvatske nacionalne slobode i državnosti. Primjera je ljudima zdravih očiju i zdrava razuma bezbroj , a ovo sam izdvojio jer imaju zajednički nazivnik – promociju i zagovor mentaliteta gubitništva i agendu prevare, a tako se ne pobjeđuje i takvi ne pobjeđuju. Državnost je ekvivalent pobjedništva, sloboda je pobjeđivanje.

Evo zašto.

Zašto bi Petrov bilo kome podnosio ostavku!? Čovjek je radio točno ono što mu je bio posao. Nastojao je sa svojim suradnicima oslabiti i uništiti suparnika, a to mu je od političkog nastanka bio cilj. To je pokušao i uspio s Karamarkom, pokušao, pa nije uspio s Plenkovićem, pokušava i danas i pokušavat će dok djeluje. To je politički potpuno legitimno, jer se nije služio pucnjavom, tenkovima, ubijanjem i revolucijom. Služio se legalnim političkim instrumentarijem. A je li Petrov uništio karijeru Tomislava Karamarka? Ne.

Jest pomogao, jest se svojski trudio, no, gubitnik nije onaj koga neprijatelj nadvlada, nego onaj i prije svega onaj tko to dopusti neprijatelju. Da je Karamarko bio dovoljno sposoban, snažan, da je umjesto političkih lupeža, propalica, prevaranata i mediokriteta koji su ga njegovom voljom i procjenom okruživali u opasnom broju, koje je on osobno svojom voljom namjestio, ovlastio, promovirao i dao im politički život umjesto mnogim drugim daleko karakternijim i sposobnijim ljudima, karakterni ljudi oko njega, i on sam, ne bi ni dopustili stvaranje i razvoj opasnosti zvane MOST i Petrov, predvidjeli bi na vrijeme njihove namjere i naravno, mehanizme zaštite.

Dakle, nikakav izmišljeni sukob interesa nije uništio Karamarka, uništio se ponajviše sam. Živi dokaz razloga uništenja je između ostalih Zekanović, ali i niz tipova koji oko njega danas u kuloarima bistre politiku tražeći stotine opravdanja na sve strane, u drugima, u mrskim neprijateljima, udbašima, nerijetko izmišljajući u izravnom i neizravnom okruženju lupeža i krivokletnika svašta o ljudima, pa čak i lažući tko je svjedočio protiv fra Joze Zovke, upravo potaknuti stvarnim svjedocima.

Održavanje mita o Karamarku pobjedniku je stoga prije svega instrumentarij isti onih koji su ga politički detronizirali, odnosno pripomogli tome i služi poticanju mentaliteta gubitnika, alibija umjesto odgovornosti.

Vukušićeva optužba djece i unuka partizana je u dlaku ista stvar kao i u slučaju Karamarka. Ako već zna i ako već znamo da se djeci i unucima ubojica s Križnog puta ne sviđa i nije sviđala Komemoracija u Bleiburgu, a to zna svatko u Hrvatskoj najmanje od 1990. godine, ako imamo ostvarenu i obranjenu državnost, slobodu i državu, zašto se nismo znanjem, odgovornošću i korištenjem demokratskih instrumenata osposobili i ojačali toliko da nam djeca i unuci ubojica godinama nakon toga ne prave probleme?

Tko je više od bilo koga drugoga o tome morao voditi računa?
Pa valjda onaj tko je na sebe preuzeo odgovornost za promicanje sjećanja, poštovanja hrvatskih žrtava i sve organizacijske elemente tog prevažnog elementa nacionalnog identiteta.

Božo Vukušić i njegove kolege iz PBV-a imaju danas možda puno razloga i povoda optuživati od hrvatske države do Austrije, niz pojedinaca i grupa, medija i politika za zabranu Komemoracije, no, racionalno gledano – upravo su on i oni godinama upravljali tim procesima i više od ikoga bi morali danas biti odgovorni zbog ovakvog razvoja stvari.

Da su umjesto ubiranja plodova društvenog statusa, časti, ali i materijalnih resursa koji su im bili povjereni postavili osnovno pitanje – jesmo li baš mi ovakvi kakvi jesmo pozvani i sposobni razvijati nužnu kulturu nacionalnog sjećanja na temelju jednoga od najdramatičnijih nacionalnih događaja i golemih upozoravajućih povijesnih tragedija, te možemo li jamčiti svojim djelovanjem održavanje povijesne simbolike, vjerojatno Hrvatsku ne bi doveli u poziciju da sada kuka kako su nas nadigrali zločesti Austrijanci i domaći izdajnici.

Da su tako razmišljali, vjerojatno ne bi danas tražili krivce, a po svemu na temelju čega se donose razumne odluke znali bi da će se stvari ovako rasplesti, pa bi nastojali stvoriti pretpostavke za pobjedu, a ne kukali nad porazom.

PBV ima slavnu i neizmjerno vrijednu povijest, pa bi se svaki karakteran čovjek pitao suočen s tom poviješću, je li dostojan preuzeti na sebe odgovornost za nju. Da zaključimo i ovo pitanje.

Odgovorni ljudi, svjesni goleme povijesne vrijednosti štovanja stotina tisuća naših djedova i očeva, baka, majki i sestara, a uz to svjesni hrvatske državnosti i poštovatelji ostvarenja hrvatske države bi sve učinili da upravo država upravlja politikom sjećanja, a ne oni. Oni bi se potrudili onemogućiti suparnike i neprijatelje, figurativno rečeno- potrudili bi se da djeca i unuci ustaša i domobrana u demokratskim okolnostima pobijede djecu i unuke partizana, da preuzmu državu u svoje ruke i da ta država s Austrijom na partnerskim osnovama ravna simbolikom Bleiburga.

Svojim sebičnim, neznalačkim i neodgovornim ponašanjem s golemim osobnim ranjivostima, kao što je činjenica o presuđenoj doživotnoj robiji lidera PBV-a u Njemačkoj, ti ljudi danas za svoj posrtaj s nesagledivim emotivnim posljedicama za hrvatski narod, okrivljuju sve i svakoga, umjesto da se pokriju ušima i sakriju.

Omogućili su zlim ljudima i silnicama pobjedu, a Hrvatskoj privremeni i težak poraz, a svojim javnim nastupima od toga pokušavaju stvoriti osobnu pobjedu i uzor žrtve. To je mentalitet gubitnika s ozbiljnim elementima prevare.

Prevare zato što su posljedice goleme, ne odnose se samo i ni blizu na njih osobno, nego na duboko sjećanje i emotivno stanje milijuna potomaka pobijenih ljudi, a preuzimajući odgovornost za to, morali su imati svijest da moraju bez obzira na neprijateljstva i okolnosti biti pobjednici. Da je Vukušić angažirao čovjeka koji mu se predstavio kao građevinar, da mu gradi kuću, platio mu, a kuća nakon dvadesetak godina pala i urušila se, sigurno ne bi tražio obrazloženje u buri ili kiši, okrivio bi građevinara i nazvao ga prevarantom. Lako je i uvijek prolazi optužiti vlast za neki nacionalni neuspjeh, ali valja bar u prigodnim trenutcima postaviti pitanje – je li srodna i više ili manje bliska javno-politička ekipa oko Vukušića pripomogla da nacionalne snage u vlasti budu jače ili slabije.

Figurativno, Real je sinoć pobijedio jer je na terenu imao 11 igrača koji su mogli parirati suparniku, a izgubio bi da je trener u momčad uvrstio povrijeđenog, bolesnog ili neodgovornog igrača. Sva istina je u tome, kao i činjenica da gubitništvo ne donosi pobjede.

Slična je stvar i sa zahtjevom Penavinog (čitaj Radićevog) Domovinskog pokreta da se Željka Komšića proglasi personom non grata. Nema što, uistinu inventivno, lucidno, duboko!

Potpredsjednik DP-a Zlatko Hasanbegović programskog i idejnog autora politike čiji je Komšić politički cirkuski medo i kad treba otpleše par naučenih koraka, preskoči preko vatre ili se provuče kroz cirkuski krug, naziva na znanstvenom simpoziju moralnom vertikalom južnoslavenskih naroda i politika, iako ima tisuće razloga kao hrvatski intelektualac i političar da ga i znanstveno i politički teško optuži za teška zlodjela nad Hrvatima. Tijekom godina, upravo iz političkog i medijsko-trubadurskog kruga DP-a vodi se neviđeno prljava kampanja protiv HDZ-a BiH i njegovog lidera Čovića, koji je usprkos iznimno teškim okolnostima definirao i programski, i organizacijski i institucionalno hrvatski politički subjektivitet u BiH, a sad traže državno sankcioniranje političke protuhe, za koju je nazad par godina službeno Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova rekao da nije poželjan i prihvatljiv sugovornik nikome u hrvatskoj državi.

Što onda znači ovaj poziv DP?

Znači otvoreni pokušaj prevare, ništa drugo. Jer, usmjerava fokus na banalne posljedice umjesto na uzročnike problema, oslanjajući se na čuvanje uporišta tih uzročnika u svojim redovima. Naganjati Komšića je gubitništvo, u ovom slučaju, vrlo opasnih namjera.

Godinama jedan dio Hrvatske zagovara putem političkih i civilnih inicijativa zaštitu obiteljskih, životnih, kršćanskih vrijednosti i uporišta hrvatskog naroda, koje su pod trajnim udarom integriranih globalističkih tendencija, nositelja i procesa sa zapada i naslijeđenih internacionalističkih, jugoslavenskih i anacionalnih struktura u Hrvatskoj.

Nastojao se zaštiti brak u ime obitelji, no, slučajno ili namjerno pojam i sadržaj obitelji je ostao na vjetrometini i zakonski je devastiran do zastrašujuće relativizacije istospolnim partnerstvom sa simboličkim obilježjima braka, pravom na udomljavanje, a i posve sigurnim ishodom usvajanja djece homoseksualnim parovima. Istodobno, kultura pobačaja, ili smrti, potpuno je institucionalizirana politički i pretežito javno, do zastrašujućeg rituala žrtvovanja nerođenog djeteta, kome je u toj ritualnoj inicijaciji dato i ime Grga, kako bi tzv. žensko pravo dobilo potpunu simboliku žrtvovanja čovjeka. Jer, ime je čovjek, osoba, a ritual se opravdavao nepostojanjem osobe.

Godinama nekolicina aktivista, uz jedan dio alternativnih medija i nekoliko, u više političkih inicijativa ucijepljenih, političara vode javno ogorčenu borbu protiv radikalnih preinaka samoga čovjeka i društva, godinama se hoda za život, sve je više ljudi u tim hodnjama, a rezultat u institucionalnom smislu – sve porazniji.

Danas, nakon godina “borbi” imamo zakonski potencijal da je žena “osoba koja menstruira”, imamo njega, nju, ono i ovo, imamo homoseksualce koji odgajaju tuđu djecu, posvajaju ih u homoseksualnoj obiteljskoj kulturi, imamo nevjerojatan presing zagovornika pobačaja sa zahtjevima koji poprimaju oblik i sadržaj feticida, a ta politička agenda eskalira u gradovima Hrvatske, s trijumfalnom pobjedom u Zagrebu.

Ukratko, što su realni porazi tradicionalnih ideja, programa i aktivnosti veći i strašniji, što se više i snažnije institucionaliziraju razorne ideje s nesagledivim posljedicama, nekolicina vođa kršćanskih aktivista je jača. Kako je to moguće?

Gledam Hod za život u Pločama, masu finih hrvatskih ljudi, koji se istinski nadaju da to što rade vodi uspjehu te aktivnosti i borbe, vjeruju svojim liderima i lidericama, a uspjeh je jedino i samo – ozakonjivanje ciljeva i modela za ostvarivanje tih ciljeva.

No, sve su dalje od takvog cilja, pri čemu hodnja, referendumi, konferencije, seminari i golemi angažman postaju sami sebi svrha.
U komunikacijskom i promotivnom smislu, nakon višegodišnjih borbi za ostvarivanje tih ciljeva, samo se baš rijetki mogu prisjetiti dva, tri imena ljudi koji vode te aktivnosti. Nema ih.

Tu je stalno i jedino Željka Markić, uz koju se u politici i medijima pojavljuje dva tri medijska protagonista, par političara usidrenih na tu agendu. I, nema dalje. Snaga svakog pokreta ovisi o prepoznatljivosti ljudi koji ga predvode i predstavljaju.

Umjesto da pred kamerama televizija u Pločama, Zagrebu, Osijeku ili bilo gdje vidimo čitav niz ljudi koji u svojim sredinama uz golemo odricanje organiziraju hodnje, festivale, referendumske inicijative, tribine, godinama vidimo – Željku Markić.

A u Zagrebu, suparnici inicijativa koje ona predvodi, zatim u Saboru, u medijima, imamo odavno uspostavljene, integrirane, organizirane politike s desetinom frontmana s jasno podijeljenim ulogama i s jasnim uspjesima u ostvarivanju svojih ciljeva.

I ovdje vrijedi pitanje i pravilo kao i u prethodnim primjerima – tko, kako i na koji način, te s kojim ciljem proglašava seriju neuspjeha pobjedama?

Tko i zašto na temelju svega isključivo potpiruje neprijateljstvo na srodnom političkom spektru, izaziva i potencira sukobe, razbija integracije nacionalne Hrvatske i omogućuje realno golemoj manjini suvereno ovladavanje institucijama? To je čisti primjer poticanja mentaliteta žrtve, gubitništva i poraza.

Svima navedenima i mnogim drugima za društveni, javni i politički opstanak, ili bar vegetiranje s izvjesnim preživljavanjem na emocijama i inatu ljudi je Pupovac. To također spada u zajednički nazivnik svih ovih luzerskih i prevarantskih pokušaja i ishoda.

Pupovac uporno uspješno vara Srbe, prodajući im emotivnu fikciju, kao i u slučaju beogradskog nastavka provociranja Hrvatske za potrebe srpske konsolidacije. Pupovac se javno pojavljuje u oporbi hrvatskoj državi i vlastima, kupuje naklonost srpskih mitoloških romantika i iluzionista, pa, ruku na srce i budala, možda čak i u većini, iako zna da nikakvog realnog uporišta u tome što govori nema, niti ga zanima. Njegov politički cilj je sasvim drugačiji od onoga što zagovara, a dojam srpstva u tome mu silno pojačava zgražanje i hinjena ogorčenost prethodno spomenutih boraca za Hrvatsku. On izrekne, oni ga javno napadnu, oni dokazali da su jedini ispravni Hrvati, a on postao Srbin na entu.

Tako se održava sumanuti krug privida, okupira javnost, preusmjerava pozornost ljudi a gubitnici i gubitnički mentalitet dobiva hranu i svoj izvor. Srbe je taj mentalitet žrtve i veličanja stradanja i poraza koštao gubitka rata u Hrvatskoj, a Hrvate danas nakon blistavih političkih i vojnih pobjeda nastoji uputiti u poraz.
To je veoma važno znati suočen sa svojom realnom državnosti, državnosti koja nije fikcija, ali ako ju budale preuzmu i monopoliziraju, postat će. Jer budale nikada ne stvaraju, niti gubitnici mogu pobijediti.

Zato im je presudno za opstanak prodati narativ da su žrtve, da im je svatko kriv, da se ljudi ne bi dosjetili postaviti pitanja koja u svojim obiteljima i sami sebi postavljaju svaki dan i tako uspijevaju.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas